Pjesme

TAJNA ZAKLJUČANE SOBE

na ovaj sam svijet

s onoga stigla mirovanjem

i čarobnim riječima “svejedno mi je gdje sam”

niti sam sklopila oči

niti lupnula bosim petama, a evo me:

iz novina izrezujem rođene na današnji dan

“život je sve uži i duži

svijet sve tješnji i bješnji”

pjevušim

bit će da stanujem usred šume

prozor je neprobojna tama, ali mirišem jele

čujem vjetar visoko u krošnjama

bam! je li to bio pucanj?

tko je lovac u noći? tko je lovina?

zašto me boli?

sama u kući, kucam na vrata i molim

zvijeri, zvjerčice, otvorite

pustite me k sebi

ZIMA U RAJU

nevaljali anđeo legne u snijeg

raširi ruke i noge, zagleda se u nebo

ne vidiš mu krila, rekao bi – gle dječak, djevojka

smrznut će se u toj tankoj pidžami –

da onuda prođeš, ali prolaznika nema

jedino se iz daljine čuje nešto kao meket

anđeo na površini jednog, u podlozi drugog svijeta

nije tako mlad kao što izgleda

i da onuda prođeš, objasnio bi ti da meditira

crni svod bez zvijezda vidi kao list papira

koji pogledom presavija u beskraj:

gleda ga blijedo, bljeđe, do bijeloga

ZEMLJOVID ČEKANJA

u glavi putujem po karti bez kontinenata, kroz prazan raster meridijana i paralela. ucrtavam čudovišta

ti ćeš, jednom kada dođeš za mnom, lako zaobići jatište bijelih zmajeva u sjeveroistočnoj tundri i pašnjake pitomih minotaura na središnjem visočju. čuvaj se slatkih izvora u pijesku tropskih uvala, oko njih se kote patuljasti kitovi ubojice

ako se zbuniš u nedogledu snijega na dubokom jugu, samo slijedi stope anđela bez krila, one bliješte jače i od najledenijeg sunca

obuci se sportski, u mojim mislima neće biti prilike za smoking i malu crnu haljinu. ponesi laso i reket za ping-pong

vidjet ćeš da se karta rasklapa kao harmonika. pregibima nikad kraja, no sjeti se vlastitih riječi: beskonačni je pad isto što i let. ja ne odustajem, grabim dalje i maštam o poleđini

na njoj ću u kasno ljeto iz prastarih, požutjelih snova sjesti u sjenu stoga sijena. probudi me kad stigneš. zajedno ćemo rastaviti plast, slamku po slamku, i zajedno ćemo se uhvatiti za onu posljednju:

srebrnu, vječnu, pritajenu iglu iste busole

U NOVO LEDENO DOBA

boa, iguana, agama i varan

danas nemaju kamo:

minus im ledi krv u žilama

magla mrzne, metal se lijepi za dlanove

studen zaoštri rubove, nazubi oštrice

a oni čube iza stakla

“ne kao tigrovi u kavezima”

čegrtuša često citira

pokojnoga fidžijskog legvana

dok u sauni susjednog terarija

kajman kojiput

pusti krokodilsku suzu

s prazne strane izloga

što ga hladnoća ovija u slojevima

mislim na prve crve na suhome

kako su izgmizali iz oceana

da se ogriju na suncu

i nehotice zavladali zemljom

izvivši vratove da vide

koga još ima pod gornjim morem

gdje plutaju toplije zvijezde

RUČNI RAD

Winter is for women –

Sylvia Plath

mjesec je zemlje

pustim kap vode

i opet kap kad popije

neka posegne

kao rukom u mrak

iznutra miluje i kao

prstima oblikuje sjenu

pa mrču nad njom i oko

nje podzemni raj

nebo je plitko

kad pitam što ne vidim

ne gledam gore u pakao

zemlja je za žene

dok pčele zimuju

i muhe vladaju zrakom

BIJELI ALBUM

čitam o sebi u romanu iz prošlog stoljeća, doznajem odakle sam, tko su mi bili roditelji, kako sam se školovala, s kim drugovala, za kim tugovala, koga sam unesrećila, koga voljela, koga rodila, od čega sam živjela i bolovala

sad mi je jasnije zašto nikad nisam bila mlada, što me spriječilo da ostarim, kako se tad i tad nije dogodilo ovo ili ono

na stranici, gdje se stisnulo u riječi i otisnulo u urednim recima, lakše pratim što je bilo jedno za drugim, što je došlo jedno iz drugoga, što jedno radi drugoga, zbog čega se kajem, za čim žalim

čitam o prošlosti kojoj je sadašnjost bila budućnost i vidim kako ju je zamišljala. pitam se kako prije nisam primijetila da i ono što se nije ostvarilo može zastarjeti

čitam da mi pogled ne pobjegne u nedogled i više se ne vrati, da se ne osvrnem i ne smrvim u sol. potkraj svake rečenice usporim da ne preletim točku, propadnem u bijelo

u romanu koji nije o meni čitam što će me pokopati

“nije to knjiga za tebe”, kažeš kad digneš pogled s albuma iz prošlog stoljeća, kamo lijepiš naše slike, izblijedjele do sedefnog sjaja fotografskog papira

MARSIJA

koža se mršti, sve sam manja pod njom

mreška se, njuška me porama

smeta joj starački vonj

tuži se da nemam dubinu i raspon

da sam nedostupna, bezizlazna

– valjda zna, tko me vidi izvana

ako ne koža? draži me, kaže da uživa

dok pušta kosu i nokte i pleše oko mene

sva gola ispod odjeće, bosa u cipelama

a ja živim pod opsadom i silom

prilika se sažimam: praznim žile

šuplje okoštavam, ali kako da se drukčije

ogradim gdje ne mogu van? povlačim se

čekam da među nama ostane tek dah

da zazviždim kroz kožu: kompaktna, metak

PODRIJETLO VRSTA

I caught a tremendous fish –

Elizabeth Bishop

ulovila sam grdnu ribu

i dovela je kući na udici

da je upoznam s mamom i tatom

no čim s vrata viknem “ja sam!”

sjetim se da se ne zna tko mi je majka

a otac me se odrekao dok me još nosila pod srcem

ostala mi je samo bakina lula

– nije svaka lula lula i s vremena na vrijeme

cigara je cigara, učio me djed

bakin drugi bratić, prva ljubav i treći muž

koji je cijeli život pobolijevao da bi na kraju umrla ona

pa su mene odgojili vukovi

grdnu ribu pustim u staklenku od meda

gdje inače držim vodu da je gledam

kad na televiziji nema snijega

i dok se riba bezbrižno praćaka

shvaćam da sada vidim samo nju, vode i stakla kao da i nema

više nikad ništa neće biti isto

pogledam kroz prozor

cepelini se i dalje utrkuju s kitovima

no Taj Mahal i Sacré Coeur zamijenili su mjesta

IKONOPISAC

plaža je pješčana i svi su bosi

kako da znam jesi li turist, anđeo ili sablast

i što ti je značilo ono “napokon sami”?

očito mi nemaš što drugo reći

sliježeš ramenima, kriliš krila (plahtu ili ručnik)

pokazuješ mi sljedeći sloj bjeline

značajno pogledaš moje sandale: uzdahnem

izujem ih i istresem pijesak u more bijelog pijeska

u kojem, malo dalje, bijeli majmun

šiljkom damskog suncobrana ispisuje

DOBRO DOŠLI U – zastane da me pita kako

hoću da mi nacrta Boga: kao križ ili krug?

IZVAN ROMANA

pretvaramo se da toga nema

s čašama pjenušca blistamo

pod kristalnim lusterima

hihoćemo se ili uzdišemo

mašemo lepezama, kao po jajima

plešemo valcer i bugi-vugi

ukrug da ga ne okrznemo

obredno ga ignoriramo

naši se bogovi mole svojim bogovima

vrtimo se u snu, grčimo u zagrljaju

krotimo valove

krotimo lavove

vani u vreloj noći

zvijezde su odsjaj svega

što je u nama tamno

TREPTAJ

oni razgovaraju

i govore o meni ili me ne spominju kao da me nema

nisam odsutnija nego prije

no izgleda da jesam neprikladno

odjevena jer me treba

svući, oprati, obrijati, počešljati

vezati mi svilenu kravatu

nacrveniti mi usne

– obzirni su kao da ribi vade kost

svi zvukovi su glisando, ili se to

u susjednoj sobi miješaju karte

tramvaji i auti na ulici šapću

zatvorili su prozore

nebo je vedro, zašto nema sunca?

netko će s vrata, ne ja

nikad u novim cipelama, to nosi nesreću

odgovaraju na sljedeće pitanje

(labud bi gurnuo glavu pod krilo)

možda mi se jede bijela čokolada

možda mi se plovi Nilom

možda mi se ne doznaje Božje ime

tko mi je sklopio oči

da djeca ne vide što sam zadnje vidjela?

horizont, zelen, pravocrtran

uđem bez kucanja

u sumraku pod vjeđama

zaori se pljesak

JAMAIS VU

no, evo i posljednje uzvanice

vraća se iz mrtvih s bocom šipkova vina

i isprikom da je lutala po kvartu

jer su huligani ispremiještali putokaze

za autobusni kolodvor, lutkinu kuću i dolinu jelena

i na ulici nije bilo nikoga koga bi pitala

osim dugokosog mladića s gitarom koji se nervozno osvrtao

a nju su ionako učili da ne razgovara s neznancima

ima dobar sluh pa je izdaleka

slijedila kuckanje slijepčeva štapa

dok nije čula kako kod nas u kuhinji kaplje slavina i sad je tu

istresla je kamenčić iz cipele i sve je sretno završilo

još je usput uspjela dešifrirati nekoliko poruka

pisanih (pisanih?) Morseovom abecedom

opis mišića usana, posljednje Nostradamusovo proročanstvo

legendarni recept za doboš-tortu, tri ljubavna uzdaha i zeleni šum

društvo je već na drugim temama

ta ipak sutra počinje rat zvijezda

ovo nam je posljednja mrkla noć na Plutonu

i nitko ne želi kvariti atmosferu

no ja miješam vruću crnu kavu u majušnoj šalici

i pitam se zašto joj ona snježnobijela

kocka šećera nije promijenila boju

nego se nečujno istopila bez traga

svi ti dragi ljudi

odjednom mi izgledaju kao da ih prvi put vidim

a terasa naše kuće kao da tu nikad nisam bila

pitam se je li onaj mladić od nekoga bježao

ili je tražio što je izgubio

i hoće li prije smaka svijeta naći

naočale na nosu, sat na ruci, cirkusku ulaznicu u džepu

i ključeve u bravi s vanjske strane vrata

ČARAPE

odbjegloj nozi još kupujem čarape, fine svilene samostojeće

ove dvije u poderanim tenisicama to žulja, ljubomorne

migolje prstima kad im odsutno lakiram nokte

na sva usta trube da sam ja ostavila treću nogu, ne ona mene

trljaju ruke kad me probode jer je negdje daleko stala na trn

pa tajim da mi je ta bol draga, da rastežem sekunde

dok ubod iz nutarnjeg negativa tijela struji kroz tkiva da mi razdere kožu

još me boliš, bez riječi šapnem nozi koju nemam

oko slezene, gdje je najviše krvi

u snu znam što san znači i kažem si, ali ne čujem

zvukovi i sablasti u nj dolaze izvana

jutros mi pod krevetom nema papuča

možda sam ja otišla, a noga je ostala

kao kad oblaci stoje, a sunce putuje nebom

ili kao kad se ukipim dok kraj mene šiba krajolik

sjetim se da od čarolije poslije ponoći ostane samo staklena cipelica

da svatko automatski drži dah pod vodom, širi oči u mraku, hvata se kad pada

i stisne šaku kad mu nešto staviš na dlan

DVOJNIK

ti i ja imamo zajedničkog dvojnika

vidimo ga različito: za tebe je žena

za mene je jednook i boji se telefona

da netko treći vidi što mi vidimo, kliknuo bi

“to nije jedan dvojnik, nego dvojica

i ta dvojica nemaju veze s vama dvoma!”

ravnoteža je osjetljiva, pazimo na liniju

ti da ne smršaviš, ja da se ne udebljam

kad se ujutro obriješ, oboje

sa strepnjom zirnemo u zrcalo i lakne nam

kad nas staklo stopi u jedan treći lik: ha!

tko kaže da nismo jedno za drugo?

možemo gledati da ne vidimo

no možemo li vidjeti da ne gledamo

i vidimo li samo gledano? pita ogledalo

prazni se krevet protegne i zjevne...

kad pomislim na jučer i sutra

svaki je novi dan drugi i prethodni

no izvukli smo pouku iz oseke i plime

– objasni naš dvojnik i trokut se zaobli

ti me na odlasku poljubiš u čelo

otisak ruža sa zrcala ne brišem do sumraka

dok ne upalim svijeće za romantičnu večeru utroje

pod bezbrojem zvijezda i oba mjeseca

ACQUA ALTA

u Hotelu Kalifornija u Veneciji zrcala su bila podna

da gosti koji znaju uživati uživaju

u raskoši visokih stropova pod nogama

svaka je soba imala čembalo

i sobarica bi ga ugodila kad god bi mijenjala posteljinu

no imali smo sjajnu izolaciju, ne zna se je li itko ikad svirao

hotelska kapela mirisala je na Ungarovu Divu

predvečer bi se napunila postarijim pletiljama

koje su strastvenim šaptom brojale očice

nad oltarom je visjela kocka umjesto križa, utorkom je harlekin držao misu

malotko je znao da je zidove oslikao Basquiat

no pod grafitom Ana voli Milovana u apsidi gorjelo je tisuću tankih svijeća

posluga je bila anđeoska

čak su i nosači levitirali pod brdima kovčega

i bešumno klizili iznad debelih sagova u beskrajnim hodnicima

vratari, konobari, maseri, recepcionari

svi su u hotelu radili desetljećima ili duže

nečujni, stopljeni s odorom stopljenom sa štukom i pozlatom

sjećam se, kad je pikolo slavio stoti rođendan

slastičarka Havajka napravila je takve šnenokle

da je skinuo naočale da otare suzu i otad ga nitko nije vidio

najviše žalim za noćima kad smo šef sale, šef kuhinje i ja igrali Čovječe, ne ljuti se

ali ne sjećam se koji je od šefova uporno gledao uvis i govorio:

u zrcalu svatko sam sebi pozira

uglavnom, hotel je imao podvodni podrum

s francuskim prozorima i pogledom na groblje gondola

i kad mi je odletio kanarinac, u panici sam odškrinuo jedno krilo

voda je iznutra gutala kat po kat, sve do bazena na krovu, gdje se svadbovalo

mladenku je zatekla baš kad je puštala devedeset deveti balon

s Disneyjevim likom Male sirene

OTKLON

kad se nešto dogodi kažem

da se dogodilo čas prije ili poslije

dva koraka lijevo ili desno

pred deset ljudi umjesto devet

i da je trajalo tri minute duže

to ti je doseg moje mašte

tih nekoliko centimetara otklona

nikad nikomu ne kažem istinu

i nitko me nikad ne ulovi u laži

kojom je zadržim za sebe

kao topao zrak koji huknem

u zaobljene dlanove na zimi