– Ah, kada bi barem… – pomislio je, a nešto čahurasto prođe mu kroz prste, ili je to bila samo misao, rastrzana i ogoljena poput zrnca graha, ili pak nešto nalik na posljednje prisjećanje, trzaj straha kakav prođe kroz tijelo prije nego li se, već pripreman na počinak, utone u san. No on nije sanjao – bilo je jutro, tek je otpočeo sat matematike. Promotri učenike koji su sjedili pred njim, razasuti u klupama, već nagnuti – tako sneni i bunovni – nad ispit u koji su predano zurili, kao da su ugledali zloduha.

Nad svakim od njih jednako je tako – moguće zbunjena ili osujećena – stajala nagnuta njegova sudbina – on je to mogao nazrijeti, kao što se nazire plavičasto svjetlo lampiona, negdje pri svršetku zagasite ulice, čiji su mokri rubnici i kameni zidovi vlažni od kiše upili smrad mokraće – taj opor i nepobitan dokaz postojanja čovjeka.

Nastavnik – mršav, pomalo sjedokos čovjek, nosa savinutog kao u starog, otrcanog gavrana, počeša se po nosu, ogledavajući vrhove nožnih palčeva, koji mu skromno (poput malih otrovnih gljiva puhara) provirivaše iz sandala. Kakav je to znak, upita se zamišljeno se češajući, kada čovjeka svrbi nos, drugom rukom istovremeno nehajnom zabrinutošću opipavajući remen sandale, koji je nemarno prikopčan stajao obješen, nagovješćujući skoro, izvjesno puknuće.

– Trebao sam ranije misliti na odlazak postolaru – reče si zagonetno, kao da je to nešto što tek treba u cijelosti dokučiti.

– No, a sada ću još i hodati bos, – pomisli – dok djeca, ona će mi se smijati, kao i obično. I ponovno me zacijelo nitko neće uzimati za ozbiljno.

Gotovo da se rastuži nad ovom primisli, no brzo se umiri, kazavši si – ah, kao da je i to bitno.

Uperi pogled prema razredu, oni su se već bili zahuktali, a mali anđeli im poigravahu iznad glava, anđeli matematike, koji, a da to nitko od njih i ne traži, šapću postupak i rješenja zadataka, pomažu obeshrabrenima, čak se i neznalicama, i lijenčinama smiluju naposljetku...

No, pa da, to je ipak dobro, smjesta se ohrabri. Ukoliko mi pukne remen od sandale tijekom današnjeg dana u školi, mogu hodati bos. Djeca će se smijati, a nakon ovog ispita dobro će im doći malo opuštanja i smijeha. A hodati bosonog je i zdravo, nadoda, bojažljivo sluteći neuvjerljivost svoje posljednje misli, optimističnih misli općenito.

Imao je dugu, uvijek pomalo masnu kosu, koju je vezao u rep. Nosio je naočale s debelim okvirom, kao od kornjačevine. Bio je visok i mršav poput čaplje ili tetrijeba, poput neke umorne močvarne ptice. Kada je govorio, činilo se kao da mumlja sebi u bradu nekakve nerazumljive riječi. Ipak, djeca su ga razumjela – navikla su na njegov čudnovat jezik. Čak su govorila kako objašnjava jako dobro.

– On zna dobro objasniti – govorila su kod kuće, barem se nadao da je tako. Jer neki su se rugali, neki su izmišljali, lagali, bili zlobni i zločesti poput malih čađavih dimnjačara koji nikada ne skidaju uniformu, poput roktavih, glasnih uzgajivača svinja koji ne peru noge prije spavanja, no onda ipak, ako ih staviš pod tuš, budu sutradan kao nova…

Najčešće, ipak, djeca su govorila ono što su očekivala da se od njih čuje – svoj su govor prilagođavala signalima što ih je odašiljala misao, unutarnji ustroj onoga koji ih je slušao. No, naposljetku, u tome nema ničeg neobičnog. Nije li to jedan od mehanizama na čijim osnovama počiva čovjekovo snalaženje u svijetu?

Doduše, malo nezdravog, malo nepoštenog, malo nefer mehanizma tika-taka, koji poništava osobno mišljenje, žar usamljenog promišljanja, doživljaja, analize, moć tišine koja na površinu i, ukoliko je dovoljno mirna i duga, poput staklenog jezera okruženog smrekovom šumom, iznosi ono zbiljski istinito, mehanizma koji vrijednost istinitog žrtvuje i podređuje huji kolektivnog, ne mišljenja, već mnijenja.

Tako je s djecom, a tako i s odraslima, pomiri se najednom tužnjikavo s time.

Nastavnik sada opipa još jednom remen sandale, koji samo što se nije odvojio od tankog potplata. Sjeti se ostave u stanu, koju bi trebalo oličiti, automobila koji čeka da ga odveze na popravak, majke koja ne uzima redovito lijek koji je preskup, supruge s kojom nije bio sam u šetnji možda već godinu dana… Ili možda ipak malo manje?

Zamisli se. Nešto ga podsjeti na miris graha koji je sinoć kuhala, a bila je tako umorna, i ta ga pomisao u tom času nepredviđeno snuždi, osjeti se poput osujećenog, nesretnog pelivana.

Život je neprimjereno složen, zaključi, ali s tihom i potisnutom nadom kako je svaki zaključak, pa i ovaj što ga on upravo vrši, vrst promašaja, jer želi privesti kraju samu beskonačnost – proces postojanja, koji proturječi samome sebi, dovodi se u pitanje, opovrgava nudeći neprestance nova rješenja, kao na burzi rada, privremena, stara i davno oprobana, tek vraćena u modu, ili se pak dovodi do ruba opstanka na kojemu balansira poput ekscentrika koji želi prikupiti svu pažnju i prestravljenost auditorija, i na tome graditi svoju slavu…

Nekome od učenika otkotrlja se gumica na pod. Da to nije jedan od onih trikova za prepisivanje, pomisli, ali pogledavši malog Denisa, koji se sagnuo da je podigne, otjera tu misao. Bože, bože, kako je debeo, pomisli, i kako se teško kreće, sopćući poput malog dabra. Krafne, te proklete krafne i bureci, koje djeca jedu, hrenovke u tijestu, debeli sendviči, dvije šnite kruha namazane Nutellom, krmenadla i majoneza, kompjuterske igrice. Da čovjeku pozli.

Ali i sam nastavnik matematike volio je Snickers, čips od paprike, pomfrit s kečapom, to si je bez stida mogao priznati, dapače, uz široki dječji osmjeh koji bi otkrivao nespretno raštrkane zube, baš kao u djeteta… Otkako se ostavio pića, mogao si je katkada priuštiti malo nezdrave hrane. Jer u protivnom, osjećao bi se poput zatočenika, zatočenika nekog ispravnog pokreta, neke veoma časne molitvene ideje. Uostalom, supruga mu je bila voditeljica u restoranu veganske hrane. Kako grozno, namah se stresao, premda nije znao na što uistinu misli, kada to kaže.

Razmišljao je, da stvar bude precizna, o matematici kao o savršenoj znanosti, to je bila njegova opsesija, tu je na gibak i živahan, razigran i vedar način pomirivao sve nepomirljivo. U svjetlu toga svi su se promašaji doimali kao podrazumijevajući dio pitagorejske, ili boetijevske – držao je da je to otprilike svejedno – harmonije sfera, na koju je vjerovao da ima imaginarno pravo, nešto kao prodavač ulaznica u mjesnome kinu, prekupac koji prodaje više za manje, odmah pred blagajnom u kojoj sjedi blagajnica, koljena prekrivenih vunenim šalom, grickajući odsutno sjemenke suncokreta.

– Ne radi se dakako o tome da jedan i jedan jesu dva – kazao bi tako samome sebi, u nekim nedokučvim trenucima analize, primjerice dok se brijao, promatrajući izbočenu donju vilicu u staklu ogledala – već o tome da je za sve na ovome svijetu moguće napraviti proračun. Čovjek je proizvod određene precizne kalkulacije, naš dolazak na svijet može se također izraziti u brojevima, i ti brojevi mogu biti veoma precizni, dani unaprijed, i rijetko, vrlo malo u nekoj od nijansi iznevjereni, sa sitnim odstupanjima. Broj uistinu jest savršenstvo, numeracija, s jedne strane savršenstvo, s druge strane pakao, odraz iskrivljenosti naše slike u ogledalu, nije li tako – zamislio se, kao da želi postaviti ovo pitanje razredu, ili vlastitome odrazu koji ga je promatrao iz ogledala. No djeca su suviše mala, suviše ograničena i uvjetovana… Njihovo postojanje…

– Ta pogledaj, molim te – reče samome sebi – Vanessa još uvijek računa na prste.

Vanessa je uperila dovitljivo umiljat pogled, otprilike treptajuće dražesti pun, poput mnoštva malenih i gipkih vjeverica koje skakuću po granama bora, prema nastavniku, kao da je osjetila…

– Te male ženice, već znaju zavoditi – pomisli, ali osjeti u toj pomisli nešto priprosto i neprijatno, kao da se iznebuha nepromišljeno priklonio određenoj, dozlaboga dosadnoj grupici ljudi, koja se uzastopce, bez težnje za otklonom ili sumnjom, bavi svime što im padne na pamet, glasno diskutirajući, ispijajući piva u kafiću, izvijajući lica u neprijemčljive grimase nalik na kakav slikarski prikaz ljudske groteske, izobličenog i lakrdijaškog premetanja ljudskih crijeva i cjelokupne utrobe koja se bez ustezanja bjelasa na platnu kakvog dvadesetstoljetnog majstora, na mjestu i unutar forme u kojoj je bilo namijenjeno (ali samo prvotno, samo prvotno, nasmiješi se samome sebi) da se ugleda nekakav portret, spokojan i topao, čedan ljudski pogled koji odašilje humanu misao.

Jedna mušica, ili je to bilo nešto nevidljivo i neprispodobivo običnom ljudskom oku, proleti zrakom, i nastavnik se trgne, jer nije to u tom trenutku očekivao.

Jer broj, brzo se vrati na svoju misao, pribravši se naglo, gotovo kao po kazni, nisu li i zatvorenici po nacističkim logorima u Drugom svjetskom ratu na rukama imali tetovirane brojeve? Čovjek kao broj, na putu u pakao, pomisli, ali se brzo sjeti češke pijanistice, o kojoj mu je svojedobno pričao otac, kako je preživjevši pakao koncentracionog logora nastupala po svijetu, veličanstveno izvodeći Brahmsa, Chopina, Bacha… I njena ruka, ispružena na elegantnim tipkama klavira, s tetovažom logorskoga broja, ruka koja proizvodi te uzvišene zvukove nebeskih sfera – nije li to strašan simbol toga proturječja, raja i pakla oživljenih istovremeno ovdje na Zemlji? Ah, patetično, prekinu se.

Uostalom, Mario je prepisivao od Aleksa, sada je to vidio. Ali odluči ništa ne kazati. Naredni sat izvest će ga pred ploču, to bi bilo u redu. Da, naravno, nitko od nastavnika ne želi se zamjeriti Marijevom tati, ali osnovne računske operacije moraju se znati, čak i ukoliko čovjek želi postati samo profesionalni ubojica, majstor za postavljanje vodokotlića, you tuber, tragač za tartufima... Ta ga pomisao osokoli da se ipak nakašlja i kaže:

– Mario, sve sam vidio, naredni sat ćeš pred ploču!

Ah, kako smiješno. Prijetnja, kazna, izvršavanje, nešto poput streljačkog voda koji puni puške.

Mario problijedi, kao da ga je to uistinu zabrinulo, no ne reče ništa. Samo složi izraz lica kao netko kome je ustvari svejedno – posve očito glumljeno.

Djeca od svega rade priču, pomisli nastavnik, i nakašlja se, suho, kao da ga nešto svrbi u grlu. Sjeti se Marijeva oca, obučenog u crno, izbrijane lubanje, stisnutih usana i namrštenog čela, i toga kako na roditeljski sastanak ulazi bez pozdrava, napuštajući učionicu prije završetka, također ne pozdravljajući... Bijes, velike količine bijesa koje traže prostor svoga čišćenja. No, neće to valjda biti...?

Razred ponovno utonu u mir, čulo se samo škripanje olovaka po papiru i ustrajno svrdlanje gumica.

Nešto ga natjera da se ustane – možda je to bio samo trpak osjećaj lijenosti koji se nastavniku počeo širiti tijelom poput blage struje, koja ima nakanu uspavati misli i čula, utrnuti afekte. Zaboravi na onaj oslabljeni remenčić od sandale, zakorači malo jače, jače od uobičajenog, kao da je tim korakom htio pokazati strogoću i odlučnost, mogućnost kazne – čak i to, premda mu je pomisao na kaznu bila smiješna.

Ali remenčić u tom trenu samo spuzne s nožnoga članka – pukao je, napravivši glasno – Puc!, koje je odjeknulo u zraku poput sitne loptice izbačene iz plastičnog pištolja, i to upravo u času kada je nastavnik počeo razmišljati o savršenstvu matematike kao znanosti, one koja zna izračunati čak i vrijeme, trajanje ljudskoga žalovanja, onda kada je u pitanju gubitak bliske osobe.

Jer nije li to – to da naše žalovanje za dragim osobama koje smo izgubili posjeduje također svoje proračunato, određeno vrijeme trajanja, koje kako otpočinje tragičnim gubitkom, tako se prirodno i podrazumijevajući okončava, nije li spoznaja o tome, koja je po svojoj suštini matematička, potresnija i žalobnija od samoga tugovanja i gubitka, kako je negdje zapisao Camus?

Zapitao se to upravo u času kada mu je sada naglo oslobođeno od sandale, boso stopalo zakoračilo na drveni pod učionice, što ga prinudi da hitro podigne tu potrganu sandalu, uzme je u ruke, i u nemogućnosti da se drugačije snađe izuje i onu drugu, kako bi stvar bila ravnomjerna, u harmoniji, svakako – također u jednoj vrsti ravnoteže, i tako iznenada sasvim bos okrene pogled prema razredu koji se već smijao, sada više ne gušeći, ne susprežući smijeh, već ga puštajući u zrak, kao znak konačna olakšanja, iskrene radosti.

U mnoštvu tih lebdećih titraja, zamaha sitnih leptirovih krila koja najednom, u lepršavoj, kratkotrajnoj žuto-plavoj lakoći prekriše učionicu gotovo pa od poda do plafona, sve do prozora, podsjećajući na kakav izvanredan biološki događaj vrijedan znanstvenog bilježenja i analize, otpočne još jedan, veoma običan školski dan.