Iako spominjanje lepre budi asocijacije historijskog predznaka, danas u svijetu postoji oko sedamsto leprozorija, a ova bolest čiji je bacil otkrio i izolirao norveški znanstvenik Gerhard Hansen od davnih je vremena simbol prokletstva i na nju se gledalo kao na tjelesnu manifestaciju griješnosti. Bolest je jedan od načina na koji smo opsjednuti zlom, ili, a u skladu sa novovjekovnom kognitivnom aparaturom, znak da je u organiziranju socijalnog života nazočna nepravda. Lepra se pojavljuje kao znak neimaštine, kao jedna od njenih donjih točaka. Smjestivši svoj kratki roman 'Hansenova djeca' u posljednji europski leprozorij u jugoistočnoj Rumunjskoj mladi crnogorski književnik Ognjen Spahić ne samo da tekst i svoje junake ogradio od ostatka svijeta, nego je istovremeno priču premrežio brojnim asocijacijama, povijesnim referencama, istovremeno smjestivši svoje kazivanje u kontekst zapadnoeuropskog kulturnog kruga posvećenog upravo iskustvima i iskušenjima izoliranih zajednica, od literarnih, kao što je Camusova 'Kuga', Pekićevo 'Besnilo' ili Boccacciov 'Dekameron', s kojim dijeli broj poglavlja, pa sve do historiografskih radova poput 'Dalekog zrcala' Barbare Tuchman. Glavni junaci u tim su slučajevima bili zdravi a autori su prikazivali njihov otpor odnosno snalaženje za vrijeme velikih epidemija; rješenja koja su nudili protezala su se od neprikrivenog uživanja u životu do intersubjektivne solidarnosti. Kod Spahića zdravih gotovo da ni nema: radnja je smještena u leprozorij kojemu se u susjedstvu nalazi tvornica vještačkog gnojiva, pa gnoj doslovno teče u i oko mjesta radnje, njegovi junaci ne smiju previše inzistirarti na sjećanju ičega što im se u životu dogodilo prije infekcije Hansenovim bacilom i sami na sebe gledaju kao na mrtve osobe. Kolektivno beznađe sa popratnim kratkoročnim iluzijama jedna je od podtema romana, sve se događa u sjeni svrgavanja Nicolaia Ceausescua sa vlasti, za trajanja kojega čitatelj nazoči istom takvom sukobu u okvirima leprozorija. Narator i njegov compadre amerikanac Robert snuju bijeg iz ovog prokletog mjesta i nakratko ih u tome onemogućava smjena vlasti u lječilištu, kada nasilnim metodama do iste dolaze dvojica ljubavnika. Spahić je duhovit pisac, njegovi junaci na ovu dvojicu homoseksualaca gledaju s visoka, oni mogu uz gubu oboljeti od AIDS-a, bolesti slabih, hemofiličara, homoseksualaca i narkomana, pa ih ostali zaobilaze kao da su gubavi...Osim toga, lepra je dostojan protivnik, koji oboljele doslovno obilježava. No unatoč tako traumatičnom iskustvu drugosti i drugačijosti, njegovi su junaci potpuno gluvi za razlike. Kratki roman 'Hansenova djeca' štekće kao dobro podmazani dvotaktni motor, u okviru binarnog koda mi-drugi ili izoliranost-uključenost, i u svojim boljim trenucima postaje 'aluzivna mašina' pomoću koje je moguće tumačiti svijet i povijest medija u kojemu se javlja podjednako. Kao nekakav obrnuti Conrad, u čijem se 'Srcu tame' plovi od civilizacije, kod Spahića se taj put prevaljuje u suprotnom smjeru, i nakon bijega iz leprozorija stiže do podnožja Beča, krajnje valjda točke svih iz ovih jugoistočnih prostora, nakon koje i najzdraviji moraju priložiti certifikat kojim dokazuju vlastitu negubavost. Kraj romana, sa naratorom koji dane provodi izoliran na svjetioniku u Jadranskom moru svojim antiutopizmom i ciničnom idiličnošću, sa dobrim rukama koje mu na molu ostavljaju potrebne namirnice, jednako je jeziv kao i prvi kadrovi teksta. Spahićev svijet nije beznadan, dapače, u njemu je upravo nada jedno od najstrašnijih iskušenja. Promijenjeni predznaci jedno su od osnovnih obilježja njegovog pisma, koje je, a i to vrijedi posebno istaći, pisano krajnje zavodljivim jezikom, sa osjećajem za jezik kakav njeguju nešto stariji majstori kao primjerice Mirko Kovač, gdje jezik nije sredstvo nego cilj literarnog izražavanja.