Lica:
Jasen , pisac i novinar,
Toma, informatičar,
Sasindra, gazda pansiona,
Oleg, ruski turist,
Svetlana, Olegova žena,
Petra, kazališna redateljica.

Prizor prvi

[Noć na tropskoj obali. Iz blizine čuje se zapljuskivanje valova, iz daljine tehno glazba i žamor, koji se povremeno miješaju s pojanjem budističkih mantri. Na pijesku pred prizemnicom pohabani drveni stol, za njim sjede dvojica bijelaca u ranim četrdesetim godinama, goli do pojasa. Na stolu su mala rastvorena bilježnica i olovka. Malo dalje, na drvenoj klupi naslonjenoj na kuću, sjedi stariji tamnoputi muškarac, sitan, samo u šarenoj tkanini omotanoj oko bedara i sandalama, čini se da drijema. Na klupi do njega omanja mačeta. Na dva-tri metra od stola, po pijesku leži razbacano nekoliko velikih, narančastih kokosovih oraha. Dvojica za stolom drže po jedan takav orah u rukama, povremeno pijuckaju iz njih na slamku, brišu znoj s čela i tjeraju komarce.]

TOMA: Dobro, hoćeš li me još jednom podsjetiti zašto smo ovdje?

JASEN: Još jednom?

TOMA: Da.

JASEN: Što, vrućina ti udara u glavu, čak i ovako kasno? Zbilja ti treba još jedan podsjetnik?

TOMA: Treba.

JASEN [nakon kraće šutnje]: Zar nije sve ovo poteklo od tebe?

TOMA: Je. Ali ti si se ulovio na mamac i onda nas potegnuo obojicu.

JASEN [okrenuvši se prema njemu, podrugljivo raširenih očiju]: Potegnuo, veliš?

TOMA [flegmatično srkućući]: Aha.

JASEN: Znači, treba ti rekapitulacija? Ili kapitulacija, priznanje krivnje, posipanje pijeskom, pardon, pepelom po glavi?

TOMA: Kako hoćeš. Želim opet te razloge. Te uzroke, te povode. Tu početnu točku. I onda, naspram nje, sadašnju, ovdašnju točku. Ja sam egzaktan tip, znaš da sam takav, meni to treba. Odakle smo došli, zašto, kako, i gdje smo sada, i kako nam je ovdje sada. Ne radi se o svaljivanju krivnje na tebe, kužiš. Samo ne znam više što da mislim. Možda mi se sve pobrkalo, dopuštam to.

JASEN: Zbilja dopuštaš?

TOMA: Skroz.

JASEN: Mhm. [Šuti, gleda nekoliko trenutaka pred sebe pa uzima bilježnicu, nešto kratko zapiše u nju, ode s njom do čovjeka na klupi, blago ga takne po ramenu. Ovaj otvori oči, i tada mu Jasen pokaže otvorenu bilježnicu. Sasindra prijeđe prstom preko slova, tiho sričući, pa uđe u kuću, izađe s kokosom i dohvati mačetu. Njome zasiječe kokos, načini otvor na njegovom vrhu, utakne u njega slamku i pruži ga Jasenu. Ovaj mu zahvali svečano kimajući i vrati se za stol. Kokos koji je ostao na stolu baci na onu hrpu, otpije gutljaj iz novoga i pročisti grlo.] Dobro. Od početka. Ne moram od stoljeća sedmog, može i od dvadeset prvog, ha? Okej. Bilo nam je dosta, sjećaš se? O tome valjda ne moram...

TOMA: Ne moraš, ali možeš. Mislim da si dobro počeo. „Bilo nam je dosta“. To je baš dobra prva rečenica jednog žestokog... romana ceste. Ili revolucionarnog pamfleta. Idealno otvaranje. Rasturanje na vidiku. Književni postupak koji...

JASEN: Da, da, ti stručnjače za književne postupke.

TOMA: Nisam možda stručnjak kao ti, književna gromado koju samo nenapisana knjiga dijeli od proboja među velikane.

JASEN: Ne budali. Jesi li htio sve od jajeta ili nisi?

TOMA: Jesam, baš od jajeta. Hajde.

JASEN [otpije ponovo iz kokosa]: Bilo nam je dosta, dakle. Vrtjeli smo se u krug. A krug je bio otrovan i sve uži. Zemlja se smanjila. A što se više smanjivala, to je sebi izgledala većom. I htjela je da je svi vide velikom. U stvari uopće nije postojala, ili je postojala kao nekakav kržljavi zametak, ali tko god bi to primijetio, pa onda to još izgovorio ili napisao, dobio bi po glavi. U početku se o tome samo govorilo, a onda, kad je Konferencija došla na vlast, prešlo se na djela.

TOMA: Na nedjela.

JASEN: Na nedjela... Sjećaš se, mislili smo da je grozno kad je patriotska propaganda dosegnula neslućene vrhunce, tad je još znalo biti i smiješno. O, puno materijala za smijeh. I za Petrine predstave. I za moje tekstove. I za privatne zabave. Da... zatim, prvo se po glavi dobivalo nakon uvodne opomene, poslije su se i opomene preskakale. Zametak je, govorili su, nastao u Ratu. Rat su nazvali Domovinski, po Staljinu. Iz rata i inače svašta nastaje, možda znaš što je polemos.  

TOMA: Misliš polemika? Ono, rasprava, debata?

JASEN: Pa i to... i više od toga. Uglavnom, iz tog polemosa se... izrode slobodni i robovi, visoko se razdvoji od niskog, istinito od lažnog, i tako. E, ali ono nije bio takav polemos, ono je bio okršaj između dvije velike laži, ili između još više laži, ako hoćeš, krvavi okršaj u kojemu se ginulo zbog laži nekolicine ništarija i iz kojeg su se izrodili uglavnom samo robovi. Ah, da, zaboravih, navodno i Država... Ti znaš da ja o državama kao takvim ne mislim ništa dobro, to su odurne datosti, u najboljem slučaju nužna zla. U svakom slučaju hladne nemani, kao što je u jednom svom lucidnom trenutku rekao onaj sifilitičar koji je grlio konje po ulicama. Ali ovo nije bila ni hladna neman, bio je to, kako da kažem...

TOMA: Rekao si već, to jest napisao u toj svojoj zadnjoj kolumni: mlaki hračak. Imao si i uspjelijih slika, samo da ti velim. 

JASEN [nervozno]: Valjda jesam, dobro, smisli ti neku bolju.

TOMA: Nije to moj posao, nisam ja kolumnist. 

JASEN [uzdahne]: Nisam ni ja više.

TOMA: Ništa zato, pa ionako si uvijek prezirao žurnalizam, što sad uzdišeš. Govorio si da je to što radiš surogat za književnost, koja je sama po sebi surogat za, kako ono, živu, čistu, neposrednu misao, koja je opet po sebi surogat za...

JASEN: Dobro, dobro, sve si fino upamtio, sjedi, pet.

TOMA: Čekaj, evo opet onih.

[Čuje se nekakav štropot, mumljanje, pa muški i ženski glas koji glasno razgovaraju na ruskom, kao da se prepiru. Potom iz prizemnice iziđu, teturajući, muškarac i žena. On je proćelav, trbušast, golog torza, samo s kravatom oko vrata, u kričavim bermudama. Ona je vitka, dugokosa, u spavaćici kroz koju joj se jasno ocrtavaju obline. Isteturavši, oboje na nesigurnim nogama zastaju pred stolom, šutke se zapilje u dvojicu što sjede ispred njih. Dugo se međusobno gledaju, a sa strane ih sve motri Sasindra koji je, svejednako sjedeći, u međuvremenu otvorio oči. Pijani muškarac priđe hrpi kokosa i udari nogom jedan od njih. Ovaj se zabije u preostale kokose, stvarajući efekt kao na otvaranju partije biljara. Žena, vidno manje pijana, uhvati ga pod ruku. Sasindra ustane.]

TOMA: Oleg!

OLEG [zaurla, sav zajapuren]: Что ты хочешь?!

TOMA: Opet izvodiš sranja. Svetlana, molim te, odvedi ga natrag u sobu.

OLEG: Заткнись, засранец! Даже не пытайся говорить мне что делать! Ладно!?

[Svetlana još čvršće prima Olega pod ruku i vodi ga prema obali. Polako odlaze u smjeru valova. Sasindra sjedne.]

TOMA [otpuhne] Uvijek isto. Sad će se ohladiti, pa po starom. No, nastavi, Jas, dobro ti je krenulo. Gdje smo stali, na surogatima?

JASEN: Na surogatima, da. Ali i na onom mlakom hračku. I to je bio pogrešan izraz, imaš ti pravo. Mlaki hračak je gadan, ali obrišeš ga sa sebe i ideš dalje. Ne, otrov je u pitanju. Otrov plemena koje je zbilo redove i koje otrov pušta na svakoga tko plemenske svetinje dovede u pitanje. A te su svetinje, kao i većina svjetovnih svetinja, smiješne i nakaradne. Spomenuh već rat između dva plemena, koja, usput rečeno, među sobom jedva da se po ičemu razlikuju, ali to malo komičnih razlika neizmjerno im je važno. Onda taj fetiš nacionalne države kao nekakve drevne vrednote. Kako drevne, čovječe, pa to je moderan izum, to je taj imbecilni romantizam koji slobodu vidi u nacionalnoj emancipaciji i koji...  

TOMA: Okej, okej, stani sad s povijesno-filozofskim razmatranjima. Sve to znamo, ali mislim da je tvoj problem ipak u zbijanju redova.

JASEN: A tvoj nije?

TOMA: I moj je, naravno. Ali ti si ga osjetio, hm, malo izravnije. 

JASEN: Bome jesam. I Petra.

TOMA: Aha, i onda si nju ostavio da se nosi s plemenskim siledžijama i lažnim vračevima. I s onim vješticama iz Konferencije. [Patetično-svečano] Da visoko u tami nosi baklju razuma i herojski se odupire silama mraka.

JASEN: Znaš da sam je zvao ovamo. 

TOMA: A ti znaš da ne bi došla, da je vidjela... da vidi smisao u ostanku i otporu. Mislim, ja se i dalje čudim što si ti došao, što si se toliko zagrijao za sve ovo. 

JASEN: Bio si uvjerljiv. Progutao sam udicu. Mamac je u tom trenu izgledao divno. I, da se ne lažemo, izgleda i dalje... Da, prije bih to nazivao eskapizmom.

TOMA: Itekako bi nazivao. Nazivao i... prozivao. Prozivao one koji su otišli, kojima je bio pun kufer i koji su zaključili da se protiv onih više ne može ništa. Rugao si se i moralizirao. 

JASEN [pokunjeno]: Jesam.

TOMA [nakon dulje stanke, naceren]: Zar sam bio baš toliko uvjerljiv? 

JASEN: U tom trenutku jesi. Da, ta priča o tropskom otoku na kojem se sve može početi isponova, daleko od tih smiješnih plemena koja više nisu ni smiješna i daleko od njihovih otrova, daleko od Konferencije, ta priča zvučala je banalno i zvučala je, u isto vrijeme, sjajno.

TOMA: Iako si znao da i tu ima otrova koliko hoćeš? Čitao si...

JASEN: Jesam, čitao sam, naravno da sam čitao. Svugdje ima nekakvih konferencija, stvar je samo u tome koliko se uspiju razmahati. I znam da su se ovdje, i to u skoro isto vrijeme, događala slična sranja, da je jedna većina skoro zatrla jednu manjinu. I to pazi koja većina, budistička.

TOMA: Aha, a ti si uvijek brijao na te budiste koji, kao, nikad nisu nikom ništa nažao...

JASEN: Da, jesam, brijao sam. Još jedna moja iluzija, dobro? Pa netko bi iz svemira, ovako napamet, mogao zabrijati da oni što briju na nekakvo Evanđelje ne bi nikom nikad dlaku iz pazuha iščupali, pa gledaj kako to, recimo, izgleda u verziji našeg plemena. Doduše, sad više i ne mašu Evanđeljem, ponestalo je načina za izvrtanje. Čak i njima. Sve se svelo na Stari zavjet, i to na njegovu karikaturu. 

TOMA: Nagledao sam ih se, hvala. Bar ih ja nikad nisam branio.

JASEN: Ja jesam, dok se ekipa nije, je li, oslobodila, dok nisu počeli progoni pod stijegom Konferencije. Ali na ovom otoku je ipak nešto drukčije.

TOMA: Što je drukčije?

JASEN: Rane zacjeljuju, radi se na tome, živi se zajedno, ne tek skupa, mislim stvarno zajedno. Nema progona ni bezbožne teokracije. U gradiću deset kilometara odavde, znaš i sam, imaš džamiju, katoličku i protestantsku crkvu i budistički hram, a imaš bome i nevjernike i imaš parlamentarne izbore, pa komu je što drago, bujrum, i svi žive jedni pored drugih, mnogi i za druge, a ako tko i zasikće, ne pretvara se to u opće, čoporativno siktanje. Tu postoji i Ministarstvo za suživot, jesi li znao?

TOMA: Ministarstvo za suživot?

JASEN: Da, cijeli mu je naziv Ministarstvo za suživot, dijalog i službene jezike. Naravno da s tim suživotom postoji nekakav problem kad se osniva institucija s takvim imenom. Ali problem se barem priznaje i prepoznaje. I da, općenje s istim spolom je i dalje protuzakonito, ali u glavnom gradu imaš gej parade i nikome na njima, koliko znam, još nije pala vlas sa glave. Naravno, kao i svugdje, vladaju laž i korupcija i neukus, ali od te laži i korupcije i neukusa da se disati. Zasad. 

TOMA: Po ovome što pričaš, radi se samo o nešto manjem zlu... ili o ljepšem pakovanju. 

JASEN: Kao da je to malo. Ali nije samo to... Čuj, nije baš za baciti ni sve ono čime si mi u početku onako zažareno reklamirao otok, iako mi se gadi taj tropski turizam, kao i svaki turizam, taj med po kojemu seru muhe, i... i mi smo sada te muhe, ali ovo, ovo sve: vječno ljeto, vječno bujanje, ovo voće nakon kojega ti se čini da nikad u životu nisi kušao voće dostojno tog imena, i te neke... natruhe raja koje...

TOMA [podiže dlan u znak isprike što ga prekida]: Kad smo kod toga, 'oćemo još dva „kraljevska“? Čudo jedno kako ti kokosovi taže žeđ.  

JASEN: Može.

[Toma ustane, usput desnim dlanom pljesnuvši komarca koji mu je sletio na lijevu nadlakticu, ode do Sasindre, blago ga prodrma i, kad ovaj otvori oči, pokaže mu prstom znak za „dva“!. Sasindra polako ustane i ode u kuću po još dva kokosa.]

Prizor drugi

[Mala, skromno, ali ugodno namještena sobica. Podna lampa toplo osvjetljava ugao prostorije. Pored nje nizak drveni stolić s pepeljarom i par knjiga, do njega fotelja na kojoj sjedi žena u tridesetim godinama, u kućnom haljetku, s cigaretom u jednoj i mobitelom u drugoj ruci. Nakon duljeg oklijevanja, bira broj i naslanja mobitel na uho.]

PETRA: Bok, Jasna, ja sam. Petra, da, nisi me skužila? Hej. Kako si mi, srce? Mhm. Ma znam, da. Ni ja tebi, eto, da... Pa znaš zašto, znaš kakva je frka... da, da. Ne, nije se javljao, magarac. Slažem se, je. Ma ne, ne trebaš, imam još rezervi, snalazim se. Da, sigurno, ne brini. Hoću. [Otresa pepeo.] Ali... znaš da mi i dalje šalju one stvari... da, da, pisma, pozivi, mejlovi, sve to. Ne mogu ni ja. A prošlo je, koliko već, šest mjeseci od te predstave, ne, sedam. Da. Ni ja. Nije im dosta što su izborili da više ništa ne režiram. Kako misliš privremeno? [Povisi glas.] Zašto misliš da je privremeno? [Dugo sluša sugovornicu, kimajući.] Oprosti, ne, ne. Znaš da pucam malo u zadnje vrijeme. Ne, to... oprosti. [Gasi cigaretu.] Ali ne radi se samo o režiranju, znaš, pustili su glas na sve strane, ne mogu više ništa raditi. Zvala sam neki dan onog Demonića da mi makar nekakvu tezgu sredi, ono, bilo što, znaš da on ima veze. Ne, i on je zvučao kao što sada svi zvuče, izmotavao se nešto, kužiš, ono, znaš kako je, ne mogu, javit ću ti se, čitaj: nema šanse da ti se više ikad javim. Mogla sam si i misliti. Da, imati veze sada i ovdje znači... znaš što već znači. Ha? Ma kakve nagrade. Kome sad išta znače te nagrade. Moći će mi služiti za potpalu kada dođe zima... Znam, ne moraš. Aha, nekima neće biti zima. Nabijem ga. I onog njegovog Tomu i te njihove trope. Što? Jesam, mogla sam, ali... znaš koliko je razloga bilo. Da, srce, i ti si bila razlog. Jesi. Voljela bih da si bliže, znaš... Pa da, već više od tjedan dana. Joj, i ja bih. Da, bilo bi divno. Mogla bi ostaviti vrt i životinje na nekoliko dana, ha? Aha. Da, samo ti i ja. Kuhat ću nam. I mazit ćemo se cijele dane. Mhm. I meni. Da, utorak je... U petak? Super. Uglancat ću nam gnijezdo. Ne, ne, ne moraš ništa. Kupit ću ja preko neta sve što treba, imam još nešto na kartici. Tope se, tope, ali nije se baš sve rastopilo. Nego... da, tu sam... znam, zvučat će ti glupo, ali ako se Jasen javi, ako se javi... mislila sam da mu kažem. Kako šta, pa to, za nas. Kako, što bih time dobila? Ne znam što bih dobila. Ali znam da mu želim reći. Mrzim muljanje. I... ma znaš da ja njega i dalje... da, jesam, luda sam. Kako to misliš, kako se uklapaš? Znaš što mi značiš, Jasna, ne počinji. Jesam, jesam. Ništa ja ne zamišljam, srce, to je tako, i jesam, da, sluđena sam, glumila sam nekakvu heroinu u pokretu otpora, a ne znam više ni čime ni s kime da se odupirem. I nisam htjela da među nama bude gotovo. Ha? Ovce i novce, da. Hoću, posložit ću si, valjda nekako hoću. Da, da uživo ćemo, i bolje tako, vjerojatno sve slušaju. U petak onda, ha, srce? Da, divno. I ja. Zvoni triput, dobro? Kao uvijek. Sori, moram, za svaki slučaj, znaš kako je. Mhm. Oko osam uvečer, dobro. I ja, jako, jako. Jedva čekam. Pusa, mila. Pa-pa. 

[Odlaže mobitel na stolić, dugo zuri pred sebe, pa se nagne naprijed i zarije lice u šake.] 

Prizor treći

JASEN: Onda, što ćemo?

TOMA: Kako što?

JASEN [razdraženo]: Kako – kako što? Znaš o čemu pričam. Zalihe se tope. Treba već jednom s nečim početi. Barem netko od nas. Pa onaj kome prvom krene može u prvo vrijeme pomagati drugom... Takav je bio dogovor, ne? 

TOMA [pomalo odsutno]: Da.

JASEN: Pričao si da za ajtijevce danas uvijek i svugdje ima nekog posla. Kakvi god to poslovi bili, mislim, ne kužim ja što vi to uopće radite i zašto i čemu radite, ali nema veze. Uglavnom, ništa dosad, ha?

TOMA: A-a... Ništa. A nije da se nisam raspitivao. Imaju oni tu dosta svojih ajtijevaca. Znaš da su u tom jaki u ovom dijelu svijeta. A i nekako su, ne znam, nepovjerljivi prema strancima. Ili mi se tako čini. Ono, smiješak i sve, super si ti nama, popij čaj i to, ali ne petljaj se puno. Dobar si kao turist. I što, uostalom, ti s bogatog trulog zapada imaš tražiti posao ovdje, tu nešto ne štima, nije to tako zamišljeno, što s tobom ne valja, čovječe, to vidim u očima, tako zvuče. [Srkne iz kokosa.] Možda da sam neka veća faca u tom svijetu, ne znam... Taj jedan tip mi je svašta obećavao i najavljivao, pričao sam ti, ali ništa od toga, nije se poslije javljao.   

JASEN: A nešto drugo?

TOMA: Što drugo? 

JASEN: Šta ja znam što. Rekli smo da smo spremni na sve. I da ćemo skromno živjeti, barem u početku. A ako ćemo pravo, nije ovo sad baš skromno. Pansion je jeftin, ali bilo bi jeftinije da unajmimo nekakav stan. Mislim, super je ovo na plaži, ali pun mi je kufer tog pijeska koji se zavlači u sve, i tih turista koji se danju roštiljaju na suncu a noću halabuče, i ovo dvoje Rusa. Kao da su i oni naumili ostati za stalno. Svi dođu i odu u daljnje razgledavanje raja, a oni se ukorijenili ovdje i ni makac. Valjda su odlučili ostati tu dok se ne pobiju. [Pogleda prema obali.] Eno ih, izgleda da se vraćaju s noćnog kupanja, valjda su se otrijeznili malo... Mislim, ono jučer za doručkom zbilja je bilo previše.

TOMA: Misliš ono kad je čelom drobio papaje?

JASEN: Da. Mogao je tako razbijati kokose, da je faca. Bilo bi nam svima bolje. 

TOMA: Je, stvarno su nesnosni. Iako... ona mi je čak pomalo simpa.

JASEN: Simpa? Što ti je na njoj simpa?

TOMA: Ne znam, ima nešto u njoj, nešto iza fasade... [Naceri se.] A ni fasada nije loša, ako ćemo iskreno.

JASEN: Pa i nije. Samo je nemoj baš previše simpatizirati pred Olegom, vidiš da je neuračunljiv.

TOMA: Ma, tko ga... [Odmahne.] Nego, što je s tobom?

JASEN: Što sa mnom? 

TOMA: Ono, poslovi i to. Zarađivanje. Kruhoborstvo. Ništa od veza s milom domovinom?

JASEN: Znaš da je tako. Za koga da pišem tamo? Sve su tamo ukinuli. Onih par poluilegalnih portala više ne plaćaju ništa, nemaju od čega. Ne, na pisanje moram zaboraviti. Mislim, na plaćeno pisanje. Mogu pisati za vječnost i čekati Božju plaću.

 TOMA: Sretno ti bilo, nadam se da će ti dotični poslati nekakav avans...  A ono neki dan?

JASEN: Dragulji, misliš?

TOMA: Mhm.

JASEN: To je odlično zvučalo. Pogotovo kad mi je čovjek rekao da nema veze što nisam trgovački tip, da u tom poslu ima poezije, da treba naučiti slušati pjev dragulja – da, zamisli, zbilja je tako rekao – i sve to. Dogovorili smo se čak da odemo do rudnika jedan dan, baš me zanima kako to izgleda. Nisu krvavi dragulji, kažu. Ali postoje dva problema.

TOMA: A to su?

JASEN: Prvo, početno ulaganje. To bismo još i mogli riješiti ako bi se ti priključio, pa da uložimo sve što je ostalo i onda – kud puklo da puklo. Ali onda je tu drugi problem: gdje prodavati te dragulje. Gospodin Asim podrazumijevao je da bi to bilo kod nas. A kako to izvoditi? I kome tamo? Morali bismo odlaziti natrag i vraćati se, a to je sad nemoguće, jel tako?

TOMA: Hm. Da. [Gleda u daljinu.] Baš nemoguće. Skroz nemoguće i neizvedivo. 

JASEN: Znači, dragulje križamo. Ali... [Napola se digavši sa stolca, nagne se sasvim blizu Tomi.] Nešto mi je drugo palo na pamet.

TOMA: Hm?

JASEN [glasnim, svečanim šaptom]: Knjižara.

TOMA: Šta?

JASEN: Knjižara!

TOMA: Knjižara? Ovdje, na tropskom otoku? Ti? Mi?

JASEN: Aha.

TOMA: Jas, pobogu. [Okreće očima.] I ti meni govoriš o vrućini koja udara u glavu.

JASEN: Jučer sam gore, na glavnoj cesti, vidio lokal koji se iznajmljuje. Odlično, vidljivo mjesto, veličina baš taman. Piše i za koliko para. Uopće nije puno, čak ni za ovdašnje pojmove.

TOMA: I ti bi tamo smjestio knjižaru? Za koga, molim te? Za ekipu koja se dolazi cvrčati na suncu i cuclati koktele? Ili možda za lokalnu sirotinju, kojoj će veliki bijeli čovjek donijeti tekovine prosvjetiteljstva?

JASEN [sve uzbuđenije]: Jesi li vidio ijednu poštenu knjižaru osim u glavnom gradu? Nema je, možda pokoja papirnica sa školskim udžbenicima. [Ustane, rastreseno dohvati kokos i srkne iz njega.] Misliš da ne bi bilo publike? Prvo, okej, stranci. Dobro, većina je možda onakva kakvu opisuješ. Znamo kakva su bagra ti turisti, znamo to i od doma dok su još dolazili. Ali to je većina, a manjina je i dalje velika. I ti si, na kraju krajeva, bio turist kad si prvi put došao ovamo i onda me počeo nagovarati da se ovdje sklonimo. I da si tu vidio jednu zgodnu...

TOMA: ...otočanku...

JASEN: Ne, budalo, da si vidio jednu zgodnu, lijepo uređenu, klimatiziranu knjižaru, u kojoj se uz to još poslužuje i espresso...

TOMA [škiljeći]: Espresso? 

JASEN [svejednako zaneseno]: Aha. I turska kava i... šta ja znam, čaj od krizantema.

TOMA: Od krizantema?

JASEN: Da... uglavnom, Toma, da si vidio takvo nešto, zar ne bi zavirio? I zar ne bi, da si se uvjerio kako tu knjige nabavlja i raspoređuje netko tko zna svoj posao, tko ima ukusa i stila – ne bi li se malo zadržao, popio sok od marakuje i našao nešto za sebe na nekom od jezika na kojima znaš čitati, pa onda i kupio knjigu? I zar ne bi takvih kao ti bilo još, barem toliko da takva jedna zgodna knjižara pristojno posluje, možda ne baš tako da se netko od nje bogati, ali barem toliko da, recimo, dvojica vlasnika skromnih prohtjeva i potreba od nje solidno žive?

TOMA [sliježe ramenima]: Pa, možda, ali... 

JASEN: Imali bismo knjige na glavnim svjetskim jezicima, tu bismo se malo prilagodili profilu posjetilaca, znamo već odakle uglavnom dolaze, ali svakako bismo iznenadili i nekog Norvežanina friškim krimićem na norveškom – da, dobro, i tu bismo se adaptirali, znaš da se gnušam krimića – i, što da ne, pokojeg namjernika iz naše mile domovine, iz neke od naših domovina, koji bude uspio dobiti pasoš i krenuti našim tragom. Možda bi i Svetlana i Oleg, kad se povremeno otrijezne, ušli i kupili knjigu na ruskom, ipak su oni iz zemlje velike književnosti. Naravno, mislili bismo i na lokalno stanovništvo i nabavljali knjige na ovdašnjim jezicima. Koje bismo u međuvremenu bar donekle, u osnovama savladali, tako da im se približimo, i više od toga, da postanemo dio njih, takoreći domaći.  

TOMA [blago zainteresirano]: Pa, kad sve to tako postaviš... 

JASEN: A treba razmisliti i o dobrom nazivu, recimo, ne znam, Jat... Jat! Ne, to je ipak naziv propale firme, to bi donosilo nesreću. A i ti nazivi tvrtki po početnim slovima imena vlasnika su idiotski. Ne, treba nam nešto više međunarodno, kozmopolitski, šta ja znam, Bookaholic – ne, to je banalno, možda Dućan, ne, Knjižara cimetove boje? Dobro, vjerojatno bi malo tko prepoznao aluziju, ali otok je ipak poznat po cimetu pa to dobro zvuči i bez aluzije, što misliš?

TOMA: Mislim da si pošandrcao. Ali zvuči dovoljno ludo da uspije. Ja bih na primjer mogao...

JASEN: Toma, znači ti si za? [Razdragano ga hvata za ramena.] Ti si za? Otvaramo knjižaru?

TOMA [još pomalo suspregnuto]: Čekaj, ništa još ne otvaramo, moramo još pretresti neke stvari, zapravo puno stvari, ali u principu, čuj... 

JASEN [euforično]: To, stari, to, vjerni Toma, druže u nevolji i ortače u trijumfu!

[Sasindra se u međuvremenu ponovo prene iz drijemeža, dohvati bilježnicu, nešto zapiše u nju i donese je njima dvojici. Jasen se zagleda u otvorenu bilježnicu i u sebi čita mičući usnama.]

TOMA: Što piše?

JASEN: Kaže: WISHING SOMTING MORE STRONG? HAVE OLD ARRACK.

TOMA: Old arrack?

JASEN: Da, staro što?

TOMA: Lokalna brlja od kokosa. Ali stari arak obično nije loš.

JASEN: Hoćemo li, da nazdravimo za veliki plan?

TOMA: Može!

[Obojica sinkronizirano kimaju u Sasindrinom smjeru. Ovaj također nasmiješeno kimne, uđe u kuću i vrati se s bocom žestice i dvije čaše koje stavi na stol. Toči im obojici i vraća se na svoje mjesto.]

JASEN [poletno podigavši čašu]: Za Knjižaru cimetove boje!

TOMA: Za sreću luđaka na kokosovom otoku!

[Kucaju se, podižu čaše i prema Sasindri, piju.]

JASEN [zgrčivši lice]: Uf, ovo je jako, ko iz pakla. [Protrese glavom i sjedne.] Ajmo sad razradit plan.

TOMA [odlučno]: Ajmo.

Prizor četvrti 

[Soba iz drugog prizora. Večer, upaljena stolna lampa, Petra ovaj put sjedi za stolićem. Dotjerana je, u jednostavnoj ali elegantnoj haljini. Popravlja šminku i pomalo nervozno puši. Svako malo ustane, baci pogled po sobi i nešto rastreseno namjesti, popravi, zagladi, otrese rukom pokoju mrvicu pa se vrati za stolić. Kad shvati da više nema što popraviti ni na sebi ni u prostoriji, umiri se na stolcu, ruku skupljenih u krilu. To potraje neko vrijeme, a onda ponovo ustane, ode do radija i upali ga. Na njemu nekakve vijesti koje čita leden, strog glas; promijeni stanicu, sada se čuje gromoglasna koračnica; na sljedećoj se čuje pojanje neke molitve. Uzdahne, obori glavu, ugasi radio i vrati se za stol. Ovaj put nešto dulje sjedi ruku skupljenih u krilu i tada se začuje zvono na vratima. Ona se trgne. Nakon što je zazvonilo triput, lice joj se razvuče u osmijeh. Odskakuće do vrata, stane pred njima i malo popravi haljinu. Otvori širom vrata i korakne prema pragu, tako da je ne vidimo.]

PETRA [zabezeknuto]: Do... dobra večer. [U pozadini nejasan glas.] Da... ja sam. A vi ste? Ne... ne. Nisam, ne, ne. Kako...? Nemojte, ja stvarno... zašto bi... što radite?

[Zakorakne unatrag, sad je vidimo samo dopola u profilu. U obrambenom stavu, pruža ruke pred sebe. Čuje se mukli, tupi udarac. Ona tiho zaječi i polako padne na koljena. Još jedan, glasniji udarac, nakon njega opruži se po podu. Vidi se noga kako odmiče njezino tijelo od vrata unutra, prema hodniku. Vrata se zatvaraju.]  

Prizor peti

[Noć na otoku nešto je svjetlija, čini se kao da sviće. Ne čuje se više muzika u daljini, samo šum valova. Boca na stolu dopola je ispražnjena. Sasindra u kutu hrče, Jasen i Toma živo razgovaraju.]

JASEN: Sjećaš se onoga na Poluotoku, zar ne?

TOMA: Kako se ne bih sjećao. Pa bio sam dolje kod vas, više puta.

JASEN [sjetno]: Kakvo utočište, ha? 

TOMA: Da, divno je bilo. Malo sam vam i zavidio.

JASEN: Tada je još tek počinjalo.

TOMA: Aha, a mislili smo da je to grozno. Ali svi smo se slagali kako ste dobro učinili što ste otišli dolje.

JASEN: I kako nema šanse da i tamo dođu, jel tako?

TOMA [vrti glavom]: Nitko nije slutio. 

JASEN: I bilo nam je baš lijepo. Jasna je došla na svoje, uzgajala povrće, ja sam orezivao voćke, zajedno smo brinuli o životinjama. Kupovali su naš kozji sir. I još sam mogao pisati.

TOMA: I onda su došli i tamo. Ali ti si prije toga prekinuo idilu.

JASEN: Jesam. Idilu Jasena i Jasne. Malo, slatko eskapističko savršenstvo.

TOMA: Čuj ga, eskapističko. A što se moglo bolje? Bacati bombe? Molotovljeve koktele?

JASEN: Prevaziđeno, da. Ali ja sam htio nešto, nešto više, nekakav otpor, izlaganje sebe, a ne bježanje i povlačenje na sigurno. Ne govorim ni o kakvom herojstvu.

TOMA: Ili ipak govoriš?

JASEN [šuti neko vrijeme pa nastavi]: Mislim, naravno, svega toga ne bi bilo bez Jasnine... prijateljice. Koja nam je došla tamo i počela držati vatrene govore o otporu.

TOMA [zajedljivo]: I ti se zapalio. 

JASEN: Jesam. [Kiselo se smješkajući.] Na razne načine.

TOMA: Koliko se ja kužim u to, bila je odlična redateljica. Trebalo je tad imati petlje za to.

JASEN: Bila? Govoriš kao da je više nema.

TOMA: Oprosti, znaš što sam mislio, sada više ne smije...

JASEN: Znam, znam, dobro. Valjda je bar Jasni sada dobro, s njezinim vrtom i životinjama, valjda je nitko ne dira.

TOMA: Jaka je ona.

JASEN: Je. I Petra je jaka, još jača. Ali je li dovoljno biti jak?

TOMA: Ne znam. [Zašuti, dugo gleda pred sebe pa digne pogled u nebo.] Gledaj, kako se ovdje dobro vide zvijezde.

JASEN [također gleda uvis]: Da... stvarno. [Nakon dulje šutnje.] To je isto nebo, jel' da?

TOMA [prene se, pogleda u njega]: Kako isto? 

JASEN: Mislim, isto kao kod nas.

TOMA: Gdje kod nas?

JASEN: Pa znaš... kod nas.

TOMA: Hm. Jest i nije.

JASEN: Kad smo kod jakosti i jačine, natoči nam još jednu.

[Toma odčepljuje bocu, toči im. Kucaju se čašama i piju u tišini.]

Toma?

TOMA: Hm?

JASEN: Ustupam ti ideju.

TOMA: Što?

JASEN: Kažem, ustupam ti ideju.

TOMA: Kakvu ideju?

JASEN: Pa to s knjižarom.

TOMA: O čemu ti, što pričaš?

JASEN: Moći ćeš ti to, osjećam da hoćeš. 

TOMA: Jas, je li to od pića, što ti je?

JASEN: Nije od pića. Ja se vraćam.

TOMA: Kamo se vraćaš?

JASEN: Njoj.

TOMA: Petri?

JASEN: Nego kome?

TOMA: Čekaj, vraćaš se u ono?

JASEN [rastreseno kima i gleda u daljinu]: Da, u ono.

TOMA: A misliš da te Petra čeka, nakon što si onako otišao i nisi se javio tri mjeseca?

JASEN: Ne znam. Nadam se.

TOMA [vrti glavom u nevjerici]: A sve i da te čeka, od čega biste živjeli?

JASEN [ukočenog pogleda]: Od ostataka svjetlosti. Od zvijezda. Od bezumne nade.

TOMA: Bezumne, zaista, Jas, ti nisi pri sebi.

JASEN: Istina. Izvan sebe sam. I želim doći k sebi. Želim doći k njoj, da se grlimo u blatu.

TOMA: Jas, to je... to je živo blato.

JASEN: Živo ili mrtvo, ja je trebam i... i valjda ona treba mene i... idem, eto, idem. Ovdje je divno, ovdje su zvijezde, ovdje je prijatelj i jedna divna buduća knjižara koja će mirisati na cimet i snove, i ovdje su... kokosi. Ali ja idem njoj.

[Iz kuće se začuje larma, prevrtanje namještaja, vika. Svi se okreću prema ulazu, uključujući Sasindru, napeto gledaju i osluškuju. Iz kuće sasvim polako, staklenog pogleda, bosonoga, u spavaćici, izlazi Svetlana. Sva trojica je netremice prate pogledom. Ona napravi pet-šest koraka prema obali i zagleda se u nebo na kojemu zvijezde pomalo blijede pred nadolaskom zore.]

SVETLANA [zamišljeno, polako]: Звезды ... исчезают.

[Svi malo-pomalo ustaju sa stolaca.]

TOMA [Jasenu]: Što je rekla? 

JASEN: Ššš. Spominje zvijezde.

TOMA [zagleda se]: Hm... Gle, Blizanci! Vidiš ih, tamo na zapadu. Kod Oriona.

JASEN: Ššš.

OLEG [urliče iz unutrašnjosti kuće]: Светлана, черт возьми, возвращайся внутрь!

[Svetlana sporim, ali nehajnim i gracioznim pokretima, jednom pa drugom rukom, svlači spavaćicu, koja joj sklizne niz tijelo i smota se oko gležnjeva. Potpuno je naga. Sva trojica zadivljeno je gledaju, pa i Sasindra kojeg je probudio urlik.]

OLEG [izjuri sav zajapuren iz kuće, razrogačenih očiju, pa ugledavši Svetlanu stane kao ukopan, primi se objema rukama za glavu i zaurla]: Светлана, что ты делаешь!? Почему ты голая ходишь перед ними!?

SVETLANA [polako se okrene prema njemu, tako da je sada vidimo sprijeda, i sasvim tiho, gotovo šaptom kaže]: Звезды исчезают.

OLEG [režeći]: Теперь ты увидишь, как исчезают. [Počne nekontrolirano mahati rukama, zvjera oko sebe, a onda ugleda mačetu na klupi na kojoj je do maločas sjedio Sasindra. U skoku je dograbi, načas zastane u širokom raskoraku, pogleda lijevo pa desno i počne njome žestoko zamahivati u smjeru četvero ostalih. Svi uspaničeno uzmiču.] 

JASEN: Oleg, smiri se!

TOMA: Prestani s tim, pobit ćeš nas!

JASEN: Hej, što smo ti mi krivi, nismo je takli, sama se skinula, iz čista mira!

TOMA: Urazumi se, Oleg!

JASEN: Nemoj, brate! Živjela ljubav!

TOMA: Živjela Rusija!

JASEN: Ostavi se toga... [Uzmak.] Sjedni... [Uzmak.] Pijmo za ljepotu... [Uzmak.] Za zoru... [Uzmak.] Za novi dan. [Uzmak.]

[S vremenom se njegovo vitlanje mačetom pretvara u svojevrstan divlji ples, u kojemu se Oleg ludo, izbezumljeno, zažarenih očiju već i ceri. Pomalo i uzmicanje ostalih prerasta u neusklađen, pa sve usklađeniji ples, u sve širem krugu po pozornici. To traje dugo, sad bez riječi. Svetlana cijelo vrijeme promatra prizor sa strane, ukipljeno stojeći, kao začarana.

U jednom trenutku Sasindra prestane uzmicati i vrlo polaganim, dostojanstvenim korakom počne se primicati Olegu. Pritom ga zamasi mačetom nekim čudom promašuju, kao da je bestjelesan. Lijevom rukom dotakne Olegovu desnicu u kojoj je mačeta, desnom ga pomiluje po glavi, smiješeći se. Oleg odjednom stane, zagleda se u Sasindru, drhteći. Dugo stoje tako. Potom pogleda oko sebe, najdulje zadržavajući pogled na Svetlani, pa baci mačetu u stranu. Svetlana mu priđe i zagrli ga iza leđa. Njima trima polako se primiču i Jasen i Toma. Polako se svi sabiru u zagrljaju, dodirujući se čelima. Obasjava ih svjetlost svitanja.]

KRAJ