Dokumentarni film „Slavko Kopač – Barbarska profinjenost“ (HRT, 2025., režija Dražen Majić, scenarij Tamara Floričić i Maja Ivić) nešto je što ostavlja dubok dojam i poziva na višestruka gledanja. Pred očima ostaju radovi ovog slikara čiji glas prati zbivanja na filmskome platnu, tumači, govori o svom radu, važnim životnim susretima... Fascinantni su to radovi, od onih ranih, nastalih crnim tušem, pred upis na zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti, za koje profesor i slikar Tomislav Buntak kaže da očituju utjecaj Rembrantova pogleda i geste, doživljaja, pa do svega što je uslijedilo – a slijedilo je toliko mnogo toga, u raznim varijantama i evaluacijama, načinima izraza. Postajemo svjesni u kolikoj je mjeri Slavko Kopač bio inovativan umjetnik, kako je na tih način prtio svoj stvaralački put, koji je bio i nevjerojatno plodonosan, obojen snažnim vitalizmom, interesantan.
Kada kažemo Kopač, pred oči prizivamo boje, potom oblike, vidimo neka od njegovih čuvenih platna (primjerice ono s konjima, koje asocira i na prvobitne pećinske crteže, umjetnost ledenog doba...), no film prezentira i mnoge druge, možda ne toliko poznate radove, no izvanredne po umjetničkoj vrijednosti i upečatljivosti. Saznajemo mnogo, ono što nismo znali, možda i najvažnije – u kolikoj je mjeri ovaj samosvojni umjetnik disao na svoj način, a opet, u skladu s mnogim prominentnim umjetničkim izrazima ne samo vlastita doba, već onima koji su mu prethodili, i također, onima koji će tek stići nakon njega.
Dobro je kazala lijepa i pametna Annie Le Brun, u jednom kadru ovoga filma, i njena rečenica najbolje opisuje rad i postojanje Slavka Kopača, koji se, očito je to i dok se gleda film, prateći njegov nimalo ne statičan niti lak životni put, evidentno potvrđuju u međusobnom tijesnom prožimanju – On je izvan svega, on je jedan jedini, za mene. Nema ekvivalencije. On je tako jedan važan čovjek.
Jasno, nema takvog čovjeka, u smislu nema takvog shvaćanja ni izraza, takvog pogleda, takvog umjetnika. To je ono što je rečeno, a rečeno je od nekoga tko se javlja iz suštine, također stvaralačke, iz pune punine razumijevanja, stvorene kroz cjeloživotnu posvećenost, upućenost, poznavanje. Na jedan način meritornost ovog iskaza nadrasta cijelu pripovijest o umjetniku koju nam ovaj film tako slikovito i nadahnuto podastire (autori su bili istinski nadahnuti i poneseni ljepotom i važnošću Kopačeva rada, impresionirani njegovom ličnosti, koja je išla svojom stazom, kroz šiblje, stranputicom, kako će nam kazati sam Kopač – ono šiblje uz Bosut uz koji je odrastao…).
Iskaz Annie Le Brun lebdi poput velikog crvenog balona nad ovim filmskim događajem, i onaj tko vidi i zna, taj shvaća poruku ovog filma. Ona je jednostavna, ali ju je malim kulturama poput naše uvijek teško prebaciti preko jezika – umjetnost Slavka Kopača pripada nezaobilaznim dostignućima svjetske moderne umjetnosti, stoji uz vrh onoga nastalog, stvaranog tijekom stvaralački burnog i plodonosnog 20. stoljeća, a time ga i nadrasta, komunicirajući i s nama u 21. stoljeću na jednak način – duboko i impresivno, budeći naklonost, poštovanje.
Film je, čini se, pomogao da naši istaknuti ljudi u području likovnih umjetnosti još jednom, ili nanovo, postanu svjesni ove činjenice, kao što će, nadajmo se, potaknuti, da se naspram nje odnose odgovorno i s osjećanjem povlaštenosti, jer je uvijek stvar ponosa i radosti dijeliti tako nešto značajno i lijepo s ostatkom svijeta. Zadatak naše kulture je raditi na tome, jer – što drugo?
Autori filma, na naše zadovoljstvo, sakupljenom materijalu pristupaju, i sa njime postupaju, kao s nečim uzbudljivim. To podcrtava i odlična glazba u podlozi ovih snimaka, dokumentarne građe, arhivskih momenata i ostaloga, kao i način postupanja s montažom. Imati biser u rukama i raditi uokolo njega jest uistinu doživljaj, i tim više – ushit što su ga osjećali režiser Dražen Majić i scenaristice Tamara Floričić i Maja Ivić, ali i ostali uključeni u pripremu, rad na ovom filmu, prenosi se na gledatelja. Kreativnost onoga o čemu se govori potaknula je kreativnost onih koji su govorili, film. Napravili su stvar zdušno, s oduševljenjem.
Kada je riječ o tako jedinstvenim ljudskim primjercima kao što je bio slikar Slavko Kopač, osobna povijest prirodno se sagledava – preslikava, ogleda – u širokoj, ljudskoj povijesti – povijesti vremena života tog i takvog, jedinstvenog ljudskog primjerka. Kopačevo putovanje kroz život i svijet jest ujedno i putovanje kroz najburnija i najpotresnija vremena 20. stoljeća. Vinkovci – Zagreb – Pariz – Mostar – Zagreb – Venecija – Firenza – Rim – Pariz… Vichyjeva inačica fašizma, NDH (sa zastrašujućim dokumentarističkim snimcima totalitarno ogromnih, uvećanih fotografija Ante Pavelića), Mussolinijeva Italija, borbe talijanskih partizana s njemačkim fašistima na ulicama prelijepe Firenze…
Film je ujedno i dokumentarističko, gledateljevo putovanje kroz mračna i teška vremena, no junak pripovijesti, Slavko Kopač, kroz njih je prošao na jedan način i sretno, kako ističe veleposlanik RH u Francuskoj, pri UNESCO-u i Monacu, i novinar i urednik – Mirko Galić – stvarajući – i na taj način pružajući supstancijalno smislen otpor zlu. Slike nastale u tom periodu svakako fasciniraju, film to rječito pokazuje. Postajemo svjedoci tome kako paralelno s bujanjem zla može i mora bujati i ono što mu se suprotstavlja. Misao umjetnika ovdje stoji na radikalno čvrst, jasan način, ustrajavajući u svojoj gesti, za koju je u takvim okolnostima trebalo snage, dostojanstva, svakako i ponešto sreće...
Jasno, nije mogao sam. Svaki period donosio je posebna, nadahnjujuća prijateljstva, onih koji razumiju, srodnika. Ljudî koji promatraju svijet s pozicije humanosti. Susret po dolasku u Pariz, kasnih tridesetih, s Leom Junekom. Kopač kaže da su puno šetali, razgovarali, promatrali „oljuštene fasade“. Kasnije je u Firenzi, na studiju likovnih umjetnosti i oko njega, stekao nove, talijanske umjetničke prijatelje, i one prominentnije, koji su pišući o njegovom radu i publicirajući tekstove, priređujući izložbe, utjecali na javnu afirmaciju ovog svjetskog umjetnika, posve izglobljenog iz uskih domaćih okvira, i stoga, ujedno, uvijek kao pomalo „nestalog“, „ishlapljelog“ iz ovdašnjih kultura...
Ovaj film ispravlja tu nepravdu.
Što se prijateljstava tiče, Pariz je donio čuda – nevjerojatan susret, snažno prepoznavanje s Jeanom Dubufettom – obojica u svom radu, ne znajući jedan za drugoga, artikuliraju nešto što je veoma dodirno, no to ih, začudo, ne razdvaja, ne stvara omrazu niti kompeticiju, već dapače – zbližava ih i povezuje, i to trajno. Dubufett će se pobrinuti da Kopača potpomogne i egzistencijalno, ali uvijek vezano uz art – art brut u njihovu slučaju kao jedan uži okvir interesa koji obojica uvelike nadrastaju...
Potom, čudo za čudom – André Breton prije svega, i paralelno, cijeli širi krug francuskih umjetnika, nadrealista, i ne samo njih… Bogat je ovo film, i važan… Marginalac i marginalan, istovremeno nezaobilazan, za svakog ljubitelja likovnosti, slikar Slavko Kopač. Lijepo je da sada postoji ovaj film, koji se može pronaći i pogledati na mreži HTV-a (hrt.hrti), kao i da postoji društvo za promicanje rada, umjetnosti Slavka Kopača ArtRencontre.