Vjerojatno nijedna teorijska knjiga objavljena u posljednje vrijeme ne posvećuje toliku pažnju onom dijelu ljudske populacije kojoj vjerojatno pripada potencijalni, teško mi zamislivi čitač simpatičnog fanzina Hombre. Mnoštvu. Zamišljenoj gomili okupljenoj oko neke zajedničke ideje, ljubavi, strasti, trača itd. No koja time ne postaje uniformna, nego i dalje isparcelizirana na jedinke, na individualnosti. Iako je individualnost jedna od najtipičnijih samolaski. Paolo Virno je talijanski profesor filozofije, pripada misliocima kao što su Antonio Negri, Michael Hardt i Goirgio Agamben (čijih nekoliko tekstova možete pročitati u standardno teorijom bremenitoj Tvrđi broj 4. -Časopis iz Ivanić Grada). Kako dolazi do nastajanja mnoštva, na koji način umjesto član naroda, čije se egzistiranje otjelotvoruje Državom, postaje jedinkom Mnoštva? Virno je, kao što rekoh, prof. filozofije, pa će eventualni čitač biti isprva provozan poviješću mišljenja na zadanu temu, i to isprva preko dva klasika filozofije, Spinoze i Hobbsa, kao antipoda (poslije upadaju i drugi, Marx, Heidegger, Freud itd). Spinozi je mnoštvo garancija ljudskim slobodama, ono je forma društvene i političke egzistencije. Hobbs se, kako kaže Virno, gnuša ideje mnoštva: ona je najveća opasnost za monopol političke odluke otjelotvoren u Državi. To vas i može i ne mora zanimati: sedamnaesto stoljeće je, štono kažu, bilo prije dosta godina. Ili jučer, kako hoćete. No, ima par caka iz knjige koje su vrijedne prepričavanja, a ne bi bilo skroz pogrešno, iako je Virno totalno ozbiljan, povezati ih s light literaturom kao što je knjižica 'Dobar dan lijenosti'. Mislim da se tako zove. Dobar dan, dobar dan. Virno daje standardnu već analizu okolnosti u kojima delamo po kombinatima i fabrikama: mi smo njihovi 24 a ne 8 sati, te uvjeti konstantnih prekvalifikacija pod krinkom tipičnih frazeologija globalizacijskog kapitalizma da je to dobro, jer ćeš tako stalno saznavati koliko u rečenom trenutku doista vrijediš, svakoga tko je uključen u radni proces svode na nebitan faktor za funkcioniranje istoga. Svi zamjenjivi, svi potrošni, svi na raspolaganju non-stop. Ljudsko društvo kao mravinjak. Mislim da su u Iranu tumačili porijeklo mravinjaka iz čovječanstava koja su preuveličavala značaj rada-kletva huda im je mravlja sudba. Ovaj iz toga proizašli osjećaj koji se nastanio u ljudima Virno predlaže nazvati zloslutnošću. Nasuprot standardnoj dihotomiji strah vs tjeskoba, zloslutnost je preklapanje ovoga dvoga. Strah je osjećaj u odnosu na nešto konkretno, tjeskoba je njegova metafizička sestra, a zlokobnost, kao rezultat novonastalih okolnosti, od svih je ljudi, bez obzira na njihovu školsku spremu, napravila -htjeli oni to ili ne- svojevrsne mislioce. Šanse za uzmak su male, ali ih ima. Virno ih vidi u građanskom neposluhu, a zanimljivo je kako okreće Heideggera , koji je u ogovaranjima vidio zrcalni odraz čovjekove duhovne propalosti: baš tu je šansa ponovnog oživljavanja međuljudskih odnosa-no i stari je Heidegger govorio kako autentičnost započinje sagledavanjem neautentičnosti. Što ne znači da sad trebate izjuriti na hodnik ili fabričko dvorište i početi tračati, nego da trebate vlastito društveno težište premjestiti s trenutačne šljakerske na neku drugu, po vas povoljniju točku. Klasičan primjer bilo bi piratsko tržište, zakonom zabranjeno. Kupujte kopirano, skoro da kaže Virno, količina originala koje imate po policama obrnuto je proporcionalna vašoj inteligenciji. I ne samo njoj nego i moralnosti: nemoralno je podržavati svojim kupnjama ovog Mogula koji nam se smjestio na grbačama. Dajte mu što manje. Naš protivnik je odvratan. Čujte ovo: ''Jedan od resursa kapitalističkog poduzetništva je oduvijek bila takozvana 'krađa radničkih umijeća'.To bi značilo: kada bi radnici pronalazili načine da izvrše posao s manje napora, s jednom pauzom više, itd., hijerarhija poduzeća bi iskorištavala i tu najmanju pobjedu, kako bi promijenila organizaciju rada''. Točnije- takve radničke dosjetke postaju radni zadatak. Jer za posljedicu imaju više šljakanja. Radikalni neposluh, koji predlaže Virno, nije u jednostavnom nijekanju valjanosti npr. Ustava. To bi značilo samo još dublju privrženost istome. Nego je njegova bit u dovođenju u pitanje same državne prirode zapovijedanja. Npr. moraš biti poslušni podanik Državi. Zašto? Jer tako kaže zakon. Autentični paradoks Virno vidi baš u toj obavezi poslušnosti koja je uzrok i posljedica postojanja Države. Osim neposluha Virno spominje i egzodus, odnosno otpadništvo: stalno mijenjanje konteksta tj. beskrupulozna invencija koja prelazi pravila igre i izluđuje protivnikov kompas. Primjer: u Italiji sedamdesetih godina cijela jedna generacija radu po firmama pretpostavila privremene poslove. Rezultat: kaos. Jer kao što je poznato, radna mobilnost i iz nje proizašle vezanosti temelj su političkog života.Ovakvim otpadništvom ili bijegom sprečava se prijenos nastalog viška intelektualnog rada na moć državne administracije. Primjer: web, hip-hop, spomenuta piratija. I tako dalje. Obavezno pročitajte ako imate cajta. Zeita. Tajma.