„Penzija, istina, povraća mladenački zanos i mladenačko političko uvjerenje…“, piše Kamov, a ja se pitam što li bi danas rekao, kada je narod ovako statistički snažno „pomlađen“ kao što je kod nas slučaj?  Vjerojatno bi postupio jednako, otišao u Barcelonu i nestao. No tih se godina pojavljuje lik koji bi Mickeyu mogao biti zanimljiviji od svih, zbog tržišnog potencijala njegova djelovanja, ovdje posve zanemarena. Rodio se u Vrgorcu, u Imotskom, i do kraja života imao je bistrinu poznatu samo onima koji su se ikada sreli s nekim Imoćaninom – vrsta je to ljudi koji su izumitelji bez izuma, sam izum pretrivijalna je stvar za ikoga odavde. Zvao se Augustin Ujević, a djelovao je pod imenom Tin. Rodio se trideset godina prerano i podosta meridijana istočnije nego je trebao. Trideset, možda i četrdeset godina prije Huxleya i beatnika Ujević je pjevao o Istocima, bio je od onih koji su znali da ih ima više i mogao ih je nabrojati na prste obje ruke, ma gdje se nalazio. Zamislite pjesnika i pisca tako osamljenoga ne samo u kulturi iz koje je potekao nego i u vremenu u kojemu je djelovao. Bio je genijalan tržišni i marketinški proizvod prije tržišta o kojemu je pisao. To je kao da negdje u zabiti otvorite salon automobila, a još nema ni kupaca ni ceste, i stojite sami okruženi makinama. Pisao je, redom, o: Ramakrišni, Vivekanandi, Gandhiju, vezi između Gandhija i Tolstoja (koji je ostvario najveći utjecaj na Gandhija), o Buddhi, Lao Tseu, Šankari, Ašokanandi, Maniju, i uviđao djelovanje ideja koje su ih pokretale u radu naših bogumila. Bio je cjelokupni kulturalni pokret šezdesetih, kontrakulturni, Zapada, ali u zemlji koja nije bila ni na Istoku ni na Zapadu, nego negdje između, a koju je jedan odbačeni, kasnije nobelovac, zvao „trećim svijetom“, negdje između ovih dvaju svjetova, zanemarenom i prezrenom tijekom cijele zapadne povijesti. Zamislite da je živio u Parizu ili Londonu sredinom šezdesetih te zapisao: za sabranost savjetuje se samoća prirodnog krajolika. Zamislite da su ovu rečenicu čuli Beatlesi, bi li potegli do Indije, ili bi znali da se odgovori za njihove konfuzije nalaze pred samim njihovim nosom. Zamislite rečenicu: „Čovjek je izašao iz životinje čim su mu bila otvorena vrata. Tako se u čovjeku sakriva potencijalni Bog, spriječen bravom i mandalima neznanja. Kada prosvjeta ukloni te ograde, Bog će se ukazati na danjem svjetlu.“ (…) „Ali duh treba da bude sabran – kao u strijelca.“ Ovakve i slične rečenice, kao riffove na gitari, Ujević je izbacivao sa zapanjujućom lakoćom, svaki njegov tekst u kojemu se, klanjajući se znanosti i racionalizmu, a ujedno uviđajući njegovu nedostatnost, bavio istocima, pršti od bistrine i poleta kakav nije moguće pronaći u njegovih zapadnih kolega. Zašto? Vjerojatno jer ni časka nije kalkulirao, jer je učio usput, sricajući slova sve većih znanja usred sve gušćih maglina svoje svakodnevice. I onda je neminovno ovdje ubaciti nešto što možda ni velikom pjesniku ne bi bilo mrsko: malo astrologije. Evo rezona: za bivola nema problema. Hipotalamus je stimuliran na Sunce i Mjesec. Zna se kad će početi parenje, kad koćenje. Tako Mile Dupor, a on je radio horoskop Tinu Ujeviću. Nije ovo tako svetogrdno kao što se čini. Pišete li o Vesni Parun fer je baciti novčiće i upitati I Ching kako ovo, kako ono ide kod nje. To su metode mašte, onaj trenutak kada se razum slomi i posegne za poetikom drugog ranga. Ujević je tridesetih godina (njegovo još jedno istočno, sarajevsko razdoblje) od Dupora tražio da mu istumači horoskop. Kakav god on bio, morao je podsjećati na onaj veliki uvod u „Poeziju i zbilju“ Goethea, koji se, polu-ozbiljno, polu u šali, ovako izrazio: „28. kolovoza 1749. u podne, kada je otkucalo dvanaest, došao sam na svijet u Frankfurtu na Majni. Položaj zvijezda bio je sretan.“ Goethe nakon toga opisuje nebesko stanje stvari i opisuje kako je Sunce stajalo u znaku Djevice i prolazilo kroz podnevak tog dana. „Jupiter i Venera promatrali su ga prijateljski; Merkur nije bio neljubazan, Saturn i Mars držali su se ravnodušno, samo je Mjesec, koji baš tad bješe ušao u uštap, djelovao je snagom svoje opozicije, tim prije što je i njegov planetarni čas bio nastupio.“ Genijalno za svakoga tko se ne plaši dobre proze! A Ujevićevo djelo obilježeno je ovakvim ironijama. Kada na primjer zapiše, u pjesmi neobjavljenoj u zbirkama: „No moje krvi ima unca više no što je može popit vampir jedan.“ I bez imalo šale, nije moguće precijeniti značaj Ujevićeva tako ranoga putovanja na Istok: ne da ih nije bilo, nego kada usporedite njegove tekstove i tekstove drugih putnika, prvo što vam bode oči je njegova sposobnost da sam bude ono o čemu piše: a to je dobro naštimani čovjek. Danas je on višestruko zaboravljeni genijalac čiji postživotni put podsjeća na dane njegova bivstvovanja na Zemlji, krivo tumačen, simplificiran kroz nesretni životni stil koji je živio, ogovaran i od kolega (poput Krleže koji je bjesnio na njegov prijevod Prousta), a radi se o stvaratelju koji kao da je istovremeno došao iz prošlosti i budućnosti: teme njegovih djela najavile su sve važne događaje hrvatske književnosti do današnjih dana, eho njegove veličine moguće je čuti kod Vesne Parun, ali i Danijela Dragojevića, kad se god sagnuo napisati esej, a sam tematski sklop, koji se tako prevratnički postavio spram logocentrizma Zapada, gotovo da ima dekonstrukcionističku notu, s time što Ujević piše sto puta bolje od ikoga iz tog kruga. Što je važno imati na umu kada Ujević piše o Istoku? Pa isto ono što je on sam napisao kada je tumačio Romaina Rollanda i njegova Gandhija: to je preindijsko da bi bilo razumljivo. Shvaćao je u startu tih tema da je, da bismo prodrli do suštine Buddhina učenja u nj potrebno utkati naše zapadnjačke dileme i učiniti od Gauthame Gorana, da se tako izrazim, nekoga tko sa zebnjom i oduševljenjem gleda isto nebo kao i mi. Od svih izvoznih proizvoda naše literature nijedan ne bi tako legao u kontrakulturne pokrete kao on, sve do tog njegovog prezrenog životnog stila, jer baš pjesnik „Svakidašnje jadikovke“ bio je, kao nitko, upućen u ono što će, sve do današnje informatizacije, biti jedno veliko širenje raznih znanja. Među prvima kada je upućivanje u cjeloljudsku baštinu posrijedi, Ujević stoji kao spomenik kombinacije rada i divljine bez premca u našoj književnoj historiji, kolos kojeg nije jednostavno nadmašiti ma kako brzu internetsku vezu imali. Zašto je tome tako nije jednostavno reći. On sam bio je, očito, željan znanja, nije patio od klasičnih suvremenih samozadovoljavajućih boljki, iako su mu iza leđa, tvrdila je Vesna Parun, isti oni koji su mu se klanjali govorili da se ubija od onaniranja. Koga briga? Arsen Dedić je u jednom intervjuu rekao da je Ujević, kada bi radio, pio samo mlijeko. Da je njegova radna etika (dane je provodio u Sveučilišnoj) bila zastrašujuća. Tome nije teško povjerovati, nije moguće popuniti tako velike prazne rupe jedne kulture ako nisi radnik. On je bio težak i znao je to kada je zbirku pjesama naslovio s „Lelek sebra“. Što god i koji god horoskopi – sve do kineskih – rekli o njemu, jedno je jamačno: u podznaku svakog od njih on je bio magarac, sveta životinja, toliko pametna da su Rimljani na njih tovarili terete i onda gradili ceste po trasama koje bi oni odabrali za kretanje. Nešto slično učinio je i Ujević, prošavši prvi putem kojim su kasnije krenule generacije, često ni ne znajući da idu onamo gdje je on već bio. A što ga je pokretalo? Vjerojatno juriš na glavni stan stvarnosti, o kojemu je često pisao. Želja da se vidi od čega je satkan svijet u kojemu smo smješteni. I znanje da je za dolazak do zadovoljavajućih odgovora potrebno mnogo truda, kao u Knjizi Propovjednika, gdje stoji (omiljeni Bunuelov stih, brata Ujevićeva po snomorici): „I na kraju, sine moj, znaj da je neizmjerno mnogo truda potrebno da se napiše knjiga i da mnogo učenje umara tijelo.“ On se nije bojao nijednoga od ovoga dvoga.