Po povratku iz posjeta Engleskoj početkom 1534. godine, Jean du Bellay, kojeg je Franjo I. ovlastio da kod pape zagovara razvod Henrija VIII., ponovno se našao u Lyonu, a pred njim je bila zastrašujuća mogućnost zimskog prekoalpskog putovanja. Patio je od teškog išijasa, zasigurno pogoršanog putovanjem u Englesku, te se ispovjedio prijatelju da mu je zbog nepodnošljive boli predstojeće putovanje nezamislivo, čak i kada bi putovao u nosiljci. Sudbinom ili Slučajnošću predodređeno, Du Bellaya prijatelji zamole da nagovori slavnog liječnika iz bolnice kraj mosta na rijeci Rhône da pođe s njim. Rabelaisa ništa, pa ni uspjeh njegove knjige, ne razveseli više od ovoga. 

Iz njegove vizure ovo je bio daleko najveći događaj u njegovu životu; iako se nama, nakon četiristo godina, to ne čini toliko zanimljivim u usporedbi s izdavanjem Pantagruela. No, poput Goethea koji je na svoj slavni put u glavni grad svijeta išao u srednjim godinama, Rabelais je ovo putovanje primio s intenzivnom i koncentriranom ozbiljnošću. Prije povratka se jednostavno morao izrugivati nedostatku dobrih krčmi s jelom u Firenci, a koje se moglo naći u bilo kojem francuskom gradu, no svoj je humor zauzdao kada je u pitanju bio Rim. Tu se nije radilo o nečemu što se podrazumijeva. Radilo se o kvintesencijalnoj entelehiji mentalnog života jednog odraslog čovjeka. Cijeli skok unaprijed europske duše – zajedno s dugačkim korakom unazad kako bi se skok ostvario – u trenutku kada je u sebi osjećala trijumfirajuću reinkarnaciju drevnog helenskog duha, bio je utjelovljen u ovom mentalnom hodočašću Rabelaisa tijekom njegovog najuspješnijeg životnog perioda. U posveti u Vodiču kroz Italiju koji je uredio po povratku, u poprilično geteovskom stilu, on objašnjava što je imao na umu kada je sedamnaestoga siječnja dobio svoju bolničku plaću od dvadeset i sedam livri i stao se pripremati za putovanje. Ovako W. F. Smith prevodi njegov latinski: 'Puno prije dolaska u Rim, u svom sam umu i mislima stvorio čvrstu predodžbu o stvarima za kojima sam žeđao, što me i privuklo onamo. Odlučio sam posjetiti učene ljude…s njima se posavjetovati kao s prijateljima i čuti njihovo mišljenje o nekim dvojbama koje me već dugo muče.'

Ove riječi na kraju snažno nam sugeriraju svima poznat cilj Engleza Thaumasta ili Thomasa Morea, tako apsurdno ostvaren kroz Panurgeove geste. No, Rabelais nastavlja: 'Zatim, skupljati biljke, životinje i neke lijekove te, konačno, napraviti portret grada koristeći pero umjesto kista, kako po mom povratku iz te zemlje ne bi postojalo ništa što svojim sunarodnjacima ne bih mogao prenijeti u svojim knjigama.' Priznaje da je razočaran novim biljkama i drvećem; no dodaje da je blizu jezera Nemi, u Dianinom svetištu, prvi puta vidio jedno drvo – drvo platane, 'unicam Platanum vidimus'. 

Alpe su prešli preko Mont Cenisa i do Rima su stigli nakon tri tjedna putovanja, početkom veljače. Sva Du Bellayeva klasična elokvencija – tada još nije bio kardinal – potrošena je na Klementa VII. po pitanju ekskomunikacije engleskoga kralja, a njihov je boravak trajao jedva dva mjeseca; po povratku u Lyon, Rabelais je odmah otišao do bolnice, a mi moramo odati priznanje upravi tog plemenitog i naprednog grada što mu plaća nije smanjena tijekom pola godine unatoč svim mjesecima odsustva.    

Sada, kada se naš putnik ponovno posvetio svom bolničkom radu, prirodno je zapitati se do koje je mjere njegovo putovanje zaista, prema riječima Thaumasta Engleza, bilo način rješavanja, 'souldre', određenih filozofskih problema, 'aulcuns passages de philosophie', koji 'me zbunjuju i uznemiruju moj um', 'desguels je doubte et ne puis contenter mon esprit'; ili, na geteovskom jeziku, način da 'nadogradi svoju kulturu'. Prirodno – i to nam Goethe govori vezano uz vrijeme koje je sam izgubio – ne bi li čovjekovo samoobrazovanje bilo od pomoći njemu samome, iako nisam siguran koliko bi se Gargantuin učitelj, sveprisutni Ponocrates s tim složio, ono mora biti u harmoniji s njegovim esencijalnim karakterom i rasti s njegovim osobnim ukusom; a u Rabelaisovu je slučaju posjet Rimu za njega učinio isto ono što je dvjesto godina kasnije za Goethea učinio njegov posjet: otkrio je njemu njega samoga. Shvatio je, na primjer, da nije bio rođen za slikanje ili kiparstvo; ali je i otkrio da je cijelom svojom prirodom reagirao na sve vrste klasične arhitekture, bilo drevne ili suvremene. Svaki klasični spomenik u Rimu ga je fascinirao i okupirao; istovremeno je odlučio unaprijediti veliki estetski pokret talijanskih arhitekata koji su počeli mijenjati francusku arhitekturu. Zgrade i njihovi materijali, smatrao je, sadržavali su misteriozno čaroban i simboličan vlastiti život; i on je zdušno započeo rad na složenoj knjizi o Topografiji Rima. U pripremama za taj posao slijedio je metodu – ne baš suptilnu, rekli bismo – Talesa iz Mileta, podijelivši kartu grada na četiri kvadranta, 'pomoću linija iscrtanih od sjevera prema jugu i od istoka prema zapadu, koje se presijecaju u sredini'. No dok je danonoćno radio na ovome zadatku, jedan Talijan iz Milana, izvjesni Bartolomeo Marliani, izdao je u Rimu knjigu koja je nadmašila Rabelaisa, kako tada, tako i zauvijek, opisujući grad brežuljak po brežuljak, potpuno ignorirajući Talesa iz Mileta. Tada je Rabelais pokazao da je filozof, a ne umjetnik. Umjesto da bude bijesan što je potrošio sve te duge nepovratne dane na takav iscrpljujući pokušaj, on je pozdravio Marlianijevu knjigu, ponio ju u Lyon i tamo ju uredio s vlastitim komentarom. 

Da, uočio je da ima urođenu sklonost za samo dvije vrste umjetnosti, arhitekturu i glazbu. Po toj parcijalnosti i suptilnoj povezanosti ovih dviju umjetnosti, on podsjeća na njemu najdražeg Homerova junaka Odiseja. Homer Odiseju u usta stavlja izjavu da je vrhunac sreće na zemlji zadovoljstvo slušanja barda koji pjeva o junaštvima starih dana, u 'sjenovitoj dvorani' nakon što je namirena glad te je otpočelo pijenje vina; i jednako tako ja neprestano zamišljam kako bi za Rabelaisa najintenzivnije zamislivo ljudsko zadovoljstvo bilo slušanje glazbe u stepenastom vrtu Poitoua ili Tourainea, gdje bi se moglo lutati među neobičnim grmljem i rijetkim drvećem i gdje je sumorna gotička gradnja već dotaknuta nečim velikim i velikodušnim i prirodnim i ljudskim, jer je iz Italije počelo rasti, iako zapravo uvijek od Grka, jedno od onih nezaustavljivih ponovnih oživotvorenja ljudskog oduševljenja življenjem, čime Priroda periodično obnavlja svijet. 

Jedna iznimna Rabelaisova osobina bila je moć koju je posjedovao i Walt Whitman – moć koncentriranja goleme magnetske energije u uživanje u čvrstim stvarima od drveta i kamena – kao da su ovi neživi elementi spremni uzvratiti zagrljaje ili dobri za jelo – čineći ih poroznima za, moglo bi se reći, planetarnu čežnju. Ovu je osobinu držao pod duhovitom i vrlo pozitivnom kontrolom; no baš to je jedna od glavnih karakteristika rođenog arhitekte, što sam uvijek viđao kod svog brata, A. R. Powysa i njegovog ophođenja s drvetom i kamenom. U sedmom poglavlju Pantagruela Rabelais se referira na knjigu Leonea Battistae Albertija nazvanu De re-edificatorio, knjigu koja nas je 'naučila', kaže Plattard, 'kako koristiti proučavanje drevnih ruševina u izgradnji suvremenih zgrada'. Rabelais se služi rječnikom ove umjetnosti. On je prvi koji koristi određene izraze iz arhitekture koji kasnije postaju uobičajeni. 

Kao ilustracija posljednje tvrdnje naveden je sljedeći ulomak iz četrdeset devete glave Četvrte knjige: 'Et pendoit en l'air attaché à desux grosses chaînes d'or au zoophore du portal' – 'I visjela je o zoofori iznad ulaza, u zraku, privezana s dva debela zlatna lanca'. Objašnjenje za ovu neobičnu riječ 'zoofora' nalazimo u fascinantnim i karakterističkim bilješkama koje je Rabelais dodao samo ovoj knjizi, nazvavši ih 'Briefve déclaration d'aucunes dictions plus obscures contenues en ce livre'; riječ pojašnjava kao nešto što nosi 'životinje'. 'To je', nastavlja on, 'na ulazu i na drugim mjestima ono što graditelji nazivaju frizom, između zaglavka i vijenca, na koje se mjesto meću košare, kipovi, natpisi i drugi ukrasni znaci'.  Što više detalja znamo o Rabelaisu, sve smo bliže tvrdnji, koja zaista neće biti pretjerana, već činjenična, da je zbog načina na koji je brodio kroz život unatoč poteškoćama zbog svećenstva i svojih pacijenata, Rabelais puno bolje od Montaignea shvatio platonovski ideal istinskog obrazovanja; unatoč tome, Montaigne ga je prezirao smatrajući ga klaunom. No, kako je prevladavajuća atmosfera cijelog njegova bića bila ona vrsta humora koja je omogućila Shakespeareu da opiše Falstaffa i Don Quijoteu da opiše Sancha, on je uspio tako intenzivno humanizirati pomalo crne oblake 'humanistike', da ih je pretvorio u najprivlačniju i najzavodljiviju tajnu šifru za ulazak u čaroliju života. No učinio je i više od toga. Učinio je da se lako, slobodno, spontano, prirodno spoje – trik nad trikovima koji je 'obrazovanim' ljudima najteži – s domaćim, bestidnim, zemaljskim humorom 'nepismenih seljaka' iz Tourainea, Poitoua i Bretanje, među čije bezobrazne kandidate za tonzuru je tako grubo bačen od žene o kojoj nikada ne govori. 

Kada bi se neki student na izvanrednom studiju zapitao – a možemo zamisliti kakav bi odgovor Rabelais dao na podsmijeh akademskog snobizma tih sveučilišta – kakav bi bio praktičan psihološki učinak proučavanja njegovih knjiga na nekog inteligentnog početnika, odgovor bi mogao glasiti da bi ga se time uvelo u svijet odustajanja od sitničavih i nadmenih šala u korist – govorim o psihološkom, moralnom i medicinskom aspektu – onoga što se satirično naziva 'gradnja u nizu', a što po pravilu obuhvaća najjednostavnije, najdobrohotnije, najskromnije, najizdržljivije, najpantagruelskije ljude jedne zajednice. Istovremeno, on pokazuje živo zanimanje za najhrabrije suvremene eksperimente s različitim umjetnim materijalima čudnih naziva koji će očito zamijeniti drvo i kamen i ciglu!

Nimalo obeshrabren Sorbonninom osudom Pantagruela i pišući, što bi uvijek činio kada bi dobio priliku za intenzivan rad na svom veličanstvenom remek-djelu, taj neumorni liječnik bolnice Notre-Dame de la Pitié du Pont-du-Rhône, odmah nakon što je Marlianijevu Topografiju Rima ispratio kroz tisak, završio je i objavio, i dalje pod pseudonimom Alcrofrybas Nasier, knjigu koju se u kasnijim izdanjima, sve do današnjih vremena, stavlja na početak – 'Grozomorni život velikoga Gargantue, oca Pantagruelova'. 

Od svih Rabelaisovih svezaka – jer se dvojbena Peta knjiga sumnjive autentičnosti pojavila tek deset godina nakon njegove smrti – Gargantua je ta u kojoj je simpatija prema protestantskim reformatorima najizraženija, osobito prema onima koji evanđelje propovijedaju 'čisto i jednostavno'. U prizoru s umirućim pjesnikom Raminagrobisom u Trećoj knjizi, dok se bestidno šali na račun religijskih zajednica, njegov je ton antiredovnički, a ne proprotestantski. No u Gargantui, iako nije ni za kalvinizam, niti za luteranizam, on je nesumnjivo i otvoreno, recimo to tako, evangelist, odnosno pobornik evanđelja. To se jasno vidi u ovim hrabrim heretičnim stihovima napisanim iznad glavnih vrata Telemske opatije redovnika Ivana: 

Vi uđite, koji Evanđelje

Pronosite svuda jakim duhom;

Ovdje vam je zaklon i veselje

Protiv hude bludnje koja melje

Tako da svijet lažnim truje kruhom:

Pašite se čvrste vjere ruhom,

Da se glasom i zapisom spriječi

Neprijatelj ljuti svete riječi.

Riječi svete moć

Nikad neće noć

Zgasit na tom tlu;

Tko god žudi nju,

Svakomu će doć,

Riječi svete moć.

Franjo I. bio je u tom trenutku vrlo sklon učenjacima koji su slijedili Erazmov povratak grčkom tekstu Novog zavjeta; mnogi koji su kupili 'grozomorni život velikoga Gargantue' na sajmu u Lyonu u kolovozu 1533. sigurno su se unervozili zbog posjedovanja takvog hrabrog djela kada je u noćnim satima sa 17. na 18. listopada takozvana 'afera s plakatima' u potpunosti poništila kraljevu pomirljivost. Nakon toga više nije bilo tolerancije. Tada je prolivena prva krv u velikom religijskom ratu. Te su kobne noći plakati osvanuli na javnim trgovima svih velikih gradova u Francuskoj, jedan od njih je čak završio na vratima kraljeve spavaće sobe u Amboiseu, a svi su sadržavali tekst o ikonoklastičkoj zloupotrebi mise, koja je nazvana okultizmom. Ovaj suludi potez toliko je išao na ruku Sorbonni da bismo mogli zamisliti kako ga je izveo upravo neki makijavelistički Sorbonac. Franjo I. shvatio je to kao uvredu svoje osobe i u krvavom se raspoloženju osvetio uklanjajući kraljevsku zaštitu svemu i svima. I tada su članovi Teološkog fakulteta u Parizu dočekali svoj dugoočekivani trenutak pobjede. Sekularne su autoritete utjerali u orgiju paljenja i mučenja. Dvadeset reformatora spaljeno je na lomači nakon mučenja. Želja za krvlju kod ortodoksnih zagovaratelja kršćanstva toliko je narasla da je na kraju sam papa morao intervenirati. Papa koji je to učinio bio je novi papa, Pavao III, čiji su izbor potaknuli Francuzi; i jedna od posljedica njegova ustoličenja bila je to da je Jean du Bellay, tadašnji pariški biskup, postao kardinal i ponovno je trebao otputovati u Rim kako bi primio kardinalsku mitru. Još je jednom krenuo na put iz Lyona i još je jednom sa sobom poveo svog liječnika. 

Gospodin Wyndham Lewis smatra da je Rabelaisa poprilično grizla savjest zbog benediktinske halje. Meni je u to teško povjerovati. No, u svakom slučaju, s papom koji svoj izbor duguje Francuzima, Rabelais je bio u dobroj poziciji te je uskoro, uz pomoć kardinala, kao i uz neslužbenu pomoć samoga pape, bio formalno i kanonski 'odriješen' zbog skidanja benediktinskog ruha. Uz to, dobio je i indult prema kojemu je mogao odabrati novu benediktinsku kuću po svojoj volji i, gdje god se našao, prakticirati medicinu citra adustionem et incisionem, odnosno 'bez paljenja i rezanja'.

U to je vrijeme Rim bio prepun beznadnih likova i nepromišljenih pustolova, od kojih su neki zauzeli jednu, a neki drugu stranu u divljačkim političkim borbama između cara Karla V. i francuskog kralja. Predvodnici obiju strana pokušavali su podmititi i terorizirati papu; no careva je vojska već bila u Napulju i uskoro je, na konsternaciju samoga pape, car Svetog Rimskog Carstva objavio da je na putu prema Rimu sa svojim generalima, dvorom i pobjedničkom vojskom. U žurbi i tajno, Du Bellay, kojega je Rabelais očito izliječio od išijasa 'citra adustionem et incisionem', nabavio konje za sebe i nekoliko sluga i odjahao, ostavivši svog doktora da pođe za njim kako najbolje zna. 

Do lipnja 1536. rat između Franje i Karla već je započeo. Karlo V. zauzeo je Francusku na tri zasebna fronta, na Pirinejima, u Alpama i u Provansi; a Rabelais, koji se u Gargantui silno narugao Napržičinoj grotesknoj agresiji, osjećao je ono što najistinskiji Pantagruelci osjećaju u trenutku kada je neprijatelj na njihovu tlu. Njegov je suputnik, reumatični kardinal, već nadgledao fortifikaciju Pariza s dvadeset tisuća pionira, no dugo će pamtiti bodrost svećenika-liječnika. Nakon deset godina, u prologu Trećoj knjizi Pantagruela on se referira na to, kada raspredanjem i lamentiranjem o Diogenovoj bačvi ukazuje na dojmove koji su ostavili traga na njegovu umu. No dobroćudni kardinal nije zaboravio svog izlječitelja i za Rabelaisa je odradio posljednji potez, koji je ovoga zauvijek oslobodio redovničkih zavjeta i to u potpunosti u skladu sa zakonom te više ne moramo brinuti o 'grižnji savjesti'. 

Nakon papinog indulta, koji je Rabelaisu omogućio odabir samostana, kardinal ga je uveo u Samostan Saint-Maur-des-Fossés čiji je opat tada on bio, a pozicija koju mu je namijenio u ovom odstupanju od nebesa nije bila pozicija redovnika, već kanonika. Slučajnost je htjela da baš ova benediktinska kuća postane sekularizirana u 'kolegijatnu crkvu' tog kolovoza, a Rabelais postane deveti od devet kanonika koji će služiti novom utemeljenju. Nažalost, nova je kolegijatna crkva bila plaćena za uzdržavanje osam kanonika, i činjenica da je bio 'višak' bila je smrtni udarac ovoj 'agathe tyche', odnosno sreći s nebesa. Osam sretnika žestoko su prosvjedovali protiv podjele sredstava kako bi se uzdržavalo i devetog; Rabelais je tako, kao posljednji pridošlica, bio prisiljen otići. No otišao je – a to je za njega bilo važno – kao slobodni svjetovni svećenik, svećenik koji je imao pravo otići kamo želi i baviti se svojim zanimanjem gdje želi. Pravno, religijski i zvanično, bio je gospodar vlastite sudbine; i sljedećih deset godina, od 1536. do 1546., čini se da je lutao po Francuskoj u svim pravcima, gdje god ga je želja nosila, uzdržavajući se od rada kao kvalificirani liječnik. U veljači i travnju 1536. bio je neko vrijeme u Lyonu, pa Montpellieru, a neko vrijeme u Parizu. Baš je u Parizu Etienneu Doletu, kasnije jednoj od najslavnijih žrtava Sorbonne, velika skupina njegovih suučenjaka pripremila banket u proslavu oprosta koji je dobio za ubojstvo u samoobrani. On sam napisao je rječitu pjesmu na latinskom, u kojoj slavi taj događaj, a u kojoj se pojavljuju sljedeći stihovi u čast Rabelaisa: 

Franciscus Rabelaesus honos et gloria certa

Artis Paeoniae, qui vel de limine Ditis

Extinctos revocare potest et reddere luci.

François Rabelais, čast i slava peonske umjetnosti, koji bi s Plutonova praga mogao dozvati mrtve i vratiti ih pod svjetlost sunca. 

U svibnju te godine, napokon, formalno je i službeno od Sveučilišta u Montpellieru dobio priželjkivanu diplomu doktora medicine s, kako kaže profesor Plattard, 'zlatnim prstenom, pozlaćenim užetom, primjerkom Hipokrata i crnom kapom s grimiznom svilenom kićankom'. 

No, sada se važno spomenuti događaja koji je u životu našeg junaka za mnoge i važniji od liječničke diplome. Govorim o rođenju sina u Lyonu. Taj sjajni 'Lampaš', kako bi našeg puatevinskog profesora nazvali Pantagruelovi drugari, smatra da se upravo u ovom periodu, odnosno netom prije no što je ušao u službu velikog lorda Langeya, kardinalova brata, Rabelaisu rodio sin.