80. THE YOUNG GODS L'eau Rouge (Play It Again Sam, 1989)
S obzirom da su im se sva postojeća glazbena rješenja na ovom svijetu činila tako dosadna i trivijalna, ovi Švicarci su uz pomoć bubnja, samplera i riktus-vokala naprosto odlučili sklopiti novu glazbu. Jednostavno: za svoj drugi album su kidnapirali Tom Waitsa ("Charlotte"), napili se s Motorheadom i u svoje čudnovate montaže ubrizgali jake beatove. Ništa neuobičajeno, zar ne? Pa da, rekao sam da je jednostavno.
79. NICK CAVE AND THE BAD SEEDS Tender Prey (Mute, 1988)
Posljednji mrki album velikog igrača. Čuje se kako su tu još radile droge i sile zla udružene s fatalnom Anitom Lane koje našeg King Inka nisu napuštale više od desetljeća, no obrisi Biblije u njegovom džepu postaje sve vidljiviji. Nick je počeo tražiti odmor i distancu od svog stvaralaštva i do "The Ship Song" dijeli ga još samo mala rehabilitacija i pokoja godina. Mislite li da ovdje dvije pjesme slučajno u sebi imaju riječ "milost"? Mislite li da se završna tema slučajno zove "Novo jutro"?
78. JESUS AND MARY CHAIN Psychocandy (Bianco Y Negro/Warner, 1985)
Nihilistička braća Reid se koriste svim obrascima rock ikonografije iako ispada kako taj zloglasni rock zapravo preziru do jezgre. To je valjda taj čuveni paradoks: simbioza konstrukcije i dekonstrukcije, odnosno iskrenog divljenja tradiciji i sarkazma prema istoj. Uglavnom, pomalo čudni, ali u duši valjda dobri momci. Pjevajte njihove uljudne surf i bubblegum pop pjesme zajedno s njima prije nego što vam uši prokrvare od silne mikrofonije.
77. ROLLINS BAND Lifetime (Texas Hotel, 1988)
Henry vas ne poznaje, ali sigurno vas mrzi onoliko koliko mrzi i sebe. Jako. Henry je ćelav, nosi crne kratke hlače, pokazuje svoje tetovaže, diže utege, ne smije se i namjerno živi u Los Angelesu kako bi proživio svoj život u gradu simbolu dekadencije i borbe za opstanak. Još nije postao macho parodija niti karikatura samog sebe. Iako vas želi smrviti, odlučio je na vas trošiti svoje glasnice, znoj i geste. Vi ostajete prikovani za stolac svaki put kada Henry zaurla svoj primalni i primitivni "YEAH!".
76. HÜSKER DÜ Metal Circus (SST, 1983)
Mala, ali izuzetno važna ploča; na neki način čak i prekretnica u punku/hardcoreu. Uvodna "Real World" označila je raskid punka sa dogmatskim sloganizmom, a nakon potresne "Diane" između punka i isforsiranog maskulinizma je jednom zauvijek prestao stajati znak jednakosti. Na našu sreću, samouništenje Hüskera uslijed internih tenzija te silnih količine opijata i inih stimulanata je tada još bilo daleko iza horizonta.
75. STEEL POLE BATH TUB Butterfly Love/Lurch (Boner, 1989)
SPBT patološki mrze odustvo zvuka. Osjećaju toliki horror vacuii od odmora da lucidnim sampleovima popunjavaju čak i rupe između pjesama. Drakonska kazna za tu omraženu tišinu je buka. iSPBT su presudili i izvršili kaznu. Ova dva albuma vrve od hirovite i okretne psihodelije u kojoj divljaju hormoni. Vrhunac karijere, briljantni "Tulip" je još ispred njih, no ovaj misteriozni trio je i ovdje pokazao da se ne šali. I da, možda ponajbolja obrada "Paranoid" koju ste ikada čuli.
74. LEMONHEADS Hate Your Friends (Taang!, 1987)
Prije obrade «Mrs. Robinson», pijanki sa holivudskim starletama i teturanja u višegodišnjem mamurluku, Evan Dando je imao toliko duha i kreativnosti da nakon tadašnjeg kraha Hüskera nije bilo potrebno baš toliko očajavati. Mislim, svi mi volimo i ono što je band radio u 90-tima, no početak je bio nevjerojatan: Lemonheads su se u svojim eksplozivnim punky minijaturama naprosto nabacivali iskričavim pop melodijama. «Hate Your Friends» su slijedili ništa manje furiozni «Creator» i «Lick». Dando je sada očito na novom početku i nadajmo se da će sada biti barem malo oprezniji. Za svoje dobro.
73. TOM WAITS Rain Dogs (Island, 1985)
Unutar cijele fame koja je konstruirana oko gospodina Waitsa, nikad nisam pojmio onaj njezin segment koji je Waitsa ustoličio kao zaštitnika pijanaca i inačicu Bukowskog. Kao što je Goran jednom primjetio, Waits je čisti larpurlartist. No, zbog toga mu uvjerljivost i snaga izričaja nisu ništa manji. "Rain Dogs" je krasna i tipična Waitsova ploča: na razmeđi (probi)svijeta cabareta, modernog vodvilja, bluesa, rocka i... ma još mnogo toga.
72. SOULSIDE Hot Bodi-gram (Dischord, 1989)
Soulside su jedan od najpotcijenjenijih bandova iz najezde američkog undergounda. 3 članstva je kasnije završilo u eksponiranim Girls Against Boys, no njihov matični band je nezasluženo ostao nedovoljno valoriziran. Suhe i distancirane post-punk pjesme Soulside vješto odsvirane sa asketskim oklijevanjem bile su istovremeno i disharmonične i pitke. Pravi izazov i užitak za slušanje. Mnoštvo nezaboravnih, dirljivih momenata.
71. DAG NASTY Can I Say (Dischord, 1986)
Ukoliko niste stari i cinizmom zatrovani promatrač s galerije, onda vas ovaj srčani i furiozni biser pop hardcorea mora ganuti, pa makar uz to izazvao i blagu podrugljivost. Dave Smalley pjeva o izgubljenim prijateljstvima te spominje "vrijednosti", "utjecaj", "tanke linije" i "istinu". Kako bi rekao Ian Curtis: sjećam se kad smo bili mladi. Hm, možda sam ipak nostalgičar? Svejedno, uvijek ću prije izabrati ovih 25 minuta nego kompletan Fat Wreck Chords katalog.
70. THE FALL Bend Sinister (Beggars Banquet, 1986)
The Fall su se sredinom 80-tih malo otvorili prema okolini i privremeno prestali biti toliko prokleto mrgudni i samodovoljni. Usporedite samo nešto sa "Live At The Witch Trails" sa jednim "C.R.E.E.P". Iz ove faze se kao stršeći putokaz najčešće izdvaja "This Nation's Saving Grace", no ja svoj glas dajem ovoj zbirci hirovitih ali uglađenih kockica koje se ovdje komotno mogu nazvati konvencionalnim pjesmama. Vjerovali ili ne, i Mark E. Smith je samo čovjek. Barem ponekad.
69. BAUHAUS Mask (Beggars Banquet, 1981)
Uvijek sam se podjednako čudio onima koji su u Bauhaus vidjeli samo teatralnost i gnjavažu, ali i onima koji su ih smatrali pseudomističnim mračnjacima i ingorirali primjerice njihovu ranjivost i smisao za humor. Bauhaus su prije svega bili intrigantan i pametan band sklon podjednako i povlačenju pjesme u eksperiment, ali i dodatnom cementiranju klasičnog rocka. O svemu ostalom možemo nakon što preslušate... pa cijelu diskografiju, ali ponajprije "Mask" na kojem se nalaze biseri kao što su "Mask" ili "The Passion Of Lovers". Da budemo iskreni, ovdje baš nema niti teatralnosti niti smisla za humor, no zato smo u ugodnom društvu sa iskonskom psihotičnošću.
68. TOM WAITS Frank's Wild Years (Island, 1987)
Našem Tomu je ovdje glas već dobrano prepukao, no to nije jedina metamorfoza koja mu se desila od nevinih početaka kada smo ga znali isključivo po klavirskim tipkama i uljudnim aranžmanima. Ode glazbeno čudoređe u skladište. Cijeli album brenči, titra i zveči, pa čak i kada pričamo o baladama koje najbolje sjedaju na slušalice u prvom jutarnjem tramvaju. Inače, moj prijatelj koji je prije par godina emigrirao u SAD je negdje 1997. rekao kako bi negdje u Zagrebu volio napisati grafit "Franjine divlje godine".
67. SCREAMING TREES Invisible Lantern (SST, 1988)
Festival gitara i izložba gitarskih pedala i efekata. Svjež, zdrav, propulzivan zvuk iznad kojeg se ustoličio nezaboravan dirljiv vokal Marka Lanegana. "Ivy", "Walk Through To This Side"..., pjesme se nizaju, energija razbrarušeno suklja u erupcijama, a vi kroz šarenilo spiralnih psihodeličnih krugova propadate u vremenu do kraja 60-tih i... sviđa vam se to što vidite. I čujete.
66. TALKING HEADS Remain In Light (Sire, 1980)
"Remain In Light" je moderni gospel koji slavi multikulturalnost i njene implikacije. Istovremeno temperamentni i zakopčani, TH su anulirali sve granice između crnačkih ritmova i bjelačke montaže pjesama. Samo njima znanim metodama u cijelu priču su vješto upali politika, humor i rezignacija, a na kraju onoga što je moglo izgledati kao slijepa ulica punka započela je plesna zabava. Gospodin Savjest i gospođa Svijest su ushićeni i budni do samog jutra.
65. NEW ORDER Power, Corruption And Lies (Factory, 1983)
O onome što će se zaista dešavati s New Order se nakon poluproizvoda zvanog “Movement” moglo zaključiti i svašta i ništa. No, ovdje je već pri uvodnoj “Age Of Consent” postalo jasno: i bi svjetlo. New Order su u jednom potezu uspjeli obaviti zadatak koji je u teoriji neizvediv: skinuti s ramena ukleti teret nasljeđa Joy Division i uz to redefinirati plesnu glazbu u post punk kontekstu. Izbalansiranost rocka i disca ovdje je fascinantna; synth dionice i beatovi su potpuno homogenizirani s gitarama i ranjivim ushitom Bernarda Sumnera, a usklađenost art pretenzija banda sa pristupačnošću glazbe i teksta nije niti potrebno naglašavati. Ljepota.
64. THE WIPERS Is This Real? (Park Avenue, 1980; r: Sub Pop)
Utjecaj The Wipers na cjelokupni američki underground je toliki da je to naprosto smiješno. Naravno, to što ih je obrađivala Nirvana samo po sebi ne znači ništa, no nepobitno je kako je Greg Sage bio istinski vizionar: istovremeno i zanesenjak i precizni obrtnik. Na relativno skučenom teritoriju presjeka punka i tvrdog 70’s rocka uspio je pronaći mnogo praznog prostora, a slušajući njegove staložene ali lucidne pjesme ne možete se prestati čuditi i postavljati si ono poznato pitanje: kako to da se toga nitko nije dosjetio prije njega? Naravno, Greg Sage je previše ustrajao na onome što je nudio, a da bi to mogao i naplatiti. Nema pravde.
63. RITES OF SPRING Rites Of Spring (Dischord, 1985)
Washingtonski kvartet ROS su bili band koji je na kraju karijere valjda imao više pjesama i razbijenih instrumenata od održanih koncerata. Mladost-ludost. Ovdje se u svaku dionicu pjesme ulazilo naglavačke i ekstremno frenetično, a sve predrasude o tome kako punk prvenstveno mora biti ulično-borilačkog karaktera su zasluženo umrle u mukama. Napokon. Zamišljam kako članovi banda nakon završenog albuma leže emotivno i fizički iscrpljeni pokušavući smiriti puls i uloviti dah, a Guy svoje uplašene i izmučene glasnice tješi litrama čaja od metvice. Evo, moguće je napisati nešto o ROS i bez napomene kako su članovi kasnije završili u Fugazi, Royal Trux i Girls Against Boys.
62. BAD BRAINS Rock For Light (PVC, 1983)
Karijera i diskografija Bad Brains su pravi vrtlozi tragikomedija, bizarnosti i mučnih epizoda. Bad Brains su sami prizivali nedaće i neprestano jalovo balansirali na ponoru raspada, no unatoč svemu su u nekoliko navrata nadmašili svoja vlastita ograničenja i snimili genijalne, klasične albume. Osim najspominjanijeg “I Against I”, obavezna literatura je upravo “Rock For Light”. Vratolomno, čvrsto, te sa vokalnom akrobatikom divljeg H.R.-a, crni heroji BB su postavili standarde hardcorea, tipične bjelačke muzike. Interesantno je kako su BB svojim vjerskim stremljenjem i neuhvatljivim stavom predstavljali anomaliju unutar punk mikrosvijeta, a ipak su njihove norme za nebrojene skupine gnjevnih bijelih tinejdžera koji su ih slijedili ostale samo nedostižan ideal.
61. THE BIRTHDAY PARTY Junkyard (4AD, 1982)
Nick Cave sa raščerupanom “Robert-Smith” frizurom se baca pozornicom kao polumrtva riba i predvodi mahnito teturanje nakaznih proto-noisera jer... Bog mu je dao seksipil! Band je sve bliže samrtnom hropcu i samouništenju, više se ne može raspoznati tko je dječak a tko djevojka, Cave je kralj smetlišta, blues je sve bučniji a pjesme divljije i raščerečene, a američke glave će se kotrljati Texasom... kotrljat će se kao tatino meso, kotrljat će se ispod onih raspjevanih zvijezda Texasa, kotrljat će se ispod onih slavnih raspjevanih zvijezda Texasa!
60. DINOSAUR JR Bug (SST, 1988)
U vrijeme ovog albuma, polarizirani Dinosaur Jr u tadašnjem pojavnom obliku su već bili jednom nogom u grobu. Mascis je rastezao svoje elastične i ljepljive neilyoungovske solaže, band je briljirao u “Freak Scene” i “Yeah We Know”, a na kraju egzorcističke kode zvane “Don’t” nalazi se krv koju je anksiozni Barlow iskašljao urlajući “Why don’t you like me?” obraćajući se flegmatičnom Mascisu. Na kraju je sve unatoč turobnom svjedočenju kolapsa banda nekako imalo smisla. Melankolija i nemoć nikada nisu zvučali tako glasno.
59. KILLDOZER Twelve Point Buck (Touch & Go, 1989)
Michael Gerald i braća Hobson prezirali su sve što ih okružuje, no to sve ih je istovremeno toliko zabavljalo da su bili prisiljeni podići standardan sarkazam na višu razinu, odnosno za nekoliko stepenica više. Tako su natjerali stupidni stadionski i prog-rock uz kojeg su odrasli da radi za njih, baš kao što su nas jednom zauvijek uvjerili u to kako je i humor, pa bio on bizaran ili crn, ipak u prvom redu humor. “Twelve Point Buck” je strašno zabavna ploča; manje mračna i sardonična i na njoj nema ni jedne obrade (“Nasty” Janet Jackson su sačuvali za B-stranu singla “Yow!” koji je izašao paralelno s albumom), a ako želite da razmijenimo koju o tome kako je Flannery O’Connor napisala mnogo knjiga prije svoje smrti, vidimo se u Amsterdamu. Prepoznat ćete me po cvijetu u ruci.
58. TRAGIC MULATTO Hot Man Pussy (Alternative Tentacles, 1989)
O komu je ovdje riječ najbolje će poslužiti sljedeća ilustracija: jedna članica banda je na zidu svoje sobe napravila umjetnički mural sa slikarijama izrađenim od svoje menstrualne krvi i tekućine koja je "ostala" nakon što je obavila porod (ne brinite se, iako je sam band imao jednu pjesmu o prodaji bebe za 5000 dolara, ona je svoje dijete ipak dala na usvajanje). TM iz San Francisca su bili skupina kakvu svijet nije vidio niti će je ponovo vidjeti: nerafinirana skatologija, prljavština i izložba neukusa. Čak je i jedan Jello Biafra, iscrpljen svojim "Frankenchrist" suđenjem, bio primoran intervenirati i zamoliti band da na omot jedne svoje ploče ipak ne stave fotomontažu spolnog odnosa Reagana i svinje. U njihovoj podmukloj i uskomešanoj glazbi miješali su se avantgarda Zappe i The Residents, noise, punk, tromboni i LSD inferno njihovih korelata Butthole Surfers. Tko je preživio neki od njihovih albuma, pričat će. Ako vam ne ide, poslušajte barem iz opće kulture njihovu obradu "Whole Lotta Love" Led Zeppelin.
57. BAUHAUS In The Flat Field (4AD, 1980)
Djetinjasta, ali ultimativna vizija gotike u dva prizora:
1. prodorno našminkan Peter Murphy u crnim tajicama sporo hoda pozornicom dok mu prodorno bijelo svjetlo reflektora ističe stršeća rebra i tanašni torzo; ostatak banda je potpuno introvertan i unesen u furiozni početak "In The Flat Field" ne obraćajući pažnju na Murphyjevu karizmu i njegovo suvereno "ja-sam-prototip-frontmana" vladanje pozornicom. Rez.
2. 40 minuta kasnije, utihnuli su jurnjava i psihotična dernjava "Nerves" u kojoj je Murphy do besvijesti ponavljao:"Živci kao najlon! Živci kao čelik!" i pale se sva svjetla u dvorani. Kamera zoomira publiku koja šutke promatra članove banda kako napuštaju pozornicu. Rez. Slika ruke kako iz pretinca s pločama vadi nekoliko starih albuma Stoogesa i Bowieja. Rez. Kraj.
56. SONIC YOUTH Confusion Is Sex (Neutral, 1983)
Krenulo je godinu dana ranije kada je plavokosi Thurston Moore uzviknuo da se ne plaši priznati kako se boji, pa je ovo logičan slijed događaja. Štimovi na gitarama su konceptualno razjebani, kutija sa odvijačima i inbus ključevima je na pojačalu, nasilje je u svakoj čestici zraka, a simpatičnoj djevojci Kim Gordon podrthavaju naočale dok usred kakofonije i uskomešanosti u mikrofon povišenim glasom uplašeno recitira: "I'll take off your dress! I'll shake off your flesh!". Input osnovnog oruđa, gitara nakon kojih se pretumbao cijeli sustav glazbenih vrijednosti, su epileptički napadi. Uznemireni ste? Pa naravno da ste uznemireni. Naravno da ste poprilično uznemireni.
55. THE GO-BETWEENS Spring Hill Fair (Rough Trade, 1984)
Verbalnim i lirskim dosjetkama dueta Forster/McLennan, uz bubnjarku Lindy Morrison okosnice banda, nema premca u suvremenoj glazbenoj produkciji. Ne, nećemo sada sa citatima i metaforama. Tome jednostavno treba posvjedočiti svojim ušima. "Spring Hill Fair" je tipičan latentni pop iz rane, "suhe" faze banda- melodično ali izvitopereno i iščašeno remek-djelo. Neće Grant i Robert svoje vizije i melodije samo tako banalizirati i pošećeriti, a ne. 1984. za to još nije došlo vrijeme.
54. THROWING MUSES Throwing Muses (4AD, 1986)
Kada je riječ o žrtvovanju za vlastito izražavanje, odnosno svoju glazbu, na pamet mi ne padaju samo gomile klinaca koji su u rasturenim kombijima kružili Amerikom samo zbog toga da bi na sljedećem koncertu zaradili za benzin do sljedećeg odredišta. Tu je i Kristin Hersh. Upoznajte mladu shizofrenu trudnicu, djevojku koja je bila previše zaokupljena preživljavanjem i svojom glazbom, te nije stigla razmišljati o tome koliko je njen životni odabir buntovnički, idealistički ili cool. Prije nego što su postali općeprihvaćeni indie autoriteti, Kristin i TM su vodili teške i neizvjesne bitke sa svojim unutarnjim Sotonama. Za početak su uredno isporučili svoj psihotični, rastrgani folk i dobrano protresli svakoga tko je obratio pažnju. Prvijenac ove skupine je toliko uvjerljiv i snažan da se slušajući “Rabbits Dying” ili “Hate My Way” osjećam gotovo neugodno, kao voajer ili nepozvani gost.
53. DIE KREUZEN October File (Touch & Go, 1985)
Kako primjereno ime albuma! Hermetičnost i klaustrofobija punk metala drugog albuma Križeva iz Wisconsina savršeno pristaje uz treperenje nanosa otpalog lišća, blatnu livadu pokraj napuštene tvorničke hale i oporost magle nad lijenom rijekom. Naravno, ne zaboravimo i na smrknuta, sura lica koja proviruju iznad zakopčanih ovratnika. Glas Dana Kubinskog je odavno uspoređivan kao zvučni zapis Munchovog “Krika”, a band se tijekom cijelog albuma klati od melankolije do agresije i natrag. Turobna i predivna vožnja kroz pustopoljinu. Uistinu listopadski file.
52. NOMEANSNO The Day Everything Became Nothing / Small Parts Isolated And Destroyed (Alternative Tentacles, 1988)
U vezi smaka svijeta, odnosno “dana kada je sve postalo ništa”, Nomeansno nam imaju za poručiti kako se tada zapravo nije desilo ništa posebno, već je sve jednostavno utihnulo. Narator tvrdi kako je nakon toga on sa grupom stranaca osnovao komitet gdje se između ostalog razgovaralo o emocionalnoj odgovornosti. Da li je sve jasno? Nije? Dobro, pokušat ću sada sve bitno izreći u jednoj rečenici i to sa puno epiteta. Dakle: Nomeansno su ironični, zabavni, životno afirmativni, smrtno ozbiljni, hermetični, svirački nedostižni, lucidni, pristupačni, energični, mračni, inteligentni, odmjereni i razdragani, a ovaj paket sastavljen od albuma i komplementarnog EP-ja im je jedno od najjačih izdanja. Da li je sada sve u redu?
51. AMERICAN MUSIC CLUB Engine (Frontier, 1987)
Prgavi romantik Mark Eitzel je jedan od posljednjih istinskih boema. Kada ne završi u tučnjavi koja je započela razmjenom besmislenih argumenata u baru, tada oplakuje smrt svojih prijatelja koje je odnio AIDS i piše o vlastitoj samoći, depresiji i kolabiranju. Na ovoj se ploči usporedio sa novčićem koji je pao u more, te rezignirano ustvrdio kako je njegovo obiteljsko stablo izgorjelo i smrvilo se na zemlji. Moj osobni favorit iz ove zbirke vinjeta tuge je drama “Asleep” uz koju svaki put osjetim nalete jata trnaca po koži. Band koji mu čuva leđa svira primjereno ugođaju njegovog glasa i lirike: letargično ali čvrsto. Strašan album.
50. NICK CAVE AND THE BAD SEEDS The Firstborn Is Dead (Mute, 1985)
Nick Cave se ovdje još nije znao opustiti iako je olakšanje i opuštanje žica intenziteta blizu (već sljedeće godine pojavili su se smireniji “Your Funeral, My Trial” i album obrada). Ovom pločom bjesni velika oluja, i sve je u znaku ukletosti, fatalizma i leleka. Ugođajem vrlo blizak kasnijem Caveovom romanu “And The Ass Saw An Angel”, ovaj album je uvjerljiva drama od prvog do zadnjeg tona. Mick Harvey i ostali pobočnici su savršeno pogodili žicu albuma i obogatili Caveovu estetiku: njihov iščašeni i minimalistički blues uštirkan gotikom i drevnim folkom nosi cijelu priču još jedan nivo više.
49. MUDHONEY Superfuzz Bigmuff / Early Singles (Sub Pop, 1988)
Sa svojim neurednim dugim kosama, uskim trapericama i visokim bijelim tenisicama, Mudhoney su izgledali kao klinci koji su upravo s oduševljenjem izašli sa Megadeth koncerta, no stvari su (bile) malo drugačije. To je band koji je definirao i patentirao ono što će se poslije ne samo dobro naplatiti, nego što će postati glazbeni i sociološki fenomen. Mudhoney imaju u repertoaru “Touch Me I’m Sick” i “In’n’out Of Grace”, ali za razliku od onih koji su na estetici gubitništva zaradili za vile u predgrađima i najbolji heroin na tržištu, Mudhoney su ostali istinski loseri. Iskreno, što se tiče seattleskog hard rock-punk gnjeva s kraja 80-tih, Mudhoney su jedini band kojeg sam volio, a koji mi je i danas ostao u pamćenju i lijepom sjećanju.
48. PIXIES Surfer Rosa (4AD, 1988)
“Broken Face”, “Bone Machine”... hej, kakva je to sad opsjednutost anatomijom? No dobro, nije sve u tjelesnosti jer Francis se pita i:”Where Is My Mind?”. Vrckavi Pixies su totalno predani i uneseni u svoje melodije optočene doziranom bukom, a unatoč očitoj strasti koja frca iz pora cijelog albuma, opet imate dojam kao da je band totalno odvojen od svog stvaralaštva i da ono što svira zapravo gleda s distance. Jedna od najpoznatijih Albinijevih produkcija učinila je da Pixies zvuče tvrdo i moćno, što predstavlja finu protutežu njihovim jogunastim dosjetkama. Klasika.
47. SCRATCH ACID Scratch Acid (Rabid Cat, 1984)
Da vjerujemo u reinkarnaciju duša bandova, onda bi u slučaju Scratch Acid s guštom uzviknuli svim nevjernicima: “Pa vidiš da može!”. Naime, otprilike u doba havarije The Birthday Party, njihova iskra je zasjala u tuđem tijelu na drugoj strani Zemlje: usred Texasa. Scratch Acid su barem u početku bili rockerskiji i manje skloni dekonstrukciji pjesme od svojih vječnih korelata, no divljine nije manjkalo. Uopće. Naravno, niti ovdje ne ide ništa bez mahnitog frontmana. David Yow je bio opakiji od Cavea i nudio je sirovost umjesto arta. Jednostavno pitanje: koliko su šanse da Cave usred nastupa skine gaće i prisloni mikrofon na svoj penis u erekciji kao što je to rutinski radio Yow? Kasnije smo dobili i s oduševljenjem prigrabili The Jesus Lizard i Rapeman, no to je već neka druga priča.
46. GANG OF FOUR Entertainment! (Warner, 1980)
Ovi britanski ljevičari su bili toliko paranoični da su i u ljubavi vidjeli isključivo metaforu političke/državne manipulacije (ovdje bi mogli biti zlobni i zajedljivo komentirati kako ih unatoč silnoj skeptičnosti ipak ništa nije sprečavalo da albume izdaju na major etiketi). Originalnost njihovog zvuka je zapravo ekstenzija te njihove fobije od “drugih”: kao da je uslijed potrebe da bude drugačiji. Andy Gill naprosto morao izmisliti nešto novo. I tako, ne budi lijen, Gill je izumio nervozne, kao bridove škrapa nazubljene gitarske rezove i k tome ih još ponosno postavio ispred gipke i okretne ritam sekcije. Ova ploča naprosto nije prestala biti aktualna ove silne godine i u njoj su inspiraciju tražili svi: od Big Black preko INXS do današnjih retro-rockera.
45. HÜSKER DÜ New Day Rising (SST, 1985)
Zašto nitko od silnih glazbenih new-age terapeuta uvodnu “New Day Rising” ne preporuči kao lijek za bezvoljnost i depresiju? Zbog pokliča bubnjeva i šuštanja zvučnog zida kroz kojeg se probija vriska? To je valjda po obrascu kako je svaka buka a priori neprijateljska... kako glupo razmišljanje! Unatoč povremenoj melankoliji i ranjivosti, band ovdje zvuči pozitivno i zapanjujuće optimistički. Vrpca hitova se odmata uz evergreene “Girl Who Lives On Heaven Hill”, “I Apologize”, “Celebrated Summer” i završava sa “I Don’t Know What You’re Talking About” (tri završne rupe ćemo ignorirati, ali one ionako ne utječu na konačan sud). Kao da slušate zvjezdane trenutke Byrdsa uz pratnju dobro ozvučenog zemljotresa.
44. COIL Scatology (K.422/Some Bizarre, 1984)
Coil su zli. Ozbiljno. Crna magija, alkemija, ezoterija, poezija, psihoaktivne droge, blasfemija, nešto što sam band naziva “muškom seksualnom energijom” i još tko zna što sve ne. Svojevremeno nisam mogao zaspati nakon “Tenderness Of Wolves” i “At The Heart Of It All”, i od onda nisam siguran da li uopće želim razgrnuti tu mističnost i prodrijeti dublje u njihovu (po)etiku. Najlakše je reći kako su Coil najintrigantniji post-industrial band i riješiti se briga. I mirno zaspati. Ploču zatvaraju nazivi “Godhead=Deathead” i “Cathedral In Flames”, pa pustite mašti na volju.
43. BLACK FLAG My War (SST, 1984)
Black Flag su u stalnoj konfrontaciji sa svojim slušateljima postali uvjereni u svoju pobjedu. Nakon iscrpljujućih turneja, odlučili su jednom zauvijek smožditi svoje slušatelje, no prije toga ih kao pravi sadisti izazvati na dvoboj. Rukavica u lice zvala se “My War”, ploča koja je izokrenula tadašnju viziju toga što bi punk trebao biti. Teški i spori hard rock riffovi, psihodelični premazi uhvaćeni u koštac sa Rollinsovim urlanjem i završetak albuma kojeg čine tri 6-minutne aveti. Naravno, BF su pobijedili, i “My War” je postao klasik, no band je do onda morao pretrpjeti još dosta figurativnog i doslovnog pljuvanja.
42. EINSTÜRZENDE NEUBAUTEN Kollaps (Zick Zack, 1981)
Smrtno ozbiljni Blixa i ekipa su sa berlinskih smetlišta pobrstili hrpu starog metala, nabavili brusilice i ostatak potrebnog oruđa, i zabava je mogla početi. Preostalo je još samo da se Blixa naguta amfetamina, još par puta probudi uz “Metal Machine Music” i ispusti svoj vrisak od kojeg pucaju ogledala. Onaj kome je prvi susret s EN neka ploča iz post-”Haus der Lüge” perioda, odnosno iz razdoblja kad su EN postali smiren akademski arty band, teško će pojmiti ekstremnost njihove rane faze. Solaže na bušilicama, sve žice basa naštimane na jedan ton i bjesomučno udaranje po korodiranim cijevima. Sivi klaustrofobični grad podijeljen zidom kojeg sam kao klinac upoznao preko poučaka Christiane F. nije mogao dobiti primjerenije glasnogovornike.
41. VOLCANO SUNS Bumper Crop (Homestead, 1987)
Kad je Peter Prescott raspjevan i u punom elementu, vi koji ulazite ostavite svaku nadu. VS su bili band duha, lucidnosti i nedostižne mašte. Prescott se u Mission Of Burma nije baš napisao pjesama, no ovdje kao da ga je netko pustio s lanca: VS su pulsirali od njegovog luđaštva potenciranog harmoničnom bukom. Zvuk banda se pred kraj karijere raspršio u preveliko htijenje i prčkanje (npr. sumnjiv “Thing Of Beauty” i polovičan “Career In Rock”), no “Bumper Crop” je njihov tour de force, apsolutno ludilo puno razdraganosti i šarenih boja koje nikad ne mutiraju u kič i blesavost. Nego, o ovom se bandu baš i ne priča često, pa kad smo već kod toga, zaista je krajnje vrijeme da netko reizda prva dva albuma VS.