Ponekad pomišljam da umjesto, recimo, o Istri, o Tomizzinoj i tvojoj i mojoj Istri, koliko god po njoj očaran tumarao već niz godina te ću, akobogda, tumarati i istraživati je još pokoju godinu, pišem radije o nebu nad nepalskim kotlinama, o prividnim slučajnostima nekih susreta u Radžastanu, o nepojamnoj bjelini nekih andaluzijskih gradova u ljetno podne, o pokušajima snalaženja u Šangaju ili o zlokobnim podsjetnicima na tsunami na rajskim obalama Šri Lanke, da dakle o svemu tome, poticajnom, uzbudljivom, dalekom i u međuvremenu bliskom, pišem zato što je o onom najbliskijem i bližnjem najteže pisati, ili je barem tako meni.

Rampa. Nešto kruto a zapravo krhko, nešto sudbonosno a zapravo provizorno, nešto s neke proizvoljne visine zadato a baš zato, barem iznutra, otklonjivo. Unutarnja je to ograničenost koja sebe projicira u vanjsku i materijalizira u nekom braniku. Netko ili nešto uspne se na provizorni pijedestal i s njega proglasi provizorno nešto: razdjelno mjesto, granicu, točku iza koje se ne smije, iza koje neki smiju, i zbog toga neki pate, sudbine se slamaju, vidici se sužavaju, dječje oči sudaraju se sa zidovima koji će odrediti živote njima, njihovim precima, njihovim potomcima. Sasvim je pak nešto drugo, dakako, rampa na pružnom prijelazu, mjesto preko kojega mogu svi, ali ne stalno i uvijek, točka koja brani od sudara, nužan minimum regulacije…

Zato što mi je tako lakše, prisjećam se i pišem o getu na rubu Islamabada, gdje tavori nelegalna kršćanska zajednica, među blatnim zidovima nastanjena, skutrena u suvremenim katakombama, i gdje mi Bibliju na urdskom pruža jedna od najsiromašnijih ruku koje sam smio dotaknuti. Ili se prisjećam i pišem o cejlonskim hindusima čiju su knjižnicu spalili, jednu od najvelebnijih knjižnica u južnoj Aziji, u gradu čiji je pozivni broj 021, koji ima nešto preko stotinu tisuća stanovnika i koji ima vojnu luku, u kojoj su devedesetih godina nasmrt mučili pripadnike jedne etničke vjerske i manjine, u slučaju toga grada hinduske manjine, eto, o njima pišem, jer mi je tako lakše. Kao što mi je lakše upravo sada, u proljeće 2014., dok nabujale vode zeru istočno odavde odnose kuće, ljude i životinje zbog toga što su neki dobri i potrebni branici popustili pred prirodnom stihijom, o njima pisati i govoriti i još ih eventualno dovoditi u vezu s potopljenim azijskim obalama ili otočjima koja bi uskoro mogla nestati.

Rampa. Po kojoj se, kada si slobodan, kad poluotok razviješ u otok a otok u neomeđeno kopno, može i hodati, i plesati, plesati toliko dugo i ustrajno da se rampa spusti i skrši i nestane i prokaže u svom prividu i u svoj jadnoj provizornosti i nepotrebnosti. Rampa, naime, koja nije brklja na prijelazu, koja nije brana od zbiljske nevolje, nego ona koju podižeš da bi ti bilo lakše, da bi sebe ogradio, omeđio, ograničio, zaštitio, jer ti je lakše biti ograđen, omeđen i ograničen i tako u toj definiranosti zaštićen, jer te je strah, strah te je onoga izvana zato što te je strah onoga iznutra, i strah te je onoga iznutra zato što te je strah onoga izvana.

I zato je lakše fingirati nepropusnost i odlaziti, otiskivati se i otplovljavati, i prisjećati se i pisati o otoku na čijim obalama u pijesku naherene stoje kuće otkinute od svojih temelja, ostaci čvrstih domova, palme odrubljenih krošanja, ili pak o dolinama podno Karakoruma koje su gotovo nestale u potresu i koje su za nas ovdje tek vjestice na marginama, kao što slavonske poplave figuriraju na medijskom rubu već samo dvije ili tri granice odavde, kao utopljenici kod Lampeduse, kao meksički imigranti koji ostavljaju kosti u jugozapadnoj pustinji Arizone, dakle kao sve ono što nam remeti ručak, kao sve ono što će nas omesti u našem kućnom, znanstvenom, poslovnom, umjetničkom ili građevinskom bavljenju. I kao što je meni lakše da vam pričam o poeziji vožnje biciklom po Anuradhapuri, o ljepoti iza čijih se rubova pomalja ono demonsko, o cesti što vodi od Nuwara Eliye do Kandyja, o melankoliji raja ili o najzelenijoj od svih zelenih boja na cejlonskim uzvisinama, tamo gdje se u valovitim nizovima uzgaja čaj, isti onaj čaj uz koji ćemo možda ovoga poslijepodneva, plaćeni i zaštićeni, raspredati o Lampedusi, o arizonskoj i drugim pustinjama, o fiktivnosti svih rampi i svih granica i svih povijesnih sporazuma.

Vjerojatno je suvišno opominjati na to da se rampa ne uklanja tako što se razbije. Jer gdje se ona razbije, gdje se ide silom na nju, tamo se ubrzo postave dvije rampe ili više njih i tako nastaje još veće razdvajanje i još više kostiju ostaje s ove ili one strane. Rampe se mogu zaobići te se onda može krenuti nekim riskantnijim okolnim putem. Može se proći ispod ili iznad nje i time riskirati još više. No čini se da je najuputnije prepoznati u sebi graditelja rampe, onoga kojemu se čini da mu rampa treba, onoga koji se ne usuđuje živjeti bez nje, odnosno živi tako da ono drugo ne pripušta k sebi pa to još eventualno naziva i patriotizmom ili barem legalizmom. To prepoznavanje, doduše, neće sa sobom neposredno povući i demontažu bilo koje zbiljske rampe, ali ako susretnem drugog koji će i sebe u tom uvidu prepoznati, moguće je da će rampa s vremenom od sebe istrunuti ili će poslužiti za to da se ugradi u klupu pored puta, klupu na kojoj ćemo se moći sretati neki mi, sadašnji, i neki oni, budući. I ne, ovo nisu metafore. Mislim na konkretnu klupu s koje se vedro gleda praznina nastala nestankom nekadašnje izlišne rampe.

A kad već povlačim, uostalom nimalo nove i originalne, usporedbe između dva poluotoka, onoga na čijem smo rubu sada i onoga na Istoku, nešto većeg, koji se još naziva i Potkontinentom: na najjužnijoj točci indijskog poluotoka nalazi se gradić po imenu Kanyakumari, odnosno Rt Comorin, o kojemu je svojedobno stihove pisao i Octavio Paz. Ondje sam svojedobno, ako mi dopustite da budem donekle privatan, doživio svojevrsno rušenje unutarnjih rampi, unutarnji potres ili poplavu, kako hoćete, uglavnom nimalo ugodno iskustvo, jer s takvim iskustvima valjda drugačije i ne može biti. Zbilo se to dakle tamo, na točci iznad koje se u svom zalasku i izlasku Sunce i Mjesec sreću blisko kao nigdje, tamo gdje se susreću tri mora – Arapsko more, Indijski ocean i Bengalski zaljev. Prirodni ovdašnji ekvivalent tome čudnovatom mjestu koje kanda je na kraju svijeta jest rt Kamenjak, na najjužnijoj punti istarskoj. Tek što taj rt ne posvećuje božanska djevica Kanya, nego recimo Gospa od Milosti ili sv. Lovro. No neposredniji je i možda važniji ekvivalent mjesto na kojemu smo sada: Koper, vrh ili glava iliti rt Istre, mjesto sretanja slovenskog, talijanskog i hrvatskog, odnosno, korjenitije, slavenskog, germanskog i romanskog mora i kopna i jezika i vjera i doživljaja života, i Sunca i Mjeseca, sretanja koje u svojem djelu i u svojem životnom kretanju oprimjeruje Fulvio Tomizza, kretanju koje je poneku rampu zacijelo srušilo, na ponekom ju preopasnom prijelazu sagradilo ili pak po nekoj od njih vedro prohodalo.