Shvaćam sad, kaže Mickey. Ono što je Kamov započeo psovkom… Krleža završava dvorskom glazbom, nastavljam njegovu misao. Pa dobro, i ja bih radije malo ove psovke, nego malo dvorske glazbe, ali mi psovače imamo, odlične. Ono što je kod vašeg Kamova najbolje je baš ono što mu se prigovara (novinarski stil, nabrzinu napisano), jer je ostala ta svježina, on reži tako da ga se i danas čuje, pogotovo danas, kada se vratila autofikcionalna proza i u modi je ovakva distorzija. Ma nije ti Kamov samo to, dodajem, ima pjesmu „Dan mrtvih“ gdje, a ne znam ima li sličnih primjera u svjetskoj lirici, zapisuje: „Hodočastio sam, mrtvi, k vama i gle, nije turobna duša moja;/misao moja nije očaj - o nije okrutna vasiona.“ Aaa, kakav motherfucker, uzdiše Mickey, na moje nemalo zadovoljstvo. Da, da, znali smo mi, znamo mi, Zapade sklon preziru Balkana i nipodaštavanju kulture naše, strižem ušima i kimam glavom. Tako je, tako je, da nije bio takav, ne bi mu u usta u drami „Kamov, smrtopis“ Slobodan Šnajder mogao staviti riječi: „Ako slobodnih u Europi uopće ima, oni su tu, u javnoj kući.“ Ne bi sam mogao napisati: „Psovka je blagoslov tvoj.“ Ili, kao ovdje, a uostalom, ima li ljepšeg opisa kraja ljubavi: „Tu ćemo umrijeti Kitty, i nemoćne su noge moje;/nema izlaza iz ledene šume i nema putova u tmini;/sve je pokrito i nestalo tragova naših;/klonula mi ruka i mraz je pao na misao moju;/propast ćemo, Kitty - pohotne su ralje smrti.“ Točno osjećaš kako su sve one tlapnje koje si čitao u Golobovoj „Antologiji ljubavne lirike 20. stoljeća“ totalna i zaludna besmislica, potrebna samo onima koji na vrijeme nisu u lektirama svladali Nietzschea, oborili ga na patos i umirili ga punim nelsonom.  (Za one koji ne znaju: hrvački zahvat, popularan i u našoj Lici – ako te Ličanin zgrabi u njega, pozdravi se s čitanjem Nietzschea i čitanjem uopće, uključivo s revaloriziranjem Kamova. U tom je trenutku vrag odnio šalu i imat ćeš isti onaj osjećaj koji je imao junak filma „Leptirov oblak“, koji je mislio da su njegovi nesporazumi nerješivi, da su se svi urotili protiv njegovih snova: i obitelj, i prijatelji, i svijet iz samoposluge u kojoj radi.) Uglavnom, summa summarum, sve što je napisao ovaj tvoj Kamov kao da mu je direktno Apolon diktirao, isto samopouzdanje, pače ludilo, isti osjećaj da je najbolji, dočim Krleža, više mi vuče na Atenu, a ona nema nikakve veze s nerazboritim Muzama. Mickey, care, došlo mi je da mu reknem, upravo si riješio sedamdeset godina dugu dvojbu koja tamni hrvatske književne pejzaže, ne jednom se dalo čuti kako je Krleža upropastio hrvatsku književnost kao malo tko, da se u njegovu slučaju radilo o okupaciji verbalnog izraza, inače samoga po sebi bogobojaznog (ili rebelijanskog), nekim ludim racionalizmom, nekim prosvjetiteljstvom, čak, možda, i nekom marljivošću. A mi smo Mediteran, mistika, čisto nadahnuće, a ne ova enciklopedijska šljaka, ne ova kinetika. Evo, njegova misao: „Mi smo svi samo vojnici na dopustu“, u pravu si, to je jedan kroz jedan čista Atena, u esencijalnom izdanju. Krleža je kao onaj morski pas bik (Carcharhinus leucas), neće pa neće da pomogne, žale se već decenijama hrvatski artisti i artistice. Na kanalu Nacionalna geografija jednom sam vidio morskog psa bika, narator kaže: ovaj ga je puta privukao zvuk ribe u nevolji. Ne moraš biti Tesla da bi znao kako on nije prema ribi zaplivao s namjerom da joj pomogne, dapače: u jednom ju je zalogaju slistio, zinuo je i – mljac. Odnosno jao, ovisi o perspektivi. I zbilja, kad poizbliže promotrim tog njegovog Pana, teško ga je povezati s Bogom koji je čak izazivao paniku, po njemu je, na koncu, dobila i ime. Ovog njegovog sve gane, padne list – Pan u suze, preleti ptica – suze, prođe seljančica – evo ih opet, dune vjetar – ponovo treptaj. S bogom koji je pucao od života, i to toliko da je na kraju napukao i umro. No kontre radi, citiram stihove iz „Pana“: „Svi mi, o, svi mi, u luđačkom ritmu,/i smijehu i grijehu hirovitu, laku,/plešemo ravno u mrtvačku raku.“ Nije loše, kaže Mickey, no gdje je to od: „ruke te moje bujme - oh, daj mi šapat krvi.“ Šapat krvi… čovječe. Kakvo prefrigano nagovaranje na blud… Ili kad napiše: „pospana je krv naša - u bdijenju je spas naš.“ Pa ovo: „Spremna su jestiva, sablasti, želim ti dobar tek,/jedan je tanjir, Kitty, i tjelesa su naša jestivo;/vjenčani smo, ženo - u crijevlju nas čeka pir…“ Već nadimak Kamov uzeo je prema biblijskom Kamu (Hamu), Šnajder u svom inače izvanrednom eseju o njemu kreće u smjeru da je time imenovao sama sebe na pravi način, kao nešto opasno. Ja mislim drugačije: imenovao se kao nešto bezopasno u odnosu na svoju braću Sema i Jafeta, koji još odonda ratuju, lažima, prijetvornošću, lažnom poviješću, svaljivanjem sve krivice na ovog nesretnog Kama (Hama, al' odsad Kama) jer se odvažio vidjeti očevu golotinju. Kako li bi danas Kamov gledao na ove što se predstavljaju (i) kao njegovi nastavljači, još bolje, trebalo bi napraviti („Pa napravi je onda!“) tabelu hrvatske književnosti da se vidi tko ide čijim stopama, imena iz kojih se ona račva ima tek nekoliko. Kao i u književnostima drugih naroda, uostalom. Sjajan esej o ovoj trojici braće napisala je Simone Weil. Jafet je predak naroda lutalica. Sem je predak Semita, Židova, Arapa, danas, navodno, i Feničana. U nadi da vam je poznata biblijska zgoda – prvo zabilježeno strašno pijanstvo i Kamov upad u šator pijana oca, gdje ga vidje „obnaženog“, tj. „vidje golotinju njegovu“ – hitamo dalje. Ali ne odmah: Weil tako jezivo pijanog Nou opisuje kao nevinog poput Adama prije pada – ovo nije nagovaranje na rakijicu, nego analiza teksta koji analizira stanja koja mi današnji, ne bez razloga, osuđujemo. Ovdje je najvažnije, u ovoj paraboli o ljudskoj povijesti, ili hrvatskoj književnosti, da paralelno, uvijek, imamo – misli Weil – djelovanja sila koje su tekle kroz sva tri brata. Heleni, tj. Ahajci koji prvi stižu u Heladu, dolaze u neznanju – tako tvrdi i Herodot – i ondje počinju učiti. Oni su potomci Jafetovi, a on nije htio vidjeti očevu golotinju, pa je nisu htjeli gledati ni oni, nego su imenovali brojna imena za jedan fenomen. Ostali narodi, piše Weil, potekli od ova dva brata koja nisu htjela gledati obnaženog oca, na sličan su način u neznanju bauljali tadašnjim svijetom. („Kakve ovo ima veze“, pitat ćete se. Kazat će vam se samo.) Rimljani su, tako, bili potpuno gluhi i slijepi za sve što je duhovno, a donekle su se humanizirali pokrštavanjem. Izrael, odnosno Židovi, nisu htjeli Boga koji se obraća duši intimno, nego nekog javnog Boga, karizmatičnog, mrkog, strogog, koji ujedinjuje zajednicu, pa ni oni nisu htjeli „učiti“. Većinom svijeta vladala je (i vlada) „niska idolatrija“, narodi su jedni od drugih nasljeđivali predrasude, jednako tako i njihovi pisci, naši pisci. Kršćanstvo (stavimo ovdje „književnost“) smjesa je sva tri Noina sina, iako oni ne idu skupa. Ova dva da, ali Kam nikako. On je drugačiji. Povijest domaće književnosti, sa sviješću o književnoj kvaliteti, mogla bi se pisati s pozicija Sema i Jafeta (to bi vam bili Miroslav i Krleža) i Kama (a to bi bili Kamov, Vida, Ujević, Parun, npr.). Sem i Jafet su moć, sila, prisila, nasilje, aparat, država, fakultet, vojska, nabrajajte dalje. A Kam bi bio proganjani, čisti, onaj koji vidi i mora bježati zbog toga, bježati od ovih koji odbijaju biti nagi, kojima su potrebne haljine sačinjene od kolektivnih tijela, koje štite od svjetlosti svo ono zlo koje svatko nosi u sebi. Kamov je u ovom smislu bolje i od Šnajdera naknadno znao što si bira za ime (iako to i Šnajder zna). Na sve Kamove sinove bačena je kletva, kaže Weil, i to ona koja je zajednička svim stvarima, svim bićima koja višak ljepote i čistoće osuđuje na nesreću. „Osvajači su uvijek potjecali od dragovoljno slijepih sinova.“ Amen. 

post scriptum, doduše tuđi:

„Najprije on je otpadnik, a znanje je prokletstvo, vid je nesreća. On vidi, dok ostali, koji su samo potomci, idu natraške. Vid ga izdvaja na temelju uvida. On je razlika u koju se investira.“

Slobodan Šnajder