Martin Amis pisac je sa literarnim porodičnim pedigreom-njegov otac Kingsley Amis bio je uz Williama Goldinga i Iris Murdoch najpoznatiji predstavnik pisaca okarakteriziranih sintagmom 'angry young men'. Odrastanje u sjeni očeve veličine opisao je u knjizi 'Experience: A Memoir' gdje je na jednom mjestu lakonski ustvrdio da ga je takav otac predodredio da bude imun na slavu. Na književnoj sceni pojavio se 1973, godine romanom 'Rachel Papers' za koji je dobio nagradu Somerset Maugham, i praktički od svojih prvih književnih koraka ubraja se među najbolje britanske pisce generacije kojoj još pripadaju Julian Barnes, Ian McEwan i James Kelman. 'Teška voda' zbirka je priča koje su nastajale u dvadesetdvogodišnjem razdoblju i pored stilske raznovrsnosti dobar je primjer dugogodišnjeg postojanog traženja identiteta, koji je u svim svojim pojedinačnim postajama rezultirao pričama vrlo visokog dometa. Tako da u 'Teškoj vodi' imamo mimetičke priče, kao što je 'Stanje države Engleske',rame uz rame sa science- fictionom u priči 'Domar sa Marsa', kao plod očite lektire Isaaka Asimova propuštenog kroz filter Douglasa Adamsa. To ovu zbirku čini dodatno zanimljivom, jer se kroz njene mijene mogu osjetiti osnovni pripovjedački pravci proze engleskog govornog područja unazad posljednja tri desetljeća. Amis je fascinantno prilagodljivi podražavatelj književnog modela kojeg odabere kao podlogu za razvijanje svojih storija. 'Dentonova smrt', koja je od ovdje predstavljenih priča kronološki najstarija snažnih je psihogenih svojstava tipičnih za Pynchonove uratke, kao što je naslovna 'Teška voda' mali hommage Flannery O'Connor-ona je također voljela iščašenu, invalidnu psihosomatiku propuštati kroz dvojbenu prizmu milosrđa- majka i njeno fourthyandsomething dijete prikazani su hladno i minuciozno, bez najmanje želje za metaforizacijom. Svoje najbolje osobine-distancu i ironiju-pokazao je u priči 'Stanje države Engleske', jedinoj u kojoj je između pripovjedača i njegovog svijeta stavljen znak jednakosti. Kroz priču o izbacivaču iz noćnih klubova ispričanu direktno i jednostavno, izrekao je bolne istine o svojoj domovini-njegove riječi da stranci bolje govore engleski od većine domaćih djeluju otrežnjavajuće. Ispripovjedana brzim izmjenama pripovjedačkih rakursa, gotovo filmskim jezikom, tipski je primjer dobrog pisanja koji je sigurno utjecao na Irwina Welsha i Zadie Smith, tako je ovaj kameleon, osim što je oponašao, i sam bio oponašan . Šteta što su mu likovi neinteligentni, tako da su lak plijen njegovih persiflaža. Svoje memoare pisao je puno nježnijom rukom, valjda instinktivno osjećajući da su pred njim legende poput njega i njegova oca, dakle potpuno drugačije sudbine, koje zavrijeđuju pokušaj shvaćanja. Vjerojatno je najteže pisati duhovito, tako da su u humorističkom pismu ujedno ispisane i najtužnije stranice u povijesti literature. Amis u ovoj svojoj zbirci opasno balansira na toj granici između smiješnog i bijednog. U svojoj želji da portretira homo sapiensa kao jadnog nalazi se u konstantnoj opasnosti da sam bude doživljen kao takav. Besmrtni, svemu podsmješljivi pripovjedač čije su otrovne strelice jednosmjerne, ni u jednom trenutku ne pokazuje ni najmanju želju da okular okrene prema sebi i ispita kako stvari tamo stoje. Rezultat je stoga drugačiji nego što bi on možda htio ili očekivao-stilska besprijekornost pri tome uopće ne spašava stvar-a sižejna raznovsrnost u kombinaciji sa neujednačenom kvalitetom čak vam možda izazove dojam da je pred vama knjiga skrpana od otpadaka ovog inače izvanrednog pisca. Prije nekoliko godina smo čitali njegov 'Noćni vlak', u kojemu nije pokazao niti jednu od ovih 'slabosti'. No kako srećom nismo svi isti, moguće je da se među vama nađu oni koji će u ovim vivisekcijama pronaći čitave komade svog otkvačenog pogleda na svijet. Veliku prednost imaju svi koji su kao mali sa rukavicama na rukama muhama čupali krilca.