Apolona Muzageta mi, kada sam čitao o jednoj prepisci između Rolanda Barthesa i Emila Ciorana, pomislio sam: evo nekoga tko, napokon, zna o čemu se radi. Cioran piše o Barthesu kao kritičaru u modi (dandanas mi je teško smisliti točniji opis njegove semiotičke osobe), „sa svojom telećom glavom“, izvještava nas o pismu što mu ga je ovaj poslao nakon čitanja Cioranova predgovora Josephu de Maistreu, pa mu kaže: nisam čitao ništa vaše… Cioran odmah konstatira: mislio sam da je tip skromniji. „Nema ničeg goreg od oholosti koja se skriva iza teleće fizionomije.“ I onda kaže nešto prevažno: iskrenost, kada graniči s nepristojnošću, zauzimamo samo spram ljudi koje smatramo neizmjerno nižima od sebe. U književnim se krugovima, međutim, smatra, s pravom, identična s prostaklukom ili provokacijom. „Nemamo prava reći piscu što stvarno mislimo o njegovu djelu: osim ako mu se ne divimo.“ Ovako otprilike, kako je Matoš, pišući o konstantnoj književnoj krizi u Hrvata, rekao za neke svoje prethodnike: „Mažuranić, Preradović, Šenoa i Kranjčević su talenti koji bi bili na čast svakoj svjetskoj literaturi.“ Ima i zanimljivih konstatacija, pogotovo u svjetlu naših kolumnista i pisaca, kada Matoš napiše: „Onda žurnalizam. Kao svuda drugdje, i kod nas dnevnik istiskuje knjigu, novinar književnika. Napredak novinarstva, naročito spekulativnog, znači nazadak naše literature. U teškim našim prilikama, u času kad nam je ugrožen narodni opstanak, kada nam je u opasnosti ono malo pravica i samostalnijih tečevina narodnih, u tim mučnim dnevima naš svijet nema i ne može imati drugog smisla i zanimanja osim za politiku.“ Zamislimo ga kao člana nekog vijeća za dodjeljivanje potpora. Mnim da bi Matoš smjesta eliminirao sve koji se, uz literaturu, bave nečim drugim, pa im je književnost hobi. Ima u takvom njegovom zamišljenom stavu logike koja izvire iz tekstova koje je pisao. On je vazda kukao kako mora čitati ljude koji pišu u slobodno vrijeme, a ovdje – mislim na današnji trenutak – dodjeljivanje potpore ne znači da će autor buduće knjige otići na neplaćeni godišnji i posvetiti se pisanju, nego da će biti plaćen za knjigu za koju nitko, pa ni on sam, u tom trenutku ne zna kakva će biti, osim ako nije samoljubivo, neiživljeno čudovište bez imalo dvojbi oko svojih sposobnosti. Ovo bi Matoša razjarilo, o tome nema ni najmanje dvojbe, koliko god bi ga s druge strane možda veselila državna skrb o knjizi. On bi morao plivati između ove dvije mogućnosti, a kako bi plivao, eto ja mislim baš ovako: prvo trebate podržati pisce a tek onda profesore, ginekologe, fudbalere i fudbalerske supruge te portire koji su nakanili pisati lijepu literaturu. Kuka on o mecenatu, kaže kako se obilato pomaže kazalište (danas bi dodao na listu i film), a da je književnost nešto u rangu heklanja goblena, nešto toliko privatnog značaja da je to isključivo stvar pretendenta na umjetnost, s kojim država ne treba imati nikakve veze. Dere po kazalištarcima da u godini dana „nijedared“ ne znaju svoju ulogu, „što često čak i šaptačeve namjere krivo tumače: ta čeljad harči relativno masne plaće ni za kakav posao, dok cijeli niz literarnih talenata, naročito mladih, crkava po kafanama uz neplaćenu bijelu kavu i čeka da nakon svršetka balkanskog rata ode tamo gdje se više cijeni vrijednost darovitog pera.“ Matoš krši ruke nad stanjem u kojem svi umjetnički rodovi osim spisateljskog imaju besplatne radionice, ogrjev i poslugu, a pisci „kubure“ na rubu neimaštine, potplaćeni za svoj rad: pisac drame dobiva višestruko manje novaca ne samo od redatelja, nego i od glumaca najmanjih uloga, kao da bi sve ovo bilo moguće – cijeli taj pogon – da on nije napisao dramu. I onda jedan zanimljiv moment: u Srbiji, piše, sve vlade podržavaju književnike čak i kada su politički protivnici, što podsjeća na jednu rečenicu, koja se već desetak godina vuče po hrvatskoj književnoj sceni: vi Hrvati pišete za Ministarstvo, mi Srbi za tržište. Ona izaziva suprotne asocijacije od Matoševe opaske, ali se radi o specifičnom načinu funkcioniranja književne scene: pisac u ovoj susjednoj nam zemlji – pisac a ne neki zaposleni na xy poslu, koji u slobodno vrijeme piše – dobiva mjesečnu apanažu, s njegove je strane vlastima podastrijeti dokaz da živi od pisanja. Kulturnije zemlje, poput Češke, Slovačke, Poljske, odlaze i korak dalje, pa vode posebnu skrb o ovim zanatlijama pisane riječi, no mi smo od ovakvog rezona nesnosno udaljeni. Matoš navodi primjere: oholi Ibsen, kaže, bio je stipendista svog malog naroda. Da se ništa nije promijenilo već više od stotinu godina dokaz su ovi redci: „Ništa poučnije za naše prilike od eventualnog vladinog priopćenja iz kojega bi se vidjelo tko sve u ovoj zemlji uživa zemaljske potpore. Najprije djeca ili rođaci viših činovnika i njihove svojte, dakle većinom djeca iz dobrih kuća. Dok u drugim zemljama uživa stipendije sirotinja, kod nas ih imaju većinom svojaci imućnih kojima su već plaće državna pomoć. Onda profesori, naime protežirana i dobro opisana gospoda što se u Europi spremaju za kakvu posebnu struku.“ Ovi posljednji, to su vam oni koji si kod nas tepaju da su genijalci. I onda Matoš piše ovo: „Mi imamo raznih literatura, tek nemamo literatske, naime one koju stvaraju književnici. Kako kod nas književnik ne može biti samo književnik, ne mogući živjeti od pera, književnik, pravi književnik nije niko, dakle književnik, diletantski književnik je svako i svaki može – kao u crkvu – ući i serbez izaći iz naše literature. Mädchen für Alles. Kod nas nema inteligentnijeg čovjeka što nije – barem u mladosti – muze napastovao. Zato ima naša književnost i danas potpuno diletantsko obilježje, pa dok se i sada događa da diletanti u oskudici drugog posla ostanu do smrti književnici, mnogi rođeni književnici u takvim paradoksnim prilikama prestaju pisati.“ (…) „Dok je kod drugih naroda književnost obično izraz iskusne duše i slika potpunog, zrelog razvitka umjetničkog, kod nas je obično posao mladih, često potpuno zelenih, tek od sise odbijenih duhova, pa se svojedobno čak formulisala čudna teorija Mladih i Jakih, dok se zna da je žalosna književnost u kojoj je nezrelost znak snage a zrelost krhke senilnosti.“(…) „Naša književnost, u stvari diletantska, dijeli se u književničku, profesorsku, omladinsku, žensku, snobovsku, u literarnu, neliterarnu i antiliterarnu literaturu. Književnička književnost, naime literatura što je stvaraju ljudi književničke naobrazbe, književničkog temperamenta i dara, književnost rođenih književnika koji rade bez obzira na spoljne prilike, onako kako dišu, kojima je život knjiga i knjiga život: takva literatura u nas gotovo i ne postoji, a njeni reprezentanti su u tolikoj manjini te gotovo iščezavaju, imajući u najboljem slučaju tek idealnog utjecaja, dok u našoj književnoj republici vedre i oblače poluknjiževnici.“ Nastavlja Matoš derati po sceni njegova vremena, a teško se othrvati osjećaju kako se sve što piše odnosi i na nas, pa je onda svako klanjanje njegovu geniju licemjerno, jer se na nijedno od upozorenja, a ispisao ih je mnogo, nije obratila nikakva pozornost: mi mislimo da kada se piše kritički o sredini, da se tada piše o drugima, ne o nama, izuzetima redovno iz svakog negativnog konta. Profesore, koji, piše, mogu biti obrazovaniji od pisca, smatra tek braniteljima autoriteta, jer baviti se knjigom, to vam još ne znači književnikovati. „Njima je važniji kakav nečitani autor iz 17. vijeka od najživlje i najbolje savremene literature.“ (…) „Naša Akademija je prava profesorska tvrđava, hram čistog duha profesorskog, toliko zatvoren nama, profanim literatama, te nas hvata pobožna jeza već pri pomisli na akademske naše duhove…“ (…) „I DHK je puno veleučene profesorske gospode, naročito Čitaonica, pa prolazeći ovud imam vazda strašni osjećaj trećeg reda…“ Nije poštedio ni kritiku: profesorska je plašljiva, mladi rukuju terorističkim sredstvima, nasilnošću nadoknađuju ono što nije moguće nadoknaditi: znanje. „Samo u našim kukavštinama može se događati da mafija mladih literarnih neodgovornih apaša u ime tobožnjih novih i naprednih fraza omalovažuje zaslužne ljude. Samo u savremenoj kukavnoj Hrvatskoj može kritika biti ordinarna osveta…“ No kada je bio topao, bio je to kao malo tko. Dva najoštrija pera hrvatske književne kritike, Matoš i A.B. Šimić divili su se literarnom daru jedne dame bajke: Ivane Brlić Mažuranić. Kad piše o njoj, a već naslov teksta, „Klasična knjiga“, kao da je uklesan u mramor, ne preostaje ni rječitom Matošu posegnuti za konvencionalnim i često rabljenim usporedbama s biserjem. „Čudnovate zgode šegrta Hlapića“ za Matoša su remek-djelo. Koliko je bio u pravu pokazalo se kroz sve ove godine od tiskanja knjige. „Prekrasna knjižica“, piše on, i čekam li ga čekam da netko primijeti ovo literarno čudo. Uzalud sam čekao jer takvog nisam dočekao, zapisuje, pa nastavlja: najbolje knjige čovječanstva napisane su tako da ih mogu čitati djeca i odrasli podjednako: Homer, Don Quijote, Robinson Crusoe, Gulliverova putovanja, basne Pilpajeve, Ezopove i Lafontaineove, no knjiga Ivane Brlić-Mažuranić od posebne je vrste: njena su čuda čudesna, ali moguća, zamisliva, realna. Njen svijet nije izmišljen, nego stvoren, a magija njene riječi je tako velika da nas primora na gledanje više ne svojim, nego djetinjim očima. „Blago onome koji ostaje uvijek mlad, koji se nikada ne zasiti i ne blazira, koji se uvijek umije diviti i začuditi! Evo nekoliko njenih rečenica, da se osjeti o kako se velikoj spisateljici radilo: „Jer i konji postaju sijedi, premda nemaju takvih briga kao ljudi.“ „Jer papige nose svoje znanje na jeziku, a ne u glavi.“ Već sam opis Hlapića je remek djelo minijature: „Šegrt Hlapić, malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce…“ „Njegova slova bila su velika i grbava kao kruška.“ „Grmljava je tutnjala kao da se željezna kola po nebu voze.“ „Svi su (djeca) bili kuštravi i topli kao ptići iz gnijezda.“ „Oblaci ne idu onako kako ljudi govore, nego onako kako ih vjetar nosi.“ „Jer se ljudi ne poznaju po odijelu  nego po očima.“ „Zato treba uvijek malo pričekati prije negoli se počne uzdisati.“ „Na sajmu ljudi tako halabuče da nitko nema po danu vremena misliti na ono što će biti uveče.“ „Svi veseli ljudi jednako pjevaju.“ „Iz polja i livada došla je mudrost u Hlapićeve školske i sve druge knjige…“  Jedino što odlikuje dobru knjigu je DOBAR stil, kaže Matoš, kao da ima na umu sve ove vijače fabula toliko predvidljivih i dosadnih da znaš kako u glave njihovih tvoraca nije ušlo ništa iz polja i livada, ništa iz vanjskog svijeta. Kakva carica, ta Ivana Brlić-Mažuranić, žena koja je, a ovdje je navedeno tek nekoliko rečenica iz njena opusa, ovim citatima zasjenila kompletnu suvremenu hrvatsku književnu scenu, nesposobnu misliti u slikama. Kao, uostalom, i misliti u mislima. Osim vrlo, vrlo rijetkih izuzetaka. No jedna i jedina je autorica „Priča iz davnine“.