Mislim da bi Tenžera bio zadovoljan što će duh u kojemu ću misliti o njemu biti posuđen od Tina Ujevića. „Književnost u domu štampe“, tako je Ujević naslovio jedan svoj tekst i odmah pogodio u bit odnosa koje je između sebe, kulture i čitatelja uspostavio novinar koji je, što god da je pisao, to radio tako kao da piše predgovore, pogovore i nad-govore. Nad-govore jer je pripadao onima o kojima je pisao A. B. Šimić kao o piscima boljima od onih o kojima pišu. Danas se, kao i u Tenžerino vrijeme, raspredalo imamo li mi kritiku. „U svemu tome sudjeluju i sami kritičari, držeći kako ih samo to pitanje izuzima od zle reputacije vlastita posla. Lisci su naučili običaje naših kulturnih salona, prema kojima su prisutni uvijek nevini.“ (…) „Prema nekim najnovijim teoretičarima (do danas se ovo probilo na ulice, op.a.), koji od razmišljanja dobivaju glavobolju, kritičar je neostvareni pjesnik, što je ravno ideji kako je pjesnik neostvareni kritičar.“ Napokon! Kasnije u tekstu opisuje takve mudrace kao alkemičare koji su u svojim laboratorijama uspjeli pronaći kamen gluposti. Scenu je opisao savršeno, a ona se do danas nije bitnije mijenjala. „U koloni beamtera, profesora, osrednjih kandidata za spomenike i oportunističkih služnika Povijesti, kojima je književnost bila tek dodatna nesreća, Ujević je uspio poziv izjednačiti sa sudbinom. Kakav izazov! Tamo gdje mnogi rade ono što ne vole, kako bi mogli voljeti ono što ne rade, to je narušavanje pravila igre. Tamo gdje veseli činovnici pišu tugaljivu poeziju, tragični Tin kiptio je vedrinom, energijom i strašću.“ I onda slijedi čuveni pasus: „Ne kažem stoga: bio je književnik. To je imenica iz koje se ne može izvesti glagol, ona nikad nije zbivanje, nego je tek puki statusni simbol, ne baš najistaknutiji među obrtničkim insignijama. Tinu je trebao glagol za ona beskrajna lutanja oceanima jezika, za euforične plovidbe kroz vrtloge duha, gdje je stvarni život bio tek dosadna luka u kojoj se pravi mornari opijaju.“ Tenžera je bio pisac, u tome je stvar. Jednako kao što je slikar Josip Vaništa, a ne bilo tko od danas aktivnih imena, napisao najbolju, najvrjedniju knjigu ove književnosti unazad nekoliko desetljeća: „Skizzenbuch 1932. – 2010. : iza otvorenih vrata“, sastavljenu, kao one igrarije na plaži, složene od kamenčića i pijeska, dobrim dijelom i od tuđih riječi. Nije ostvario san Waltera Benjamina i načinio knjigu od tuđih rečenica, ali ih je, kao Beethoven „Pastoralnu“, skockao posluživši se svime. A takav je i u „Knjizi zapisa“, koja je toliko mirna i sabrana da je moguće pomisliti kako ovaj čovjek uopće nije živio među nama. U odnosu na Tenžeru i Vaništu, današnja, pogotovo kolumnistička produkcija (iako nije u redu Vaništu gurati u taj kontekst) zvuči namrgođeno, svađalački, beskompromisno – oportunistički. Jer prvo što je moguće primijetiti kod obojice jest briljantno baratanje tišinom, gotovo da imate osjećaj kako slušate glazbeni komad, a ne čitate riječi koje su sklone rici, ugrizu i tek onda izbiju na glas kao istinoljubive i časne i vrijedne upijanja. Ne urlaju li, nije im za vjerovati. Jasno, ova dva junaka zaista odišu duhom neprodaje, duhom uspravnosti, distance, ova dva japanska Hrvata toliko su na strani svjetlosti i dnevnih peripetija da ih mogu zamisliti kako komentiraju kompletnu psihoanalizu jednom jedinom opaskom, do pola rečenice izgovara je Vaništa, a Tenžera, jer je inteligentan, nastavlja: ja snove zaboravljam, zbilja je ovdje prezahtjevna, nije ovo Švicarska, kao kod Junga. Vaništa, opisujući početke Gorgone, kaže: „I ja sam se, kao i drugi u to vrijeme, zanimao za prazninu Zena, težio, u ideologijom ispunjenom svijetu, normalnom ponašanju, prirodnom životu.“ A ovo isto moguće je osjetiti i u Tenžerinoj knjizi „Zašto volim Zagreb“, samo što se kod njega radi o proleterskom Zenu, nitko kao on nije napisao dirljive tekstove o podstanarima, jedinim suvremenim proleterima, jednako kao što je uspijevao, pišući o sportu (ja ga izvan metafore uopće ne volim, nisam taj tip čovjeka), uspijevao ono što drugi nisu kada bi pisali o najboljoj poeziji. Treća važna osoba koja je posredovala između različitih sfera, stvarajući stalno vlastitu dodanu vrijednost, bio je Igor Mandić, koji će ostati značajan na mnogo terena, od kojih je sposobnost da književnost zadrži u žiži javnosti jedan od, rekao bi njegov Krleža, preponderantno bitnih. Podigavši tiraže čak i knjigama o kojima je negativno pisao (ljudi su htjeli provjeriti je li doista tako loša), tijekom većine svog djelovanja bio je nešto poput čudnog svjetionika s kojim su polemizirali (ali samo njemu iza leđa) i oni koji se s njim nisu slagali. Ovo nije tako čudan trojac kao što bi se moglo pomisliti: sva trojica bili su lampaši, Mandić među njima kao grubijan, štemer. I na koncu, baš on potpisao je retke da se kod nas u književnosti nikada nije cijenila inteligencija, budnost, nego uvijek i stalno izmaglice, pa se više cijeni – kao što sam već naveo – neki knjižuljak pjesama iz šesnaestog stoljeća nego knjiga kritike iz dvadeset prvog. Ili eseja, svejedno. Mandićevu galamu nije jednostavno približiti Vaništi i Tenžeri. Vaništa, kada piše o Gorgoni, ovako zaključuje: „Možda je, u naš prostor, unijela nešto novo, a možda je samo rješavala naše životne probleme, tjeskobna osjećanja. Možda, osim prijateljstva i duhovnih srodnosti, nije ništa drugo ostavila.“ Ovakvu razinu introspekcije i odmjerenosti danas više nije moguće naći, svi pišu kao da pišu u kotlu pod kojim neki manijak potkuruje vatru. „Preživljuje dobro pisanje“, tako je Tenžera naslovio tekst o Matošu (ili je to bio netko iz redakcije?). Matoš po Tenžeri još uvijek (tekst je pisan 1984., Tenžera je sljedeće godine umro) puše za vrat svakome tko se kod nas lati pera. I prorokuje: a po svemu sudeći puhat će mu i sutra. Profesor revolta, „u kojem se na paradoksalan način dotiču duhovna otmjenost i literarno siledžijstvo.“ Ovako opisuje njegovu genezu: „Boraveći godinama u frankofonskoj Švicarskoj i Francuskoj, on je jedan jezik kojemu je preciznost udahnuo Pascal, a Voltaire ga pretvorio u instrument za mijenjanje svjetova – suobrazio materinskom jeziku i započeo njime – misliti. O svemu. Književnici su ga držali novinarom, novinari pak književnikom, a on je bio posvema nova zvijer na nebu nacionalne kulture – Pisac!“ I onda, još jednom da se vratimo toj podjeli, važna je i danas, a o kojoj nitko nije pisao lucidno kao Tenžera. Pisac ili književnik. „Književnik je imenica bez glagola, krepani statusni simbol, koji upućuje na drugu imenicu – knjiga, a ne na akciju koja bi određivala njegovu sudbinu. U našoj je literaturi oduvijek bilo neusporedivo više književnika nego pisaca, i zato je ta literatura tako inertna, tako trošiva i tako lagan plijen zaborava. Tu se ne pišu nego prave knjige, prema ovim ili onim obrascima, trendovima ili modama.“ Danas svi samo ukoričavaju, trebalo bi ih zvati ukoričenjaci, a ne pisci, jer je to suština njihove akcije. Ukoričiti, ukoričiti, samo šta? Pametno bi bilo poslušati Tenžeru i vratiti se Matošu. On je danas zapanjujuće aktualan, kao da, kao narod koji piše, nismo napravili nekih silnih koraka naprijed. Ne sjećam se više pišući o kome, Matoš ga ukopava opaskom: bio je to dinosaurus star tri dana. A Tenžera ovako izlaže Matoševu sposobnost u odnosu na njegove suvremenike: bio je pisac prezenta, opsesivnog vremena moderne kulture. „Srce, razum i inteligencija kao jedine autentične mjere života i povijesti.“