To da je odbio zaboraviti, točnije za-bora-vi-ti, kako u slogovima punktira semantički već sam po sebi punktirajuć leksem, da je odredio indigom precrtavati sjećanja u dvoje u trenutke sadašnjosti, a onda konačno i posvetiti pjesničke tekstove jednoj osobi, svojoj Slade, značilo je da je Goran Rem napisao pjesme koje su posvećene ljubavi. Navedeno je i sam potvrdio na vrlo uspješnom i za buduće čitatelje privlačnom književnom predstavljanju svoje nove zbirke pjesama Malo prije svega odavno smo u Slatini 9. svibnja 2025. godine.

Zbirku poezije Malo prije svega odavno smo, objavljenu 2024. godine u izdanju MeandarMedie, s razlogom se može označiti zbirkom ljubavnih pjesama, svojevrsnim postmodernim ljubavnim kanconijerom u kojem se nižu sjećanja i zaboravi, putovanja i razgovori, glazba i ples, književnost i koncerti, smijeh i ritam te sve slično tomu, a što se može činiti u dvoje. Plural iz naslova (odavno smo) čitatelju Remove zbirke, osim što daje naslutiti da je lirskih subjekata više od jednoga, evocira snagu dugoga postojanja u dvoje – jer to je postojanje, dapače opstajanje uvijek malo prije svega, što će potvrditi i zajamčiti igrični i plesni stihovi svih 36 pjesničkih tekstova posvećenoj Slade, ženi čije Ja znači Mi.

Zbirka Gorana Rema trodijelne je kompozicije. U prvome dijelu – Pjesme o Slade – lirski subjekt, duboko inspiriran esencijom, recitira, dramatizira, pleše izmjenjujućim ritmovima punk i noisekunst, šarmantno umišlja, baštini ikavicu, putuje poglavito obalom i istočnohrvatskim dvorištima, ukorjenjuje se u djetinjstvu, sjeća se u rat zabodenih godina, zaljubljuje se i – voli. Njegov je jezik jezik igre, poga, polisindetona, anafora, paradoksa i oksimorona, jezik izgrađen na aliteracijama koje zvone poput oduljene kose skoro cimetnih zvrčaka, svih otplesanih plesova i hedonističkih ostvaraja uz šaumrole i šnenokle. Igrom, koju Rem ostvaruje toliko izbrušenim smislom za gomilanje samo naizgled nespojivoga (jer sloboda dopušta spojiti nespojivo, a što je disperzija riječi ako ne sloboda), lirski subjekt (njegov polovični dio) poziva na ples koji plijeni gracioznošću pokreta, ritma, lingvističkih okreta; ples za koji je partner već unaprijed određen i koji traje od odavno i uvijek malo prije svega.

U drugome dijelu – Slade o pjesmama – nastavlja se Remova prepunost aliteracijskoga smijeha. Slade, ta vjerna plesačica u svim smjerovima poga, dobiva i konkretniju funkciju – ona postaje kritičarkom, ona komentira, katalogizira poeziju, i ona se aliteracijski smije u stihovima, pupačićevski, kao more zlato, prvo veli pa se smije. Međutim, ona i dalje funkcionira kao Mi jer se i iz svoje komentatorske pozicije drži za drugi dio dvojine – onoga s kim još lebdi Cvelferijom, Vinkovcima i zavojitim cestama srijemskih toponima, osjeća Duran Duran, rock 'n' roll, crikveničko šetalište s bejbi kolicima, debatira o poeziji, ulazi u krug koji je odavno i za zauvijek smišljen i još mnogo toga, a onda zauvijek šušti – u dvoje.

Ako se vrati misli da je Removu zbirku moguće označiti svojevrsnim ljubavnim kanconijerom, treba istaknuti da spomenutu konstataciju podcrtava njezin treći dio, naslovljen The Slade. U njemu autor prokušava praksu sonetnoga vijenca, kombinirajući prve stihove svake od pjesama iz prvoga dijela zbirke u novi pjesnički tekst, magistrale, koji nimalo slučajno završava apostrofom Ljubavi moja. Na taj se način zaokružuje kontekst jedne ljubavne priče, odnosno ustoličuju plesni koraci koji povezuju stihove puneći ih svježinom ljubavnoga plesa. Ne treba, međutim, slutiti da je krug završen dočitavanjem majstorskoga soneta. Suprotno tomu, treba naznačiti da se stihovi posljednje pjesme raspršuju u svojoj ritmičnoj strukturi, ostavljajući za sobom sinapse, koje će i dalje od dva Ja tvoriti Mi, a čitatelju ponuditi višestruke mogućnosti izbora i nastavka uživanja u plesnim pokretima koji završavaju negdje u beskonačnosti.

To već više puta naglašavano dvojstvo – dva Ja, koja pak funkcioniraju kao jedno (a Slade kaže / tek to smo mi to smo mi) – daje poseban ritam plesu koji se odigrava u cijeloj zbirci i koji pjesničke tekstove povezuje u jedan neprekinuti pokret. Povezanost u plesnim koracima, s kojima u svakom trenutku i nepatvoreno korespondira jezična igra Removih tekstova, signal je jedne ljubavi koja pred čitateljima otvara nepregledan podij zavičaja i kraja u kojim se ljubav gradila te utkala u njegove vedute. Ta je povezanost dvoga također od odavno, ona je ispisana iz gramatičkoga sustava indoeuropskoga prajezika da bi se potom ostvarila u tekstu (i izvan njega) ne mareći uostalom za graničnost gramatike (dok dvojinom smo čisti i bezgranično bezgramatično isti, sveti, / isti) i prkoseći joj stilom.

Remov je stil bravura jednoga vješto otplesanog poga. On je skokovit, igra se, ispituje, ne želi se rimovati (Slade, a ni ne / rimuje se / doduše šta se ima rimovati, postapokalipsi je svejedno kada je), osim kada i rima nije igra (nevjerica-vjeverica), a želi kršiti konvencije; prepun je ritma. To je stil ispunjen eksperimentima, retoričkim pitanjima, apelima koji prerastaju u antičke invokacije (jer i Slade je pjesnikova muza), minijaturama koje pripovijedaju više od kozmosa riječi; stil koji se gradi na miješanju žanrova, kombinaciji dječjih brojalica i ozbiljnosti situacije o kojoj pjeva Ekaterina Velika, a koji je dostojan nadzirati ljubav, njome ravnati, okretati ju oko osi, smještati ju u refren i nanovo ju pokretati kada se umori od snažnih pokreta. On je sve što se iz jezika dā i može ekstrahirati.

Nije li zaista ljubav eksperiment, ples i igra koja može sve ponuditi!? San u kojem se sve može priznati, pa i otići na koncert u toplom minusu? Remova poezija izgrađena je upravo na takvoj definiciji ljubavi – ona je uvijek otvorena, slobodna, disperzirajuća, otplesiva i odigriva. Ona je – zauvječno plesni Mi.