Izdržati, izdržati, izdržati, pjeva ptica koja dolijeće s nedalekog istoka. Znaš li zašto pjevam, dvonošče bez perja? Zar da ti ugodim, da ukrasim zrak, da na nešto podsjetim, uljepšam tišinu, načinim kulisu? Znaš već nešto, znaj još malo. Znaš što su ruke, znaj što su krila. Izdržati. Ona pjeva, ja pjevam, da mi dođe on, da mi dođe ona iz druge krošnje. A krošnje nisu jedne i druge, ove i one, dvonošče bez perja. U ovima i u onima se vapi, gladuje, mrzne, čezne, mitari; izdrži. Ne navijaj za ovu ili onu, ne raspodjeljuj tako kao svi na donjem katu. Nismo takve, beskrili stvore, i nemamo suze koje će komotno pasti na zemlju pod nogama i na čijem ćemo vlažnom tragu stvarati priče. Izdržati, kaže ti ptica, kaže mi ptica, urezati se letom u zatvoren prostor, dozvati nju, dozvati njega, sa sasvim mutnom mišlju o gnijezdu kroz čije će se rubove provlačiti čiste jutarnje zrake. Ti misliš nešto o mjestu s kojega sam doletjela. Ti otežavaš moja krila tom mišlju. A izdržati, izdržati, dvonošče moj bez perja, to bi moglo biti ono što nas spaja, to bi mogao biti grubi prijevod pjeva na jednom i na drugom jeziku, temelj, ako ne zaboraviš da samo ti hoćeš temelj, tu varku po kojoj ne pada perje. Znaš li zašto pjevam, ili biraš ostati u svome zemnijem znanju? Odozdo se čuju pucnjevi i urlici, na zemlju pada pepeo, zastave se usuđuju vijoriti pored krošanja, ej, pored krošanja, zemniče, beskrilniče, a ti si tu, ja sam tu, ona je tu i on je tu da izdržimo, ma čime opremljeni. Krošnja ova ili ona, nebo ili podneblje, rekla sam, otpjevala sam, malo znače. Na mom nedalekom istoku ili na tvom nebliskom zapadu do kojeg dolijećem gonjena pucnjevima. Ples koji očekuješ: bit će. Pjev koji očekuješ: bit će. Ali tko će se sjetiti da zaboravi na slijetanje?