na ovaj sam svijet
s onoga stigla mirovanjem
i čarobnim riječima “svejedno mi je gdje sam”
niti sam sklopila oči
niti lupnula bosim petama, a evo me:
iz novina izrezujem rođene na današnji dan
“život je sve uži i duži
svijet sve tješnji i bješnji”
pjevušim
bit će da stanujem usred šume
prozor je neprobojna tama, ali mirišem jele
čujem vjetar visoko u krošnjama
bam! je li to bio pucanj?
tko je lovac u noći? tko je lovina?
zašto me boli?
sama u kući, kucam na vrata i molim
zvijeri, zvjerčice, otvorite
pustite me k sebi
nevaljali anđeo legne u snijeg
raširi ruke i noge, zagleda se u nebo
ne vidiš mu krila, rekao bi – gle dječak, djevojka
smrznut će se u toj tankoj pidžami –
da onuda prođeš, ali prolaznika nema
jedino se iz daljine čuje nešto kao meket
anđeo na površini jednog, u podlozi drugog svijeta
nije tako mlad kao što izgleda
i da onuda prođeš, objasnio bi ti da meditira
crni svod bez zvijezda vidi kao list papira
koji pogledom presavija u beskraj:
gleda ga blijedo, bljeđe, do bijeloga
u glavi putujem po karti bez kontinenata, kroz prazan raster meridijana i paralela. ucrtavam čudovišta
ti ćeš, jednom kada dođeš za mnom, lako zaobići jatište bijelih zmajeva u sjeveroistočnoj tundri i pašnjake pitomih minotaura na središnjem visočju. čuvaj se slatkih izvora u pijesku tropskih uvala, oko njih se kote patuljasti kitovi ubojice
ako se zbuniš u nedogledu snijega na dubokom jugu, samo slijedi stope anđela bez krila, one bliješte jače i od najledenijeg sunca
obuci se sportski, u mojim mislima neće biti prilike za smoking i malu crnu haljinu. ponesi laso i reket za ping-pong
vidjet ćeš da se karta rasklapa kao harmonika. pregibima nikad kraja, no sjeti se vlastitih riječi: beskonačni je pad isto što i let. ja ne odustajem, grabim dalje i maštam o poleđini
na njoj ću u kasno ljeto iz prastarih, požutjelih snova sjesti u sjenu stoga sijena. probudi me kad stigneš. zajedno ćemo rastaviti plast, slamku po slamku, i zajedno ćemo se uhvatiti za onu posljednju:
srebrnu, vječnu, pritajenu iglu iste busole
boa, iguana, agama i varan
danas nemaju kamo:
minus im ledi krv u žilama
magla mrzne, metal se lijepi za dlanove
studen zaoštri rubove, nazubi oštrice
a oni čube iza stakla
“ne kao tigrovi u kavezima”
čegrtuša često citira
pokojnoga fidžijskog legvana
dok u sauni susjednog terarija
kajman kojiput
pusti krokodilsku suzu
s prazne strane izloga
što ga hladnoća ovija u slojevima
mislim na prve crve na suhome
kako su izgmizali iz oceana
da se ogriju na suncu
i nehotice zavladali zemljom
izvivši vratove da vide
koga još ima pod gornjim morem
gdje plutaju toplije zvijezde
Winter is for women –
Sylvia Plath
mjesec je zemlje
pustim kap vode
i opet kap kad popije
neka posegne
kao rukom u mrak
iznutra miluje i kao
prstima oblikuje sjenu
pa mrču nad njom i oko
nje podzemni raj
nebo je plitko
kad pitam što ne vidim
ne gledam gore u pakao
zemlja je za žene
dok pčele zimuju
i muhe vladaju zrakom
čitam o sebi u romanu iz prošlog stoljeća, doznajem odakle sam, tko su mi bili roditelji, kako sam se školovala, s kim drugovala, za kim tugovala, koga sam unesrećila, koga voljela, koga rodila, od čega sam živjela i bolovala
sad mi je jasnije zašto nikad nisam bila mlada, što me spriječilo da ostarim, kako se tad i tad nije dogodilo ovo ili ono
na stranici, gdje se stisnulo u riječi i otisnulo u urednim recima, lakše pratim što je bilo jedno za drugim, što je došlo jedno iz drugoga, što jedno radi drugoga, zbog čega se kajem, za čim žalim
čitam o prošlosti kojoj je sadašnjost bila budućnost i vidim kako ju je zamišljala. pitam se kako prije nisam primijetila da i ono što se nije ostvarilo može zastarjeti
čitam da mi pogled ne pobjegne u nedogled i više se ne vrati, da se ne osvrnem i ne smrvim u sol. potkraj svake rečenice usporim da ne preletim točku, propadnem u bijelo
u romanu koji nije o meni čitam što će me pokopati
“nije to knjiga za tebe”, kažeš kad digneš pogled s albuma iz prošlog stoljeća, kamo lijepiš naše slike, izblijedjele do sedefnog sjaja fotografskog papira
koža se mršti, sve sam manja pod njom
mreška se, njuška me porama
smeta joj starački vonj
tuži se da nemam dubinu i raspon
da sam nedostupna, bezizlazna
– valjda zna, tko me vidi izvana
ako ne koža? draži me, kaže da uživa
dok pušta kosu i nokte i pleše oko mene
sva gola ispod odjeće, bosa u cipelama
a ja živim pod opsadom i silom
prilika se sažimam: praznim žile
šuplje okoštavam, ali kako da se drukčije
ogradim gdje ne mogu van? povlačim se
čekam da među nama ostane tek dah
da zazviždim kroz kožu: kompaktna, metak
I caught a tremendous fish –
Elizabeth Bishop
ulovila sam grdnu ribu
i dovela je kući na udici
da je upoznam s mamom i tatom
no čim s vrata viknem “ja sam!”
sjetim se da se ne zna tko mi je majka
a otac me se odrekao dok me još nosila pod srcem
ostala mi je samo bakina lula
– nije svaka lula lula i s vremena na vrijeme
cigara je cigara, učio me djed
bakin drugi bratić, prva ljubav i treći muž
koji je cijeli život pobolijevao da bi na kraju umrla ona
pa su mene odgojili vukovi
grdnu ribu pustim u staklenku od meda
gdje inače držim vodu da je gledam
kad na televiziji nema snijega
i dok se riba bezbrižno praćaka
shvaćam da sada vidim samo nju, vode i stakla kao da i nema
više nikad ništa neće biti isto
pogledam kroz prozor
cepelini se i dalje utrkuju s kitovima
no Taj Mahal i Sacré Coeur zamijenili su mjesta
plaža je pješčana i svi su bosi
kako da znam jesi li turist, anđeo ili sablast
i što ti je značilo ono “napokon sami”?
očito mi nemaš što drugo reći
sliježeš ramenima, kriliš krila (plahtu ili ručnik)
pokazuješ mi sljedeći sloj bjeline
značajno pogledaš moje sandale: uzdahnem
izujem ih i istresem pijesak u more bijelog pijeska
u kojem, malo dalje, bijeli majmun
šiljkom damskog suncobrana ispisuje
DOBRO DOŠLI U – zastane da me pita kako
hoću da mi nacrta Boga: kao križ ili krug?
pretvaramo se da toga nema
s čašama pjenušca blistamo
pod kristalnim lusterima
hihoćemo se ili uzdišemo
mašemo lepezama, kao po jajima
plešemo valcer i bugi-vugi
ukrug da ga ne okrznemo
obredno ga ignoriramo
naši se bogovi mole svojim bogovima
vrtimo se u snu, grčimo u zagrljaju
krotimo valove
krotimo lavove
vani u vreloj noći
zvijezde su odsjaj svega
što je u nama tamno
oni razgovaraju
i govore o meni ili me ne spominju kao da me nema
nisam odsutnija nego prije
no izgleda da jesam neprikladno
odjevena jer me treba
svući, oprati, obrijati, počešljati
vezati mi svilenu kravatu
nacrveniti mi usne
– obzirni su kao da ribi vade kost
svi zvukovi su glisando, ili se to
u susjednoj sobi miješaju karte
tramvaji i auti na ulici šapću
zatvorili su prozore
nebo je vedro, zašto nema sunca?
netko će s vrata, ne ja
nikad u novim cipelama, to nosi nesreću
odgovaraju na sljedeće pitanje
(labud bi gurnuo glavu pod krilo)
možda mi se jede bijela čokolada
možda mi se plovi Nilom
možda mi se ne doznaje Božje ime
tko mi je sklopio oči
da djeca ne vide što sam zadnje vidjela?
horizont, zelen, pravocrtran
uđem bez kucanja
u sumraku pod vjeđama
zaori se pljesak
no, evo i posljednje uzvanice
vraća se iz mrtvih s bocom šipkova vina
i isprikom da je lutala po kvartu
jer su huligani ispremiještali putokaze
za autobusni kolodvor, lutkinu kuću i dolinu jelena
i na ulici nije bilo nikoga koga bi pitala
osim dugokosog mladića s gitarom koji se nervozno osvrtao
a nju su ionako učili da ne razgovara s neznancima
ima dobar sluh pa je izdaleka
slijedila kuckanje slijepčeva štapa
dok nije čula kako kod nas u kuhinji kaplje slavina i sad je tu
istresla je kamenčić iz cipele i sve je sretno završilo
još je usput uspjela dešifrirati nekoliko poruka
pisanih (pisanih?) Morseovom abecedom
opis mišića usana, posljednje Nostradamusovo proročanstvo
legendarni recept za doboš-tortu, tri ljubavna uzdaha i zeleni šum
društvo je već na drugim temama
ta ipak sutra počinje rat zvijezda
ovo nam je posljednja mrkla noć na Plutonu
i nitko ne želi kvariti atmosferu
no ja miješam vruću crnu kavu u majušnoj šalici
i pitam se zašto joj ona snježnobijela
kocka šećera nije promijenila boju
nego se nečujno istopila bez traga
svi ti dragi ljudi
odjednom mi izgledaju kao da ih prvi put vidim
a terasa naše kuće kao da tu nikad nisam bila
pitam se je li onaj mladić od nekoga bježao
ili je tražio što je izgubio
i hoće li prije smaka svijeta naći
naočale na nosu, sat na ruci, cirkusku ulaznicu u džepu
i ključeve u bravi s vanjske strane vrata
odbjegloj nozi još kupujem čarape, fine svilene samostojeće
ove dvije u poderanim tenisicama to žulja, ljubomorne
migolje prstima kad im odsutno lakiram nokte
na sva usta trube da sam ja ostavila treću nogu, ne ona mene
trljaju ruke kad me probode jer je negdje daleko stala na trn
pa tajim da mi je ta bol draga, da rastežem sekunde
dok ubod iz nutarnjeg negativa tijela struji kroz tkiva da mi razdere kožu
još me boliš, bez riječi šapnem nozi koju nemam
oko slezene, gdje je najviše krvi
u snu znam što san znači i kažem si, ali ne čujem
zvukovi i sablasti u nj dolaze izvana
jutros mi pod krevetom nema papuča
možda sam ja otišla, a noga je ostala
kao kad oblaci stoje, a sunce putuje nebom
ili kao kad se ukipim dok kraj mene šiba krajolik
sjetim se da od čarolije poslije ponoći ostane samo staklena cipelica
da svatko automatski drži dah pod vodom, širi oči u mraku, hvata se kad pada
i stisne šaku kad mu nešto staviš na dlan
ti i ja imamo zajedničkog dvojnika
vidimo ga različito: za tebe je žena
za mene je jednook i boji se telefona
da netko treći vidi što mi vidimo, kliknuo bi
“to nije jedan dvojnik, nego dvojica
i ta dvojica nemaju veze s vama dvoma!”
ravnoteža je osjetljiva, pazimo na liniju
ti da ne smršaviš, ja da se ne udebljam
kad se ujutro obriješ, oboje
sa strepnjom zirnemo u zrcalo i lakne nam
kad nas staklo stopi u jedan treći lik: ha!
tko kaže da nismo jedno za drugo?
možemo gledati da ne vidimo
no možemo li vidjeti da ne gledamo
i vidimo li samo gledano? pita ogledalo
prazni se krevet protegne i zjevne...
kad pomislim na jučer i sutra
svaki je novi dan drugi i prethodni
no izvukli smo pouku iz oseke i plime
– objasni naš dvojnik i trokut se zaobli
ti me na odlasku poljubiš u čelo
otisak ruža sa zrcala ne brišem do sumraka
dok ne upalim svijeće za romantičnu večeru utroje
pod bezbrojem zvijezda i oba mjeseca
u Hotelu Kalifornija u Veneciji zrcala su bila podna
da gosti koji znaju uživati uživaju
u raskoši visokih stropova pod nogama
svaka je soba imala čembalo
i sobarica bi ga ugodila kad god bi mijenjala posteljinu
no imali smo sjajnu izolaciju, ne zna se je li itko ikad svirao
hotelska kapela mirisala je na Ungarovu Divu
predvečer bi se napunila postarijim pletiljama
koje su strastvenim šaptom brojale očice
nad oltarom je visjela kocka umjesto križa, utorkom je harlekin držao misu
malotko je znao da je zidove oslikao Basquiat
no pod grafitom Ana voli Milovana u apsidi gorjelo je tisuću tankih svijeća
posluga je bila anđeoska
čak su i nosači levitirali pod brdima kovčega
i bešumno klizili iznad debelih sagova u beskrajnim hodnicima
vratari, konobari, maseri, recepcionari
svi su u hotelu radili desetljećima ili duže
nečujni, stopljeni s odorom stopljenom sa štukom i pozlatom
sjećam se, kad je pikolo slavio stoti rođendan
slastičarka Havajka napravila je takve šnenokle
da je skinuo naočale da otare suzu i otad ga nitko nije vidio
najviše žalim za noćima kad smo šef sale, šef kuhinje i ja igrali Čovječe, ne ljuti se
ali ne sjećam se koji je od šefova uporno gledao uvis i govorio:
u zrcalu svatko sam sebi pozira
uglavnom, hotel je imao podvodni podrum
s francuskim prozorima i pogledom na groblje gondola
i kad mi je odletio kanarinac, u panici sam odškrinuo jedno krilo
voda je iznutra gutala kat po kat, sve do bazena na krovu, gdje se svadbovalo
mladenku je zatekla baš kad je puštala devedeset deveti balon
s Disneyjevim likom Male sirene
kad se nešto dogodi kažem
da se dogodilo čas prije ili poslije
dva koraka lijevo ili desno
pred deset ljudi umjesto devet
i da je trajalo tri minute duže
to ti je doseg moje mašte
tih nekoliko centimetara otklona
nikad nikomu ne kažem istinu
i nitko me nikad ne ulovi u laži
kojom je zadržim za sebe
kao topao zrak koji huknem
u zaobljene dlanove na zimi