Na ajmaranskom jeziku: mallku. Na jeziku yámana: weziyau. Na jeziku aönikenk: oyikil. Na jeziku mapundungún: mañke. Na jeziku kečua, i otuda u druge jezike, jezike došljaka i osvajača: kundur. Ona ima rubincrvenu šarenicu, njegova je boje kave. Doživotno su si vjerni. Ne love i ne ubijaju, nego čiste prirodu od strvina. Danas paze na njih i štite ih i proučavaju, iako neki stočari još uvijek pucaju na njih jer još uvijek misle da im predstavljaju opasnost za blago. Motrim ih na strahovito vjetrovit dan na uzvisini Mirador de los Cóndores, na sat vremena hoda od El Chalténa. (Neizbježna mi je, i sigurno u tome nisam prvi, asocijacija na gradić Cicely u kojemu se odvija Život na sjeveru, s dvjema razlikama: ovaj podno patagonskih planina u blizini je suprotnog zemaljskog pola i postojeći je – mada se i ovo potonje uvijek može dovesti u pitanje.) A što je s govornicima jezika na kojima je kondor sebe od iskona izgovarao? Yámana ili Yagán narod su Ognjene zemlje sveden na nekoliko stotina pripadnika, od žive kulture nije ostalo ništa, a Cristina Calderón, posljednja govornica jezika yámana, umrla je u veljači ove godine. (Ona je vjerojatno još izgovarala službeno „najjezgrovitiju riječ na svijetu“: mamihlapinatapai, to jest „pogled između dviju osoba, od kojih obje očekuju da ona druga počne činiti ono što obje priželjkuju, ali se nijedna ne usuđuje započeti“.) Tehuelche ili Aonikenk, patagonski narod, broje još par desetaka tisuća pripadnika, a posljednja govornica pripadnog jezika umrla je prije tri godine. Nešto je bolje s mapundungúnom odnosno araukanskim, polisintetičkim jezikom Mapuchea, koji se govori i s čileanske (više) i s argentinske strane Anda. Španjolski je iz njega dobio riječ poncho i leksik za brojnu floru i faunu. Kečua i ajmaranski, hvala babilonskim bozima, živi su i zdravi, i njima svijet sebe izriče od Perua preko Bolivije do sjevera Argentine.

Tim se temama, među ostalim, bavi i Museo de la interpretación histórica u Calafateu, u koji se vraćam nakratko da bih se ukrcao na autobus (ovdje simpatično zvan colectivo) za Ushuaiju. Nakon dinosaurima obilježene pretpovijesti Patagonije, dočarane maketama i popraćene školskim opisima i objašnjenjima, slijedi onaj bolni dio (osim ako nekoga više boli iščeznuće dinosaura i pretpotopnih sisavaca, dopuštam): sudbina Aonikenka, oličena u sudbini poglavice Inakayala. Taj se, kao jedan od posljednjih buntovnika, odlučio suprotstaviti bijelim civilizatorima i 1884. zarobili su ga na prevaru zajedno s još jednim poglavicom. On i njegovi završili su kao živi izlošci u Muzeju prirodnih znanosti u La Plati – ne zadugo živi, jer su tamo umirali od užasa i gladi. Bila je to, u stvari, povlastica koju mu je udijelio znameniti istraživač i ravnatelj tog muzeja Francisco Moreno, po kojem je nazvan najpoznatiji ledenjak u Južnoj Americi, jer mu je poglavica za vrijeme istraživanja pružio gostoprimstvo. Kayakal je vidio truplo svoje supruge izloženo u antropološkom odjelu muzeja. Godinu dana poslije zastao je na stepenicama, svukao se do pojasa licem okrenut suncu, promrmljao molitvu i srušio se. Po jednoj verziji bio je gurnut s leđa. Umro je iste večeri. Njegovo truplo podvrgnuto je sličnom tretmanu kao ono poglavice Orkekea par godina ranije: s kostiju je pažljivo skinuto meso kako bi zainteresirana publika mogla razgledati primjerak kostura te egzotične vrste, „tako bliske pračovjeku“, u istome muzeju u kojemu je poglavica Tehuelchea proživio posljednjih godinu dana života.

U pola tri ujutro izlazim iz hotelske spavaonice u kojoj sam bio sâm, ali je svako malo nešto strugalo i škripalo pa spavao nisam uopće. Noć je bistra. Podižem pogled: Južni križ, prvi put. Blještav, jednostavan niz. Para iz mojih usta ritmično ga zamućuje. Taj tihi, svečani trenutak narušava samo noćni lavež. Ukrcavam se na autobus za Río Gallego, gdje presjedam za Ushuaiju. Prije nje, dvokratni ulazak u Čile, oba puta sa svim tim sporim i otegnutim formalnostima. Stepa i još stepe, dokle god pogled seže, sada još i neprekinute brdskim reljefima i jezerima. Djevojka koja u autobusu sjedi dijagonalno od mene čita Školice. Dugo čekanje na granicama. Poslije još stepe, još guanaka uz cestu. Autobus na kat zanosi se od ljutog vjetra, sve zviždi i šišti na sve strane. Ruta del fin del mundo. Nisko nebo, čista horizontala. I onda kraj ceste: Magellanov tjesnac. Zgrada čileanske mornarice, svjetionik, pristanište. Siva masa mora, tamnosivi pijesak posut dagnjama i širokim, debelim trakama algi. Umačem prste: zar more može biti toliko hladno? Jedan mi vremešni suputnik pruža svoj mobitel da ga fotografiram ispred table s natpisom i kaže: „Ne stiže se svaki dan do Magellanovog prolaza. A ja sam, znate, došao čak iz Kolumbije.“ Čak odande? E dobro, onda vas slikam. Stiže žuti trajekt, polako izbacuje kamione i aute iz sebe na asfalt i guta naš autobus. A na drugoj strani jednaka pusta ravnica, u kojoj ne osjećam ni srušeno vrijeme ni razvaline lica, kanda još ravnija, i još s tom sitnom razlikom što sada ima više ovaca nego guanaka. Ili ne, ipak ima više guanaka. Ne, ipak ovaca, od kojih svaka ima cijeli svijet za ispašu i tako debelo runo da izgleda kao veliko neživo i bezglavo bijelosivo klupko. Uz cestu procvali maslačci. Toponimi: Onaissin, China Creek, Porvenir (iliti Budućnost). Svakih nekoliko kilometara neka estancia usred ničega, pitam se kako je živjeti na njoj, kako se preživljava zima. I onda iznova na argentinsku stranu Ognjene zemlje. Beskrajan dan. I onda biva, ako je to moguće, još pustije; slijeva, u daljini pa u blizini sivozeleni Atlantik, a zdesna prazninu katkad naruši tek pokoja crna klackalica crpke za naftu i zeleni putokaz uz pijeskom zameten rub ceste. Ni životinja više nema. Imaš dojam da bi, da zaustaviš vozilo kraj ceste, izađeš iz njega i potrčiš u bilo kojem smjeru, začas nestao zauvijek, tako da te nitko nikada ne nađe. Kratko popodnevno stajanje u Río Grande, neobično ružnom i tužnom gradiću, ali u kojem s nogu jedem najbolju empanadu koju sam probao u Argentini, a kad bih ostao dulje, vele, probao bih i svakojaku odličnu ribu. Vjetrovita pustoš s obje strane ceste se nastavlja, i kao da će se sve zauvijek ponavljati, ali u južnom dijelu Vatrenog otoka više nema andskog bedema sa zapadne strane i krajolik se stubokom mijenja, postaje gorovit, šumovit i jezerovit, i kroz te gore, šume i jezera stižem na obalu kanala Beagle što ga dijele obje zemlje kroz koje sam danas prolazio i koji povezuje Atlantik i Pacifik, u Ushuaiju, dakle, u kasan sumrak koji miješa narančasto, sivo i plavo, oblake, maglu i sunce, osjećaje i misli. Finis Terrae.

Konačim istočno od središta grada, nedaleko od negdašnje kažnjeničke kolonije, danas muzeja u sklopu mornaričke baze.

Iznenađuje, sutradan, toplo, sunčano poslijepodne. Iznenađuje da se tu živi kao što se živi i drugdje, da se voze auti i motori (jer brodovi su ipak očekivani), da se školarci nakon škole penju na travnatu uzvisinu, liježu na nju u svojim tamnoplavim odorama, s mobitelima u rukama, i gledaju u pravcu Južnog pola kao da gledaju u bilo kojem drugom pravcu. Iznenađuje guranje kolica u trgovačkom centru, iznenađuje, hoću reći, samo postojanje trgovačkog centra i brze hrane i dućana i muzike u njemu, sve potpuno isto kao bilo gdje drugdje na svijetu. Iznenađuje groblje, uz cestu pored mora, u kojemu se ljesovi vide kroz prozore, a uz ljesove su poslagane zastavice pokojnikova omiljenog nogometnog kluba, limenka piva, maketa auta i tome slično, uz obavezan buketić umjetnog cvijeća. Iznenađuje tamo i grob koji je klasičan, u zemlji, u kojoj je pokopan stanoviti Tomás Ivandić, umro 1929., dakle samo četrdeset pet godina nakon osnutka grada, a počast mu na nadgrobnom kamenu odaje „jugoslavenska zajednica u Ushuaiji“. Iznenađuje odlična, ozbiljna knjižara na Avenida San Martín, u kojoj otvaram knjigu sabranih pjesama Alejandre Pizarnik, koja je 1972. u Buenos Airesu odlučila skratiti duševne muke tabletama, knjigu u kojoj stoje stihovi, u još jednom pokušaju prepjeva:

Iskočila sam iz sebe u zoru.

Ostavila svoje tijelo pored svjetla

i opjevala tugu onog što se rađa

Ne iznenađuje što se u replikama vlaka koji je do prije sedamdeset pet godina služio za transport zatvorenika, hrane i građevnog materijala danas veselo voze turisti. Ne iznenađuju, ali su lijepe, kućice s oplatama od jarko obojenog valovitog lima, lijepi su brodovi usidreni u kanalu Beagle, od kojih znam da se jedan, bar jedan sprema za Antarktiku, da onamo prebaci znatiželjnike s nekoliko tisuća dolara viška i možda pokojeg istraživača. Nije lijepo što je grad osnovala vojska, ali to se može smetnuti s uma. Nije lijepo ni što mi nijedan vozač nije htio stati kod vidikovca na putu za ledenjak Martial kad sam se umorio od hoda i shvatio da toga dana neću pješice donde stići, ali nema veze. Lijepo je moći biti ovdje. Lijepo je što pored nekog spomenika u parku jedna uz drugu vijore zastave Argentine i Čilea, još bi bolje bilo da je to sve jedna zastava, a najbolje da nije nijedna, ali to bi valjda značilo tražiti previše. (Koga to veseli, ima u Ushuaiji, uza samu rivu, i Trg Republike Hrvatske, na kojemu se vijori pripadni barjak.) Lijepo je što u portu, gdje se raznim obilježjima i spomenicima časte pali u ratu za Falklandske, pardon Malvinske otoke, na tabli stoji pjesma argentinskog kantautora koja relativizira svaku moguću slavu bilo čije borbe u bilo čijem ratu.

Do Lagune Esmeralde, koja je do prije malo više od mjesec dana još bila zaleđena, hodam kroz šumu ñirea, kroz kišu i maglu, preko potoka i potočića, preko brvana i debala i drvenih mostića, kroz blato koje čupa, iz kojeg se čupam. Okolni vrhovi zarivaju se u guste bijele oblake iz kojih pada i pada, stijene su zelene i sive, kora drveća bradata od dugačke, čupave sivkaste mahovine, ponekad ptičica nalik zebi zacvrkuta, a neka veća, nalik jastrebu, proleti iznad mokrih glava. Planinsko jezero u odsustvu sunca nije baš smaragdno, nego više zeleno, a obronci posuti krpama snijega zrcale se na njegovoj površini: bijeli plamenovi ugašeni u studenoj vodi.

Plamenovi... Došljaci su ugledali vatre koje su palili Yámane i po njima ovu ledenu zemlju, arhipelag južno od onoga što se danas zove Beagleovim kanalom, nazvali Ognjenom. Pa recimo ovako: pogasili su ognjeve i ostao je samo led. Nije tako jednostavno, ali suština je ta. Ima ih koji su prošli i gore: narod Selknam, recimo, čiji su pripadnici, zvani još i One, nastanjivali područje sjeverno od rečenog kanala, to jest Veliki otok, na kojem boravim, a bili su i uopće prvi stanovnici Ognjene zemlje. Stočarske kompanije kolonijalista plaćale su krajem devetnaestog stoljeća jednu funtu sterlinga po ubijenom urođeniku. Lovci na glave slali su usto lubanje smaknutih Indijanaca u Antropološki muzej u Londonu, koji im je plaćao izdašne četiri funte po komadu. Dvije selknamske obitelji imale su više sreće te su ih 1889. žive dopremili u Pariz, na Svjetsku izložbu, da se Evropejci na okruglu obljetnicu Francuske revolucije malo nauže egzotike. A među vođama rečenih lovačkih ekspedicija naročito se istaknuo izvjesni Julio Popper, rodom Rumunj, rabinov sin koji je studirao u Parizu, inženjer, poliglot, novinar, mason. Njegovi podvizi u Ognjenoj zemlji, u kojoj je osnovao i vlastitu paravojsku i uveo valutu nazvanu po njegovom prezimenu, ovjekovječeni su na fotografijama koje je lako naći. (Nekog genijalca sve to nije spriječilo da u gradu otvori dućan sportskom opremom s Popperovim imenom; pretpostavljam da dućandžiji inspiracija nije bio Karl Popper.) Umro je pod nerazjašnjenim okolnostima u Buenos Airesu, u svojoj trideset šestoj godini. Godine 1974. umrla je kod Río Grandea žena koju se smatralo posljednjom Selknamkom.

Nema zaista ničeg originalnog u tome da se u Ushuaiji ukrcaš na katamaran koji plovi Beagleovim kanalom do Isla Martillo, otočića koji su Yámane zvali Yecapasela, „zvučna hrid“, kako bi tamo s palube gledao i snimao pingvine, one većinske, male, Magellanove, i manjinske, one veće, žutonoge i ostale, kako se gegaju tamnosivim žalom, uranjaju i izranjaju iz valova i gledaju te ljude koji njih gledaju; prije Isla Martillo obilaziš i manje školjiće i hridi kojima nećeš zapamtiti imena, a na kojima se sunčaju veliki i mali morski lavovi i kormorani, i s kojih do palube dopire gadan, jedak smrad, paklena smjesa guana i kužnih utrobnih vjetrova; gledat ćeš u visini i albatrose i galebove i snimat ćeš sve to, posebno sretan jer se zalomio sunčan dan, iako pingvina nema mnogo jer sada, početkom novembra, paze na jaja u dubokim dupljama, nema dakle još ni mladih; poći ćeš tamo i platiti to kao i svi drugi turisti, kao što ćeš u Chengduu otići vidjeti pande, jer pande i pingvini su dražesni, njima se srce raduje i tu se svi uglavnom malo razlikujemo i to je sasvim u redu.

Olovno nedjeljno popodne na krajnjem jugu svijeta. More sivo nakon jučerašnjeg blistavila, planinski vrhovi nakon jučerašnje oštrine tupi. Još krajnjiji kraj i još veća odalečenost. Iz ničega ništa ne govori. Tek u nosu taj vonj luke, isti i na ovoj širini i u ovoj daljini: sol, alga, ruzina, nafta, galeblja govna. Ulice već poznate, znam već iza kojeg ugla dolazi što, znam što skriva onaj oblak gore, znam koji će se miris osjetiti iz onog tamo lokala, znam raspored brodova u luci. Viđam lica koja sam već vidio, ponavljam iste obilaske, ulazim kroz ista vrata, gledam kroz iste prozore, pijem isto vino. Znam svaki milimetar sobe u kojoj odsjedam, znam u koji će jutarnji sat u nju prodrijeti svjetlo i kada će noć otežati. Jutarnja meteorologija teže će me prevariti: nakon mnogih sati sivila, u sedam sati uvečer može se promoliti sunce. Usne će mi potkraj dana od suhe hladnoće ispucati. Nosi uvijek mnogo slojeva odjeće. Gledaj prema drugoj strani kanala, i za točno određeno vrijeme htjet ćeš još dalje, i za još neko, točno određeno vrijeme, presjeći ćeš se i znati da nemaš zašto dalje, a i da hoćeš, nema čime i nemaš kako, barem je sada tako. Poznatost i upoznatost, uglavnom: ta etapa, taj trenutak puta. Bouvierova sobna entomologija nakon mjeseci provedenih u istom konačištu u istom gradu u istoj otočnoj zemlji. Kada put prestane biti put, kada se duša negdje raširi i slegne. Kad si u nečemu omeđenome vanjskom ustalio svoje unutarnje sitnice. Istovremeno, nesigurnost zašto si ovdje, zašto si igdje, zašto jesi, ugodno odložena u stranu. A opet istovremeno: što će i zašto će itko, išta, ikada, igdje, osim tebe, ovog, sada, ovdje? Neka galeb crvenog kljuna i ravnodušnih očiju kaže svoje. Neka dagnje rasute žalom budu putokazi.

Ledenjak Martial Ushuaiji je otprilike ono što je Zagrebu Sljeme, uza sve razlike u klimi i otvorenosti pogleda: s nogama u snijegu gledaš luku, more, čileanski otok Navarino gdje su nekad gorjele one vatre, i zato bi možda bolja bila usporedba s vrhovima Velebita zimi, ali ima nešto u takvim usporedbama glupo i nedostojno i nepravedno, jer se sve svodi na isto i poznato, i sve veliko odmjerava se spram maloga, a znamo kojeg su to duhovnog sklopa sastojci. Opet je oblačno, dio staze vodi po snijegu, pred kraj je prilično strmo, ali pogled izdašno nagrađuje. Tamni granit prošaran oksidnim prugama. Domaći izletnici, skoro svaki put prijazni. (Hoću li napokon na ovom putovanju naletjeti na neljubaznog, namrgođenog, nabusitog Argentinca?) Nebo se na par točaka rasvjetljuje i otvara (iza tamnosivog je sivo, iza sivog bijelo, do plavog još ne dolazimo), ukazuje se, malo iza podneva, ne sunce, već puni bijeli mjesec, i započinjem silazak. I tada, malo ispod vrha, zapuše tako žestoko da pomislim da ću se skotrljati niz tu padinu sve do brodusine National Geographica usidrene u luci, bacam se ničice u snijeg i u njega zarivam šake i gojzerice da se nekako zadržim na toj strmini, kao krpelj na hladnoj koži, i samo par minuta poslije vjetar jenja i posve utihne, kao da ništa nije bilo, i s osmijehom olakšanja hodam kao klizeći vijugavom stazom do doma u podnožju planine.

Za razliku od Chatwina koji je jedva čekao da odmagli odavde, Ushuaia mi se ushuljala pod kožu.

Slijedi zatvaranje kruga.

Nakon jutarnjih snježno-maglenih brda i preleta Patagonije u pravcu sjevera, obasja me lijepih tridesetak stupnjeva u Buenos Airesu. U protekla tri tjedna proljeće se u prijestolnici razmahalo maltene do ljeta, cvatu jakarande, djevojke su razgolićene (sa svim tetovažama, sve mlado i ne toliko mlado ovdje je opsjednuto tetoviranjem) i sve je nekako vedrije nego sredinom oktobra (a ne listopada, jer ovdje u desetom mjesecu lišće ne pada, nego upravo niče). S aerodroma se vozim istim autobusom koji vozi isti vozač, istim putem do istog odredišta, a opet je sve drukčije i različito, osim što je već poznato i prisno. A koliko toga mi još nije poznato: gorostasni gumijevac na trgu Lavalle, recimo, kroz čije mesnato lišće vidiš teatar Colón, i jednako impresivan primjerak istog drva na Plaza Vicente López y Planes. I groblje Recoleta, upad na koje ipak plaćam. I da, to je možebitno najljepše groblje na svijetu, ali ima u svoj toj ljepoti nečega duboko odvratnog: sve to razmetanje i nadmetanje čija će grobnica i čiji mauzolej biti veći i raskošniji, tko će unajmiti slavnijeg arhitekta i kipara da im podignu i isklešu nešto još bliže nebu od susjeda, nešto što će izazvati još veće divljenje i pokazati svijetu koliko se ima i kako se štuju preci. K tome, na Recoleti je sahranjen uglavnom drugi razred čovječanstva: političari, vojskovođe, industrijalci i sportaši. Gotovo nikoga od doista važnih Argentinaca i porteños nema tamo. Zapravo su najdirljivije one zapuštene grobnice, kroz čije se polupane prozore i zahrđale rešetke vide prašnjavi ljesovi i oljuštene freske. Pa kavana Al gato negro, nakon kupnje u knjižarama Edipo i Gandhi (kakva kombinacija!). Pa topla proljetna kišica, koja pravi tamne točke u prašini dok osjećam prve simptome korone za koju još ne znam da je korona, a zaradio sam je po svoj prilici pod zemljom, u metrou.

(Sjedeći u kafiću na Aveniji San Juan, uoči povratka.) Buenos Aires je jedan od najevropskijih, ne najevropoidnijih gradova koje znam, a ne bi bilo ludo ustvrditi ni da je možda najevropskiji, ako o tome mogu govoriti nakon ovoliko malo vremena provedenog ovdje u ova dva kratka navrata. Ovamo se slila sva evropska (mahom, ali ne isključivo mediteranska) urbanost i sačuvala se začinjena lokalnim utjecajima i prožimanjima. Ali ne u nekom muzealnom smislu, nije to „Evropa kakva je nekad bila“ ili nešto tome slično, nego se ono urbano evropsko ovdje diglo na novu potenciju. Istina, ima tu i konzerviranog, u dobrom smislu, onoga što vidiš kad zađeš u poneke kavane, u poneke parkove, i podsjeti te na neke crno-bijele fotografije, na nešto čega na ishodištima ima još samo u tragovima.

Toliko vremena na putu, ali zemlja je tolika – uvis i u širinu – da je u mjesec dana jedva okrzneš. Nisam vidio ništa od sjevera, od svih onih predjela tamo prema Boliviji i Brazilu, za koje vele da su najautentičniji, da su „ona prava Argentina“. Otprilike slutim zašto tako vele, ali ti koji to tvrde možda nemaju u vidu da je jedna Patagonija svijet usporediv s malo čime na planetu i da je sa svima onima koji su se u njega slili – a svi zajedno, s obzirom na veličinu prostora, djeluju kao tri mrava na deblu sekvoje, pri čemu ne zaboravljam ni one pohlepne, otrovne mrave koji su rastjerali one mrave koje su tu zatekli – da je sa svima njima, kažem, dosegnula svoju neprispodobivu autentičnost. Kako bilo da bilo, trebalo bi ovdje proživjeti još nekoliko života. Hasta la próxima, Argentino.