I tako, ni ne primijetivši, obiđoh ja s Mickeyjem jedanaest krugova po Camdenu, a da mu nisam stigao spomenuti neke važne asove iz naše književne bašče. Već smo pijuckali cijeđenu naranču kad mu ja, više nabrzaka, nego pretjerano koncentrirano, izdeklamirah nekoliko imena: Marinković – hrvatska posla, remek djelo „Kiklop“ tiskao u Beogradu. Dragojević: maločas hvaljeni Mandić promašio je kod njega više puta, pisao je da se osjeti na habit. Promašivao je, nastavljam, i fatalnije, bar kada je moj ukus u pitanju: pljuckao je po Mirku Kovaču, jednom istinskom pojačanju hrvatske književnosti, u čiju je reprezentaciju pokušao ući kad su počeli ratovi, ali ga naše veličine nisu zarezale, ali ama baš nimalo, iako je za cijelo vrijeme svog djelovanja u Hrvatskoj bio ovdje jedino za što bi se moglo reći da je veliki pisac. Tribuson: odlični krimići. Slamnig i spomenuti Šoljan bili su pametniji od svog talenta, imate i vi sigurno takve. Mi Cigani?, upita Mickey, pa nastavi: Nemamo, ili jesi ili nisi. Ovo je moguće jedino u kulturi, da bolje izgledaš nego što jesi. Ha, otpovrnuh, i u nogometu. Za Šukera je Maradona rekao da je uvijek izgledalo da igra bolje nego što je igrao. Imali smo neviđeno pametne osamdesete godine, nakon kojih se kalendar nastavio okretati u neviđeno glupe devedesete – jer kad se gine, nema tu neke pameti, moj Mickey. Nema, nema, kaže on. Dubravka Ugrešić, carica – oprostite na izrazu, mi ovo pričamo pored pijace. Devedesete je obilježio jedan časopis, Feral Tribune, a književnost nam se nastavila raspadati slijedom prošle države i sve do početka dvijetisućitih  svi čitači knjiga imali su osjećaj da se do u beskraj u književnosti devedesetih – najslabijem dijelu osamdesetih – ponavlja prošlo desetljeće, ovaj puta kao farsa, jer je velika većina rokera i pisaca iz tog desetljeća crnu kožnu jaknu zamijenila istobojnom uniformom. Nekima je crnilo s te uniforme zauvijek upackalo lik i djelo, iako ih se podosta pokušalo oprati ekstremnim ljevičarenjem i post-internacionalizmom, koji im se valjda uklapa u post-modernizam. Pišem ovo drugo s crticom u čast Martina Heideggera. Čije su „Crne bilježnice“ svi osudili, iako nitko nije shvatio ni slovceta „Bitka i vremena“, jer da je, znao bi da pretkraj te knjige Heidegger jednako kemija narod kao i u inkrimiranom rukopisu, ali namjerno neću navesti taj dio, u nadi da će likovi koji su ga slavili donedavna, napokon pročitati njegovo glavno djelo. Moglo bi im to promijeniti život nabolje. Većina autora, čim im se postavi mikrofon pod njušku, počne pljuvati po rubrikama za kulturu. Te individue ćemo preskočiti, iako ja ne pišem književnu kritiku, solidarniji sam ponekad od Lecha Wałęse iz sindikata Solidarność. Satan Panonski ima nekoliko proznih stranica koje životnošću nadmašuju sve što su pisali neprocesuirani i normalni. No da bi ih se našlo potrebno je pročitati knjigu. Općenito, potrebno je više čitati. Zoran Malkoč piše i piše, on živi na zraku, na terenu je, i to se osjeti u svemu što radi. On ne radi ono što ne voli, da bi mogao raditi ono što neće raditi, nego predano, fanatički čak, šalje svoje priče i zatječemo ga povremeno kao dobitnika, osvajača druge ili treće nagrade „Ranko Marinković“ Večernjeg lista. Dvije sjajne knjige putopisa objavio je Gordan Nuhanović, nepretenciozno, što može biti jednako točno kao erudicija. Miroslav Kirin dobar otpočetka dokraja. No posebno mjesto, tiho mjesto, zauzima Dinko Telećan, čija je djelatnost polivalentna. Prevoditelj, prozaik, pjesnik. U svim granama briljantan. Milko Valent piše kao prolupali bloger. Kao da je najintenzivnije, kroz stil, prošao kroz mijenu duha vremena. Ovo više nije doba slike svijeta, to je već prethistorija, nego vrijeme posta. Sada se otrov prepakirao i kola društvenim mrežama kao toksinirana riječ. Robert Perišić odgojio je najširu plejadu pisaca u državi, a sa svojim je zbirkama priča nastavio ondje gdje je stao Majetić s „Čangijem“. Edo Popović uspješno prolazi kroz tranziciju i postaje sasvim drugačiji pisac od onog divljeg autora noćnog bara i ceste. Mene osobno najviše je iznenadio roman „Simurg“ Stanka Andrića, sjećam se da sam pomisio: znači može se ovako pisati, ali se mora smisleno živjeti. Drugo iznenađenje bio je Dalibor Šimpraga s „Anastasijom“, još više od Andrića zvučao je kao netko tko, potpuno legitimno, aludira na pisce iz okolnih država, bivših sustanara u istom političkom, Titovom loncu (eto da ga spomenem još jednom, zbog budala – Lako ti je plitku vodu zamutiti i budalu naljutiti. Njegoš, navodno, uz janjetinu). No kako nam se vrijeme krati, sjene postaju sve duže, a pamćenje blijedi – jer nije se lako sjetiti „izuvajućih“ knjiga na domaćem nam jeziku, ja brzam, važnije mi je spomenuti bitna mi imena, nego držati se reda, protokola, medijske prisutnosti kojeg od autora – pa ih, valjda, ne bi trebalo preskočiti – to nema veze s mojim namjerama. Ivana Bodrožić: počela u najtežem fahu, „Hotel Zagorje“, mučna priča, ali obrađena kao za Vaš šlager sezone, moglo se osjetiti da će se razviti u jaku autoricu, što se i dogodilo. Zoran Ferić: zamislite biti u koži ovog suvremenog klasika, dok kojekakvi likovi raspredaju trebaju li njegova djela biti u lektiri – a on predaje hrvatski u srednjoj školi. Počeo dobro, pa nastavio kao vlastiti oponašatelj, pa se ponovo rodio i pojavio kao još bolji. Ivan Vidić: doslovno sve što je napisao lucidnošću nadmašuje većinu onoga što su napisali ostali. Bekim Sejranović: drug. Njegova smrt, to je kao da nedostaje  trideset stranica s kraja fenomenalne knjige koju gutaš. Divna Zečević: bilo je sjajno čitati njene pljuske napuhanom muškom rodu. Miljenko Jergović posebno je poglavlje. Dovoljno je reći da je početkom dvijetisućitih izgledalo da je sam svojim pričama i romanima razgrnuo teorijski katran prethodnih vremena. Bilo je nečeg iskonskog u sceni. Mate Matišić: on je znao zbog čega sjeda pisati. Vrhunac izdavaštva: dnevnici Zdravka Malića. I onda, Damir Karakaš. U njegovoj se biografiji ponavlja kompletna povijest moderne hrvatske književnosti. Rad u novinama, pečalba, cesta, gladovanje, stogodišnje studiranje, čitanje milijuna knjiga, sviranje čak i harmonike (Matoš je svirao violončelo, npr.). Ostat će zapisano zauvijek, ogromnim slovima na stubu vječne sramote: Karakaša nikada nisu pitali da radi u novinama za stalno, a uzmite bilo koje naše novine i pogledajte kakve sve aveti pišu po njima. Karakaš se razvijao polako, moguće je pratiti njegovu osobnu sve veću intelektualizaciju koju je u stopu pratilo sažimanje stila i gotovo anti-intelektualna poza. „Kako sam ušao u Europu: reality roman“ iz 2004. debelo prethodi svemu što smo kasnije kao reality čitali kod Knausgaarda. „Sjećanje šume“: najslikovnija knjiga suvremene književnosti. „Proslava“. No kad čovjek piše a nitko mu ne skače po glavi, onda sam bira kako će završiti to što piše. Vladan Desnica. „Zimsko ljetovanje“. Tako se zove knjiga. Šetnja kroz kemdensko putovanje hrvatskom književnošću preskače mnoga imena, ali Desničino ne može. Već naslov je metafora onoga što se dogodilo svima nama zadnjih godina, i to ne malo godina, nego godina koje su se skupile u desetljeća. Jesmo, ljetovali smo, ali usred zime, jer preko ljeta nije bilo mjesta za nas. Ni godina, nije bilo ničega. Osim nešto literature, dobre kao što i može biti ono što vam priča netko tko voli književnost. Zamislite da je djed stavio unučad u svoje krilo i da im priča priču. Mislim da je tako i Homer radio sa svojom publikom. Posjeo bi ih u svoje krilo i pričao im strašne priče o ratu i razaranju, a nitko ne bi trepnuo. Između blještavih mačeva i raskrvavljenih tijela povremeno bi se ukazalo more – more crvene boje, vino crvene boje, crvene žene i crvene pjesme. Mi još uvijek jedni drugima pričamo ovu priču. Zapravo, ne mi, nego ljudi koji su ovdje spomenuti.