Nikoga ne bi bilo lakše prodati od nje. Bilo bi dovoljno titlovati onih nekoliko dokumentaraca i nema mladog čovjeka, još uvijek zgađenog našim licemjerjem, koji ne bi pomislio, pa da, to ću čitati, ovi mućci nisu nizašta, uzalud im sve što su dovukli u svoje knjige kad su takva dvolična govna. Kombinacije, kombinacije, kombinacije, kombinacije. A Vesna Parun, evo, na primjer, dokumentarac „Kad bi se moglo putovati“, svatko koliko toliko sačuvan od maskerade u kojoj se grče kulturnjaci i političari podjednako, jedino što su prvi u tome odvratniji budući se pozivaju na kreativnost i istinu, mogao bi reći samo jedno: tako vidiš o njima treba, tako treba s njima. Ni pola muke da iza nje ne stoji tako fascinantan književni opus, tako mnogo i tako dobrih stvari ujedanput, štono bi rekao Nietzsche, još jedan koji je govorio istinu čak i kada je lagao, kao u onom slučaju kada ga je studentica upitala: „Profesore, jeste li bili u crkvi?“ „Danas nisam“, odgovorio je Nietzsche mrtav hladan i okružen šokiranim prijateljima koji su znali da on ne ide na takva mjesta. Knjiga koju bih preporučio kao uvod u njen životni impuls, spram kojega je bjelosvjetska medijska priča o pobuni počesto tek smijurija, zove se „Posljednja volja Vesne Parun“, a potpisuje ju Denis Derk. Ondje ona priča o sebi, ali bogme i o nama – ne treba nju čitati onako kako smo čitali Krležu, da on to druge naziva glupanima – pa priča o tome kako sanja napraviti knjigu „Antologija nesretnih sudbina“, a bilo bi to štivo o našim promašenima, a koji su iza sebe ostavili opuse kojima se danas dičimo. Kaže da bi počela od Marina Držića. Petar Zrinski, Fran Krsto Frankopan. Katarina Zrinski. Dora Pfanova, pa onda dodaje, u njenom tipičnom, ni lijevo, ni desno, nego ravno u glavu stilu: „Sjećam se i onoga koji je isto postao akademik, a uvijek je čekao kurve pred 'Palaceom'. Kako li se ono zove? Piše nešto, a akademik je.“ Vera Škurla-Ilijić. Dubravko Škurla. Evo njegovih riječi: „Ima stihova koji se ne bi smjeli roditi i, začudo, to su većinom krotka, zakonita djeca. Plodovi bjesomučne ljubavi i ukradenog užitka sastaju se – u carstvu poezije – kao gospodari i tirani. Ja se klanjam pred tim rijetkim izopćenicima iz suvremenog uglađenog svijeta.“ To je napisao 1951. godine. On se npr. ubio. Danas nitko živ ne zna za njega. Onda se Vesna Parun odjednom vraća Kamovu i kaže: „On je po meni veći od Krleže, ali mi to mladi nismo znali jer nam je skoro bio zabranjen. Crkva ga je ekskomunicirala, roditelji isto. A on je, slično kao i ja, imao najveće neprijatelje u roditeljskoj kući.“ Zatim Mirjana Matić-Halle (završila u ludnici), „Marija Čudina, koja se propila u Beogradu“, „Beograd je tada bio sto puta zanimljiviji od Zagreba“. I onda, malo radi atmosfere: „U Zagrebu nisam imala s kim izaći. Išla sam po kinima. Za kazalište moraš biti bolje obučen. Za drugu vrstu ljudi bilo je svega. A Beograd je bio idealan baš za boeme.“ (…) „Zagreb je bio puno konzervativniji i netolerantniji i u vrijeme kralja i u vrijeme Tita. Svi koji su se iz Zagreba doselili u Beograd dobro su prošli. Slično je bilo i u Sarajevu. Nitko te nije pitao ni za vjeru ni za naciju. Tek se poslije sve to pokvarilo, kada su u prvi plan došli loši književnici i neznalice, željni rata, nesposobni za bilo što.“ Šimunović, Kumičić, Šenoa – sjajni, pošteni. Krleža, druker, nula od karaktera. Viktor Vida, nije trebao seliti, Vladimir Čerina, Dubravko Ivančan. „Onda Ante Kovačić, prozaik, on je veliki pisac.“ Ponovit ću ovo, jer u svojim tekstovima mogu što hoću: Ante Kovačić je veliki, veliki pisac. August Harambašić, isto lud. Željko Sabol, ubio se. Nikola Šop. Njega je prevodio Auden. Đuro Sudeta. Josip Pupačić. Milan Milišić. Ivo Andrić – otjeran iz Hrvatske prevelikom našom ljubaznošću. Priča ona – a ovo bi trebali pročitati svi osjećajniji mladi ljudi – o tretmanu pjesnika po manjim sredinama. Kaže da ih se omalovažava, ismijava, primorava na osamu. „Samo čestita i suosjećajna osoba može imati pjesnički um.“ Kaže da domovina mora oprostiti pjesniku zamrzi li je, a hoće, čim shvati koliko ona iskonski mrzi njega. I onda jedna mega spoznaja: pjesnik, poživi li, „ili je nedodirljiva mumija ili nije više uopće ljudsko biće i okolini samo kvari njezin imidž.“ Govori stalno o ološu doušničkom, jedino što nemate osjećaj paranoje, nego vidovitost na djelu. Matka Peića u „Antologiju nesretnih sudbina“ jer se napio, pao u jarak i umro. Shakespearea su, po legendi koja se dugo pričala u Stratfordu, iz jarka izvadile kolege pisci, no navukao je upalu pluća i umro. Priča je toliko svetogrdna da je vjerojatno istinita. Genijalna žena. Za razliku od nekih idiota koji misle da je seks, npr. tabu, ona piše: kapitalizam je tabu. I onda pita zašto. Prema tradiciji postavlja se (s pravom) narogušeno. Preuzimati je selektivno. „Previše je u njoj alkohola, dangubljenja, samohvale, pa čak i prokrijumčarene pedofilije, a bezazlene tobož.“ Jedan od njenih ljepših naslova je zbirka uvjetno rečeno žurnalističkih tekstova „Pod muškim kišobranom“. Evo kako počinje: „Po J.J. Rousseauu, onaj tko je prvi ogradio komadić zemlje bodljikavom žicom i rekao 'ovo je moje' – utemeljio je na ovom planetu privatnu svojinu. Po meni, onaj tko se prvi sjetio da – dok dažd pljušti kao iz kabla i gromovi se muklo valjaju nebom – rastvori nad svojom glavom veliki, crni, žicama opšiven i drškom od slonokosti ukrašen muški kišobran, utemeljitelj je ove naše blagoslovljene i uklete, sanjarske, tehnokratske, kućne, morbidne i još uvijek robovlasničke civilizacije. Civilizacije muške, protekcionističke, ratničke, biznismenske. Razumom sve arogantnije. Nerazumljem sve zaštićenije. I, na svu sreću, već dobrano na izdisaju.“ (…) „A kišobran možda čuči u nekoj čekaonici ili visi tupo na vješalici; ili, pak, okačen za ogradu malog lokalnog parobroda vraća se natrag u šibensku luku, posmatra panoramu, kašljuca starački, austro-ugarski i gunđa: bit će zla. Bit će još svega, gospodo moja! Bit će rata…“ Nije ovdje Nietzsche spomenut slučajno. Kada je imala osamnaest godina, Vesna Parun zapisala je u svoju bilježnicu: „Izgubljen neka je dan u koji se nije plesalo.“ Iz „Zaratustre“. Za autora kaže da joj je ostao zauvijek velika primamljiva tajna. I baš ona piše i o stvarima poput ove: baš ju zanima koliki bi joj honorar za pjesmu odobrio tucač kamena u kamenolomu ili kondukter u tramvaju. „Kultura čeka s ispruženim dlanom mrvice s velike trpeze privrede.“ No ne kaže ona ono što bi se moglo pretpostaviti da kaže, ne ide u tom smjeru, onom prvom koji vam pada na pamet. Je li književnost roba? O.K., ako je roba, dajte nam to pravo da se odmetnemo od zajednice, da prestanemo istjerivati zle duhove iz svijeta u kojemu dišemo (njezina definicija poezije), đavola očaja, ravnodušnosti, bestrasne misli, krive riječi, dosade, zapuštenosti, otriježnjenja, zluradosti i „strašnog đavola ispraznosti dovoljnog samome sebi.“ Vesna Parun napravila je od sebe maslinu koju je sama zasadila u tradiciju koja joj je nešto govorila i onda se raširila preko horizonta hrvatske poezije kao rijetko viđena biljka. Njezina je iskrenost ljekovita pogotovo danas, kada je jezik kojim se govori o književnosti do ekstrema nagrđen lažnim ideološkim i teorijskim ukrasima. U stanju je progovoriti jednostavno o svemu, ali čitatelj zna da pred njim nije jednostavna i naivna osoba, nego da je to došao netko izdaleka i sad ti daje i tvoju sliku propuštenu kroz ove iskusne, duboke oči, oprljene suncem, išibane vjetrom i iznenađujuće mlade i u takvoj jednoj tisućugodišnjoj zrelosti. „Onaj tko misli da ga ideologija pravi čovjekom, nalik je bačvi: besprijekorno začepljenoj – doduše, ali praznoj!“ „Svi su ljudi u tuđem životu lažni svjedoci; jedino se u sudnici nađe poneki koji, pod zakletvom, svjedoči poluistinu.“ „Da ustane iz groba, Paganini bi se prihvatio violine, Pasteur mikroskopa. A Napoleon? Bio bi prisiljen da živi od stare slave.“ „Kad je Kopernik rekao da se Zemlja okreće oko Sunca, jezikoslovci se nisu u to miješali. Zato se Zemlja i do danas vrti. I to bez pogreške.“ „Živjeti u bari a ne biti žaba, užasno je. Biti žaba a ne živjeti u bari – samo je netaktično.“ Vesnu Parun bilo bi najlakše prevesti jer kod nje nema one testosteronike njenih velikih prethodnika, ona je svježa, iskrena i – ma koliko oštra, ujedno i blaga kao doktor koji razgovara s bolesnom osobom. Zvuči kao netko tko ništa ne traži za sebe. Baš me zanima koliko bi momci s Collège de France sekundi izdržali preko puta nje, prije nego li bi se zavukli u koju od teorijskih mišjih rupa?