I onda, a da poslušamo Vesnu Parun, bacimo oko na Ujevićev horoskop: „veliki pjesnici uvijek imaju u Meridijanu Merkura, Mjesec i zviježda Blizance i Strijelca (Dante… Tin Ujević…)“. A što to znači, molit ću lijepo? Upliv Merkura, on je planet najbliži Suncu, rastegnute i ekscentrične elipse, oko Sunca prođe za samo 88 dana. „Takvi su i njegovi uplivi na čovjeka. Zašto? O tom po tom.“ Ovako ga opisuje spomenuti izrađivač Ujevićeva horoskopa Dupor: „Brzina, okretnost, živahnost, elastičnost, brz saobraćaj koji upotpunjuje intelekt, veze gore dolje, amo tamo, trgovina, razmjena i prijenos misli, putevi, jezici, analize, govor, površni a svestran intelekt, obaviješten, eklektik, svega po malo, matematika, nauka, književnost, brzo snalaženje, diplomacija, oštrina i želja učenja, spretan duhovno i tjelesno, za sve podređene poslove ali vladati ne zna, sila izraza, lake asocijacije, želja upoznavanja, jak na jeziku, slab na oružju, gura drugog ispred sebe, praktičan, versatilan, dijalektičar, formule, novinar, reporter, advokat, trgovac, u svakoj potrebi i lažov.“ Evo Ujevića: 

Basme čarobnjaka

Što su na nebu nebeska tijela,

na zemlji će biti tjelesa i djela.

Učinkom naše moći hipnoze

ljudi će doći listom u poze.

Svaki se kreće u redovnom sklopu

u svojoj slobodi po horoskopu.

Ljudi su mumije već prije groba,

znane su tajne budućih doba.

Svemirci prestaju biti nemirci

plešući tačno po našoj svirci.

Pokreti štuju zakone reda,

ljudski je plamen sanduk pun leda.

U povijesti nema žezla ni znaka,

što vrijedi teški štap čarobnjaka.

Svako je htio tek što je snio,

svak se ko dio odatle vio.

Mi smo na svijetu tvorci o'svuda

samo već zato što tvorci smo čuda.

Kada je Merkur u Raku, kao kod velikog Tina, onda imamo: mangup, voli piće, hvalu, krađu, raznolikost, spavanje, muziku, mitologiju, nesiguran, medijalan. Ali i ovakav kakvog ga je vidio drugi genijalac, Nikica Petrak (optuživan za autizam): kada je prvi puta čuo recital Ujevićeve poezije znao je da smjesta mora doznati tko je taj Ujević. Znao je on tko je, ali je sada morao zaista saznati. „Usuprot službenoj književnosti, po kavanama i gostionicama Zagreba iz tog doba, živjelo je, očito, neko drugo, 'različito' pjesništvo, službeno zaboravljeno i potisnuto.“ I onda ide ova epizoda: „Kao klinac od četrnaest godina, dijete sa zagrebačke Zvijezde (i danas, kad me pitaju otkuda sam, patetično izjavljujem da potječem sa Zvijezde, pa neka misle što hoće), odlazio bih u samotne šetnje po gradu, koje su uvijek bile paralelne skitnjama s uličnom izviđačkom družinom s Medveščaka i Ribnjaka. Popeo bih se u rano poslijepodne Mlinarskom, pa Jurjevskom na Gornji grad. Jednog takvog vedrog lipanjskog dana, kad je 'markizić izašao u pet sati', u Opatičkoj ulici, posve praznoj, idući prema Kamenitim vratima, susrećem samo jednog prolaznika. Mojih današnjih godina, otprilike. (Tada Petrak ima šezdesetak godina – op. a.) Rano proljeće: oklepljeni šešir, izblijedjelo sivi kišni kaput. Bez torbe. Hodao je polako, dotičući povremeno zidove kuća. Meni je, međutim, ostalo u pamćenju lice. Sivo-bijelo, posve izrađenih, markantnih crta, pogledalo me u moje bedaste naivne oči, kao da me hoće vidjeti. („Moje dnevno štivo, čitanka, je glava,/ nego me oko glavno užasava.“) Susrele su se bile oči, bio je to moj prvi osjećaj déjà vu u životu: nakon desetak koraka dijete se zapitalo otkud zna tog čovjeka kog nikad prije nije vidjelo? Tko je to, to je očito 'netko', ali što je to?“Petrak, kao oparen lucidnošću, nastavlja raščlambu bitnog od nebitnog i dalje u tekstu nastavlja pisati o događaju: „Bio je to trenutak magije, koji mi se objasnio istog časa kad sam dugo poslije, u novinama, prvi puta ugledao crtež ugljenom Miljenka Stančića (poslije i onaj Vaništin, s jednim već ugašenim okom dok drugo još govori), onaj isti lik koji danas visi u tajništvu DHK.“ Magija, pred kojom službene teorije klepeću kao prazne kible ponavlja se i kod ovog drugog portretista velikog Tina. Vaništa je stanovao u Rakovcu, išao u peti razred gimnazije. Pruga je išla poljem tik uz školu. Ondje im je pomoću teleskopa profesor matematike objašnjavao kretanje zvijezda. „Sjećam se (bila je to prva proljetna večer 1940) slike rasvijetljenog vlaka u noći, koji rastreseno gledamo, čujem šum kolesa koji zamire na nekom zaokretu. U tom je vlaku, te noći, kako sam poslije saznao, putovao Tin Ujević u Zagreb, svoje zadnje prebivalište. Poslije rata gledao sam ga iz daljine, kako vucipetnim korakom prolazi zagrebačkim ulicama. Bio je osuđen na progonstvo, gladovao je, bio zapušten, neurotičan, nepristupačan. Moglo ga se vidjeti u biblioteci Francuskog instituta, u Preradovićevoj ulici, kako sjedi u prvom redu do prozora, u kaputu, nepomičan. Čitao je ili bi pisao. Nakon sat ili dva, tiho bi ustao, uzeo šešir sa stola i izašao.“ Tko je on bio? Evo što je znao kada je Knut Hamsun slavio sedamdeset peti rođendan: znao je da je sam, da možda ne možemo reći da slavi, jer nikoga ne prima i nema dodira sa svijetom, da se morao vratiti prirodi, sanjarenju, samoći. Znao je Ujević i da je njegov roman „Glad“ „škola unutrašnjih riječi i grgoljanja.“ Ujević se dotiče i ovoga što Vaništa spominje, gladovanja o kojemu je izgleda znao i previše pa piše: „pjesničko značenje potresnoga fenomena praznine želuca.“ Znao je i da Hamsun ne vrši utjecaj poput ovih majstora forme, nego u „mekanim književnostima koje nemaju plastiku oblika nego više rasplinuti pjesnički zanos.“ No dobro, moglo bi se reći, Hamsun, divlji gorostas prepoznao je divljeg gorostasa. Ali, kada piše o Proustu, Ujević kao da je već čitao Paoloa Virnoa i njegovo djelce „Gramatike mnoštva“. Jer zapisuje da je Proust povlađivao psihološkoj važnosti trača. A Virno na najboljim stranicama knjige piše, nasuprot Heideggerovoj osudi „brbljanja“, upravo o tome koliko je važno ovo prenošenje informacija, i ne samo informacija, nego i mirisa, svega. Na koncu se njegova života događaju brojne zanimljivosti. Šezdeseti rođendan njegov nitko ne slavi, nije zabranjen, ali nigdje ni dočekivan, mirovinu na koju je imao pravo – odbija, valjda sit pomlađivanja duha koju je kroz penziju savjetovao Kamov, koji se, na koncu, isto samo zajebavao, nitko normalan ovo ne može misliti. Oko njegova odnosa s Krležom prele su se mnoge legende, ali za jedan događaj može se reći da je istinit. Ujević je napisao pjesmu u kojoj mirišu mlade lipe ispred  zgrade Sveučilišta, a Krleža mu je probao objasniti – ovdje razgovaraju botaničar i veliki pisac – da ispred nema nijedne lipe, ima jedna platana, a ostalo su kestenovi. „Dajte Krleža, nemojte me zajebavati“, rekao je Ujević i otišao u kavanu. Ova dva kolosa, svaki velik u nečemu, obradio je i Petrak pišući u „Tinu“ o tome. Za njega je Krleža autor opsjednut činjeničnim znanjem, botanikom, geografijom, geopolitikom, pjesnik samo u namjeri, „mnogo više politički pisac naciljan na 'stvarnost' kao predmet umjetnosti, to nije znao shvatiti: oponašatelj ne može biti izluđeni čovjek koji u posuđenim ili od nekog gospodina odbačenim masnim jahaćim hlačama i izglodanom polucilindru (von Kavalieren abgelegte Sachen) uzrujano hoda u dan kad mirišu lipe pred Sveučilištem, a istovremeno mu se ono bitno pitanje u grč savjesti sklada.“ Za kraj, i Petrak prezire pogled na Ujevića kao boema. „Boemstvo je danas samorazumljivi način života javne histrionske sfere koja se uspjela oteti nuždi pobjede hljeba“ – ovo je rečenica koju kao da mu je sam Ujević onda prenio pogledom, davnog dana, dvije godine prije smrti, dok je još imao oba živa oka, kojima je mogao pokazati figu i svojim današnjim suhoparnim tumačima. U jednoj utrci koju se otpočetka dirigiralo politički, a ne poetski, Ujević je naprosto nepobjediv. Kada imate veličinu, onda stoje i svi prigovori na nju, samo što – jer imate veličinu – ti prigovori vam dođu kao muhe koje zujkače oko lava. Sve što mu se prigovaralo dalo bi se i dokumentirati, pa opet ništa, baš ništa, jedno veliko ništa. Ostaje samo sjaj koji je zahvatio u riječima: „Ja jesam prah i život, i cijelost svjetlosti, i ništa više.“