Henry Miller, koliko znam, prvi je u modernoj književnosti vlastito odrastanje-a dečku se to dogodilo na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće u New Yorku-označio sintagomom 'ranih jada'. Ovaj ikonoklastički pisac opsesivno posvećen jednoj jedinoj temi, vlastitom oslobođenju, mišljenom budistički i življenom thoreaouovski, u kućici na osami, nije idealizirao djetinjstvo, prije bismo mogli reći kako mu je ono bilo mučno; majka je bila kruta i stroga Švabica kojoj pokazivanje osjećaja nije nijednog trena padalo na pamet, dok je otac, vlasnik krojačke radnje, bio bonvivan zaljubljen u suknju i čašicu; njihovi znanci odreda su bili ljudi poklopljeni životom, bez ikakvih naznaka duha. Uzor je Milleru bio Petar Abelard, skolastički pisac iz srednjeg vijeka, u kojemu je gledao svog svojevrsnog predšasnika. Abelardova neobična sudbina, a bio je kastriran od rodbine djevojke s kojom je njegovao spolne odnose, njegova nekonvencionalnost i britki jezik, te nesumnjivi literarni dar, ovjekovječen u autobiografiji 'Povijest mojih nedaća', gotovo da od njega prave prototip pisca spremnog za svoje nadzore platiti punu cijenu. Lista buntovnika koji su posezali za autobiografskim pismom ne bi li objasnili svoje nesporazume sa svijetom zbilja nije mala, i pogotovo u zadnjih stotinjak godina uključuje i neke od najuglednijih ili barem najzanimljivijih autora: Louis Ferdinand Celine, Jean Genet, Antonin Artaud...Sve odreda Francuzi, by the way. Kao i Abelard. I svi odreda 'luđaci'. Njihove proze nastanjuju neblagonaklone tetke, strogi, gnjevni očevi, krute majke, nasilno susjedstvo, ukratko kaos. Oni sami žestoko preziru ove okolnosti i zatvaraju se u svoj svijet, u kojemu također ne pronalaze utjehu, osim ako tako ne označimo njihovo zadovoljstvo što 'unutra' imaju barem tu točku s koje uspijevaju koliko toliko mirno motriti na 'buku i bijes' vanjskosti. Pritom je važno naglasiti da jednako tako preziru i npr. vlastitu sitničavost ili grubost, na koje gledaju kao na cijenu koju je potrebno platiti za život u ovakvom svijetu. Kad već nismo Francuzi, da li smo barem Hrvati? Domaći pisci koji su se oglasili u zadnjih desetak godina na polju autobiografskog pisma, od kojih su najistaknutiji primjeri Julijana Matanović i Goran Tribuson, baš i ne bi mogli poslužiti kao modeli za buntovnike, a njihova mirna odrastanja, posvećena učenju i skupljanju ploča, svojom tipičnošću gotovo da postavljaju pitanje- ima li ovdje u ovim životima uopće i postavljenog pitanja. Jer sve je hi-haj da ne može biti više hi-haj. Sve je nekako lukavo, u stilu,' nadmudrio/la sam ih, uspio/la sam' (ih). Luđaci generacije u međuvremenu su završili u nekom od kombinata i tamo istovaraju vreće, te se na taj direktni način lišavaju viška energije, i pisanje im ne pada na pamet, dok za to vrijeme štreberi pišu 'kako je bilo'. I naravno, pritom ih preplavljuje nostalgija. Povremeno se doduše i tu zaškrguće zubima, ipak, trebalo je zaraditi sve te petice, ali... Gdje su hrvatske lude tetke, agresivni očevi, gdje je čuveni hrvatski autizam, osim u crnoj kronici? Nekako, baci li čovjek oko na našu književnost, moglo bi se pomisliti kako su narodi i narodnosti proveli vrlo ugodna desetljeća u vrlo ugodnim bibliotekama vrlo ugodne rodbine, a batine su padale negdje drugdje, tuđa je stražnjica plaćala cijenu. Gnjevan je bio jedan kantautor kojeg se pročitalo kao rockera, a on je s ove maskerade utekao i doživio beatifikaciju tijekom koje su ispali smješni svi, naročito oni koji su ga branili. Višak emocije kombiniran s manjkom sadržaja, to gušenje svake stranice pod gomilom dojmova, i to ne vlastitih, sačuvaj Bože, dojmovi moraju imati literarno porijeko, osim toga, nismo mi čitali bezveze...Iako bi samo jedan pogled u ogledalo, kombiniran s pokušajem da se zabilježi što se tamo vidjelo (nasmijano lice klauna, govorio je jedan meštar) mogao uroditi novim početkom. Gotovo da je nezamislivo pročitati na hrvatskom, osim u prijevodu, rečenicu poput one koju je u svojoj autobiografiji napisao Sartre, koji je, otprilike, rekao, bio sam glupo dijete. No, on nije takav ostao. Naravno da ne kaže kako je to izveo, no bit će da nije bježao od tog famoznog ogledala, pa mu slika izmiče tipskoj, i teško se s njom identificirati, ali se moguće pomoći. Kod nas je situacija drukčija, naši su pisci bili genijalna djeca, i nitko od njih nije ni pokušao u svojim knjigama ispričati priču o tome što se to s njima u međuvremenu dogodilo. Jer je, valjda, za to potrebno i ostati genijalan. No, čime imamo, time klimamo! Nećemo sad, jelte, mućkati bocu koja pod ovim osvjetljenjem, ovako nakošena, izgleda kao vinska. A nećemo je ni otvarati. Cijela predstava u podrumu zvanom hrvatska književnost ima prije svega bižuterijsku vrijednost. Na vašaru ne vašariti, molim! Na ovakvoj se sceni pojavljuje đakovački autor koji pokušava popisati okolnosti sazrijevanja generaciju poslije gorespomenutih domaćih pisaca, i piše roman. Ova formalna oznaka donekle je lažna, prije ćete imati osjećaj kako čitate pravu staccato autobiografiju, no ova lažnost nema u sebi ništa po vrijednost teksta pejorativno. Slavonija, njezini gradići koji bi odreda htjeli biti New York ili London, tmurna, neosvjetljena šetališta, nasuprot blještavih svjetala velegradova, stvorenih u glavi za potrebe virtualnog pokrivanja emocionalnosti pjesama koje se ne skidaju s gramofona, Joy Division deru sa zvučnika, a Ćiro Gašparac stišće s ulice itd. Narator, perspektivni (no ne preperspektivni!) košarkaš stupa u brak s kćerkom iz bogate obitelji, da stvar materijalno bude pokrivenija, njegov je otac 'jugošvaba', što se već u uvertiri osjeti na novce, i seli iz malog mjesta u Zgb., pa tako opkoljen relativnim blagostanjem, sa stalno nazočnim bjanko čekom u blizini, provodi godine. Točnije, u 'Košarkašu...' kao da je pokriven desetogodišnji period. Supruga boluje od blage shizofrenije, punac od naglašene kleptomanije koju kod nas mediji predstavljaju pod krinkom poduzetničkog duha itd. Romanom prošeću mnogi tipski likovi naše svakodnevice, 'zvijezde' koje po diskaćima pjevaju na playback, gospodari medijskih prostora Šaša i Tihomir, koji kao da su bračni par Zalepugin, i gomila uspješnih ljigavaca, s kakvima ste sigurno išli u razred ili na studij. Sve ih nagriza sindrom produženog mladenaštva, tipičan za ove prostore. Gdje si, što uopće nije, jelte, loše, mlad i pespektivan i u godinama kada, zapravo, zdebljan i satrven višedesetljetnjim 'diskanjem', u konstantnoj pobuni na niski roditeljski džeparac, prije izgledaš kao još neotkriveni bluesman sa delte Mississippija, a ne netko tko bilo što može obećati i pritom biti ozbiljno shvaćen. To je nevjerojatna, hibridna, samo naša kombinacija: četrdesetogodišnji prosijedi hiperrazdražljivi (no nažalost ne i hipersenzibilni) visokoobrazovani punker-imbecil, ugojen od maminih štruhli, s još živom bakom, jer se starica ne usuđuje umrijeti, da stvari ne izmaknu kontroli, no koji je svejedno, izađe li van među ljude, barem onako figurativno, spreman zapaliti sve što mu se nađe na putu, sve dok mu se, of course, nešto zbilja ne nađe na putu, pun gnjeva prema kojem npr. Che Guevara ili Bakunjin, zbog svoje kombinatorike, zbog svoje sklonosti da se posluže i drugim, a ne nužno samo revolucionarnim metodama, izgledaju kao puki precijenjeni kompromiseri. Što je to ljudi, višak šećera valjda!? I onda nije nezanimljivo čitati jedan 'roman' o čovjeku kojeg su svila i hermelin okruživali praktički od rođenja, čiju baršunastost nije ogrubjela ni činjenica sudjelovanja u ratu i koji svoje situacije, kako se fabula otpliće, polako postaje svjestan. Kada našem košarkašu rođena žena uvali tricu, kada ga 'nogira', stignemo do točke iz koje je moguće ispričati njegovu priču. Povratno gledano, u odnosu na već čuvene srednjostrujaške uratke, storiju nedovoljno odmaknutu od matice, što je, barem s obzirom na pripovjedačev glazbeni ukus, bilo realno za očekivati, nedovoljno raspričanu, tj. previše prepričanu, no svejedno dovoljno zanimljivu da biste - pogotovo ako ste vragu ispali iz torbe negdje iznad Slavonije - s njom proveli nekoliko zanimljivih sati. Ćurić nije nada ove književnosti, no on se tome ni ne nada, što je svakako koš za njega. Kada lapidarnost udijaloži, a zbog evidentno bistog oka za potopljene sudbine iz Đakova, Vinkovaca i Osijeka, tj. kada se odluči na stvaranje 'pravih' likova, i kada počne rabiti one u knjizi popljuvane opise, od haklera , a ovdje je pokazao da hakl zna pretvorit će se u - pravog košarkaša.