«... jer moje gore i moje bolje
najpustija su mjesta...»
Mary Stuart, škotska kraljica
Moja predodžba bijega bila je pustinja. Nepomična slika pješčanog spruda i okamenjenog neba. Slika ničega – imaginarni prostor za bijeg u utješnu prazninu.
Ležeći u svojoj maloj sobici u Zagrebu, lica uronjena u jastuk, molila sam se da me u stvarnosti snađe takva pustinja, da mi se ukaže kao milost (ili kazna) u danima svakojakih duševnih patnja. Pa ipak, nisam razumjela zašto maštam baš o pustinji, kad ni za puno sadržajnije i bogatije krajolike uopće nemam smisla. No pustinja mi je svake noći dolazila pred oči, kao što mi je nekada dolazilo more. Ali tada su bila druga vremena i mojoj duši trebao je blagi dodir vode, nakon kojeg sam se budila osvježena i pomlađena.
Prizori pustinje počeli su mi dolaziti pred oči kada sam izgubila nadu, sposobnost svakodnevnog obnavljanja i reinkarniranja, kada mi je život izgubio miris i okus svakodnevnih stvari. Kretala sam se i dalje među njima kao među praznim kartonskim kutijama, ponavljala iste pokrete, iste poslove, i tiho u sebi zdvajala.
Postupno sam gubila ljude, mojim poslovima je blijedio smisao. Čudna zimska izmaglica, koja je stizala s istoka, ledila se iznad moje glave, a ja nisam imala snage da je odagnam, kao što su to znali mladi ljudi oko mene... Počela sam se postupno odricati svega, i sve sam lako u sebi pokopala, jer mi je sve postalo suvišno.
Na neki način stvari su me iznevjerile, ako to one uopće mogu. Moje lijepe zelene čaše nisu uspjele izvući iz mene želju da ih natočim svojim rijetkim prijateljima, premda sam ih često gledala i dodirivala. Namještaj i sagovi počeli su se osipati, mrviti i sušiti, kao da ih izjeda crvotočina. Stan je postao nepodnošljivo malen, taman i zapušten. Nedostajao je pas u kutu kraj ulaznih vrata, koji čeka na izlazak u šetnju držeći povodac u zubima. Nedostajalo je dijete sa slapom sjajne kose i s komadom kruha lijepo namazanog putrom i pekmezom u ruci, nedostajala je blaga plinska vatrica u kaminu, odsjaj sunca na zgradi preko puta...
Da bih izdržala to propadanje, počela sam raditi noću, a jutrom sam ukočena na hladnom kauču u polusnu gledala televizijski program za domaćice, iz svijeta kojemu više nisam pripadala. Stan koji me je izdao, kao što su me izdali i mnogi ljudi koje sam poznavala, napuštala sam već za ranog poslijepodneva. O izdajama koje se tiču sviju nas ne mogu ni misliti; ljudi s naslovnih stranica samo su posrednici sudbine koja je svima nama zapečaćena (i u kojoj nas samo godine razlikuju – godine koje jednima znače budućnost a drugima kraj svih iluzija), jer kao što je netko lijepo rekao: ”... dragi moji, svi smo mi braća zbratimljena zajedničkom sudbinom na vijeke vjekova...“.
I tako, želeći da budem bačena daleko, gdje će mi sunce i pijesak izbrisati i posljednje bolne primisli, to mi se čudo i obistinilo, ulivši mi istodobno zloslutnu nadu da će mi se jednoga dana obistiniti i druge želje. Jer, svaka je kazna obistinjena želja, i čini mi se da je ova o pustinji jedna u nizu koji tek slijedi, možda i najblaža.
Danas živim na rubu pustinje, u kaotičnome megalopolisu, drugom po redu najzagađenijem gradu na svijetu, u kojem svakodnevno shvaćam kako kraj moga života (ili barem njegova blizina) objašnjava njegov početak. Otvorena su mi vrata svijeta ispraznosti i taštine, u kojem vlada tupost u nepreglednim salonima...
Sada mogu jednostavno, kada mi je svega dosta, otići u pustinju, leći u pijesak i pustiti da me sunce ispija. Pa ipak, premda osjećam blagodati toga bijega, znam da ću za svoj život odgovarati tamo gdje je i započeo – u sumornim jesenskim maglama iz kojih sam potekla.