Još se uvijek ne zna točan datum rođenja Françoisa Rabelaisa, no nesumnjivo je rođen krajem petnaestog stoljeća, u nekoj od godina između 1483. i 1494., a sigurno je i da je umro u Parizu 1553. Ako mu velikodušno odlučimo vjerovati, možemo si zamisliti da je ovaj veliki ljubitelj života uživao u onome što je između šezdeset i sedamdeset godina volio i što je nas poučavao da volimo. Najbolja se tradicija i najveći autoriteti, ne baš s potpunim uvjerenjem, ali s velikom vjerojatnošću, udružuju i slažu oko toga da je rođen u očevoj kući na selu; mala farma s bogatim vinogradima, poznata po svom bijelom vinu, a graničila je sa starim gradom Chinon u Tourainei. 

'La Devinière, dobra zajednica iz Chinona', citira Jean Plattard zapis putnika Rogera de Gaignièresa iz 1699., 'dva puščana pucnja od opatovine Seuilly i gotovo nasuprot La Roche Clermaut, mjesto je u kojem je rođen Rabelais iz župe Saint-Pierre de Seuilly u Tourainei.'

Rabelaisov otac, Antoine, bio je dobrostojeći notar s velikom gradskom kućom u Rue la Lamproie u Chinonu. Osim La Devinière posjedovao je i kuriju Chavigny-en-Vallèe u općini Varenne-sur-Loire i bio je povezan krvnim i bračnim srodstvom s mnogim značajnijim obiteljima višeg srednjeg sloja u tom okrugu. Prema njegovom najpouzdanijem biografu, neusporedivom Jeanu Plattardu, profesoru Sveučilišta u Poitiersu, te pretpostavljajući da je rođen 1494., a ne 1483. godine, prvi autentični i neoborivi dokument o njegovom životu koji za sada posjedujemo je njegovo pismo od 5. ožujka, 1521. koje je, iz franjevačkog samostana Puy-Saint-Martin u Fontenay-le-Comte, glavnom gradu općine La Vendée u regiji Bas-Poitou, napisao poznatom francuskom učenjaku i humanistu Guillaimeu Budéu, u kojem se predstavlja kao franjevački redovnik, prijatelj i družbenik mladog studenta, Pierrea Amyja kojeg je veliki Budé tada ohrabrivao u njegovim grčkim studijima. 

Ta dva mlada franjevačka fratra i Rabelais, već zaređeni svećenik, ulazili su s herojskim zanosom u silnu i čarobnu pustolovinu učenja grčkog jezika. Ovaj 'Sezame, otvori se!' za prvotno vrelo sve naše zapadnjačke mudrosti u to je vrijeme bio samo 'javna tajna'. Bila su to uska stražnja vrata s kojih su svi hrabri hodočasnici otjerani bijesnim lavežom Kerbera sa Sorbone. Bilo je vrlo malo učitelja grčkoga. Grčke se tekstove i grčke gramatike teško moglo nabaviti. Na svakoj strani klasične mogućnosti elizejskog bijega koji se otvarao pred ova dva mlada čovjeka, nadvio se dim i paklenski užas lomače i tamnice za mučenje. 

Franjevačka uprava samostana Puy-Saint-Martin u Fontenay-le-Comte vrlo je brzo pokazala religioznu posvećenost svetom neznanju, za koje je u to vrijeme Erazmo optuživao taj red. Čini se da su 'siva braća' među kojima je Rabelais postao svećenikom stekla naviku u najneukusnije i najbesmislenije udžbenike sažimati hrabre spekulacije svojih velikih metafizičara Dunsa Škota i Bonaventure. U svakom slučaju, nije prošlo mnogo vremena i Pierreu Amyju i Rabelaisu su oduzete njihove grčke knjige. Odmah su pisali Gilliameu Budéu, koji je već bio kraljev tajnik, i požalili se na to; i zbog njegova utjecaja ili zbog razlika u mišljenju između redovničkih autoriteta dobili su natrag svog Plutarha i Platona i Herodota. 

Ima mnogo ideja o tome što je potaklo jednog notara-zemljoposjednika poput Antoinea Rabelaisa da svog najmlađeg sina – iako je istina da je imao još djece koja mogu naslijediti njegove interese i imanje – dâ u red koji je od svih drugih redova te epohe bio najmanje naklonjen sekularnoj kulturi. Profesor nas Plattard podsjeća da je anžuvinski notar na početku sedamnaestog stoljeća – iako tradicionalno Deviniére tome nije sklon – odredio da Rabelais svoje rano obrazovanje stekne u franjevačkom samostanu La Baumette, smještenom u blizini jednih od slavnih vrata Angersa. Angers je naime dom Rabelaisove majke i njenih prosperitetnih rođaka te nam nije potrebna neka velika mjera povijesne zluradosti da dođemo u napast povezati taj nesretni izbor s obiteljskim utjecajem. A ako se utjecaj koji je povjerio takvo neobično i najvjerojatnije teško dijete redovničkim školama u Angersu nastavio kada je dijete postalo dječak, što bi bilo prirodnije od zaobilaženja benediktinskog samostana u Seuilly u blizini notarove kuće u korist još jedne zaklade 'sive braće'?  No, američki je prevoditelj Rabelaisa, Samuel Putnam, očito u velikom iskušenju da se složi s našim stručnjakom profesorom Tilleyem i našim prevoditeljem iz Cambridgea W.F. Smithom u vezi sa sljedećim ozlojeđenim ulomkom Rabelaisove Pete knjige kao s čistim primjerom autobiografije i ljutitim osvrtom na autorovo djetinjstvo. No, ne smijemo zaboraviti da je, iako je prezirao franjevce, Rabelais kasnije dobro iskoristio one koji su došli iz Bretanje. 

Takav je slučaj kad u nekoj plemenitoj kući u ovoj potonjoj zemlji ima previše djece, bilo muške bilo ženske, pa tko bi svima dao dio nasljedstva (kako to razum hoće, priroda određuje i Bog zapovijeda), kuća bi mu se raspala. To je razlog zašto ih se roditelji oslobađaju na ovom otoku Gušaru. 

- To je otok Bouchard kod Chinona, reče Panurg.

- Kažem Gušar, odgovori Hramovnik; jer obično su oni gušavi, guravi, grbavi, ćoravi, hromi, kljasti i nakazni, zemaljsko zaludno breme. 

- Taj običaj, reče Pantagruel, potpuno je suprotan pravilima kojih se negda držalo kad su se djevojke primale u vestalke. Kako svjedoči Antistije Labeon, zabranjeno bijaše uzdignuti na to dostojanstvo djevojku koja imaše kakav porok u duši, ili kakvu slaboću uma, ili na svojem tijelu ikakav nedostatak, koliko god bio skriven i malen. 

- Čudim se, reče Hramovnik nastavljajući, što ih majke iz drugoga svijeta nose devet mjeseci u svom krilu, kad ih u svojim kućama ne mogu podnositi ni trpjeti devet godina, najčešće ni sedam, i navlačeći im samo košulju svrh haljine, režući im ne znam koliko kose s tjemena (kao što su među Egipćanima s pomoću stanovita lanenog ruha i postriga zaređivali Izidine svećenike), one ih s pomoću stanovitih pokajničkih riječi protiv zle kobi, vidljivo, otvoreno, bjelodano, pitagorejskom metempsihozom, bez ikakve ozljede i rane, pretvaraju u ptice kakvim ih sada vidite.

Eto ga! I ne vidim kako je moguće poreći  - čak i bez ovog važnog ulomka u dvojbenoj Petoj knjizi – da u Rabelaisovom pisanju, kao i u Montaigneovom, postoji jaka i nepogrešiva pristranost prema utjecaju oca, za razliku od majke, na potomstvo i ovo nije slučaj samo kod ove obitelji već u ljudskom životu općenito. Drugim riječima, ne samo da se čini da je Rabelais u ovoj pradavnoj bitci spolova, o čijim usponima i padovima ovisi toliko toga, zauzeo antifeminističku stranu, već i da je jedan od psiholoških uzroka zauzimanja ove strane, možda i glavni uzrok, bila dječja uvrijeđenost, duboka i neiskorjenjiva, spram žene koja ga je rodila. 

Erazmo je upravo izdao svoj Komentar o evanđelju sv. Luke i to je bilo dovoljno da svi ortodoksni sveti ljudi sâm pogled na grčku knjigu povežu s đavlom i, iako je nadređeni u Puy-Saint-Martin samo slušao naredbe iz Sorbonne u Parizu, ova je cenzura njihove strasti prema klasicima, koliko god bila privremena, navela oba mlada fratra na razmišljanje o različitim očajničkim načinima bijega. Ipak, u međuvremenu, dobili su svoje sate klasičnog opuštanja. Pravila njihovog reda nisu zahtijevala njihov isključivi boravak u samostanu. Smjeli su često posjećivati grad i njegovu okolicu i vrlo su brzo stekli naviku sastajanja sa skupinom sebi sličnih duša, od kojih su nekolicina bili laici pravne struke, u sjenici prekrivenoj lovorom u sjenovitom vrtu Andréa Tiraqueaua, tada dvadesetogodišnjaka, opreznog, briljantnog, spremnog na vlastito mišljenje i ambicioznog mladog čovjeka, koji je kao advokat za ženu uzeo iznimno mladu kćer okružnog suca. 

Empatičniji učenik klasika, barem kako ja to vidim, a čiji je intelektualni vođa bio Platon, kako nam kaže profesor Plattard, i koji je napisao, iako je i dalje to samo rukopis, djelo o besmrtnosti duše po uzoru na Platonovog Timeja, bio je sudac iz Saint-Jean d'Angély po imenu Amaury Bouchard. Iz moguće istinske zainteresiranosti za stare pravne običaje u Poitou, ali i zasigurno zbog svoje karijere i želje da impresionira svog punca, Tiraqueau je izdao znalačko djelo o moralu i pravnim odnosima između ljudi u braku u kojem se obrušio na slabost žena i citirao sve što je našao u svim knjigama kojih se mogao domoći, a što bi moglo poduprijeti tezu o superiornosti muškaraca. Amaury Bouchard je kao odgovor na to izdao živahno i srčano djelo s naslovom na dva jezika, grčkom i latinskom, kako bi pokazao da je njegova svrha slaviti ženski dio ljudske rase. 

Bouchard je, čini se, iz svog čitanja Timeja pokupio nešto od civiliziranog Platonovog stava prema svim zanimljivim kontroverzama i u svom odgovoru na, stavovima prožetog, Tiraqueaua ponudio lakoću i zabavan pogled na ove slatke probleme. Ta opuštenost i frivolnost u obradi ove krajnje ozbiljne teme nije se baš svidjela Tiraqueauu 'čija je taština', kaže nam naš puatevinski profesor, 'bila osjetljiva i koji je smatrao da njegova anti-feminističku teza nije nešto s čim se treba šaliti.'

Sve nas ovo dovodi do godine 1523. nakon koje im je, prema obojici profesora, jednog s Cambridgea, drugog iz Poitoua, veliki Budé pisao, suosjećajući s dva mlada fratra zbog tog 'ispada protiv muza', uvjeravajući ih da Kralj ne gaji simpatije prema takvim radovima. No primatelji ovih simpatija iz glavnog stožera odbili su podvrći muze riziku daljnjeg sramoćenja; Pierre Amy, otvarajući Vergilija ceremonijalno, stavljajući prst naslijepo, poput Panurgea, na stih koji govori o proročanskoj prilici i suočavajući se s riječima 'da otputovat nam valja i opaku ostavit zemlju', odlazi u svoj rodni Orleans gdje je talijanski učenjak Alexander prvi puta pobudio njegovu nezasitnu glad za helenskim prosvjetljenjem. 

Što se samog Rabelaisa tiče, ostavši bez društva, i on poseže za mjerama pokoravanja Vergilijevom proroštvu. Pomoću jednog od najboljih pokrovitelja kojeg su mu njegov genij i šarm priskrbili, Geoffroya d'Estessaca, biskupa iz Maillezaisa i gvardijana benediktinskog samostana u Saint Pierreu, uspio je uz dopuštenje Pape Klementa VII postati benediktincem i tim redom zamijeni franjevački. Postao je, zapravo, vrsta glavnog tajnika ovog dobrodušnog i uglađenog crkvenog oca, a profesor Plattard kaže, a Rabelais je sada na njegovom puatevinskom terenu, da je također preuzeo zadatak poučavanja nećaka svog pokrovitelja – sretnog li dječaka! – mladog Louisa d'Estessaca. 

Najdraže aktivno biskupovo prebivalište bio je samostan u Ligugéu, 'kilometar i nešto južno od Poitiersa' i tamo je, u privatnoj sobi na vrhu male kule koja i dalje nosi njegovo ime, okružen svojim knjigama i pod zaštitom benediktinskog habita, Rabelais u veselju nastavio prevoditi Herodota s grčkog na latinski. 

Na nevelikoj udaljenosti od njegove samostanske kule u Ligugéu, koju je moguće prijeći laganom šetnjom, nalazio se još jedan samostan, onaj augustinskog fratra iz Fonttaine le-Comtea. Kod tog 'plemenitog gvardijana', kako Rabelais naziva Anoine-Ardillona, prvaka uspješnog povlačenja, upoznao se s novim krugom učenika humanistike, od kojih je jedan, ljupki pjesnik Jean Bouchet, imao mnogo jači i mudriji utjecaj na njega od ambicioznog i uvredljivog Tiraqueaua. Jean Bouchet također je bio notar, vrijedni pravnik na sudu u Poitou, pravni zastupnik povijesne obitelji La Trémoïlle i učeni poznavatelj klasičnih autora; no njegova neusporediva važnost u Rabelaisovom životu proizašla je prirodno i spontano iz njegove neobične osobnosti. 

Jean Bouchet bio je pravi filozof i apsolutni umjetnik u umjetnosti života. Slučajno je bio potpuno jednostavan, potpuno pouzdan i potpuno dobrodušan čovjek. O Jean Bouchetu se može reći ono što je Rabelais govorio za ljudsku prirodu općenito, citirajući Knjigu mudrosti: 'Non in malevolam animam introibit sapientia' – 'Jer mudrost ne ulazi u dušu opaku'. I na tom je prirodnom tlu i u prijateljskoj auri Jean Bouchetove filozofske poniznosti – što nikako nije uobičajena književna kvaliteta – počeo rasti Rabelaisov interes za francusku književnost. Pokazao se odjednom, u jednoj nužnosti – u jednostavnoj činjenici da je počeo pisati na francuskom. Taj su, tada težak i tvrd akademski jezik, mnogi francuski humanisti zasigurno oživili, začinjavajući tradicionalni latinski zrncima atenske soli grčkog jezika. No tada je vani na snazi bila nimalo zanimljiva i nimalo zavodljiva pedanterija, pedanterija koja je bila osobito draga blesavijim, uzbuđenijim, modno gonjenim tražiteljima glasovitosti; naime, radilo se o neugodnom triku, pokušaju da se vulgarni ton opskrbi nevulgarnošću uvođenjem latinizama i dodavanjem latinskih nastavaka francuskim riječima. Upravo je taj trik Pantagruel smatrao iznimno razjarujućim kod onog nesretnog, ulickanog Limuzinca, đaka kojeg je susreo na jednima od vrata Pariza i koji je opisan kao netko tko si umišlja da je veliki govornik jer se služi odbacivanjem uobičajene upotrebe govora. Mora se priznati da je bilo miješanja jezika, a neka od njih su bila dovoljno zapanjujuća – poput miješanja homerskog grčkog s rustikalnim puatevinskim dijalektom, čemu i sam Rabelais nije bio nesklon. Govorim o njegovoj slabosti na dva ekscentrična djela, svojevrsnu kopilad, Hypnerotomachia Poliphili ili 'Polifilova ljubavna bitka u snu' F. Colonnnae i Folengov Baldus, no neupitno krivo interpretiranje i odbacivanje njegova genija od strane ronsardske škole, loše opažanje koje se ponovilo i kod Montaignea i Voltairea, ali ne i kod Rousseau, nam je pokazatelj što je pravi izvor njegove inspiracije. Grčki je oslobodio njegov duh; ali njegov je duh upotrijebio svoju slobodu kako bi posadio bogati Pantagruelov korijen u venu francuske literature, što je najdublje francusko, od svih duhovitosti, ugoda, ugađanja, divljaštava, štovanja, jednostavnosti ruralnih sela i provincijalnih gradova. I upravo je Rabelaisov puatevinski prijatelj Jean Bouchet, tako empatično opisan kod Jeana Plattarda, taj koji je zaslužan za njegove početke pisanja na francuskom. Naravno, budući da je njegov novi prijatelj bio pjesnik, Rabelais se otisnuo na svoje prvo veliko putovanje prema pjevu laganih, neusiljenih, nerazmetljivih rima. Bouchet je jedan od svojih svezaka posvetio isključivo religiji. Nazvao ga je Kontemplativne himne i molitve tijekom pohoda opasnim stazama svijeta i njegova je popularnost bila toliko velika da je ovaj marljivi pravnik, toliko uronjen u borbu podizanja osmero djece da je za pisanje stihova imao vremena samo nedjeljom i praznicima, na koncu prilagodio ovaj naslov i sebi dao nadimak – koji je Rabelais kasnije upotrijebio za jednog svog pustolova s onu stranu Sjevernog pola  - 'pohoditelj opasnih staza'; kako bi se reklo 'hodočasnik vremena'. 

Bouchet je iznimno uživao u učenim i živahnim raspravama s Rabelaisom nakon što su se upoznali pod okriljem 'plemenitog gvardijana' iz Fountaine-le-Comtea, i zbog njegove zavodljive i samopodcjenjivačke nadarenosti za lake stihove – stihove koji stilom pomalo podsjećaju na velškoga barda iz petnaestog stoljeća, Guto'r Glyna, koji je cvjetao baš u mom kutku Sjevernog Walesa - dobivamo jedini mogući dojam koji na nas ostavlja netko od krvi i mesa, iako su likovi njegovih knjiga dovoljno govorljivi, o Rabelaisovim načinima i navikama i intelektualnim interesima između dvadesetpete i tridesete godine života. Bouchet je zasigurno bio jedan od prvih pisaca koji je upotrijebio sada već poznati izraz 'humanistike' i ja sam ovu riječ prisvojio iz njegove knjige prevodeći jedan od Plattardovih francuskih citata od njega. 

Čistog li potoka, zelenog li gaja

U novoposađenoj šumi s kraja, 

Gdje u sunčana jutra zastaje

Moj Rabelais da susretne prijatelje svoje. 

Trojana i Petita i Quentina često,

odijelo im redovničko il' gradsko

Izgledom drugačiji, no žele isto

Proučavati pismo ljudsko. 

Naš je puatevinski biograf u svom najboljem izdanju kada opisuje diskusije koje su se vjerojatno odigravale kod tog 'plemenitog gvardijana'. Citira iz vrlo čudesne Bouchetove pjesme u kojoj je izmaštana molba duha našega prvog velškog kralja Engleske, Henryja VII. njegovom sinu Henryju VIII., u kojoj ga preklinje da se ne da zavarati od Pape Julija II. – kojega je Epistemon optužio za njegovu 'veliku iritantnu bradu' – na priključivanje caru Karlu V. protiv kralja Francuske. 

Rabelais nije samo bio iniciran u prirodni anti-papinski pokret koji je tada harao Francuskom, već je zaista počinjao osjećati i intelektualne i emocionalne vibracije koje su se u to vrijeme širile iz pera Erazma i Luthera i s propovjedaonica ranih kalvinista. Može se, zapravo, reći da je nad literarnim kružokom skupljenim oko gvardijana Ardillona u Poitiersu u 'bois verdoyans au cler matin', u tim zelenim granama, šuškao i topao južni vjetar ponovnog oživljavanja grčke kulture, ali i žamor uzbune o sjevernim vjetrovima reformacije. Još jednom ću zamoliti svoje čitatelje da mi dozvole jednu nespretnu reprodukciju Bouchetovih lakih stihova. 

Kad o svetom pismu govorim

Iz Biblije, ja bilježim

Samo slavu, samo hvalu!

Ovdje neće obmanuti glavu,

Nit' oko, neka varka lukava,

Višestruko prijetvorna. 

Tu slobodno vjeru navijestite; 

Ali ovi liječnici-sveci, oprostite!

Ne mogu ne vidjet', ni pod prisilom,

Greške u njihovu učenju varljivom.

Jedan će ovako, drugi će onako; 

Jedan kaže 'ravno', drugi će 'žestoko', 

I o našoj vrsti sud mijenjaju

K'o latice na vjetru kad lepršaju. 

Jedna se samo knjiga može hvaliti

Da ju je napisao Duh sveti!

No, onome tko razmišlja o suptilnijim utjecajima na Rabelaisov um i njegov spisateljski stil, još će fascinantnija biti mudra poniznost literarnih metoda ovog 'pohoditelja opasnih staza' koji ga je prvi potaknuo da se okrene njihovom materinskom jeziku. Najdublji imaginativni interesi u Rabelaisovoj duši uvijek su bili dvosmjerni. Kod mnogih bi pisaca ove dvije stvari bile jedna drugoj suprotstavljene. U njemu su se vjenčale i dobile plemenito potomstvo. Prva je bila strast prema seoskom načinu života i priprostom, popularnom, grubom humoru. Druga je bila strast za najokultnije, najenigmatičnije, najgnomskije, najgnostičkije, najpodzemnije izjave koje je moguće pronaći među zapisima drevnih vračeva. I iz braka ovih dviju kategorija - priprostog, bestidnog, grubog humora s jedne, te polumističnih, polufilozofskih 'logosa' s druge strane – čudesna se entelehija njegova djela, upravo taj rabelaisovski duh, otjelovio kao ništa drugo na svijetu u njegovim zrelim, sočnim i jedinstvenim kreacijama. 

A sjajni Jean Bouchet, taj marljivi i naivni, taj konemplativni i suptilni promatrač najdramatičnije ljudske epohe od vremena velikih migracija, ako izuzmemo našu, naučio je trik, u svom tihom molskom ključu, držanja opasnih diskusija intelektualnih krugova koje je posjećivao i učenog metafizičkog i kontroverznog jezika koji su koristili, na njihovom mjestu. On sam opisuje ćud uma kojemu teži, ćud koja leži u određenom depersonaliziranom napuštanju književnosti i filozofije dok se još s nikim ne natječeš, ni na što ne ciljaš, i dok se razlažeš na čistu atmosfersku svjesnost. Da nije bilo prikladnog instinkta profesora Plattarda, puatevinskog studenta koji je ulovio tajnu drugoga preko četiri stoljeća, obični engleski ljubitelji Rabelaisa nikada ne bi saznali koju je ulogu u njegovom životu odigrala Baouchetova upotreba onoga što bismo mogli nazvati nekompetitivnim upijanjem tuđe mudrosti. On priznaje da besramno rabi velika znanja svojih platonskih prijatelja. 

Iz vaših velikih klasičnih labirinata

za svoj bijedni pučki jezik materinski

uzimam dio čudotvornih fragmenata 

Koji će se s njim stopiti stilski.

Kako ih razumijem, tako ih i stavim, 

pameću malom koju priroda mi dade. 

Ne razmećem se njima niti se pravim

da stup su i temelj moje zgrade.  

Ako je priroda učinila naš jezik malim

Prirodu tada slijedim i hvalim. 

Prva Rabelaisova djela na njegovom materinskom jeziku – jeziku koji su mnogi njegovi prijatelji, koji su pisali jedni drugima na čudnoj mješavini starog poznatog latinskog s dodatkom čarobnih rečenica iz tog novog misterioznog grčkog, držali jako jeftinim – barem prvo od djela koja su do nas došla, bio je iznimno jednostavan, prijatan, skroman opus epistolarnih stihova, poezija, ili, ako hoćete, niz ugodnih rima, ne samo upućenih Bouchetu već vrlo očito rezultat Bouchetovog skromnog političkog utjecaja. Ako uzmemo u obzir da je Rabelaisovo mjesto kao pisca uz Shakespearea i Cervantesa i Goethea, ne bismo trebali zanemariti prirodu njegova prvog eksperimenta, iako je taj eksperiment bio u mediju potpuno stranom njegovom geniju. Poezija sigurno nije bila u Rabelaisovom horoskopu, a neću ni reći da anonimni autor Pete knjige nije bio fer prema uspomeni na njega kada je dozvolio da Fratar John u svojoj dionizijskoj ekstazi izgovori profanu pjesmu: 

O Dieu, père paterne, 

Qui maus l'eau en vin, 

Fais de mon cul lanterne

Pour luyre à mon voisin. 

O moj Bože, oče sveti,

Što od vode vino stvori, 

Od prkna mi lampaš tvori

Da bližnjemu mojem svijetli. 

Hoću li tražiti previše od strpljenja svog 'prijatelja, susjeda, čitatelja', kako bi rekao Panurgeov prodavač ovaca, ako nastavim citirati nekoliko redaka iz Rabelaisovog rimujućeg pisma; jer, iako je stil magličast i mutan u usporedbi s prozračnom otmjenošću Bouchetovih stihova, on na svoj veliki, neodređeni, nejasni način ima određene Rabelaisove karakteristike. U svakom je slučaju zanimljivo vidjeti do koje mjere veliki genij može biti nezadovoljavajući kada pliva protiv struje svoje vlastite prirode. Eto, dat ću sve od sebe, uz pomoć verzije gospodina W. F. Smitha, da koliko toliko podnošljivo u drugi jezik pretvorim nekoliko redaka ovog čudnog, neobičnog primjerka Rabelaisove poezije.

Kvaka je u tome što vratiti se rekao si

Za sedam dana! Tu se nama deficit desi. 

Kad željeni je trenutak došao i prošao

U nama se umjesto sreće gorak okus našao. 

Sad puštamo da se vuku minute i sati 

Svaki sve mlitaviji i sumorniji se klati 

Dok nas, okrutnom napetošću mučene

I prevarom nama drage nade lišene, 

Naš duh ne obmane, te nam se pravim snije

Za što nam čula kažu da pravo nije. 

Kao kod onih koji sjede u barci

Uz obalu ih nose riječni brzaci

A njima se na toj obali doimlje

Da hoda il' pleše obalno grmlje

Prizor za koji svi dobro znamo 

Da zanavijek neistinit može bit samo.  

Za one koji kao i ja osjećaju da postoji nešto iznenađujuće zanimljivo u razmišljanju o Rabelaisu kao pjesniku, dodat ću posljednjih nekoliko redaka iz originala i riskirat ću da na vidjelo izađe moja vlastita neadekvatnost. 

Ny plus ne moins au'à ceulx qui sont sur l'eau, 

Passans d'un lieu à l'autre par basteau, 

Il semble advis, à cause du rivage, 

Et des grans floz, les arbres du ryvage

Se remuer, cheminer, et dancer, 

Ce qu'on ne croyt et qu'on ne peult penser. 

No, kako bi moj čitatelj pred sobom imao posljednje riječi pjesme onako kako ih je pjesnik zapisao te prikaz istih besprijekornom i doslovnom prozom, dodajem Rabelaisov zaključak i englesku verziju dr. Louisa Rochea. 

A Ligugé, ce matin du setembre

Sixième jour, en ma petite chambre

Que de mon lict je me renouvellais

Ton servietur et amy Rabellays. 

U Ligugèu, u mojoj sobici, ovoj rujanskog jutra, šestoga dana, kada sam se ponovno potpisao kao vaš sluga i prijatelj, Rabellays. 

Plattard vrlo mudro citira, na korist nas koji ne znamo ništa o tadašnjem francuskom stihu, sljedeći odlomak iz poslanice Clémenta Marota Françoisu Sagonu kao dokaz Rabelaisove suvremene pjesničke reputacije. 

'Ne primjećujem da Saint Gelais, Héroët, Rabelais, Brodeau, Sève ili Chappuy pišu protiv njega.'

Na što Sagon odgovara: 

'Dobro je poznato da ova osmorica uživaju, kao i Marot, reputaciju iznimno vještih pjesnika.'

Iz svega ovoga, s nepravednom prednosti od četiri stotine godina filtriranja i prosijavanja reputacija, mi možemo donijeti popravljeni zaključak da se suvremenim presudama uopće ne može vjerovati. 

Sada dolazimo do trogodišnje praznine u neoborivo dokumentiranom nizu događaja. Od 1527.  do 1530., što se dokumenata tiče, Rabelais nestaje s lica zemlje. Profesor Plattard njegov odlazak iz Ligugèa povezuje sa ženidbom mladog biskupovog nećaka Louisa d'Estessaca i meni to zvuči kao vrlo moguće objašnjenje. No gdje je proveo naredne tri godine? Plattard smatra da je posjećivao sveučilišta u Bordeauxu, Toulouseu, Orleansu i Parizu. Dvije stvari saznajemo prateći našeg puatevinskog vodiča kroz Rabelaisova lutanja po Francuskoj. Prva je da tada Pariz nije bio intelektualno središte francuske kulture, a druga da niti jedno sveučilište u Francuskoj nije bilo vodeće u naprednoj bujici svjetske mentalne evolucije. U drugim se uskomešanim epohama u svjetskoj povijesti kreativni duh kretao na misteriozne načine i na površini dalekih i nepredvidivih voda. No, za studenta koji želi zarađivati od svojih studija, ali i za njihovo dobro, bilo je, ipak, jednako važno kao i danas da dobije diplomu na uvaženom sveučilištu. U Rabelaisovom slučaju bivanja fratrom, iako sada benediktinskim, koji je bio strastven prema seoskom humoru i humoru morskih luka i druženju s vinogradarima i poljoprivrednicima i mlinarima i čuvarima stada i preprodavačima stada i prodavačima kukuruza i svinjarima i pastirima i krivolovcima i ribolovcima, a čije je najveće zadovoljstvo bila neobična začaranost nailaženjem na nove pejzaže, nove gradiće, nove obale rijeka, nove šetnje uz nepoznate obale, nove vrste krajolika, nove vrste ljudskih života, života životinja, života biljaka, bilo je ključno da, ukoliko nije pukom nuždom natjeran u religioznu kuću ili barem na poučavanje nekog lordovskog i problematičnog momka, može zaraditi za život u svakoj prilici te da se njegov impuls i pritisak trenutka ujedine i vode ga. Naravno, kada bi se našao kakav širokogrudni pokrovitelj koji bi mu bio spreman pružiti obimnu skrb kao sekularnom svećeniku i omogućio mu da plati vikara koji bi ga zamijenio, to bi ga oslobodilo i omogućilo mu lutanja po njegovoj volji. No takvog širokogrudnog pokrovitelja nije lako naći. No on je morao biti slobodan pod svaku cijenu, slobodan kako bi mogao lutati, raditi na grčkom, uživati u neiscrpnom spektaklu života, skupljati biljke po poljima i šumama, piti pradavnu mudrost luka, cesta, seoskih tržnica i gostionica; stoga je odlučio postati liječnikom. 

Sve njegove četiri knjige pune su referenci na život studenata na sveučilištima, osobito pariškom, te smo gotovo prisiljeni pretpostaviti da je između 1527. i 1530. posjetio Bordeaux, Toulouse, Orleans i konačno Pariz. 

Nedavno je u nacionalnoj biblioteci pronađena njegova bodra i zabavna pjesma na latinskom koja je očito nastala tada, u kojoj se on zabavlja dok pokušava izmiriti određene poznanike iz Bordeauxa koji su svi jedan drugoga – što je tipično za tu dob – podrugljivo optužili za ateizam. Tu su bili stanoviti Briand Vallé Du Douhet i stanoviti Antoine de Gouvea; a Rabelais prvoga, za skrivanje u podrum pred olujom, opravdava na najsuptilniji mitološki način, govoreći da je prirodna gesta djeteta bila da se skrije u majčinu naručju – zemlji  - od gnjeva svog oca – neba, te zatvara pjesmu stihom koji daje naslutiti  - osim priče o konju i magarcu – jedini dio Pete knjige za koji sam spreman priznati da bi mogao biti fragment njegova djela. To je dio u kojem svećenica Božanstvene Boce hvali podzemlje, drugu dimenziju koju velški Mabinogion naziva Annwfn, kao izvor sve mudrosti. Grom Svemogućega, dodaje on, pogađa samo strmine, dok 'Et procul a Bromio fulmen abesse solet', 'Munja običava Bakha', što će reći vino u podrumu, 'zaobići u širokom luku'. 

Nadalje, profesor Plattard vjeruje da je tijekom svoje posjete Bordeauxu Rabelais pohađao predavanja slavnog Juliusa Caesara Scaligera o kojemu nekoliko godina kasnije piše u pismu za Erazma iz Lyonsa da mu je 'bio dobro poznat i potpuno atheos' – iz opreza koristi grčku riječ – te nije bio 'zao autoritet u medicini.' Plattard dodaje da je Scaliger izbjegao lomaču isključivo zahvaljujući pravnom umijeću istoga onoga Briand Valléa Du Douheta koji je opisan u desetoj glavi Pantagruela kao 'onoj velikoj ličnosti,  po imenu meštru Pantagruelu, kojemu je priznato da učenošću nadmašuje mogućnosti sadašnjeg vremena' i koji je zagovornik presude koja se ne temelji na tradiciji već postupanju 'prema evanđeoskoj i filozofskoj istini.'

Prateći nadalje našeg puatevinskog profesora, mislim da možemo pretpostaviti da je Rabelais napravio isto što i mladi div Pantagruel, to jest preselio se u Pariz nakon što je nekoliko mjeseci proveo u Orleansu, gdje glavni studij nije bila medicina već pravo i gdje je glavni oblik razonode bilo igranje tenisa. Jedan od tih živahnih studenata prava u Orleansu bio je upravo Calvin; i iako nema zapisa o tome da je on igrao tenis, Plattard smatra da je vrlo vjerojatno da ga je Rabelais sreo, a ja bih volio da je Landor zapisao zamišljeni razgovor između ove dvojice dok promatraju igru. Mogao je raspravu dovesti do zgodnog pitanja: utrum, bi li teolog koji ima moć spaliti drugog teologa, to bio dužan i napraviti? 

Kada je Rabelais doveo Pantagruela u Pariz smjestio ga je u Hotel de Saint Denis, benediktinski studentski hostel; i vrlo je vjerojatno da je kroz neki istureni gotički prozor - kroz koji je budeći se za prve utiske o francuskom glavnom gradu svrnuo pogled na svjetinu na Saint-André-des-Arcs ili istegao vrat ne bi li bolje vidio aveniju des-Grands-Augustins, baš onako kako bi to učinio neki Balzacov provincijalac prije stotinu godina ili neki današnji provincijalac u jednoj od jedinstvenih Simenonovih priča - pogledao prema dolje začuđen i ushićen, pitajući se koja će ga sudba snaći kada se uputi tim začuđujućim ulicama. A ovdje imamo i pravi dokument koji nam potvrđuje mišljenje da Rabelais, kao i mnogi Balzacovi provincijalci nemirnog i neodoljivog genija, nije dugo ostao u svom prvom smještaju u Parizu. Nije imao koristi od ovog benediktinskog hostela osim benediktinske mantije, a čini se iz njegove ispovijesti papi Pavlu III. u kojoj traži oprost za kršenje redovničkih zavjeta – zahtjev koji gospodin Wyndham Lewis pripisuje njegovoj grižnji savjesti, a za koji ne trebamo biti previše cinični kako bismo ga pripisali jednom praktičnijem motivu, absolutione ab apostasia - da je sada, odjeven kao svjetovni svećenik nastavljao svoje studije na tom uzburkanom, neobuzdanom i kaotičnom Sveučilištu u Parizu. No tamni se oblak, gust poput onoga u koji je zaluđena Afrodita sakrila svog Parisa iz Troje, spušta sada na Rabelaisove studentske dane u tom poremećenom, ekstravagantnom i fantastičnom glavnom gradu. No zadana će svrha i usredotočena namjera tog očito munjevitog i očajnički sažetog studiranja uskoro postati potpuno opravdana. Iz Parisa seli u Montpellier, a na Sveučilištu u Montpellieru, koje je bilo središte medicinske znanosti za cijelu Francusku, za nekoliko ga mjeseci vidimo kako na latinskom predaje o grčkim traktatima Hipokrata i Galena o umijećima idealnog liječnika. Ove su rasprave bile utoliko dramatičnije, a publika koju su privlačile živahnija i uzbuđenija, jer je škola medicine po kojoj je Montpellier bio poznat diljem svijeta vođena slijedeći arapsku tradiciju. U svakom slučaju savršeno je jasno da je, dok je radio na medicini u Parizu pod okriljem grčkih filozofa, prikupio ne samo intimno filološko znanje klasičnih grčkih tekstova o medicini već i intimno psihološko znanje o strašnim uvjetima u kojima su određeni mladi pariški učenici – a neki od njih su bili tek dječaci – morali živjeti. 

Najgori od svih koledža koji su zlostavljali svoje učenike bio je College u Montaiguu na kojem se školovao Erazmo, doduše puno prije ovih vremena. Ovo je zastrašujuće mjesto bilo smješteno u ulici Sept-Voies i jedan od njegovih najautoritativnijih profesora bio je odbojna individua imenom Tempête, čiji je život bio usmjeren na dva pasionirana ostvarenja – progon heretika i šibanje učenika. Jedna od najrevolucionarnijih Rabelaisovih ideja bila je da je neoprostivo šibati mladiće, dječake ili malu djecu, te u svojoj Četvrtoj knjizi on ne samo da Pantagruelu zadaje da prijeti momentalnim odlaskom sa Papimanije ukoliko pedagozi ne prestanu tući svoje učenike, već i osuđuje doktora Tempêtea na najniži krug pakla. 'Ako su odgojitelji prokleti zbog bičevanja jadne dječice, nedužnih đaka, on je, tako mi časti, na Iksionovu kotaču, bičujući kusasta psa koji ga okreće.' 

Sedamnaestog rujna 1530., u trideset i šestoj godini, Rabelais se potpisao u registar diplomaca na Medicinskom fakultetu u Montpellieru, a šest tjedana kasnije – iako je po pravilu preddiplomac morao čekati dvije godine na to – on je primio svoju bakalarsku diplomu. No, čak je i on morao čekati do 1537. kako bi službeno postao doktor medicine, iako je jasno da je prakticirao liječništvo puno prije toga i neslužbeno se nazivao liječnikom. U svojim predavanjima na latinskom na Montpellieru, o Hipokratu i Galenu, uvelike je citirao iz grčkih originala i nije se libio žestoko kritizirati latinsku verziju koju je učenicima medicine dala 'gomila bukvana-liječnika s brnjicama iz brbljavog arapskog dućana'.  Nije mu dugo trebalo da jasno i hrabro formulira, za svoju buduću medicinsku praksu kao i za svoju brojnu i zabezeknutu publiku, što je od Hipokrata i Galena prikupio o umijeću očuvanja i poboljšanja ljudskog zdravlja. Najbolji sažetak toga bio bi da je to u svojoj esenciji određena ravnoteža uma i tijela kako bi se očuvale različite energije koje i um i tijelo uzajamno nameću, pri čemu inicijativu naravno preuzima um. 

S tim je u vezi Rabelaisu posebno draga antiteza physisa (prirode) i anti-physisa (protuprirode) i on anticipira nekoliko žustrih suvremenih kontroverzi, načinom na koji naglašava važnost 'vjere' u umijeću liječenja i važnost užitka, veselja, radosti, dobrog raspoloženja, vedrine, humora, zadovoljstva, nestašluka, ironije, krepkog duha, zanesenosti, živosti tijekom liječenja od svih bolesti, bile one fizičke ili psihičke, materijalne ili nematerijalne. Jednom riječju, velika klasična tradicija temeljena na grčkoj misli, na kojoj je temeljena i sva naša zapadnjačka etika, filozofija i demokratski sustav, dijametralno je suprotna ne-filozofskoj nehumanosti vivisekcije i morbidnoj neprirodnosti pokušaja da se bolest liječi cijepljenjem umjesto poništavanjem uzroka te bolesti. Znanost suradnje s prirodom, a ne u suprotnosti s prirodom je, prema physisu i nasuprot anti-physisu veliki ključ Rabelaisovog stava kao praktikanta medicine. On je zapravo, a isključivo iz duboko terapeutskih razloga, spreman uvesti i Pantagruelovu velikodušnost i Pantagruelovu razdraganost u umijeće liječenja. 

No postoji nešto što dugujemo Medicinskoj školi u Montpellieru i njenom živom zboru filozofskih 'drugara'. Dala je neodoljivi uzmah i neočekivan izraz Rabelaisovom instinktu koji je oduvijek morao postojati rame uz rame s njegovom manijom za osebujne i skandalozne likove iz ruralnih gradića; mislim na njegovu strast prema popularnoj gruboj farsi. Na našem otoku postoji tradicija iste vrste, grubi i nepristojni zemaljski humor kojeg 'vulgarnim' zovu samo oni vulgarni, a 'izopačenim' oni izopačeni. Njega nalazimo u Chauceru, Shakespearu, Dickensu i u svim našim londonskim komičarima još od Charlie Chaplina. On neupitno u sebi sadrži element čistog naguravanja i šamaranja, no valja zapamtiti da je često dobar klaun iz malog putujućeg cirkusa duhovitiji od samog Aristofana, te da najjednostavnije zezanje u maniri slap-stick komedija može dovesti do odgovora 'oko za oko, zub za zub', dostojnih bilo kojeg Panurge ili Falstaffa ili Sancha ili Terzita. Početkom šesnaestog stoljeća postojala je stara i popularna francuska farsa zvana 'Patelin' koju ja osobno nikada nisam vidio i ne mogu opisati, no koja je uz duboko ljudske i tragično-farsične Villonove prostakluke bila jedan od glavnih utjecaja na oblikovanje Rabelaisovih najkarakterističnijih scena. Tako u Trećoj knjizi Pantagruela, kada se Karpalim, Ponokrat i Epistemon prisjećaju prošlih dana, jedan od njih kazuje priču o jednoj takvoj gruboj i živahnoj farsi 'Čovjek koji je oženio nijemu ženu' te s užitkom opisuje kako je u njoj sudjelovalo društvo učenih prijatelja, naime 'Saporta, Guy Bougnier, Balthazar Noyer, Jean Perdrier, Jan Quentin, François Robinet, François Rabelais'. Autor izvlači svoj popis imena s istim žarom kojim to čini pjesma 'Widdecombe Fair' kada nabraja susjede iz Devonshirea. Profesor Plattard hrabro daje natuknuti da je sam Rabelais bio autorom ove male komedije, bez sumnje zasnovane na nekoj staroj priči iz trgovačkog grada, a koju je Rabelais tako jasno osjetio jer ju je pisao na istinski sladak način te svom liku u usta stavlja riječi: 'Nikada se u životu nisam toliko smijao kao na ovu lasku'.