40. VIOLENT FEMMES Violent Femmes (Slash, 1982)
Isuse, koliko frustracija na tako malom prostoru! Adolescencija je pakao, a Gordon Gano je to izrekao jasno i uvjerljivo kao nitko prije niti poslije. Na kraju balade, ovim se pjesmama morate diviti, ponegdje suosjećati sa protagonistom, te svugdje osjetiti simpatiju prema ovoj nevjerojatnoj srčanosti i naivnosti. Ovi strastveni traktati o odrastanju praćeni fascinantnom svirkom za punk vrlo nekonvencionalnog instrumentarija nikad neće biti out.
39. THE WIPERS Youth Of America (Park Avenue, 1981; r: Restless)
Dok je mladež Amerike transparentno i mitingaški rogoborila protiv Reagana, Greg Sage se povukao u sebe. "Youth Of America" je briljantan istup: dinamična ploča vozećih ritmova i popaljivih gitarskih dionica, no u backgroundu vrije turobnost koja eksplodira u završnom 10-minutnom naslovnom epu čiji eho prodorno odjekuje gorčinom i nakon fade-outa. Idealno za tupo zurenje u zidove i bespomoćno gutanje knedli dok stopala i dlanovi udaraju ritam.
38. THE BIRTHDAY PARTY Prayers On Fire (4AD, 1981)
Valjda pod utjecajem Duran Duran, The Birthday Party su u ono vrijeme snimili pravi pravcati spot. Spot za "Nick The Stripper" izgleda kao da ga je režirao Hieronimus Bosch, a udarni adut videa je naravno Cave koji možda ima više od 50 kg, a na golim prsima nekom bojom ima ispisano "Porco dio". Sve je jasno, zar ne? The Birthday Party su se provezli paklom, odnosno svojim pjesmama gdje su poliritmičnost, rastrganost i razvaljeni tekstovi jedina norma i konstanta. Najbolji rad jednog od najopasnijih bandova koji su kročili ili teturali planetom. Istinski non-rock inovatori u rangu Captain Beefhearta, Chrome ili Pere Ubu.
37. R.E.M. Life's Rich Pageant (IRS, 1986)
Iako su 1986. R.E.M. već bili renomiran i cijenjen band, Stipe se i dalje bojao otvoreno reći što zaista misli. To je naravno bilo dobro, jer to znači kako je "She Just Wants To Be" tada egzistirala samo u domeni fantastike. Ovdje smo na obrasce pop eklektike dobili naslagane redove neodređenih ekološko angažiranih tekstova i širom otvorena vrata u refrene i melodije. Još jedna dobra vijest nakon pomalo sumnjivog "Fables Of The Reconstruction". Band funkcionira kao nepogrešivi mehanizam, a ploča je savršeni pokazatelj kako emotivno nabijena glazba može zadržati svoju uvjerljivost i sa debelim slojem apstrakcije preko sebe same.
36. SWANS Greed/Holy Money (PVC, 1986)
Bubnjevi i udaraljke koji forsiraju repetitivnost i pravocrtnost su instrumenti vojski i rata, a Michael Gira je ratu sa svim, a ponajviše sa samim sobom, pa ovi albumi vrve moćnim, zaglušujućim i discipliniranim ritmovima. Novopridošla Jarboe je unijela ponešto blagosti i ženske senzualnosti, no ipak je Gira meštar ceremonije i (auto)egzorcizma. Pamtit će se iskazi samomržnje u sablasnim "Fool" i "A Coward", klaustrofobija "Heaven" i želja za osvetom u svireposti "Time Is Money ("You should be violated! You should be RAPED!", sve redom pjesama u kojima je Gira ponavljao fraze i sklopove riječi dok se jednostavno nisu uvukle pod kožu. Što se tiče kritike konzumerizma iskazane u povijesti glazbe, zajebite crust punkere i ah-tako-suptilne Radiohead. "A Screw (Holy Money)" i "Money Is Flesh" su sve što trebate čuti i znati. Money is flesh in your hands. When you pay, you're a servant.
35. CARCASS Symphonies Of Sickness (Earache, 1989)
Death metal sa propisno odrađenim medicinskim vokabularom, duplim bas bubnjem, dubokim vokalima koji se probijaju iz dna bačvi te pjesmama punim iznutrica i kanibalizma. Deklarirani vegetarijanci/vegani nisu imali nikakve grižnje savjesti kada su na omot albuma stavili kolaže fotografija pokupljenih valjda na odjelu patologije, već su se na sve reakcije jednostavno nasmijali od uha do uha. Kako sva ta gungula riffova, kompleksnih struktura pjesama, ironije i atrofiranih ljudskih udova unatoč ekstremnosti zvuči tako popaljivo, ne bih znao objasniti. Ovaj put prelazni pehar za naslove pjesama uzimaju "Crepitating Bowel Erosion" i naravno, "Exhume To Consume". Uglavnom: par excellence.
34. BITCH MAGNET Umber (Communion, 1989)
Treći tsunami gitara koji je u osamdesetima poharao svijet na obalu je izbacio niz vrsnih bandova, od kojih sam osobno najviše vezan uz danas pomalo zaboravljene Bitch Magnet. BM su već uvodnim "Star Booty" isplivali na površinu kao najveći talenti generacije, a "Umber" im je zacementirao status. BM su na scenu donijeli jedan novi senzibilitet. Svoju tjeskobu i gorčinu virtuozno su fuzionirali sa college art odrednicama i estetikom koju su upili od pop, punk i noise bandova prethodnih naraštaja. Abrazivnost i toplina tako su krenuli ruku pod ruku, i najvažnije od svega: u prvi plan je ponovo definitivno stupila individualnost. Band koji se obraćao samo vama.
33. NOMEANSNO Sex Mad (Alternative Tentacles, 1986)
Vancouverski Nomeansno su rano shvatili kako je hardcore slijepa ulica. Najprimjerenija solucija za razbijanje njegove uniformiranosti bila je pokupiti sve najbolje iz svih mogućih žanrova, primjeniti ih i iza sebe ostaviti spaljenu zemlju kako ih nitko ne bi mogao slijediti. "Sex Mad" je test vaše otvorenosti i strpljenja: na ploči se smjenjuju vratolomne punk brzice ("Dad"), ekspresivne i repetitivne nihilističke mantre ("Self Pity") i zapetljani složenci iz kojih se neozljeđeni mogu izvući samo sami Nomeansno ("Dead Bob", "Hunt The She-beast"). Teorija i realizacija bez prigovora.
32. EINSTÜRZENDE NEUBAUTEN Halber Mensch (Some Bizarre, 1985)
Nazvati EN eksperimentalnim bandom je u najmanju ruku uvredljivo. Kako nešto ovako pažljivo stilizirano i konceptualno razrađeno može biti eksperiment, odnosno nešto čiji se rezultat ne može predvidjeti? "1/2 Mensch" je osim psihotičnih a capella brojalica (naslovna pjesma) donio i pravi underground hit ("Yü Güng"), a nakon opakog prolijevanja žuči ("Der Tod ist ein Dandy") uslijedilo je kidanje naoblake preko poigravanja s pop strukturama ("Letztes Biest") koje je naznačilo kuda će se band okvirno kretati. EN nikada nisu zvučali ovoliko inspirativno i... uh... razigrano.
31. MISSION OF BURMA Versus (Ace Of Hearts, 1982)
U vrijeme pisanja ovog teksta, MOB spremaju povratnički album. Ne znam da li je to ono što svijetu zaista treba, no neka ih. Klima za band je danas ionako drugačija nego što je bila prije dvadeset godina. Naime, MOB su u svojem periodu bili poluanonimusi koji se nisu maknuli dalje od pokoje ekstatične fanzinske kritike. Danas je pak njihov ekscentrični miš-maš melodija i disonantnosti općeprihvaćen postulat i ishodište. Na ovom se albumu ne nalaze njihovi najveći hitovi ("Academy Fight Song", "That's When I Reach For My Revolver"), no to vas ne bi trebalo niti najmanje smetati. Lektira.
30. TALL DWARFS Hello Cruel World (Flying Nun; kompilacija 1981-1984)
Novozelandski dragulj Tall Dwarfs gospode Bathgatea i Knoxa je kompletan band u malom, iako ih je možda pomalo neprimjereno uopće nazivati bandom. TD su imali sve: audio i vizualnu estetiku, poetiku i stav koji bi se gotovo manifestno mogao sažeti u slogan: biti čovjek. Zbirka njihovih ranih EP-ja otvorila je vrata zaista revolucionarnom pristupu: za snimiti dobru pjesmu ne treba mnogo, a za napisati je treba još manje. Uvijek kada slušam "Hello Cruel World" ili "Fork Songs" dođe mi da zagrlim ovaj band.
29. RAPEMAN Two Nuns And A Pack Mule (Touch & Go, 1989)
Albini, Sims i Washam su sa Rapeman valjda htjeli pokazati kako nisu samo opsjednuti mračnjaci, već kako se znaju i... jel’... šaliti. Momci su se zaista potrudili distancirati od svojih prethodnih bandova: tu su nemarna lirika, obrada ZZ Top i sardonični komentari pjesama. Priznajem, u tome su bili poprilično uvjerljivi, no u prvom planu je ipak rušilačka moć njihovog zvuka. Washam je patentirao “kanta” bubnjeve, Albinijeva gitara asocira na pogone željezare, a bas u svojoj vožnji juri iz trake u traku. Band je ubrzo izgorio, no iza njega su ostali mit i ova izvanserijska ploča.
28. THE GO-BETWEENS 16 Lovers Lane (Beggars Banquet, 1988)
Svakim su albumom Lindy, Robert i Grant polako otkopčavali svoj zvuk i u svoju razbarušenu suptilnost puštali sve više prozračnosti. Njihov posljednji album prije razlaza obično se kritizira zbog produkcije koja je izvedena u omraženom stilu mainstream 80-tih, odnosno sa previše ornamenata. Ja s tim nemam problema jer ovakav materijal ne može zasjeniti neka tamo neprimjerena usnimljenost. Robert i Grant su bili na vrhuncu svog pjesmoklepstva i ukoliko ste u milosti DJ-a na vašoj radio stanici, moguće je da se u to uvjerite i sami preko delicije “Streets Of Your Town”, gorko-kisele posvete rodnom Brisbaneu, gradu sunca i pretučenih žena. Band je ubrzo prestao s radom, no kako su sami rekli: ljubav ide dalje. Pardon: ljubav ide dalje!
27. SWANS Cop (K.422, 1984)
Kada prodrete kroz jedva propusne opne prezasićene buke i naučite hodati u pogrebno sporom ritmu ovog albuma, primjetit ćete kako se kroz gustu maglu naziru konture zgrčenog mesnatog bijelog tijela ogrnutog plahtom. To je Michael Gira koji urla i pati zbog sebe i za vas. Mazohizam-egzibicionizam-altruizam. Njegovo brutalno hroptanje se kao u sinesteziji miješa sa slatkastim vonjem krvi, prizorima nasilnog seksa u smećem natrpanim betonskim halama i dodirom vlažnih novčanica. Swansi su u svojim ritualima bili drastični i zastrašujući kao bečki akcionisti, no to je bio jedini način da pokušaju deprogramirati svoje i naše misli. Ako na kraju ne možete pojmiti kako je “Cop” pozitivan album, ja vam niti mogu niti želim pomoći.
26. THE SMITHS The Queen Is Dead (Rough Trade, 1986)
Još jedan band sa velikim “B”. Na okupu su karizmatični i kontroverzni pjevač, gitaristički maestro i bezlična ritam sekcija, a specifični image i pjesme banda bacaju mase u delirij. Hm, pričamo li ovdje o Led Zeppelin? Naziv albuma maznut je iz Selbyjeve knjige, a ja nikad neću uspjeti naći logičnu korelaciju između Selbyjevih poetskih/realističkih opisa urbanog podzemlja i starinskih pop melodrama onoga uz čiju je stranu Oscar Wilde. Eh... svejedno. Ah delikatni Morrissey koji je kroz labirinte srednjih škola širom svijeta vješto usmjeravao i spašavao cijele satnije čemernika! Ah Marr zbog kojeg je gomila introvertnih tugaljivaca na gitari naučila “There Is A Light That Never Goes Out” a ne “Hey Joe!” Ah “Cemetry Gates” i “Bigmouth Strikes Again”! Majstori.
25. SONIC YOUTH Daydream Nation (Blast First, 1988)
SY su do 1988. rastavili i ponovo sastavili svoju glazbu, i preostalo im je da krenu ispočetka. Upravo je simbolično kako uvodna “Teenage Riot” započinje sa onim predivnim eteričnim uvodom koji kao da je stvoren za to da zaboravite na sve i dobro se pročistite prije svega što slijedi. Na vrhuncu svoje kreativnosti, na krilima svog nemjerljivog talenta, entuzijazma i predanosti, SY su odlučili po posljednji put napraviti album bez loše točke. “Daydream Nation” je zapravo retrospektiva svega bitnog što se do tada dešavalo u rocku. I sam Ranaldo tvrdi kako propada u vremenu: sada je 1963., sada je1964., sada je 1957., sada je 1962. Sada je 1988. Sada je 2004. Forget the future, this life is such a mess. Tune out the past and just say yes. Kick it!
24. KILLDOZER Little Baby Buntin' (Touch & Go, 1987)
Ne znam zašto, ali spori hod Killdozera oduvijek me asocirao na kretanje bagera sa lancima na ogromnim gumama koji šumskim vododerinama i vlakama izvlači trupce. Što ćete, ima nešto impresivnog u potčinjavanju. Killdozer svoje pjesme ne samo ubijaju u pojam, već ih doslovno pretvaraju u gustu kašu, koja nikad prije niti kasnije nije bila ovako muljava. Upoznajte dva iz niza galerije simpatičnih likova koje je iz neke vukoje... ovaj... iz nekog malog midwest gradića na zabavu sa sobom dopratio Michael Gerald. Prvi je tip koji je namjeravao ubiti ženu ali je razvalio svoja crijeva, što je jako šokiralo njegove prijatelje. Drugi je tip koji je za vrijeme eksplozije u liftu za žito ostao živ ali izgorenog lica, pa sada nosi vreću preko glave, ali- u ovome je kvaka- on je još uvijek seksualna zvijer! Lolli-lolli-lollipop!
23. R.E.M. Document (IRS, 1987)
“The One I Love” i “ITEOTWAWKI(AIFF)” (a što da vam radim ako blijedo gledate ovaj akronim i nemate pojma što on znači?) su toliko puta izvlačene iz konteksta ovog političkog manifesta, da su u konačnici nezasluženo zasjenile cijeli album. Šteta. “Document” je i bez tih sjajnih singlova maestralan album i reprezentativan za cijelu karijeru banda. Pravi R.E.M. for dummies. Zapravo, “Document” je toliko dobar da se s lakoćom može ignorirati čak i iritantnost onog nezgrapnog saksofona u “Fireplace” (kožnu kapu koju Berry ponosno pokazuje na unutarnjem omotu nećemo komentirati).
22. FOETUS (SCRAPING FOETUS OFF THE WHEEL) Hole (Some Bizarre, 1984)
Mag Jim Thirlwell u zlato pretvara sve čega se dotakne. Burleska zvana “Hole” između ostalog sadrži parodije surfa i teme iz Batmana, samplove vojničkog marširanja i nazi govora, bizarnu posvetu Caveu (“Sick Man”), detaljne opise mučenja vodom te gomilu bizarnih tirada o paklu, smrti i očaju. U nekim od svojih nezaboravnih citata Foetus frenetičnim tonom poručuje kako mora birati između genocida i suicida te kako se “ne može riješiti tog emocionalnog sranja”, dok u urnebesnoj “I’ll Meet You In Poland, Baby” preuzima ulogu Hitlera i riječima “Danas je prvi rujan... pripremi se za sukob, baby” se hvali kako je sjebao Staljina. Ludnica. “Hole” je najzabavnija inkarnacija zajedljivog genijalca kojem svi silni elektroničari, Nine Inch Nailsi i Marylin Mansoni duguju svoje karijere.
21. R.E.M. Green (Warner, 1988)
S koledž radio stanica na major label? Pa što. Svatko tko u svom repertoaru ima “You Are The Everything” ili “World Leader Pretend” imao bi bonus kredite do kraja karijere, a R.E.M. su se ionako u mainstream ušetali presuvereno i predrsko a da bi mu dopustili da ih uništi. Dapače, oni su natjerali industriju da se ponaša kako oni žele. Primjerice, ako oni nakon bestsellera “Out Of Time” odluče kako neće ići na promotivnu turneju, onda neće ići na turneju i o tome nema rasprave. U redu, pomalo karikiram, ali stoji kako se band definitivno izborio za sebe. “Green” je ukazanje zrelog i snažnog banda koji naprosto ne zna kuda bi sa svojim idejama. R.E.M. su R.E.M. kako god zvučali, no ključ je bila raznolikost: od rockerštine “Turn You Inside Out”, pop klasika tipa “Stand” do suptilnosti “The Wrong Child”. R.E.M. su ovdje bili naprosto neizdrživo dobri. Integritet netaknut.
20. GODFLESH Streetcleaner (Earache, 1989)
Godflesh ili o čemu govorimo kada govorimo o mizantropiji. Justin Broadrick kao da se previše nahodao mračnim katakombama ljudskih psiha i kanalizacijskim cijevima. Nakon što se nagledao mentalne deformiranosti i fizičkog kolapsa civilizacije, svaki pokušaj komunikacije s njim bi se s njegove strane sveo na replike iz uvodne “Like Rats”: vi se množite kao štakori i mrtvi ste od početka. Godflesh opće sa svijetom samo preko škrtih, sloganskih tekstova i jezivo repetitivne mehaničke buke ritam mašina i gitara. Kada jednom neki političar ipak odluči svršiti onako kako je oduvijek maštao, te za svoju dušu i orgazam ispali te jebene hidrogenske i nuklearne bombe ili što već sve ne, u pozadini sigurno neće svirati Godspeed You! Black Emperor, već ova mećava u kojoj će se urušiti i najtvrđe armature.
19. HÜSKER DÜ Zen Arcade (SST, 1984)
Bob Mould je jednom bahato i neskromno rekao kako je “Zen Arcade ploča s najboljim zvukom 80-tih”. Iskreno, ne znam što je mislio reći s tim “najboljim zvukom”. Ako je išao toliko u glavu, mogao je jednostavno skinuti rukavice i reći kako je najbolja. To mu nitko ne bi zamjerio. “Zen Arcade” je bio svjetionik i šansa za preživljavanje u rangu albuma The Smiths: utjelovljenje izgubljene i konfuzne mladosti provučeno kroz filter kvazi-konceptualnu priču i emotivni, gotovo euforični rrroaaar i šššššš voluminoznih gitara. Dežurni romantičar Grant Hart je napisao nezaboravne “Pink Turns To Blue” i “Turn On The News”, dok se Bob držao svojih osobnih drama. Autohton i autentičan dokument vremena. Ako je bitno, ovdje skrušeno priznajem da sam “Reoccurring Dreams” preslušao samo tri puta u životu.
18. MINOR THREAT Minor Threat (Dischord, 1981)
Djeci najprije nisu dali da budu veliki, pa su djeca bila prisiljena uzeti stvari u svoje ruke. Najprije su poručili velikima da zapravo niti ne žele biti kao oni, a zbunjeni i zatečeni veliki uopće nisu shvaćali o čemu se zapravo radi. Naime, veliki su zaboravili što su to idealizam i entuzijazam. Djeca su svoj spontani revolt iz izražavanja prenijela u sam život i tako inspirirala hordu djece koja je došla iza njih da učini to isto. Veliki su i dalje bili zabezeknuti i zaprepašteni, a vremenom su postali zavidni i ljubomorni na dostignuća djece. Djeca se nisu dala smesti već su prionuli konstruiranju paralelnog svijeta, daleko od zlih velikih i njihovih pravilnika. Djeca su odrasla, ali nisu nikada postala velika. Kako ide dalje? Ne znam. Fugazi i Dischord još uvijek postoje. Priči još nije kraj.
17. BASTRO Bastro Diablo Guapo (Homestead, 1989)
Što je krajem osamdesetih izjedalo Davida Grubbsa, kasnije poznatog kao glazbenika-akademika? Po tome kako je postupao sa svojim glasnicama i gitarom, znali smo da je zbog nečega izuzetno ljut, ali nam barijera pomalo apstraktne lirike nije dozvoljavala da ga u potpunosti shvatimo. Zapravo, mislim da se toga i bojao. Bastro su sa nekoliko oštrih rezova i intervencija revitalizirali pomalo umornu i rutiniziranu bučnu stranu punka. Grubbs je toj novoj buci jednostavno dodao svoje literarne ambicije i učinio kratkoživuće Bastro jednim od najintrigantnijih glazbenih pojava.
16. DINOSAUR JR You're Living All Over Me (SST, 1987)
Legenda kaže da su ljudi iz SST etikete po primitku mastera ovog albuma napravili frku i paniku oko toga da je signal na masteru preglasan i da opako fercera u crveno. Mascis ih je uvjeravao da je sve u redu i da tako jednostavno mora biti. “You’re Living All Over Me” je soundtrack odumiranja volje i frustracije zbog nedostatka moći da se zbog toga išta poduzme. Silno zujanje, šuštanje i lomljava ovdje nisu izražavali volju, borbu i agresiju, već apatiju, odbačenost i nedostatak snage. Guste Mascisove solaže s one strane Neil Younga zvuče svetački uzvišeno dok se melodije očajnički ali uporno probijaju iz smolaste mase. Najglasnija intimna ili najintimnija glasna ploča? I jedno i drugo.
15. BIG BLACK Songs About Fucking (Touch & Go, 1987)
“I think I fucked your girlfriend once. Maybe twice, I don’t remember. Then I fucked all your friend’s girlfriends. Now they hate you.”- nonšalantno je na albumu primjerenog naziva odbrusio brbljavi i glasni Steve Albini, prije nego što je ponovo odvukao pjesmu u svoj fetiš: agresiju. Ovdje nema sofisticiranosti. Big Black su drski, lajavi i inteligentni tipovi s kojima ne želite ići u raspravu jer će oni vodu svaki puta odvući na svoj mlin i odnekuda izvući argumente koji će vas pokopati. Labuđi pjev banda stavio je točku na i razdoblja estetike nasilja (jedini koji u tom forsiranju kasnije nisu bili naporni su Unsane) i elegantno zaključio jedno poglavlje u glazbi. Molim jedan bombastični intro za kraj.
14. THE BATS Daddy's Highway (Flying Nun, 1987)
OK, sada pred sam kraj mogu priznati kako možda... pomalo... k vragu... jesam nostalgičar: ovakva glazba se više ne svira. Čak niti sami novozelandski šišmiši nisu uspjeli ponovo poentirati na ovako efektan i upečatljiv način. Žica Roberta Scotta za napraviti pitomu i snažnu melodiju je nevjerojatna, a najvažnije je da nema bojazni od prekrcavanja ili dodavanja šljokica. I danas, toliko godina nakon što sam prvi put čuo “Sir Queen”, “Tragedy Begins At Home” i ostale jedinice za vedrinu, tvrdim kako se toliko dobroćudnosti i ushićenja još nije uspjelo prikupiti na jednom mjestu. Kada sam na zagrebačkom kolodvoru sjeo u vlak koji će me 40 sati kasnije i nakon X presjedanja dovesti u Stockholm, u slušalicama je svirala nevjerojatna “North By North”, a ja sam se slomio i smanjio u onom ušljivom, neprovjetrenom kupeu. North by north, north by north... kako da ne budem zaljubljen u ovaj album?
13. THE CURE Pornography (Fiction, 1982)
U posljednji trenutak prije uleta u svoju grozomornu disco fazu (elementarna nepogoda zvana “Japanese Whispers”), The Cure su uspjeli snimiti ploču svog života i testament post-Joy Division perioda dezorijentacije. Robert Smith želi biti toliko uvjerljiv da konstantno pretjeruje, pa je završni produkt njegove “Baudelaire za tinejdžere” pretenzije najčešće nakarada. Usnimite ovaj stih iz genijalne “A Strange Day”, inače jedne od ponajboljih pjesama desetljeća: “Daj mi svoje oči kako bih mogao vidjeti sljepca kako ljubi moje ruke”. Halo, Robert? Uglavnom, cijeli album, inače završni dio njihove “crne trilogije”, svodi se na petlju mutiranja mraka u grotesku u mrak. U grotesku. Glazba je predivna darkerska raskoš puna molova i mutnih akvarel boja. Klavijature skaču u kaskadama, bas fino pokriva pozadinu, a dobroćudni psihodelični pasaži prolongirani su taman do granice preko koje bi slijedio zijev. Blaženstvo.
12. VIS IDOLI Odbrana i poslednji dani (Jugoton, 1982)
Najimpresivnije post-punk djelo nije nastalo u anglosaksonskim glazbenim jaslicama, već tamo negdje na brdovitom Balkanu. Da, znam, Idoli su i danas cool, no ljudi usred “Maljčika” i “Plastike” s jedne, te obrade “Devojko mala” i “Čokolade” s druge obale zaboravljaju što je zapravo prava stvar. Fascinira kako su Idoli prije toliko godina snimili nevjerojatan gitaristički album kojeg zapravo niti ne nose gitare, već loopovi, vokali i razno synth zvukovlje. U njihovoj prezentaciji kolizije arhetipa Zapada (rock kultura, apstraktnost, dvoznačnost) i Istoka (Bizant, surovost) utočište je našlo pregršt lucidnih ideja, a magija Šaper-Divljan stoji rame uz rame sa... uh, zapravo niti ne mogu naći neku dostojnu referentnu točku za usporedbu. Bravo za beogradske dečake. Nije ih badava spominjao Basara u svojoj “Fami o biciklistima”.
11. FOETUS (SCRAPING FOETUS OFF THE WHEEL) Thaw (Some Bizarre, 1988)
Znate li kako zvuči gospel inferno? Ako ste čuli Foetusovu "Hauss-on-fah", onda znate. Da vidimo... a što kažete na industrial noir jazz? Nešto treće? Bilo što samo da simultano udara u utrobu, mozak i udove? "Ne smatram neophodnim da preuzmem odgovornost", procijedio je Foetus u ubojitom finalu "A Prayer For My Death". Zaista, Foetus u ovoj psihotičnoj satiri ne mari za vašu percepciju. Za bolje razumijevanje (?!) prilažem mali izmanipulirani cut up sastavljen od fraza iz stihova s albuma: tarzan the rapeman squeal like a piggy daily life is alcatraz puta del diablo napalm aftershave headache white bitch gangbanged by the devil's disciples bullshit is obligatory blackeyed peas and fried nigger i need release.
10. DIE KREUZEN Century Days (Touch & Go, 1988)
Die Kreuzen su funkcionirali po principu: koliko albuma, toliko faza. Unikatni majstori metamorfoze. "Century Days" je pokazao melankolični, gotovo romantični aspekt banda i u potpunosti razvukao onu crtu prozračnosti koja se naslućivala na "October File". Duge i slojevite pjesme išle su u prilog ovoj inkarnaciji, razbistren i razblažen zvuk pojačan duhačima i akustičnim gitarama besprijekorno je odgovarao vokalne amplitude Kubinskog, dok je "Elizabeth" čak nakratko našla svoje mjesto na "120 Minutes". Album je povrh svega snimljen primjereno "ugodno suhoparno" za što zasluga ide budućem smetlaru Butch Vigu. Najugodnija glazba sa zadrškom koju sam ikada čuo.
9. THE CHILLS Brave Words (Flying Nun, 1987)
Simpatični The Chills su cijelo desetljeće proveli u rotiranju članstva i u svojem najplodnijem periodu osim nekoliko singlova (vidi odličan "Kaleidoscope World") uspjeli usnimiti samo ovaj album. "Brave Words" sam uvijek doživljavao kao spoj čistoće, odnosno neiskalkuliranosti izražaja i sigurne obrtničke ruke nesretnog blaženika Martina Phillipsa. Njegove vedrinom i zdravom letargijom prošarane pjesme unatoč jakom kritičarskom presingu nisu nikada uletjele u žrvanj masovne upotrebe. Na kraju krajeva, kako i bi? Bilo je suludo i utopijski uopće očekivati da delikatnost i jednostavnost pop blaženstava "Ghosts", "Creep" ili "Wet Blanket" zaživi u narodu. Ljudi, ne zaboravite The Chills i njihove nebeske pop hitove. Nikada, nikada ih ne zaboravite.
8. FUGAZI Fugazi/Margin Walker (Dischord, 1988/1989)
MacKaye je strpljivo dočekao ono što je tražio i sigurno neće ponoviti svoje pogreške. Ljudi su od njega, Guya, Brendona i Joea tražili stagediving i osvrt u retrovizor, a zauzvrat su dobili budućnost glazbe i lekciju iz bontona. Band je do danas odgojio mnoštvo fanatičnih poklonika svih profila, no ispočetka je bilo teško. Naime, Fugazi su odmah u startu krenuli žustro, nekoliko koraka ispred ostalih bandova i iščekivanja svojih slušatelja. Još ih nitko nije dostigao. Onaj tko napiše i odsvira nešto slično "Give Me The Cure", "Promises" ili "Margin Walker", možda im se jednom i približi. Ovo je centralni transparent na protestu protiv uzurpacije, prostituiranja i učmalosti undergrounda. Vanjski svijet? On ovdje odavno nije bitan.
7. R.E.M. Murmur (IRS, 1983)
R.E.M. su band čiji su zupčanici bili međusobno usklađeni od samog početka. Njihov spoj folka, rocka i radio popa (na potezu od Velveta do Mission Of Burma i The Feelies) je zato upalio u roku odmah. Michael Stipe je krenuo u glavu sa svojim senzualnim ali aseksualnim pristupom, bistrina maestralnih dionica Petera Bucka je bila sjekira u med, a efekt sinergije se pobrinuo da se "Talk About The Passion" ili "We Walk" odmah vinu u neku drugu dimenziju. R.E.M. tada nisu trebali stimulanse bogatih orkestracija niti potpuno otvorenost melodija. Četiri dečka su naglavačke izokrenuli sve poznate glazbene parametre i krenuli u potragu za granicama svojih mogućnosti. Jedva su ih našli.
6. SONIC YOUTH Sister (SST, 1987)
Sonic Youth su odsvirali apokalipsu, obnovili gitare, redefinirali žensku ulogu u rocku, uspostavili most između tradicije i avantgarde, te zbližili ulicu i galeriju. Nakon toga su na "Sister" u ruke uzeli vlastito nasljeđe kako bi se malo poigrali. Ovdje se priča o katoličkom osjećaju krivnje, bolestima i buntovništvu, no stvari nisu tako crne kako se čine (ne samo zbog šerijatske obrade Crime i posvete Mark E. Smithu u "Tuff Gnarl"). SY su otpustili svoju napetost taman koliko treba i odsvirali 37 minuta kao u bunilu, na crti otvorenih i zatvorenih kapaka, negdje u međuzemlji između udaha i izdaha. Neponovljivo.
5. JOY DIVISION Closer (Factory, 1980)
Volio bih ovaj osvrt napisati drugačije, ali neće moći. Dakle, još nešto o JD i samoubojstvu. Tipično, ali neće dugo, bez brige. Uglavnom, ako mislite da su neshvaćeni umjetnici i salonski studenti filozofije najizgledniji kandidati za suicid, onda ne živimo u istom svijetu. Ovdje gdje ja živim je jedan od mojih najboljih prijatelja prije 6 godina popio onoliko tableta koliko je smatrao da treba, ostavivši iza sebe obitelj i prazno radno mjesto perača cijevi ili nešto slično. Ian Curtis je s dečkima volio popiti pivo u pubu i pogledati dobru nogometnu utakmicu, ali i napisati stihove od kojih se paralizira krvotok. Najgore je to što se mora priznati kako nije pisao poeziju, nego istinu. Curtis se neuspješno trudio učiniti nešto, bilo što. Band iza njega je činio sve da hladno učini toplim, no ni njima nije išlo. Plijesan i propadanje su izlazili iz svake pore JD izraza. Ian Curtis je danas mogao biti uspješan poslovni čovjek i u prigodnim intervjuima se sjećati svojih ludih dana, te govoriti kako mu je američka turneja najljepša uspomena iz banda, i to ništa ne bi mijenjalo na stvari. Njegov suicid u cijeloj priči uopće nije bitan. "Closer" je.
4. GALAXIE 500 On Fire (Rough Trade, 1989)
Nitko nije tako upečatljivo skicirao melankoliju svjetlucanja kristala snijega kao Galaxie 500. Uz koleričnost glasa Deana Warehama, toplo brenčanje gitare koja je stasala gotovo tri desetljeća i vlastito tijelo u horizontali, više ništa nije važno. Osjećaj prvorazrednog eskapizma- ono što od izvanserijske glazbe naprosto moramo dobiti. Melodije se ponizno uvlače u sporo odmatajuće pjesme, i zbog toga uz "Strange" i "When Will You Come Home?" ne može odoljeti samo srce istrenirano na refleksni otpor. "On Fire" se olako i ovlaš prečesto imenovao psihodelijom. Ja ću biti podjednako banalan, ali i mnogo direktniji: "On Fire" je ljepota.
3. NOMEANSNO Wrong (Alternative Tentacles, 1989)
Uz ovo sam bukvalno proživio jedan period života. Koliko li sam samo puta skakao na "It's Catching Up" ili "Rags & Bones"? Najpouzdanije utočište u Nomeansno karijeri, "Wrong" je toliko frenetičan da ga se ne može zaustaviti nikakvim bedemima. Nomeansno se otimaju, grizu i na kraju sa osmijehom na licima i ciničnim porukama tipa "Lies are the words that I use when you look up hopefully" slavodobitno odnose plijen. Na nivou energije pozavidio bi im svaki naloženi tinejdžer, no svijest i kontrola ipak ne dopuštaju histeriji da se previše razmaše. Mislim, Nomeansno su pametni. Prepametni. Be strong, be wrong. Zaista.
2. SWANS Children Of God (Caroline, 1987)
Nedavno sam rješavajući neki kretenski test na Internetu saznao da ću po Danteovoj shemi završiti u šestom krugu pakla. Nije loše, no sve što me u vezi toga zanima je odgovor na pitanje da li to znači da sam slušao previše ili premalo Swansa? Kad smo već kod toga, ima još: da li sam se previše ufurao u njihovu shemu samogađenja i patnje ili pak nisam shvatio kako je u pitanju ultimativni cinizam? Da li Girin mentalni mazohizam i fizičko nasilje shvatiti kao iščašeni čin vjere ili ultimativni revolt? Odgovori su zapravo jasni, no ipak je nezgodno i opasno raščlanjivati Giru; uvijek možeš biti optužen da si gadno promašio poantu. U vrijeme snimanja ovog albuma Gira je na hrpu svojih manija pridodao i opsjednutost promatranjem televangelističkih emisija. To je nakon godina fascinacije tjelesnim potčinjavanjem i psihičkim manipuliranjem značilo da se on svojih opsesija ne rješava, već ih taloži i sprema u arhivu. Opasna situacija koju je Gira nekim čudom preživio i proživio, da bi kasnije strpljivo počeo ispočetka: ovaj put od akustične gitare i folka. “Children Of God”, prelomnica u njegovom radu, je grandiozna, transcendentalna i kao granit tvrda ploča u kojoj je Gira i glazbeno i tekstualno sublimirao svoju prošlost i svoju budućnost. Strava, monumentalnost, čistoća osjećaja. Zazivanje Boga kroz yin-yangovsku međuigru Jarboe i Gire je inačica predskazanja te proklete apokalipse koja nikako da stigne. Mi vjerujemo u ljubav. Bože, spasi nas. Molimo te.
1. BIG BLACK Atomizer (Homestead, 1986)
Onaj kome su psiha i identitet odredili da mora biti otuđen i odspojen, taj će osjećati nelagodu i tamu gdje god se obreo. Intenzitet kompleksiranosti i bijede je podjednak u urbanoj krletki-spavaonici i na selu gdje je životni domet komentiranje novih modela auta za šankom u lokalnoj birtiji. “Kerosene”, okosnica ove bilježnice frustracija, je ultimativna pjesma angsta: ispovijed, dokumentarni prikaz i depersonalizirana cinična posveta u jednom. Vrijeme je radilo sve da minorizira nasljeđe Big Black: danas se pedofilija ne sakriva već prodaje novine, MTV vam distorziju i mikrofoniju servira na pladnju, a gnjev je legitimno iskazivanje stava i osobnosti. Zašto bi u takvom kulturnom i sociološkom okruženju uopće posegnuli za nečim tako arhaičnim kao što je mračna ploča izašla davne 1986? Prije 17 godina, hej! Mislim, čak je i otuđenost kao os rotacije cijelog Big Black stvaralaštva tako pass?: idite na internet chat i pričajte do mile volje. Na sve ovo imam samo jedan i to vrlo kratak odgovor: Big Black nisu bili plastični i lažni. Ako ste razočarani mojim nedostatkom obrazloženja i argumenata, šteta. Mislim, šteta za vas što ništa ne razumijete. Tekstualno i glazbeno, “Atomizer” je lekcija u dinamici, teksturi, ekonomičnosti i inteligenciji. Primjerice, gitare više nikada nisu zvučale ovako. Moćno. Najfascinantnije je kako su unatoč silnom nasilju i mraku, Albini i ekipa ostali čvrsto na zemlji, a najstrašnije je to što Albini nije muljario. Klinci iz zabave zaista truju životinje, bračno nasilje nije relikt prošlosti, a povratnici iz rata uistinu postoje i mnogo njih je zaista spremno na sve. Sve to možete pronaći u svakoj ulici. Ako mislite da zvučim kao naporni politički ispravni komentator, opet niste shvatili. Ponovit ću razgovijetno: Big Black nisu bili lažni, OK? Set me on fire.