Nic Armstrong je dvadesetčetiri godine stari/mladi kantautor čije je sidro spušteno u Nottingamu, što nije čini se nevažno za njegovu poetiku, jer mu album zvuči kao da ga je napravio netko tko nosi one visoke zokne, sigurno vam znane iz filmova o Robinu Hoodu. Lani je objavio najavni singl, a album mu zvuči kao zbirka istih, jer su komadi na njemu vrlo dobro kondicionirani, odmah vidiš da Armstrong redovno preskače uže i radi trbušnjake. Vrlo razgiban. Na stranicama www.indian.co.uk nabrajaju se utjecaji: Gene Vincent, Bob Dylan, Eddie Cochran itd., no on je to dobro sažvakao, provario i-kaka je autentična, njegova, ni meka ni tvrda, štono kažu: govno zdravog čovjeka.. Koji obožava ponovno preslagivati otpatke prošlosti, cijedeći iz njih posljednje ostatke života, i rezultat je, a to nije nevažno, 2005. a ne 1965. Korijenski rock? Fil kojim je prelio ovu trubaduriku garažnog je porijekla i možda bi umjesto fila točnija riječ bila -kolomast. Piše se o ovom albumu malkoc naknadno-za dobre vijesti nikad nije kasno i obrnuto- jer je predobar da bi bio prešućen; amo nam ga je poslao Mitić via Grogi, stvar je putem malo zapinjala, na što se već naviklo, jer nismo svi brzi, ako je brzina ovdje u pitanju, a dobro dokumentira mogućnosti izbora u Velikoj nam Britaniji, koja ipak nije dovoljno velika da bi o ovakvim unikatima pisala velikim npr. slovima.