I evo, drugi najoštriji sudac o hrvatskoj književnosti također pada na koljena – s razlogom – pred genijem Ivane Brlić Mažuranić. A. B. Šimić svoj tekst započinje „nepopularno“ – nešto kao Mandić prije koju godinu kada je rekao da četiri petine žena „ne zna pisati“ – i kaže: „Žene kod nas nijesu nikada dobro pisale.“ Danas bi plahom Antunu Branku zbog ovoga bila razbijana glava po internetu, onda se provukao, a lukavi lisac je u stvari napisao antitetički tekst, prvo ova uvreda pa onda panegirik ženi piscu. On u sljedećoj rečenici svog teksta pljucne i svjetske spisateljice, kaže, ni vani ne namjerih se ja često na ženskog odlična pisca, odbiju ga već nakon nekoliko stranica. Bilo je to, jasno, mnogo vremena prije današnjih blistavih dana kada se na najgori mogući način izvršava obećanje koje je, pijan ili trijezan, ne zna se, dao Branko Miljković, rekavši, prijetećim tonom je to bilo, sad je jasno, da će poeziju „svi pisati“. „Najveća je mana žena pisaca“, međutim piše Šimić, „da ne pišu ni kao žene ni kao muškarci. One najbolje pišu kad ženski pišu: ove su najrjeđe.“ Ovo bi se moglo – a uslijed razgranate i megarazvijene političke korektnosti – komotno reći i za „muške“ pisce: da uslijed želje uključivanja u svoje pismo i dio ženske osjećajnosti, pišu kao hermafroditi. Šimić favorizira žene, one su superiorne osjećajnosti, finoće i istanjenosti nerava, bliže su umjetnosti nego muške im kolege, mrki tikvani. „Stil nijanse, stil igle i svilena končića, stil tanano sitna rezuckanja, stil cizeliranosti – odgovara ženi ljubiteljici cvijeća i parfema, muzike i sanjarija, krhkih finoća i delikatnih kratkotrajnosti.“ Nakon toga ide jedna Šimićeva opaska o razlici između novinskog i književničkog stila. Rijetko, kaže, pišu književnički, no iako bi svima trebalo biti jasno o kakvoj se razlici radi, neki od najknjiževničkijih tekstova objavljeni su (i pisani) za novine. Matoš, npr. a upravo na njega se Šimić poziva kada piše o Ivani Brlić Mažuranić. „A. G. Matoš, koji je malone puna dva decenija bio strah, crni strah, mač i toljaga mnogim našim piscima, koji je proglasio i poeziju Vidrićevu pokušajem i poeziju Rakićevu imitacijom i poeziju Dučićevu snobizmom, našao je dječju knjigu o šegrtu Hlapiću klasičnom knjigom obarajući se pritom na hrvatsku kritiku i na hrvatsku publiku, koja nije ovo remek-djelo ama niti zapazila.“ Šimić baca opkladu: „Priče iz davnine“ su knjiga koja „ostaje“. Kaže da je ona epska priroda, kao njen djed Ivan Mažuranić (jedan od tri hrvatska pisca za koje je polonist Zdravko Malić rekao da imaju kičmu), i kaže da je to rijetka sposobnost jer danas pisci uglavnom opisuju, ne pripovijedaju. Onda, ona zna hrvatski jezik, što Šimić također proglašava za rijetkost, boljka je to preživjela sve do današnjih dana, kada mnogi pišu nekim kockastim jezikom dobrim samo za gađati lošeg susjeda u glavu. „To nije malo u jednoj zemlji, gdje je rijetkima dana ta milost od Boga, gdje i neki jaki talenti pišu vrlo lošim jezikom.“ Otmjen ukus i otmjena naivnost, kaže Šimić, odlike su njena stila. Stil je muzikalan, riječi idu u prekrasnom ritmu proze. Citira: „Nosi vjetar čun i nanese ga do mora neznanoga, do ostrva do Bujana. Pliva bujno ostrvo kao zeleni vrt. U njemu bujna trava i tratina, u njemu loza vinova, u njem mandula rascvjetana. Nasred ostrva dragi kamen, bijel gorući kamen Alatir. Pol kamena nad ostrvom žari, pola pod ostrvom u more svijetli. Tuj na ostrvu Bujanu, na kamenu na Alatiru, sjedi Zora djevojka.“ Opis kola patuljaka također ga se dojmio: „Pa, zaigra kolo: po ognjištu, po pepelu, pod stolicu, nad stolicu, po čupu, na klupu! Igraj! Igraj! Igraj! Brzo! Brže! Ciliču, vrište, guraju se i krevelje. Sol prosuše, kvas proliše, brašno rastepoše.“ Daje i kompliment da knjigu nije bilo potrebno ilustrirati, nije joj potrebno ničega osim autoričinih riječi. „Tako je velik taj čovjek (Regoč), da bi tko pomislio: ono se crkveni toranj povalio uza zid.“ Smjele i sretne komparacije: „…pod gorom dva zlatna polja kao dvije zlatne marame, na njima dva bijela sela kao dva bijela goluba.“ I onda Šimić konstatira sljedeće: mi zapravo i nemamo suvremene proze, pripovjedačka nam je književnost tako stara kao neki sad već davni „ruski i franceski  (to on tako piše) pisci“, a imamo izvanrednu knjigu za djecu. „Hrvatska knjiga, pisana prozom, pa ipak dobra: kako je teško pojmiti.“ I onda kada se u toj književnosti dogodi knjiga, to bude knjiga za djecu, i tu knjigu napiše žena. Za poludjeti u jednoj patrijarhalnoj kulturi u kojoj je i dandanas pop sinonim za mudrost i znanje. 

Ovaj moj Mickey digao bi obrve na Ivanu Brlić Mažuranić, a još bi ih više digao na Mariju Jurić Zagorku, koja ima tu sreću ili nesreću da je preziru svi ozbiljni hrvatski pisci, premda ona i dandanas po antikvarijatima drži cijenu, dok paralelno knjige naših veličina odlaze po cijeni od 5 kuna. Čudni su putevi ukusa! Naravno da je ovo ne čini književno vrijednom, ali treba i ovakve stvari imati na umu. A. B. Šimić, da nije napisao nijedne pjesme, značajan bi bio jer je skrenuo pozornost na jedan fakat koji do danas u našoj književnosti stoji kao tvrda predrasuda: kritičari pišu drugorazrednu književnost, prvorazrednu pišu pjesnici, prozaici, dramatičari. Šimić je bio, ono što se kaže, genijalac, pa je kroz ovakav pogled gledao kao kroz razvaljenu tarabu: „Kad bismo nekoga pitali, bi li mu draže bilo imati sve što je dosada napisano o Raffaelu ili jednu Raffaelovu originalnu sliku, on bi se ipak odlučio za sliku. Ta misao, koju sam, ne znam više gdje, pročitao, ne sokoli baš jako kritike. Može, istina, kritika biti vrednija od kakve cijele izložbe, jer svaki slikar nije Raffael. Može se misliti kao Réne de Gourmont, koji veli: Ja ne vjerujem da je tolika razlika, koliko se govori, između kritike i stvarača… Treba isto toliko dara da se bude veliki kritik koliko da se bude veliki pisac romana.“ Ono što Šimić govori je: kakva je kritika kao tekst. Je li ona loša, kao što može biti loša neka pjesma, u tom tekstualnom smislu, ili valja tekstualno. Knjiga Krležinih polemika književno je superiorna cjenjenijim formama, osim ako ih nije pisao neki naš Dante. Kao što interpretacija tuđeg teksta, ako ju je radio takav kapacitet poput njega, može biti superiorna svemu drugome što se napisalo – može biti sonetnija od soneta. Priča o Ivani Brlić Mažuranić toliko je suvremena po svojoj književnoj vrijednosti i cilju, jednako kao i ovdje usput spomenuta Marija Jurić Zagorka, koja je davnih dana pokrenula prvi časopis za žene i bila takav talent za zaplete, superioran čak i jednom Karlu Mayu, također kada je njegova domicilna književnost u pitanju jednom podcijenjenom piscu. Ljubav spram književnosti rađa se u takvim rukavcima, ondje se uče oni prvi zapaljeni koraci kroz ove paralelne svjetove, a mnogi je veliki čitač pretkraj života imao samo jednu želju: još jednom provjeriti ove rane, prve ljubavi. I kad kao test uzmete Maya i usporedite ga s hit piscem kao što je npr. Dan Brown, već nakon prvih poglavlja možete konstatirati samo jedno: May mu je superioran, melje ga svakim retkom. A kod Ivane Brlić Mažuranić radi se o nečem drugom: o rasnoj prozi majstorice jezika, vješte na malim i velikim terenima jednako, percepcije sposobne da sve vidi kroz ujedinjujuće slike. I da Mickeyu prodajem knjige, „Hlapića“ i „Priče iz davnine“ bih mu ubacio u torbak već u prvom trgovanju.