Kada je dobio Gouncourtovu nagradu Pascal Quignard mogao je slobodno odahnuti: njegov životni cilj bio je ostvaren, a otkaz koji je na uredničko mjesto u Gallimardu dao nekoliko godina prije ovog vrlo visokog priznanja u tom je trenutku izgledao kao lucidna gesta čovjeka koji je imao sposobnost svoj život sagledati u perspektivi. Naime, 1994. godine Quignard je iz Gallimarda otišao stoga da bi se u potpunosti mogao posvetiti pisanju, i nije htio da mu nikakav 'vanjski' život kvari čari tog specifičnog oblika koncentracije. Gouncortova nagrada je sama po sebi financijski beznačajna, ali ima za posljedicu tiskanje nagrađenog romana u vrlo visokoj nakladi, a osim toga njen je ugled tako velik da gotovo automatski od autora istovremeno napravi zvijezdu i svrsta ga u spisateljsku A-ligu. Prije nekoliko godina u sjajnom časopisu 'Europski glasnik' objavljen mu je kratki roman 'Terasa u Rimu', tako da su se domaći čitatelji već mogli sresti s ovim majstorom propitivanja granica koje odvajaju umjetnost od života, a u njemu je napravio mali bachelardovski hommage svima koji čitaju, označivši ih kao ljude sa izraženom sposobnošću za pronalaženje mirnih kutaka u jednom raspršenom svijetu, nešto slično onoj Bachelardovoj odrednici kuće kao 'skloništa za sanjare'. Paralelno sa spisateljskim radom Quignard također piše i scenarije te prevodi sa latinskog, kineskog i grčkog, a poznati su i njegovi eseji o glazbenim i likovnim umjetnostima. Quignardova povučena životna praksa ima u sebi nešto anakrono, tako da njegove riječi kako bi volio biti čitan 1670. godine prerastaju dimenzije duhovite konverzacije i svojom paradoksalnošću poprilično autentično izražavaju jedan osebujan okus svijeta. A on je doista 'starinski' u najplemenitijem značenju te riječi; u vremenu nervoznih proznih iskaza o sudbinama koje se raspadaju uslijed nekih vanjskih poticaja, njegovi tekstovi, sa dubokim sondama koje istražuju one dublje razloge naše propasti, čine više nego zanimljiv kuriozitet. Povremeno kuke za nagrade zakvače zbilja dobrog pisca: gotovo redovno se radi o žmirkavom stvorenju nesviklom na blještava svjetla pozornice, nekome tko ne odlazi po svoje nagrade, tko se ne pojavljuje na televiziji, i po toj anksioznosti Quignard je sličan ovogodišnjoj nobelovki Elfriede Jelinek. Pisanje iznad svega bio je proklamirani stav starih nadrealista, i nema nikakve veze sa odbijanjem tehničkih aspekata života: pišući o glazbi Quignard ne propušta podizati male spomenike tišini, pravom rodnom mjestu preciznog izraza; isto tako njemu je samoća i pustinjački životni stil, u kombinaciji sa oslobođenošću od većine društvenih uloga, samo način smanjivanja drhtaja ruke kojom piše. A kratki roman 'Sva jutra ovoga svijeta' posvećen je u cijelosti upravo toj transmutaciji od pukog vještog zanatlije, koji perfektno poznaje materijalno-tehničke aspekte umjetničkog izraza, do posvećenog poznavatelja upućenog u skrivene tajne vlastite umjetnosti. Glavni junak, vrsni glazbenik, nakon ženine smrti dane provodi u osami i izolaciji od vanjskog svijeta, potpuno posvećen toj svojoj velikoj životnoj strasti, jedne noći tijekom sviranja skladbe znakovita naslova 'Grobnica žalosti' doživi ukazanje ženinog duha. Uskoro se u njegovom životu pojavljuje mladić kojega su zbog mutacije glasa izbacili iz dvorskog crkvenog zbora. Njihov odnos prošaran je situacijama i atmosferom poznatima iz zen priča, a u književnosti posljednjih desetljeća Kišova 'Priča o mastoru i učeniku' također preispituje relacije između 'suštine' i 'šupljine'. Kod Quignarda su mastorove lekcije učeniku-kojeg isprva odbija-vrlo nalik na naputke iz spomenutih istočnjačkih instrukcija, a sve je to dano bogatom i koncentriranom rečenicom koju bi napribližnije mogli opisati kao nekakav barok koji se-paradoksalno-suzdržava i ne otkvačuje u očekivanim eskapadama i prelijevanjima. Prijevod je odličan, a Nakladi Pelago ovo već druga sjajna knjiga u samo nekoliko mjeseci. Prva je bila također kratki roman nizozemskog autora Ceesa Notebooma 'Priča koja slijedi', a obje su podjednako dobar primjer što sve književnost može biti, pod uvjetom da je slobodna od svih moda i zahtjeva trenutka. Po ovom romanu je snimljen 1991. godine dobar film ( rež. Alain Corneau) koji je osvojio sedam Cesara. I za kraj: Quignard trenutno radi na knjizi pod radnim naslovom 'Les Paradisiaques', koja je posvećena ljudskim traganjima za najfantastičnijim (baš tako je rekao) mjestima. Put prema njima moguće je nanjušiti i iz njegovih dosad objavljenih knjiga.