Da bi se napisalo takvo djelo, u stvar su se morale umiješati Muze. Imamo ih tri, izvorne, kasnije je ovo Ministarstvo zaposlilo još službenica, možda zbog pomame za stvaralačkim poslom, možda jer se proces nadahnjivanja birokratizirao, pa se Aoidi, Meleti i Mnemi nije dalo zezati s ovim novopridošlim umjetnicima, pa su im dali nadahnuće kakvo i zaslužuju, vidjevši u svemu neku nečasnu ambicioznost, a ne nastojanje da se kroz djelovanje kanalizira rad „viših sila“. Čak i ove tri vrlo brzo dobivaju „četvrtu ortakinju“, Arhu, a nakon ovog prvog popuštanja pojavljuje ih se još čak devet. Ivana Brlić Mažuranić sigurno je imala komunikaciju s ove prve tri, a većina autora koji se poslije pojavljuju malne da traže proširivanje spiska s još rodijačkih veza izvedenica iz ovih devet mlađih, jer je i najpomnijem čitaču teško odgonetnuti zašto mnogi od pisaca pišu: nemaju što za reći i ne znaju kako, osim marljivog slaganja rečenica u njihovu djelu nije moguće pronaći nikakvu iskru. Pa ja mnim da je za ovakve autore-ice zadužena muza Magareta, neopisana od Grka, ali je bjelodano ovdje, među nama, a ona je zaštitnica svih onih koji misle da je npr. pisanje samo marno kuckanje slova po papiru. Zaštitnik Muza je Apolon, uz Zeusa najznačajniji Bog. Walter F. Otto ga prikazuje kao neobično nadmenog: pojavi li se, smjesta pokazuje nadmoć – nešto kao Muhammad Ali božjeg svijeta. Grandiozan, a ne graciozan. Vrhunski atentator, Lee Harvey Oswald bez pomagača, koji sam može pucati sa svih strana: Ahil, najveći junak, poljubio je ledinu jer se njemu zamjerio. Iz njegove je kićene, grmljavini sklone prirode moguće izvući oholo ponašanje svih koji se bave umjetnošću, poglavito pisanjem, pogotovo onih koji traže da se sve što su na ekran namrčili štuje kao objava nekog važnog, transcendentnog bića. „Meni Bog diktira moje knjige“,  rečenica je koju se i u domaćem prostoru moglo više puta čuti – za ovo valja kriviti Apolonovu prirodu, on je Bog koji svemu s čime kontaktira daje ovakvu intonaciju. Što je podnošljivo kada su rezultati kao u Krleže, Ujevića, Parunice, Šopa, Dragojevića, ali ozbiljno zapinje kada je očito da se za stvar koju npr. upravo čitate založila deseta, dopunska Muza Magareta (koju iza leđa zovu i Tovarka), kada osim marljivosti i neobične, tajanstvene sklonosti da se pišu knjige za koje će poreski obveznici, po vašem sudu, biti dužni davati novce, nema ničeg drugog među koricama. Samo Grci, čije neke riječi više nismo u stanju prevesti poradi propadanja jezika kojim se služimo (ne samo mi, Hrvati, nego svi), mogli su ovakvom kočopernom, kompetitivnom šampionu poput Apolona, podariti i sublimnost – to je otprilike kao da kažete za nekog šaketanju sklonog susjeda da je ujedno i najnježniji čovjek kojeg ste ikada upoznali, bez i najmanje volje da se u ocjeni nježnosti ista dijeli s onim eksponentnim dijelom susjedove osobnosti. Je, ali je k'o ona krava iz pouke: daje mnogo mlijeka, no smjesta i prolijeva. I što reći Mickeyu na Camdenu, kakvu situaciju imamo početkom stoljeća, što mu ubaciti u ruksak? Imamo Janka Polića Kamova kojeg otpočetka bije glas da je napetije živio nego pisao – Slobodan Šnajder je, među prvima, konstatirao da bi povijest hrvatske književnosti izgledala drukčije da je poživio, da Krleža ne bi imao ni približno ovakav ugled kakav je stekao. Da bi Ujević, sa svojim istočnim maglama morao djelovati mnogo zapadnije, jer bi ga vulkanska priroda ovog temperamenta nagnala da se utabori bliže zapadnoeuropskom kulturnom krugom. Ili bi morao, kao Veljačić, zaprašiti na totalni Istok, no tamo, kao što znamo, nema ove balkanske rakijice. „Rakijice, kažeš, a što je to?“, zakliktao je Mickey, „Neka vaša droga?“ Ma nije droga, moj Mickey, nego tuga neprebolna, užas živi, ono što je u Srednjem vijeku bila kuga, to ti je na početku dvadesetog stoljeća u domaćoj mi književnosti bila rakija, čak kada su u pitanju i ovi trezveniji od Kamova. I jedan je Krleža rekao da bi načisto propao da je nastavio živjeti kao što je prakticirao dvadesetih godina, kada se po Zagrebu klatio s Ljubom Babićem, slikarem, drugom mu i istim jednim takvim krivo shvaćenim slučajem kao što je i sam veliki Krleža. A Kamov, to je Irvine Welsh prije vala sintetičkih droga, s tim što se on nije drogirao, nije navodno ni toliko pio, to se obično ovako u našoj znanstveno-biografskoj literaturi opisuje: pio je doma, ali ne zna se, nema materijalnih dokaza da je istu stvar radio i Italiji, Francuskoj i Španjolskoj. No nije stvar u biografici kao metodi, nego njegovom tekstu. Matoš mu zamjera novinski stil u pisanju, preveliku produkciju i smatrao je da je umro taman kad se obučio postati pravi pisac. Znači, nema smisla da ga stavljaš u ruksak, to je priča o nama, o onome „što je babi milo, to joj se i snilo“. On je u jednom trenutku impostiran kao potencijalni genij da bi se relativiziralo onoga kojeg je jedan režim već postavio na pijedestal, taktika draga Hrvatima, a kako je kod drugih naroda – nisam pratio. Na koncu, imate i vi Englezi („pardon, ja nisam Englez, nego irski Cigan“) kada govorite o Marloweu kao većem Shakespeareu od Shakespearea, čak i u nelagodi koju osjećate što je najbolje drame kod vas napisao momak koji je došao sa sela. Kamova više nego Krležu cijeni i Parunica, kaže kratko „talentiraniji“, njoj možemo vjerovati, iako i ovdje možda preteže želja da pisac koji piše dobro i živi dobro, a Krleža je, kako znamo, u ovom smislu, a izvan svake ideje o luksuzu, živio stilom kojim su mnogi domaći pisci bili izrazito nezadovoljni. S razlogom ili ne, ne znam – jesam pratio, ali iz takve daljine da nisam bio u stanju ništa jasno razabrati. Homer nigdje ne kaže da je Apolon pjevao, kod njega su za to zaslužne Muze, a u jednom trenutku pored Krleže su bile Muze (a kritizira ga se kao da ga nadahnjuje direktno Apolon, pa je on onaj koji sve mora): kada je pisao „Pana“, u zapadnoj Slavoniji, s obroncima Papuka u daljini i zujem muha koji se može čuti jedino u krajevima gdje još ljudi drže krupnu stoku, s vinogradima po kojima zuje pčele, kada Krleža stupa u kontakt s jedinim Bogom koji je umro, u vrijeme cara Tiberija, kada je ova vijest došla do Tama, mornara koji je putovao za Italiju, a čuo ju je kada je prolazio pored otočja Paksi. No kada se god rodi netko sa zbilja dobrim sluhom, a to su bili i Kamov i Krleža, Pan se nekako pojavi, iz tajanstvenog portala znanog samo ovima najčulnijima, najosjetljivijima, ovima, tada, učenicima onog strašnog Friedricha Nietzschea, mornara koji je odnekud donio još goru vijest: Bog, generalno, je umro. Generalni Bog. No, i poslije Tita Tito, pa i poslije Pana Pan, a i Bog poslije Boga: ovi osjetljivi čuju i na papir stave, diktirano im bilo ili ne, sljedeće: „Grožđe u vinogradu dozrijeva.“ Ah, kaže Mickey, to mogu i ja, zar je to sve, zato mu se diviš? Mickey, dragi, ti bi možda i mogao, no toliki drugi su probali pa je bilo kao da pišu samo oni, bez onog, znaš, sudjelovanja… Bez osjećaja da se nešto zbilja događa, zvučalo je automatski, bez života, prazno…  Nekako kao da te ne uključuje, a ovaj te odmah uključuje, spaja se na tebe, jer kaže: „Ko orgulje blagdanje tiho zuji zlatna pčela.“ Ajde, ovo je već nešto, kaže Mickey, iako orgulje nikada nisam čuo da su tihe, al' da bruje – bruje. Dalje se tek zakuhava, čuj, kažem mu: „Zrele se metvice truse, vlati trave se njišu/medena vimena naša sunčani traci sišu./Rajska tišina.“ I to vam je taj Krleža? Ma nije nam to Krleža, on je svašta, čut ćeš ili nećeš, ovisi o mjestu, rokovima, letu aviona, svemu. A Kamov? Evo ga: „Silovat ću te, bijela hartijo, nevina hartijo;/ogromna je strast moja i jedva ćeš je podnijeti;/izmičeš se bijesu mojem i blijeda si od prepasti;/cjelov na bljedoću tvoju - moji su cjelovi crni./Nema zakona vrhu tebe i umrli su zakoni za me;/bježim ih i bijeg je moj strelovit;/onud sam prošao, gdje plaze pognute šije,/gdje pseta slave orgije i lizanje je njihov blud.“ Oooo, kaže Mickey, ovaj kao da je iz mog kvarta, onaj drugi, tojest prvi, kojeg više cijenite (ne svi, ne svi, ubacujem) mi je sav naparfimiran, a ovaj je zapravo ljut. On repuje. Unosi se u lice. Prijeti.