&1.

U talijanskom predgovoru Musilovu predavanju “O gluposti” (Sulla stupidita, 2013.) Anna Maria Carpi, u jednom kratkom odlomku svojega teksta, na izvanredno sažet način iznosi različite momente Musilova života i stvaranja koji se uopće mogu dovesti u vezu kada je riječ o tom spisu. Zato vrijedi navesti taj odlomak:

Musilovi eseji samo su iverje, sastavni dijelovi, sateliti njegova velikog romana i ne mogu se otrgnuti iz tog konteksta. Ovaj, koji se smatra jednim od njegovih najvažnijih (...) nastao je kao predavanje: Musil ga je održao u Beču, u proljeće 1937, na poziv austrijskog Radnog saveza, godinu dana prije nacističke okupacije Austrije, što ga je navelo – budući da je imao ženu Židovku – da emigrira u Švicarsku. Nikakva iskaza političkih motiva – oduvijek su mu bili neprihvatljivi, čak mrski – zato je osobito to što u eseju nema ni nagovještaja o gluposti nacista.

Tvrdnja se u potpunosti uklapa u opću sliku o Musilu: iako je bio društven čovjek, izbjegavao je politiku; nije bio zoon politikon. Za njega bi se moglo reći, uz nužne preinake na satu vremena, kako je u 20. stoljeću predstavljao otprilike ono što je u Trecentu bio Francesco Petrarca, čovjek prije svega posvećen svom djelu i njemu primjerenu postupanju, a što je veliki talijanski pjesnik i mislilac iz srednjeg vijeka čak programatski zahtijevao u svom filozofskom spisu “De vita solitaria” (O usamljeničkom životu).

Ipak, nisam siguran da bi se s tvrdnjom Anne Marie Carpi mogli složiti Austrijanci koji su te proljetne večeri, ili koje druge, prisustvovali predavanju, budući da je Musil u više navrata iste godine i na raznim mjestima predavao “O gluposti”. Rekonstrukcija događaja koju donosim u detaljima se možda ne poklapa s onim kako se sve to – te 1937. godine – u zbilji odigralo, ali svejedno – držim da ne promašuje istinu onoga što je tu bilo bitno.

S tvrdnjom vrlo učene gospođe nipošto se ne bi složio ni mladi bečki socijaldemokrat Bruno, Židov koji je te godine bio upravo izašao iz zatvora. Nakon sukoba socijaldemokrata s vladom Austrije (1934.), za njim su ostale dvije godine tamnovanja, a pred njim samo neizvjesnost i naoružane patrole nacionalsocijalista, koje su se napadima na Židove, provokacijama i oružanim akcijama svakodnevno pripremale preuzeti vlast. Usred sukoba s jednom takvom patrolom u bečkom 16. okrugu, vrlo hladne večeri 7. prosinca 1937., grupa mladih Židova sklonila se u zgradu Visokog pučkog učilišta Volksheim na Ludo Hartmann Platzu, upravo kad je Musil tamo govorio posljednje u nizu svojih predavanja O gluposti. Nije sigurno je li Bruno baš te večeri bio s njima, ali je sigurno slušao Musilovo predavanje. U početku nije očekivao bog zna što, tema predavanja učinila mu se zgodnom, ali preopćenitom, a ionako je možda samo “uletio” u dvoranu, da izbjegne batine. Nakon nekoliko minuta, kad je počeo razaznavati o čemu se tu, zapravo, radi, lice mu se ozarilo od uzbuđenja.

Utoliko je zanimljivije što ne samo da pojedinac u mislima potajno sebe smatra iznimno pametnim i od prirode dobro opremljenim – predavao je Musil – nego i povijesni čovjek, čim za to ima moć, kaže ili poručuje da je iznad svega pametan, prosvijećen, dostojan, uzvišen, milostiv, izabran od Boga i pozvan da kroji povijest... No odmah se pokaže u punoj životnosti kad čovjek danas progovori kao masa. Izvjesni donji srednji duhovni i duševni sloj posebno je posve besraman čim nastupa pod zaštitom stranke, nacije, sekte ili nekog umjetničkog pokreta i može reći “mi” umjesto “ja”.

Mladić je slušajući vrlo brzo shvatio kako taj krhki, prerano ostarjeli čovjek, Robert Musil, zbog bolesti promuklim, a ipak ujednačenim i smirenim glasom, hrabro govori ono što bezbroj Austrijanaca koji preziru nacizam misle u sebi, ali se to ne usude izreći naglas pa ga je osjećanje ponijelo i srce mu je zaigralo, pazeći da dalje ne propusti ni jednu predavačevu riječ.

Valja dodati – nastavio je Musil – da većina koja se sada u tome iživljava, jednako kao i pojedinac opijen veličinom u svojim sanjarijama, ne samo da je prisvojila mudrost, nego i vrlinu, pa sebi djeluje hrabro, plemenito, nepobjedivo, pobožno i lijepo...

Shvaćajući kako u onom “pojedincu opijenom veličinom” Musil ismijava Hitlera, Bruno je zaplakao od ganuća. Postidio bi se svojih suza i sakrio u zadnji kut dvorane, da u istom času nije primijetio kako i drugi ljudi oko njega plaču. Predavač nije govorio uzvišenim akademskim tonom niti je rabio zagonetne filozofske izraze; govorio je jednostavno i točno ono što svaki pošten čovjek osjeća u srcu pred nailazećim velikim zlom.

U svijetu postoji posebna težnja da ljudi sebi ondje gdje se pojavljuju u velikome broju dopuštaju sve ono što im je pojedinačno zabranjeno. Te povlastice narasloga “mi” danas upravo stvaraju dojam da porast civilizacije i pripitomljavanje pojedinca treba izjednačiti proporcionalnim porastom necivilizacije nacija, država, i saveza istomišljenika...

Mladi je Bruno ponio s predavanja iskru vjere u smisao otpora, plamičak nade koji će ga grijati narednih mjeseci kad bude bježao pred Gestapom (kao i dobar dio ljudi koji su te večeri prisustvovali predavanju, kao i sam Musil, koji će pobjeći u Švicarsku i tamo zauvijek ostati), i kad već bude u izbjeglištvu, u dalekoj Švedskoj, i nikada se i nikako ne bi mogao složiti s prije izrečenom tvrdnjom učene talijanske pjesnikinje. A ne bi se s njom složio ni Heidegger, da je kojim slučajem prisustvovao Musilovu predavanju na Ludo Hartmann Platzu, bez obzira koliko bi mu takva tvrdnja, barem poslije rata, išla na ruku.

&2.

Sve donedavno Robert Musil (1880. – 1942.) i Martin Heidegger (1889. – 1976.), kad je riječ o studijama izvan užeg njemačkog jezičnog područja, rijetko su se dovodili u vezu, čak i na razini usporedbe. Ako se to ponekad i događalo, uz Musila bi književni kritičari samo ovlaš spomenuli i Heideggera, naprosto kao znak koji pripada dobu u kojemu su obojica stvarala. Misao filozofa čije je djelo snažno probilo horizont svoga vremena zasjenjujući cijelo 20. stoljeće, uzimala se u obzir kao nekakav orijentir, naročito kada je riječ o tako “filozofičnom” romanu kakav je Musilov “Čovjek bez osobina”. I obratno: filozofi koji su naveliko komentirali Heideggera, bilo da su ga gotovo s obožavanjem tumačili i branili, ili da su ga osporavali i napadali zbog onoga što se u toj vrsti literature naziva Heideggerovom krivnjom, vrlo su se rijetko osvrtali i na Musila. “Musil i Heidegger” odavno je tema u krugu njemačkih studija i zapravo je čudno da su se tek u ovom stoljeću, a naročito nakon objavljivanja prva tri sveska Heideggerovih “Crnih bilježnica” (2014.) ili paralelno s njima, filozofski i književni komentatori izvan tog kruga uz temu “Heidegger” počeli osvrtati i za Musilom, kao za mogućom protutežom “mišljenju bitka” i “bivstveno-povijesnim perspektivama” njemačkog filozofa iz vremena nacizma, i nakon toga. Bez obzira na prije uočene paralele, uvijek ih je vrlo teško dovoditi u vezu, ponajprije zbog odavno utvrđenih granica, možda čak i predrasuda koje vladaju u suvremenim humanističkim znanostima. Filozofi se naime osvrću na književnike samo kad su im njihova djela potrebna kao ilustracija vlastitih mišljenja; na taj način i sam Heidegger u svom glavnom djelu Sein und Zeit (“Bitak i vrijeme”, 1927.) spominje Tolstojevu pripovijetku “Smrt Ivana Iliča”. Slično tome, i suvremena je književna znanost (Literaturwissenschaft) odavno raskrstila s estetikom (filozofijom umjetnosti), zamijenivši je vlastitom Teorijom koja se, od sredine prošlog stoljeća, i sama grana i raspada u niz posebnih teorija, već prema predmetima što ih promišlja i obuhvaća.

Heideggerovo nastojanje iz djela “Holzwege” (Šumski put,1950.) da estetici vrati primat, barem kad je riječ o raspravama o biti umjetnosti, koliko god je utjecalo na mišljenja mnogih filozofa, jedva da je okrznulo književnu znanost, ostajući samo uzaludnim, mada herojskim pokušajem (što je Heideggerov originalni termin za takva i slična filozofska pregnuća).

U antičkoj Grčkoj, barem do Aristotela, nije bilo tako.Tko god čita Platonove dijaloge, primijetit će kako u njima Sokrat jednako raspravlja s pjesnicima, filozofima, umjetnicima ili piscima tragedija kao da se svi bave istim poslom, to jest mišljenjem.

Musil postupa isto kao i Platon. Po tome je on rijetka iznimka u književnosti 20. stoljeća. Upravo je mišljenje glavni predmet romana “Čovjek bez osobina”, čamac koji plovi blagim, uglavnom ironičnim valima “Usporedne akcije” i valićima pripovjedne radnje, tek zgodimice pogođen burnijim valovima naracije; Ulrich je samo protagonist koji tu drži vesla. To je kao svojevrstan ironijski credo zapisano u naslovu 28. poglavlja nazvana “Poglavlje koje može preskočiti svatko tko nema posebno mišljenje o bavljenju mislima”.

Na žalost, u lijepoj književnosti ništa nije tako teško opisati kao čovjeka koji razmišlja (...) Dok čovjek razmišlja, takoreći ne možemo uhvatiti trenutak između osobnog i neosobnog i zbog toga je mišljenje očito takva poteškoća za pisce da ga radije izbjegavaju.

Platon je u svom pisanju i promišljanju volio upotrebljavati parabole – kratke slikovite priče s izrazitim misaonim poučkom – a takve su

slike predstavljale glavni način filozofskog izlaganja starih kineskih filozofa (Lao Ceova parabola o kornjači, ili Čuang Ceov Leptir). Vjerojatno je najpoznatija Platonova parabola ona o spilji. Musil u “Čovjeku bez osobina” donosi parabolu o Platonu:

Platon bi (...) bio oduševljen novinskim pogonom gdje se svakoga dana nova ideja može stvoriti, zamijeniti drugom i razraditi (...) Učinilo bi mu se da je novinska redakcija topos uranios, nebesko mjesto ideja, čije je postojanje opisao tako plastično da su još i danas svi bolji ljudi idealisti kada se obraćaju svojoj djeci ili zaposlenicima. Platon bi, naravno, kada bi se danas iznenada pojavio u nekoj redakciji i dokazao da je on doista onaj veliki pisac koji je umro prije više od dvije tisuće godina, time izazvao golemu pozornost i dobio najsjajnije ponude. Ako bi se pokazao sposobnim da unutar tri tjedna napiše svezak filozofskih putopisa i nekoliko tisuća svojih poznatih kratkih priča (...) sigurno bi dulje vrijeme uspješno prosperirao. No čim bi se aktualnost njegova povratka ugasila (...) glavni bi ga urednik samo još zamolio da ponekad za zabavni prilog listu o tome napiše ljupki feljtončić, a urednik feljtona dodao bi da za takav prilog ima mjesta najviše jednom mjesečno jer mora voditi računa o toliko drugih darovitih pisaca.

Bez obzira na nepremostivu razdjelnicu koju su moderne povijesti filozofije, jednako kao i povijesti književnosti, povukle između književnosti i filozofije, tko može sa sigurnošću tvrditi kako Heidegger u Sein und Zeit (i u kasnijim djelima, koja se svojski trude naknadno protumačiti Sein und Zeit) i Musil u Čovjeku bez osobina, ne raspravljaju, zapravo, o istome?

U Sein und Zeit osnovni je napor Heideggerova “tamnog” jezikovanja (što će njegovi osporavatelji rado pogrdno nazvati jezičarenjem)

u iznalaženju mišljenja koje će točno odrediti smisao bitka. Zbog toga je pokrenuo kompliciranu pojmovnu mašineriju fundamentalne ontologije: treba najprije uništiti trulu zapadnjačku metafiziku (i njoj pripadajuću ontologiju), koja se zasniva na krivom rimskom tumačenju grčkoga mišljenja, kao i na judaističko-kršćanskim konceptima što kroz otuđenje proizvode samo iluzije.

Jednostavnim jezikom rečeno (koliko god taj jednostavni jezik u mnogo čemu promašuje finije nijanse Heideggerova mišljenja): najvažnije pitanje zapadnjačke ontologije i filozofije uopće – pitanje o bitku – nije pravo pitanje, nego je pravo pitanje o bitku pitanje o onome tko o bitku pita. Heidegger svoju ontologiju temelji sa stajališta fakticiteta, onoga što se ne može poreći, a to je svagda pojedinac i njegova egzistencija, koju on određuje kao bačenost

ili tubitak. U toj se točki pred mišljenjem pojavljuje zagonetka konačnosti. Zapadnjačka metafizika omogućuje čovjeku da živi u iluziji kao da nikad neće umrijeti – u zaboravu bitka. Ta iluzija međutim dolazi kad-tad na naplatu; tu se Heidegger poziva na Anaksimandra: bića po redu i po nuždi plaćaju kaznu

u vidu bitka k smrti.Ta se provalija između bitka i ništavila, misli Heidegger, može prevladati mišljenjem iz vremenosti: čovjek mora svoj bitak-k-smrti “proživjeti unaprijed” i osmisliti. Ne treba živjeti u zaboravu bitka, u iluzijama, nego u svjesnosti: tako kao da ćemo sutra umrijeti, nastojeći davati sve najbolje od sebe, usavršavajući vlastitu ličnost.

Za Musila se napor k smislu bitka ogleda ponajprije u Urlichovim razmišljanjima o točnosti. Kao tehnički obrazovan pisac, on pojmove što ih Heidegger nalazi u filozofiji i metafizici, uzima iz prirodnih znanosti, zapravo iz matematike. Za Musila, a i za njegova Urlicha, pitanje o “smislu bitka”, kako bi to rekao Heidegger, zapravo je pitanje o tome kako bi se “možda moglo točno živjeti”.

Možda to najbolje formulira u 61. poglavlju Prve knjige “Čovjeka bez osobina” kad kaže:

To stanje duha, tako izoštreno za ono najbliže i tako slijepo za cjelinu, dobiva svoj izraz u idealu koji bismo mogli nazvati idealom životnog djela (...) To je doista bilo raspoloženje i spremnost jednoga doba – jednog broja godina, ne desetljeća – u kojemu je Urlich još donekle sudjelovao. Tada se mislilo – to “se” i uz najbolju je volju nejasan navod; nije se moglo reći tko i koliko je njih tako mislilo; bilo kako bilo, lebdjelo je u zraku – da bi se možda moglo živjeti točno. Danas ćemo se zapitati što to znači.

Sve o čemu Musil piše i o čemu Urlich, junak njegova romana, razmišlja, ponajprije se odnosi na vrijeme neposredno prije Prvoga svjetskoga rata, ali u čitanju i razumijevanju onoga o čemu Musil piše ne treba smetnuti s uma ni činjenicu kako on to piše dvadesetih i početkom tridesetih, dakle u godinama bučnog nastupanja nacionalsocijalizma na javnu pozornicu, čega se – za razliku od Heideggera – Musil užasavao; nehumane postavke tog pokreta bile su mu od početka jasne i od toga je naposljetku i doslovno morao bježati.

Musil i Heidegger, uz sve moguće točke susreta u pogledu onoga što su promišljali, kretali su se u različitim pravcima, a tako se kretalo i njihovo djelovanje. Jer, dok Heidegger tih tridesetih godina obilazi Tübingen, Berlin, Rim ili Heidelberg, držeći predavanja o novom ustroju njemačke znanosti, Musil u Parizu, na Međunarodnom kongresu pisaca, 1935. upozorava na opasnost koja prijeti od dolaska fašizma, nacizma, komunizma i svih “kolektivizama”. Nažalost, nisu ga ozbiljno shvatili, ni oni koji su ga slušali slijeva ni oni zdesna, kao što nisu shvatili ni Oscara Milosza, ni upozorenja Ernsta Tollera, izrečena na kongresu klubova PEN-a u Dubrovniku, 1933. Što se tiče tih još nedovoljno vidljivih opasnosti i protuslovlja u vremenu u kojemu su se Musil i Heidegger kretali na očigledno različitim stranama, vrijedi spomenuti epizodu o Heideggerovu učeniku Karlu Löwithu, koju naš filozof Goran Gretić donosi u nedavno objavljenom zborniku “Novi pogled na Heideggera – mračna strana Crnih bilježnica” (2022.):

Karl Löwith, koji je pravodobno napustio Njemačku, ponovno se 1936. godine sastao s Heideggerom u Rimu, gdje je bivši frajburški rektor, sad već gotovo u statusu državnog filozofa, održao više predavanja. Löwith je bio dugogodišnji Heideggerov učenik, a osim toga i jedini filozof koji se kod njega habilitirao. Löwith između ostalog naglašava, izvještavajući o razgovoru s Heideggerom 1936. godine u Rimu, kako Heidegger ni na koji način nije pokazivao sumnje i nedostatak vjere u Hitlerovu politiku te je bio uvjeren kako je nacionalsocijalizam predodređeni put za Njemačku.

Veliki se filozof, naročito poslije Drugog svjetskog rata, morao braniti od optužbi za nacizam i antisemitizam. Zanimljivo je da je s optužbama za antisemitizam bio suočen i prije dolaska nacista na vlast. Još u zimskom semestru 1932./33., u pismu svojoj dragoj Hanni (Arendt), brani se od sličnih optužbi:

Glasine koje te uznemiruju klevete su koje se posve uklapaju u ostala iskustva što sam ih morao podnijeti posljednjih godina (...) U ovom zimskom semestru imam dopust i stoga sam već u ljetnom dao pravovremeno na znanje da hoću da me se ostavi na miru i da ne želim prihvaćati radove i tome slično.

Jedan koji dolazi unatoč tome i mora hitno doktorirati a i može, Židov je. Jedan koji jedanput mjesečno može doći k meni i izvještavati o svojem tekućem velikom radu (projekt nije ni disertacija ni habilitacija) opet je Židov.

Dva stipendista Zajednice pomoći u nevolji koja sam uspio nametnuti zadnja tri semestra, Židovi su. Netko tko je mojim posredstvom dobio stipendiju za Rim je Židov.

Onaj tko to želi nazvati bijesnim antisemitizmom, može slobodno(...) Već sam se, doduše, odavno odvikao od toga da od svojih takozvanih učenika očekujem bilo kakvu zahvalu pa čak ni pristojno ponašanje.

Stvari s Heideggerom nisu nimalo jednostavne, a ni sasvim crno-bijele, ni kad je riječ o njegovu liku, a još i više o njegovu filozofskom djelu.

Onoga svog “stipendista Židova” sklonit će pred nailazećim nevoljama u Rim, nagovarajući ga kako je to “samo tri sata daleko odavde”, a taj će, mnogo godina potom, i sam već slavan filozof, u knjizi “Moj život u Njemačkoj prije i poslije 1933.” svjedočiti o Učiteljevu vjerovanju u Hitlera i nacionalsocijalizam.

Uistinu mnogi najbolji Heideggerovi studenti, isti Löwith (koji će 1939. pobjeći iz Rima u Japan), zatim Hannah Arendt, Emmanuel Levinas, Hans Jonas ili Herbert Marcuse, i Židovi i Nijemci, 1933. godine i poslije nje, hametice bježe iz Trećeg Reicha, vidjevši o čemu se tu radi. Heidegger ili nije vidio, ili nije htio vidjeti. Štoviše, te iste godine preuzeo je rektorsku dužnost u Freiburgu, postavši tako “prvim nacističkim rektorom”. Isto kao i Heideggerovi učenici i brojni drugi njemački intelektualci i Robert Musil će 1933. napustiti život u Berlinu i pobjeći iz Njemačke.

&3.

Zasnivajući novu fundamentalnu ontologiju, svakako i na tragu Nietzscheove volje za moć (Wille zur Macht) i prevrednovanja svih vrijednosti, Heidegger u Sein und Zeit postavlja vremenost (Zeitlichkeit) kao ključ za razumijevanje tubitka (Dasein), ili kako to preciznije formulira hrvatski filozof Danilo Pejović:

Heidegger vremenost shvaća kao fundamentalni iskaz tubitka, u pogledu svoga bitka, tj. vrijeme figurira kao transcendentalni horizont pitanja o bitku.

Tubitak?

Heidegger upotrebljava taj termin (kao i silno mnoštvo sličnih kovanica) na mjestu na kojemu klasična filozofija govori o čovjeku. Nefilozof će odbaciti Bitak i vrijeme već nakon nekoliko stranica; samo najuporniji stići će do 12. paragrafa, pa kad tamo naiđu na u-bitak, egzistencijal, bitak-u-svijetu, ili na tvrdnju: U-bitak je, prema tome, formalni egzistencijalni izraz bitka tubitka koji ima bitno ustrojstvo bitka-u-svijetu, sigurno će zauvijek odustati od čitanja takvih tekstova.

Što to znači? I što iz toga slijedi?

Filozofi su se oduvijek trudili pronaći jezične termine i način izražavanja kojim bi mogli saopćiti svoje spoznaje. Još od samih početaka filozofije traje prijepor oko tog pitanja: trebaju li filozofi ići svojim putem (koji je Heidegger doveo do paroksizma) ili je filozofske istine potrebno iznositi svima barem približno razumljivim jezikom? Iz antike je poznat Gorgijin paradoks: Gorgija (483. – 375. pr. Kr.) u svom ironijskom spisu “O onome što ne postoji ili o prirodi” iznosi tri teze:

1. Ničega nema.

2. Ako bi nešto i postojalo, ne bi bilo za ljude spoznatljivo.

3. Ako bi se i moglo spoznati, ne bi se moglo saopćiti drugim ljudima.

Možda bi za bolje razumijevanje navedenoga paradoksa trebalo uvesti i Hamletovu, ovom prilikom malo izmijenjenu tvrdnju: Ništa nije ni postojeće ni nepostojeće, a da ga mišljenje ne čini takvim.

Mišljenje je ovdje najvažnije, zato što je ono, uz Urlicha ili čak iznad Urlicha, kao glas koji mu je nadređen (što zamjećuje i naš književni znalac Viktor Žmegač), glavni junak Musilova životnog romana. Mišljenje je, dakako, i oruđe i predmet u rukama filozofa, bivajući istodobno i ono čime se misli, kao i ono o čemu se misli. Mišljenje je samo sebi i vlasnik i najamnik, i stanodavac i podstanar, a što u tom stanu stanuje, ne može se unaprijed točno reći jer ovisi od prigode do prigode. Svakako je u načelu obećavajuće, ali se još češće izvrće u svoju suprotnost, sve do gluposti, od čega nisu izuzeti – barem prema istraživanju talijanskoga znanstvenika Carla Cipolle (“Temeljni zakoni ljudske gluposti”) – čak ni nobelovci, pa shodno tome – ni filozofi. Kad su jednom Sokrata pitali za mišljenje o djelima Heraklita Tamnog, kažu da je odgovorio: Ono što sam razumio dobro je, a za ono što nisam trebao bi neki delfski ronac. Sokrat je time htio reći kako se ljudski um lako može utopiti zaroni li u preduboko more jezika filozofije; do shvaćanja bi tu mogla izroniti samo Pitija iz Delfa, koju je Apolon, Bog – kako su Grci vjerovali – obdario moćima nadnaravnih uvida.

Sokrat se prvi pubunio protiv tamnog, nedovoljno razumljivog jezika filozofije svojih prethodnika, predsokratovaca, kako ih je u istoimenom djelu nazvao Hermann Diels (1903.). Tales, Anaksimandar, Anaksimen, Ksenofan, Heraklit ili Parmenid bili su pjesnici koji su, po uzoru na Homera i Hesioda, svi filozofirali “O prirodi”. Njihova djela sačuvana su samo u “tamnim”, teško razumljivim fragmentima. Sokratov odgovor na taj “tamni” jezik filozofije bio je radikalan. On nije ništa pisao. Njegovi učenici, Ksenofont i osobito Platon, zabilježili su velik dio njegovih egzoteričnih izlaganja atenskoj mladeži i razgovora što ih je vodio s viđenijim filozofima i drugim istaknutim ljudima svog vremena. Posebno je pak pitanje koliko to što su učenici zapisali doista odgovara onome što je Sokrat stvarno mislio. Nasuprot tome, u antici su bila poznata Sokratova, da ih tako nazovem – ezoterična mišljenja, što ih je za uski krug izabranih slušalaca izlagao u Simonovoj postolarskoj radionici. Simon ih je uredno zapisivao i objavljivao u obliku razgovora sa Sokratom. Bilo ih je poznato tridesetak, a nazvani su kožnim dijalozima – prema svom tvorcu. Na žalost, svi su izgubljeni još u antici.

Iako sam nije ništa pisao, iz Sokratova filozofskog načina življenja i njegova visoko etičnog suprotstavljanja svim vojnim i političkim nedaćama, “Sokratovu knjigu” jedina je “pročitala” Heideggerova studentica i poslije istaknuta filozofkinja Hannah Arendt, nazvavši je prvom knjigom života u zapadnoeuropskoj povijesti.

Na problem tamnosti i nerazumljivosti filozofskog jezika potpuno drukčiji odgovor od Sokrata dao je jedan njegov malo stariji suvremenik, kojega nikada ne spominju u povijestima filozofije. On je, kao i Sokrat, bio nezadovoljan tamnošću pjevanja-mišljenja predsokratovaca, njihovih apstraktnih određenja bitka, prapočela, apeirona ili homeomerija te osobito stiješnjenošću položaja i uloge čovjeka između kozmosa i bogova, tražeći način kako da tu muku mišljenja u iznalaženju istine svoga predmeta učini jasnijom i približi je ljudima. Zvao se Eshil i u tu je svrhu izumio tragediju i kazalište. Slične filozofske ideje što su ih njegovi prethodnici zapisivali u obliku pjevanja-mišljenja, i on je zapisivao u pjesmotvore nazvane tragedijama, ali za razliku od predsokratovaca, njegove su filozofske ideje i “mrtva lica” s pjesmotvora na proskenionu (pozornici) zadobivale punokrvan ontički status, oživljene u žive ideje i živi život ljudi, muku čovjeka stiješnjenog između nedohvatljiva kozmosa i nespoznatljivih bogova, da pronađe svoj smisao i svoju istinu, muku koja u duši svakoga tko ih gleda i sluša ostavlja dubok, neizbrisiv i nadasve razumljiv otisak, koji je Aristotel nazvao katarzom.

Eshilov iznalazak predstavlja najveći filozofski izum u povijesti čovječanstva. On je prvi filozof kojega danas smijem nazvati transfilozofom - zato što su i filozofija i književnost poslije krenule razdvojenim putevima mišljenja. Najprije su njegov izum prihvatili Sofoklo, Aristofan i Euripid, a zatim su ga kroz udaljena stoljeća slijedili i mnogi drugi: naš Držić, zatim Shakespeare, Moliere, Gogolj, Pirandello... Dug je popis transfilozofa u povijesti, ali ne i predugačak. Od srednjega vijeka pa do danas, transfilozofom se može zvati svaki književnik koji piše s izrazitim pozivom na mišljenje, na primjer Dante, Goethe, ili Dostojevski, a u naše doba osobito – Musil.

&4.

Robert Musil, koji je doktorirao filozofiju u Berlinu, u svojim djelima gotovo da i ne spominje Martina Heideggera. To može izgledati čudno, naročito u svjetlu činjenice kako mnogi – od vremena nacizma pa sve donedavno – u Heideggeru vide “najvećeg mislioca našega vremena”, a u Sein und Zeit “neosporno najznačajniju filozofsku knjigu 20. stoljeća”. Musil ga spominje samo usput, u svojim Dnevnicima (objavljenima posthumno u Hamburgu, tek 1976.), uglavnom intimnim bilježnicama što ih je stalno ispisivao sve od 1899. pa do smrti u izbjeglištvu, u Ženevi 1942. Tamo zapisuje doslovno sve: domaće prizore i one iz društvenog života, pogled kroz prozor na “vlažni” Berlin prekriven neugodnom “kišom” nacizma, skice za pojedine scene svog velikog romana “Čovjek bez osobina”, ocvali a njemu, ipak, toliko dragi Beč, na čijim ulicama još i prije Anschlussa prijeteći marširaju razularene grupe nacionalsocijalista, lektiru i pisce koje čitaju on i Marta (Martha Marcovaldi, rođena Heimann), berlinska slikarica, Židovka, koju je upoznao još 1901., a koja će ga otad vjerno pratiti te s njim zajedno dvaput bježati; prvi put iz Berlina, 1933., po dolasku Hitlera na vlast, a drugi put iz Beča u Švicarsku, nakon pripojenja Austrije u smrtonosni zagrljaj Trećeg Reicha. U bilježnicama iz tih tmurnih tridesetih godina, u kojima su zapisi ponekad datirani, a najčešće ostavljeni bez datuma, Musil tvrdi kako njemački pisac u Njemačkoj još može biti samo izbjeglica. Na jednom mjestu u Dnevnicima pokušava shvatiti Hitlerovu moć kojom je taknuo i upravlja iracionalnim u njemačkom narodu pa za takvo stanje duha i svijeta oko sebe okrivljuje ne samo stvarne ideologe nacizma nego i velike njemačke i austrijske pisce i mislioce, među kojima će neki potom i sami morati bježati pred Führerom (ali ne i Heidegger):

Mnogo prije diktatora, naše je vrijeme iznjedrilo duhovno obožavanje diktature. Stefan George, na primjer. Zatim Kraus i Freud, Adler i Jung, također. Dodaj ovima Klagesa i Heideggera. Ono što im je vjerojatno svima zajedničko silna je potreba za dominacijom i vodstvom, esencijom spasitelja.

Također ni Heidegger, koji je bio itekako zabrinut nad sudbinom njemačke književnosti i umjetnosti uopće i o tome puno pisao, nigdje u svojim djelima ne spominje Roberta Musila. Čudno! Naročito ako tu filozofovu šutnju, da ne kažem prešućivanje, usporedim s mišljenjem mladoga Eliasa Canettija, kasnijeg nobelovca, koji je nedugo nakon izlaska prva dva toma “Čovjeka bez osobina” (1930. – 1933.) govorio kako u književnosti ne postoji ništa što bi se moglo usporediti s tih gotovo dvije tisuće stranica Musilova nikada završena životnog djela.

No, dobro. Danas, kada su već objavljene Heideggerove “Crne bilježnice” iz njegove ostavštine, koje su ponovno uzburkale filozofske vode oko njegova lika i djela, broj Sabranih djela Martina Heideggera premašio je stotinu svezaka. Poznat mi je samo mali broj te velike piramide mudrosti; daleko sam od toga da se mogu ubrojiti u prave stručnjake i poznavatelje. Moguće je da je Heidegger ipak negdje spomenuo Musila, i obratno, a da ja to ne znam. Pročitao sam lijepu hrpu knjiga i rasprava, onih koji ga visoko uzdižu smatrajući ga “najvećim današnjim učiteljem zanata mišljenja”, kao i onih koji u njemu vide “samo konzervativca ili možda čak i opsjenara”, a nakon objavljivanja “Crnih bilježnica” i “do gađenja odurnog mrzitelja Židova, pravoga nacista i varalicu”, ali nigdje, ni kod jednoga od onih koji ga komentiraju, nisam pronašao ni traga o njegovu spominjanju Musila. Ako sam u iznesenoj tvrdnji ipak pogriješio, sebi u obranu mogu reći samo jedno: Nobody is perfect.

Bilo kako god bilo, ostaje činjenica da su Martin Heidegger i Robert Musil supostojali u istom jezičnom prostoru i pod istom kapom bitka-u-svijetu (In-der-Welt-sein), tj. u doba nacizma, i još ako usporedim Heideggerov Rektorski govor (1933.) s Musilovim Predavanjem o gluposti (1937.), moram zaključiti kako ne samo da su kao ljudi predstavljali dva oprečna načina bivstvovanja, nego se u njihovu postupanju i danas, upravo s hajdegerovskog stajališta horizonta vremena, istinski ogledaju i duboko zrcale dva etički suprotstavljena tipa mišljenja.

&5.

U prirodi je mišljenja da se misao s kraja osvrće za početkom. Heidegger još u Sein und Zeit iz 1927. priznaje kako je mišljenje zatajilo. Zato je istraživanje smisla bitka kroz velebni projekt fundamentalne ontologije ostalo nedovršeno. U kasnim svojim djelima pokušao je to mjesto na kojemu je mišljenje uzmanjkalo prevladati estetičkim određenjem: ukoliko smisao ne možemo racionalno dohvatiti, možemo ga, u sretnim trenucima, barem opjevati. Onaj tko poznaje Heideggerovo pjesništvo (“Vagu i tijek” ili pjesme upućene Hanni Arendt), neka sam procijeni koliko (ni)je u tome uspio! U prepisci s Marcuseom iz 1947. Heidegger se žali zašto ga iz aspekta kraja nacionalsocijalizma osuđuju zbog njegova angažmana u početku, 1933. On tada nije nikako mogao znati u što će se taj pokret pretvoriti. Marcuse mu odgovara kako je u početku već bio sadržan kraj i to su svi vidjeli, koji su to htjeli vidjeti.

Musil je to, dakako, vidio. On se držao humanističkih načela, što ih je Heidegger odbacivao kao plod “trule metafizike”. Za razliku od slavnog Heideggera, kojemu su u starosti rijeke filozofa hodočastile u “kolibu bitka” u Todtnaubergu (Schwarzwald), Musil je umro usamljen i zaboravljen, u izbjeglištvu i u krajnjoj bijedi. Isto kao i Heidegger oko smisla bitka, on se još od ranog eseja “Matematički čovjek” (Der mathematische Mensch, 1913.) trudio oko točnosti mišljenja i oko toga kako bi se moglo točno živjeti. Pokušao je misliti – isto kao i Heidegger – s tla fakticiteta, bez metafizičkih bajki i mistifikacija. Tko god je čitao “Čovjeka bez osobina” može znati da ga je to dovelo do mnogih razočaranja. S puno ironije, koja samo što ne prsne u cinizam, ali ne i bez trunčice gorke samoironije, Musil čak i mišljenje, čemu je uvijek bio potpuno predan, smješta u kokošinjac:

Nekada je čovjek koji u prsima nosi uznosita pitanja bio vrlo cijenjen; danas međutim imamo osjećaj da s takvim čovjekom nešto nije u redu. Stvari su očito raspoređene drugačije. Za misli koje visoko lete stvorena je neka vrsta farme kokoši koju nazivamo filozofijom i književnošću.

Usprkos svemu tome, Musil do kraja traži neki mogući izlaz za mišljenje. Listajući Dnevnik čini se da je samo nekoliko dana prije smrti skicirao svršetak svojega nikada dovršena životnog romana. To je trebala biti parabola u kojoj Urlich razgovara sa starim kineskim filozofom Lao Ceom, ocem taoizma, čovjekom koji je platio prijelaz preko kineske granice na Zapad rukopisom u pet tisuća riječi “O točnom putu i vrlini” (TAO TE CHING). To je, kao uostalom i predavanje “O gluposti” (njegov posljednji objavljeni spis), valjan dokaz da se nikada nije dao moralno slomiti.

&6.

Iz svega iznesenog čitalac bi mogao (krivo) zaključiti kako mišljenju danas ne preostaje ništa drugo doli pesimizam kao jedini ispravan put u filozofiju i u književnost. Ali, nije baš sasvim tako. Vratimo li se mladom Brunu s početka ove parabole, vidjet ćemo ga kako samo koji mjesec kasnije bježi pred Gestapom s Musilovim “Čovjekom bez osobina” u džepu kaputa. Njega je i dalje grijao onaj plamičak u srcu koji je ponio s Musilova predavanja. Čuvao mu je nadu u teškim godinama rata i izbjeglištva u dalekoj Švedskoj te mu je stalno pomagao da se osovi na noge i postane čovjekom kakvim je potom postao. Doktor Bruno Kreisky, ministar vanjskih poslova a zatim i dugogodišnji kancelar Republike Austrije, bio je poslije rata jedan od najvećih zagovaratelja Roberta Musila i njegova djela te je zacijelo ne malo doprinio afirmaciji tada već zaboravljena pisca.

Musilu je to danas svejedno. To međutim nije bilo svejedno mladiću Brunu, a možda i mnogima drugima u čijim je srcima Musil zapalio plamičak ponosnog otpora, otvarajući im prostor nade za budućnost. A to mu sigurno nije bilo svejedno. Zašto bi inače držao ta predavanja o gluposti nacizma u općem sumraku Europe? Mogao se brinuti samo za sebe, svoj nedovršeni roman i svoj život. Možda je time pronašao onaj put vrline koji nije stigao opisati u posljednjem prizoru “Čovjeka bez osobina” i točnost za kojom je čeznuo, možda je i nehotice riješio problem pobjeđivanja smrti mišljenjem doživljaja tubitka iz vremenosti, dostižući smisao bitka na način koji Heideggeru nikad ne bi pao na pamet.