Pjesme su na balkonu. Požutjeli papiri, smočeni pa osušeni, neuredno su nabacani po pločicama lođe. Izgledaju poput pergamenta, mame me da ih uzmem u ruku, ali bos sam, a pločice hladne pa se naginjem kroz vrata s parketa dnevne sobe i čitam sa sigurne udaljenosti:

tehnika paraboličnog leta omogućava

eksperimentiranje pri nultoj gravitaciji u Zemljinoj atmosferi

To je početak neke stare verzije pjesme »Iljušin«. Ostatak pjesme prekriven je napuhanim papirom okrenutim na praznu stranu. Sasvim slučajno listovi su se poslagali tako da se ni jedan tekst ne vidi u cijelosti. Hrpa odbačenih pjesama ovako, s vrata, djeluje kao instalacija. Iz ptičje perspektive stihovi djeluju ozbiljnije, stvarnije, kao da ih je napisao netko drugi. Ono što mi se činilo pretencioznim, postane mudro, a ono što je bilo nerazumljivo, ostaje nerazumljivo, ali za nerazumijevanje sada je kriv onaj tko čita. Pjesme su najbolje kad ih baciš na pod, za upotrebu s nogu. Ili se možda radi o blagotvornom utjecaju pseće mokraće.

Čili se najviše voli napiti vode nakon večernje šetnje. Razmažen je, ponekad ne može dočekati jutro pa se popiša po tepihu, uvijek na istom mjestu, korak od ovog na kojem stojim dok čitam svoje pjesme razbacane po balkonu. Možda se pas naljuti zbog nečega, možda obilježava teren. Instalacija na balkonu nastala je zbog njega. Nakon što smo potrošili stare novine, nastavili smo s katalozima, koji upijaju jako loše i mokraća se s njih samo slijeva pa naposljetku završili s mojim pjesmama. Uvijek se nađe starih verzija, prekriženih i dopisanih, koje upijaju bolje od plastificiranih kataloga, ali lošije od novina. Novine upijaju najbolje, ali to nije dovoljan razlog da ih kupujem. Nedostaju mi zapravo stare novine, a ne nove. Sladak osjećaj kada na donjoj polici stola vidiš datum star pet ili deset godina. Naslovi su slični kao i današnji i čini ti se da je uvijek sve isto, ali poneki detalj govori da nešto ipak nije u redu i da sada ne može biti tada. To tada djeluje ozbiljnije, patina koju stvara stari datum funkcionira, zapravo, slično kao i Čilijeva patina koja od riječi s otpada stvara stari mudri papirus. Nisam otkrio koja je verzija pjesme »Iljušin« bila popišana u ovom slučaju. Čini mi se da je to bila neka srednja verzija. Najstarija koju sam pronašao ide ovako:

Centar za obuku Jurij Gagarin koristi

teretni transporter posebno prerađen za tu svrhu

Iljušin se pri svakoj paraboli uspinje pod kutem od četrdeset i pet stupnjeva

s visine od šest tisuća metara na visinu od osam tisuća metara

tijela putnika pritom prolaze pola minute dvostruke gravitacije

potom avion ponire

i putnici doživljavaju dvadeset i pet sekundi bestežinskog stanja

nakon toga pola minute dvostruke gravitacije

let Iljušina traje sat i pol

kontrolori leta paze na putnike

prvoga dana instruktori dozvolili su šest

a drugoga dana 19 parabola

to je ukupno 48 sati, bez prethodnih priprema

za 625 sekundi bez gravitacije

Kad kažem da je pjesma nastala na ladanju, uživam izgovarajući riječ ladanje. Tako i jest nastala. Ladanje je malo imanje u Golubovcu s drvenom montažnom kućom. Tu sam prvi put pročitao tekst o Marcelo·liju Antúnezu Roci. Bilo je to nakon roštilja, legao sam na tratinu da čitam Libru Liberu. Pospan i puna želuca, nisam bio koncentriran, a ni ležanje na travi nije udobno kao što zvuči — nakon nekoliko minuta osjetiš da je tlo strmo, a sitne neravnine počnu se pretvarati u grbe i nikako se ne možeš namjestiti tako da ne žulja.

Broj je bio posvećen Kontejnerovu projektu Touch Me. Postidjeli su me umjetnici koji nisu prezali od mučenja svoga tijela. Bili su dosljedni, bili su ispred, pa sam legao na leđa, stisnuo zube i čitao, sve dok nisam stigao do Roce. Marcelo.li Antúnez Roca koristio je Iljušin za eksperimente pri nultoj gravitaciji. U eksperimentima je korišten robot koji upravlja ljudskim tijelom, kao i daljinski upravljan egzoskelet u kojem se nalazi umjetnik. Ideje o pomicanju granica biosfere i prototipovima izvanzemaljskog života djelovale su vrtoglavo i sjajno, ali nisam se mogao koncentrirati na njih dok me hvatao popodnevni san.

Let kojim se postiže kratko, ali opipljivo vrijeme u kojem vlada bestežinsko stanje bio je potpuno dovoljan za pjesmu. U Librinu tekstu od tri stranice pronašao sam sve što je potrebno za pjesmu koja govori o cijeni koju zahtijeva doživljaj bestežinskog stanja. Odlučio sam uzeti odatle samo ono što mi je potrebno i onda to pročistiti. Događaj o kojem se radilo sâm je pjevao svoju pjesmu. Moja je trebala poslužiti samo tome da skrene pažnju na ono što se ne može opisati. Želio sam da bude poštena i uvjerljivo ukaže na nešto veće od sebe. Trebala je to biti reklama za let, stvaran ili zamišljen, koji čovjek treba izvesti sam. Ukratko, trebao sam prenijeti svoje oduševljenje na čitatelja. Standardan zadatak. Međutim, ova verzija bila je neuredna, početak je bio različit od onog na papiru s balkona i uopće još nisam imao ideju kako će ići ritam. Drugi dio pjesme bio je tek podsjetnik da nešto napišem, nije bio dovršen. Previše brojeva? Nije samo u tome bio problem. Pronašao sam zreliju verziju:

tehnika paraboličnog leta

u posebno prerađenom teretnom transporteru

omogućava doživljaj nulte gravitacije u Zemljinoj atmosferi

tijela putnika najprije podnose pola minute dvostruke gravitacije

dok se Iljušin uspinje s visine od šest tisuća metara

na visinu od osam tisuća metara

u paraboli pod kutom od četrdeset i pet stupnjeva

potom ponire

i putnici doživljavaju dvadeset i pet sekundi bestežinskog stanja

nakon čega slijedi pola minute dvostruke gravitacije

let traje sat i pol

kontrolori Centra za obuku Jurij Gagarin

prvoga dana dozvolili su šest

a drugoga dana 19 parabola

to je ukupno 48 sati, bez prethodnih priprema

za 625 sekundi bez gravitacije

Početni stihovi razlikovali su se od popišane verzije jer se u ovoj pojavio oklopni transporter i tako sam joj napokon mogao odrediti mjesto u kronologiji. Prve dvije kitice sad su bile korektne, nisam znao što bih dalje s njima pa sam ih odlučio ostaviti. Kraj pjesme i dalje nije valjao. Posljednja kitica možda zapravo nije bila ni potrebna. Prekrio sam je rukom i zaključio da mi nešto ipak nedostaje. Nedugo nakon toga ukazao se Belčević. Tražio je da mu pošaljem tekstove kao naraciju za muziku. Nekoliko puta preletio sam radnu verziju »Iljušina« i svaki put zažalio što je tako nedovršena. Onda sam shvatio da za Belčevićev miks možemo uzeti samo zdravi dio. Za tu svrhu dvije su kitice više nego dovoljne, samo ako su upotrebljive. Miks je ispao dobro. Dok ga je Brankov glas govorio preko teškog sintetičkog ritma, tekst je zvučao kao da ga je napisao netko drugi. To je bio dobar znak za »Iljušina«. Ali ne i jedini.

Ne znam na kojoj smo pjesmi pronašli izmet. Trobojni pas ostavio je trobojni izmet i njegova instalacija pobijedila je našu. Vrijedi li to ako nije bio svjestan toga što radi, što bi rekao Arthur Danto? Listovi su bili okrenuti tako da se tekst ne vidi. Zatvorena vrata lođe sprečavala su prodor smrada i nisam ih htio otvoriti da se približim tekstu. Bilo mi je žao što nisam znao koje su pjesme dobile čast, ali papiri su se zalijepili jedni za druge i nisam bio dovoljno motiviran da počnem čeprkati po instalaciji. Možda bi se i tako moglo gatati, iz psećeg izmeta kao iz kave. On je svakako živopisniji, s više detalja. Čilijev je bio taman sa svjetlijim nijansama — crno, smeđe, žuto, kao zapečeno, poput raznobojnog sladoleda u pakiranju od jednog kilograma iz Lidla, u smeđežutom tonu s čokoladnim mrvicama. Ako je hobotnica predviđala rezultate nogometnih utakmica iz hrane, to znači da bi se iz psećeg izmeta moglo doznati čak i više. Najprije je potrebno utvrditi pravila, prije svega ono osnovno — odabire li pas pjesmu koja je dobra ili loša. Oba odgovora imala su smisla. Volim Čilija i zato mislim da bi njegov izmet na pjesmi mogao biti dobar znak, ali znam da bi on zapravo mogao biti u ulozi budističkog svećenika sa šibom, a njegovo govno na mojim pjesmama bila bi kombinacija šibe i zen koana.

Nisam nadaren za gatanje pa moram znanstveno pristupiti problemu. Valja mi odrediti sve faktore i njihov utjecaj — oblik, boju i miris izmeta, položaj (skriva li dio teksta ili ga naglašava), popišanost papira (da/ne), boju traga urina i njegov položaj u odnosu na tekst i na izmet. Kad urin i izmet pokriju više papira, to onda ukazuje na vezu između pjesama. Najteže pitanje slijedilo bi kad bih uspio dekodirati Čilijevo djelo: baciti pjesme koje mu se ne svide? Hoću li smjeti ostaviti bar neke koje su mi drage? Mislim da je moralni imperativ koji nalaže da treba pisati samo dobre pjesme previše strog. Pseći tragovi na pjesmama bili su poput krugova od kave na policijskim fasciklima koje navodi Ilija Čvorović u filmu Balkanski špijun dok svojoj ženi izlaže kako je svoga podstanara išao prijaviti za špijunažu. Krugove predstavlja kao pečat, znak autentičnosti, dokaz da je vlast saslušala i uredno zavela njegovu maniju. Ilija i ja znakove odobrenja tražimo zapravo na sličan način, razlika je u tome što je on znatno uvjereniji da je u pravu pa nije odustao, a ja jesam.

Sve u svemu, pas se odavno nije olakšao na balkonu. Niti ne mokri iako je nekoliko papira uvijek na balkonu za svaki slučaj. Naš balkon zapravo je lođa, to su dva kvadrata prostora s visokom ogradom i dva nevelika otvorena prozora, zaklonjena i utvrđena kao da su zaklon pred napadom vojske iz Mordora. Više volim reći balkon nego lođa. Nikad nisam bio siguran piše li se lođa ili loggia, ne sviđa mi se pročitati ni jedno ni drugo u oglasima za prodaju stanova. Tražimo stan koji treba biti blizu Istočnog kolodvora i mora imati balkon na kojem ćemo psu napraviti pravi kutak, malo ladanje za rekreaciju i vršenje nužde po potrebi. Može to biti i terasa ako sam ispravno razumio da je razlika u tome što je terasa veći i otvoreniji balkon. Balkon i terasa, to je dovoljno riječi za sve takve vrste prostora. Radije bih da postoje neke druge riječi koje ne postoje, a puno bi mi više pomogle. Recimo, riječ koja bi razdvojila riječ pjesma na značenja koja u engleskom imaju poem i song, pomogla bi mi u pisanju sljedećeg odlomka.

Belčeviću se tekst svidio, a on je pošten kritičar. Nekoliko puta slao sam mu tekstove za koje sam mislio da su pri kraju, a on me je vratio na početak. Uljudno i temeljito ušao bi u tekst i rastavio ga tako da to shvatim tek danima kasnije. Pomalo ga se bojim i uvijek prihvaćam sve njegove primjedbe. Već godinama ne piše, nego radi mikseve od semplova krautrock i industrial muzike, naracije iz filmova poput Taksista, Zelenog sojlenta, Salaša u Malom Ritu i monologa ljudi snimljenih mobitelom dok piju ispred dragstora. U našu pjesmu ubacio je Charltona Hestona iz Planeta majmuna, njegovu repliku nakon što pronađe ostatke Kipa slobode i shvati da se nalazi na Zemlji. Tako je i u spotu — spot uokviruju kadrovi iz Planeta majmuna, s početka i kraja filma. Ostatak je kaotičan i razilazi se s muzikom koja je minimalna i repetitivna. Nižu se kadrovi aviona, skokova padobranom, sirove snimke kamera u slobodnom padu preko kojih dominira grafika s engleskim prijevodom teksta pjesme. Brzina slobodnog pada i turbulencije teška su opterećenja za opremu, osjeća se digitalna panika — snimke su nejasne i pune glitcheva, kamere koje se vrte stvaraju efekt kaleidoskopa. Zadovoljni smo kako je spot ispao, jedan nam je od uspješnijih, u ovom trenutku ima više od 800 pregleda. Pojavile su se druge ideje za ime singla, neko vrijeme razmišljali smo o Nininu prijedlogu »Tijela putnika«. Njena perspektiva bila je logična jer se panično boji aviona, ali na kraju smo odabrali Belčevićev prijedlog »25 sekundi«. Zaključio sam da su oba naziva vjerojatno bolja od mojeg, ali »Iljušin« je i dalje bio pravo ime za moju pjesmu. Moglo je biti i drugačije. Letove s nultom gravitacijom izvode NASA, Europska agencija i ruski Centar za obuku Jurij Gagarin. Roca je na moju sreću odabrao Ruse. »Iljušin« je neizmjerno bolji naziv nego nešto pretenciozno poput »Miragea« ili »F16«, koji djeluje kao šifra kvara na stroju za pranje rublja. Isti tekst bit će remiksan i imat će dva imena. Nije loše, i najmanji pokušaj izazivanja konfuzije dobro je došao. Sad je vrijeme da ga malo pustim na miru. Na balkonu nema pjesama, one trenutno miruju, a tamo idu tekstovi poput ovog. Sad sam u proznoj fazi. Zato je ovo je posljednja verzija pjesme »Iljušin«:

ILJUŠIN

(za Marcelo.lija Atúneza Rocu) 

tehnika paraboličnog leta

u posebno prerađenom teretnom transporteru

omogućava doživljaj nulte gravitacije u Zemljinoj atmosferi

tijela putnika najprije podnose pola minute dvostruke gravitacije

dok se Iljušin uspinje s visine od šest tisuća metara

na visinu od osam tisuća metara

u paraboli pod kutom od četrdeset i pet stupnjeva

potom ponire

i putnici doživljavaju dvadeset i pet sekundi bestežinskog stanja

nakon čega slijedi pola minute dvostruke gravitacije

Kontrolori Centra za obuku Jurij Gagarin

prvoga dana dozvolili su šest

a drugoga dana devetnaest parabola

Dva dana, četrdeset osam sati

za šesto dvadeset pet sekundi nulte gravitacije

»Iljušin« je praktički dovršen. Prve dvije kitice takve su kakve jesu i ne mislim više raditi na njima. Trećom i dalje nisam zadovoljan. Preglednija je, bolje teče, ali upravo sam shvatio da su posljednja dva stiha suvišna. Jasno je da će pripreme za let trajati dulje od samog leta i da će dvostruka gravitacija trajati dulje od nulte. Zašto bih to morao naglašavati?

Ponekad noću čujemo vlak i zvuk bude čudan pa ne znamo je li to vlak ili avion. Nina se ne boji samo letenja, boji se aviona općenito, vjeruje da bi joj mogao pasti na glavu. Prene se iz sna, pita me što je to bilo. Kažem joj Ništa, spavaj, a pomislim Iljušin.

Poslao bih pjesmu Belčeviću da vidim što kaže, ali nisam ga dugo čuo. Tko zna zbog čega bi mogao biti ljut, onakav strog prema sebi i drugima. Provjerit ću jesam li mu zaboravio odgovoriti na poruku, možda se zato uvrijedio. Belčević najčešće kaže da obrišem zadnji odlomak, da mi je poanta suvišna. Mislim da će na kraju krajeva dvije kitice ipak biti dovoljne, ali neka zasad ostane ovako.