Dvori od oraha su ogromna knjigetina zastrašujuće debljine: 687 stranica. Kada sam je prvi puta uživo vidio priznajem da sam pomislio da se Jergović od recepcije sakrio u tzv. obimnost. Mislio sam baš te briga, tko će ovo pročitati, sada ćeš dobiti legendarni status koji nitko neće provjeravati, pogotovo što si pripadnik generacije koja ima ozbiljnih problema i sa pisanjem tanke zbirke priča koje su takve kao da su rezultat čitanja još tanjih tankih priča i proživljavanja najtanjih mogućih životnih zgoda. Nisam ni sanjao da ću je progutati u nekoliko dana, posebno što nisam ono što se obično naziva jergovićevcem, skloniji sam otkvačenijem pismu. I onda sam nekoliko mjeseci njuškao oko knjige, čituckao intervjue po Internetu i tiskovini, slušao koga Jergović sve spominje kao uzore ili drage pisce: Marques, Zadie Smith, Jonathan Franzen, Salman Rushdie itd, i pomislio pa možda je to ipak za čitati a ne samo svojom masivnošću pridržavati policu da se ne sruši. Ne može biti loš, hrabrio sam se uplašen brojem stranica, čovjek koji voli spomenute pisce. Osim toga fenomen Jergović poziv je na čitanje na svoj način. Čovjek uspješno na sebe privlači mržnju onih stališa na kojima će se, pretvori li se ikada Hrvatska u pravnu državu, ozbiljiti naše krivično pravo. Naravno da sam čitao njegove zbirke priča, ali kao što rekoh- nisu moj broj. Nekako sam više volio njegove tekstove po novinama- i sam Jergović s ponosom ističe činjenicu da je novinar, čak je jednom rekao da bi pisao za novine i da je bogat-njegovi izvještaji iz npr. Motovuna ili ljetos sa Sarajevskog filmskog festivala su mi bili prava stvar. Osim toga Jergović u inozemstvu dobija nagrade. Znači da njegove knjige, pored određene kvalitete i razine, nekako odgovaraju onome kako nas Europljani vide, kako mi izgledamo gledano izvana. Iako ovako dug uvod zvuči maltene kao isprika što sam uopće čitao Miljenka Jergovića, nije pisan s tom namjerom-radi se o tome da je kroz primjer njegova djela moguće naučiti nešto o nastajanju velikoga pisca-sve osnovne motive dane u Dvorima...imamo već u njegovim prije objavljenim knjigama ali u embrionalnom obliku-tek ovdje je on pokazao što može i koliko jako udara. Iz ove je knjige moguće vidjeti bardizaciju uloge koju bi on mogao na ovim prostorima imati u godinama koje slijede. Dvori od oraha su priča o dubrovčanki Regini Delavale. Knjiga počinje petnaestim poglavljem koje se događa 2002. i radnja ide unazad sve do dana njena rođenja 1905. godine, ispresijecana je sa još četrdesetak sudbina a osim Dubrovnika kao mjesta radnje tu su Pariz, Trst, Milano, Sarajevo itd. Iznenadio sam se kad sam vidio da radnja ide «naopako», od petnaestog ka prvom poglavlju, prvo sam pomislio da je time i još nekim postupcima očuđavanja-jednoj junakinji prvo naraste jedna dojka- htio začepiti usta ili čak i narugati se svima koji mu prigovaraju tradicionalnost, a onda, kada sam počeo uživati u čitanju usput i primjećivati izmjene prosedea i poetičkih modela koji su u potki odlično isfabulirane priče; prva poglavlja kao su doista nastala pod direktnim utjecajem Marqueza ili čak-ispričavam se što psujem-Milorada Pavića, no kako se spušta dublje u prošlost paradoksa po svaku cijenu i ekscentričnih ispada bilo je sve manje, i nisam se sjetio ni Andrića ni Aralice niti bilo kojeg drugog pisca kojeg su kritičari spominjali u vezi sa mogućim uzorima nego baš Jergovića, onog iz novina, koji mi je bio cool. Ali na n-tu potenciju, naravno. To plus zanimljiva izokrenuta čitalačka situacija u kojoj se stalno pitam: a što je bilo prije napalila su me na roman onako baš sto posto.Osjećaj za svijet ove knjige je kao u elizabetinskih dramatičara Shakespearea i klape: historija je klaonica a običan se svijet nema kamo skloniti, nema sretnih ljubavi ni sretnih života, sve je krik i bijes i svi ćemo najebati, ako već nismo. Vremenski raspon romana dopustio je da knjigom prošeću Tito-doduše on odmah umre, isto kao i Staljin-tu su Draža Mihailović, Kralj Aleksandar, drugim riječima većina za ove prostore bitnih faktora, no oni su svi blijedi, kao što valjda i jesu, prema sudbinama običnih ljudi kojima je posvećena ova knjiga. Ima nekoliko antologijskih scena-bjegovi od kuće, brat koji prodaje sireve, ustaško klanje, četničko klanje, batine zbog Staljina itd., ali ova koju ću vam prepričati je med: Klein, Židov, za Drugog svjetskog rata ćubi na tavanu na koji se sklonio od što bi rekao Krleža «narodnih običaja»; tavan je školski i da prereže strah napola on lista Školske dnevnike i na osnovu ocjena i drugih karakteristika meditira na temu što se u međuvremenu dogodilo sa kojim djetetom, a naročito gdje su oni koji su bili neuravnoteženi a nisu završili kao ubojice. A sve u svijetu jednog izvrsnog romana u kojemu su sretne jedino drvene lutke.