No 'svemu lijepom dođe kraj' pa su i Rabelaisovi sretni dani u ovoj živahnoj skupini doktora filozofije bili kratkoga vijeka. Na ovoj su životnoj prekretnici njegova sredstva za život presušila. Nije još mogao početi prakticirati liječništvo, a ostali poslovi su mu, budući da je bio svećenik, bili zabranjeni. Što mu je bilo činiti? Stotinu godina prije ove epohe u ljudskoj povijesti, čak i pedeset godina prije, barem kada je Francuska u pitanju, nije bilo prilike za pošten način privređivanja za život za lutajućeg učenjaka Rabelaisovih neobičnih sposobnosti, osim pod protektoratom nekoga poput biskupa iz Maillezaisa. No, do proljeća 1532. kada se činilo da će potpuno ostati bez sredstava, zamislite, pojavio se novi posao, posao koji do tada nije postojao, i ponudio se svećeniku-studentu medicine koji je poznavao Grčki – taj je posao, jednostavno rečeno, bilo lektoriranje: lektoriranje za novo umijeće tiskanja. 

Kao prvo, knjige za koje je tada bilo najizglednije da će postati popularne bile su uzbudljive magične priče o viteškim avanturama, poput onih koje su resile Don Quijotove police; na drugom su mjestu bile knjige o bestidnom, šaljivom glupiranju, a na trećem one o astrološkim predviđanjima; i konačno, ali vrlo rijetko i ne bez rizika za one koji su u to uključeni, ponešto potpuno novo iz religije. Ne smijemo zaboraviti da je tiskar u to vrijeme bio izdavač, a lektor izdavačev urednik. Što se tiče cenzora, čija je zastrašujuća aktivnost bila glavna opasnost, ova neželjena osoba ili skupina osoba nije bila država, kao što je to danas¸ pa čak niti rimski papa, osim u iznimnim slučajevima posebnih žalbi. To je bio Fakultet za teologiju na Sveučilištu, točnije Teološko učilište Sveučilišta u Parizu znanog kao Sorbonne. U godini Rabelaisovog napuštanja Sveučilišta i početka potrage za vlastitom srećom i francuski kralj i rimski papa, kao i većina francuskih i talijanskih kardinala bili su potpuno popustljivi prema teološkoj herezi, ponekad čak i prema luteranima i kalvinistima, a gotovo uvijek i prema humanističkim učenjacima; unatoč činjenici da su ovi posljednji češće bili platonisti nego kršćani. Tada su smrtni neprijatelji svakog poštovanja za život i svake vrste milostive nevoljkosti prema iskorištavanju nemoćnih bili – kao što još uvijek jesu, osim što današnju 'crnu Sorbonu'  netrepeljivosti i okrutnosti pronalazimo u laboratorijima vivisekcije – među onim fanaticima ideje koji mare samo za svoje stavove i čiju nehumanost podupiru ne manje zainteresirani sljedbenici čije zaposlenje, sredstva za život, reputacija, ambicije i svi ostali 'zajamčeni interesi' ovise o tome da se na život ili smrt drže ortodoksije svog posla. 

Kao bivšem franjevačkom redovniku koji je, zamijenivši svoju benediktinsku halju za onu sekularnog svećenika, počinio grijeh apostaze, Rabelaisu je najbolja mogućnost neovisnog življenja bila promptno stupanje u kontakt s jednim od novih tiskara-izdavača. Središte tiskarskog posla u Francuskoj nije bilo u Parizu već u Lyonu; tamo se on i uputio. Mogli bismo se zabavljati zamišljanjem kako se on proveo na tom putu punom događaja, tumarajući cestama i pojavljujući se na mjestima na koje su ga dovele slučajnosti i razuzdana mašta, kao što će nekoliko stotina godina kasnije njegov engleski obožavatelj, velečasni Laurence Stern iz Yorkshirea opisati sebe na svojim lutanjima Francuskom. No za otkrivanje jednog dijela prtljage bivšega fratra nije nam potrebna mašta. Dva zgotovljena rukopisa koja je sa sobom nosio, od kojih je jedan bila druga zbirka Pisama suvremenog talijanskog liječnika, doktora Manardija od Ferrarae, u kojima se govorilo o klasičnoj medicini i prirodoslovlju – urednički rad koji je Rabelais u svojoj glavi već posvećivao ambicioznom Tiraqueau; drugo i mnogo zanimljivije djelo bili su ni manje ni više Hipokratovi Aforizmi u kojima je tradicionalni latinski tekst suprotstavio grčkom tekstu i napisao vlastite komentare i na latinskom i na grčkom. Dok to sve čitamo, nemoguće je odoljeti sumnji – bi li današnji diplomant medicine na Britanskim otocima bio u stanju povećati svoj um, proširiti svoju kulturu i produbiti svoju ljudskost uređivanjem latinske verzije grčkoga filozofa, s kritičkim komentarima na oba klasična jezika!

Deset godina prije ovog vremena, poduzetni tiskar iz Württemburga, imenom Sebastian Gryphius, smjestio se u književnu četvrt u Lyonu u blizini mosta preko rijeke Rhône, zajedno s mnogim drugim, što francuskim, što talijanskim tiskarima, izdavačima i prodavačima knjiga. Upravo je Gryphiusu naš lutajući svećenik-liječnik predstavio svoje dokumente i gle!, još ga je jednom obasjala njegova sretna zvijezda. U tim su prvim danima knjige morale izaći na jednom od velikih provincijalnih sajmova ili pak nisu imale nikakvu priliku uspjeti. Čak je i Calvin, sa svojom novom verzijom kršćanske vjere, morao paziti na sezonu sajmova. No Gryphius je odmah shvatio da je u Rabelaisu i njegovim rukopisima pronašao ono što su tražili svi tiskari u Lyonu te su se oba djela pravovremeno pojavila na sajmu u kolovozu, brzinom koja bi zadivila i suvremene autore, lojalno posvećena dvama puatevinskim prijateljima, prvo Tiraqueau – a ja priznajem da zamjeram što je tu čast dobio taj osjetljivi anti-feminist i prefrigani penjač uz društvene ljestve – te drugo dobrom biskupu iz Maillezaisa. 

To se dogodilo u ljeto 1532. i Rabelais je odmah stekao ime. Rezultat je bio iznimno zadovoljavajući, jer ga je ne samo lišio neposrednih financijskih briga već i ovisnosti o tiskarskom obrtu. Te iste godine, 1. studenog, postao je jedini liječnik poznate dobrotvorne bolnice u Lyonu, Grand Hôtel Dieu, odnosno Notre Dame de la Pitié du Pont-du-Rhône. Ovdje konačno možemo biti sigurni da su se razborite doktrine grčkih mudraca o ljekovitim učincima uma, duše, dodira i postojanja učinkovitog liječnika izvršavale u potpunosti. Ovako Plattard navodi opis ove bolnice u Lyonu, samo dvije godine nakon što je Rabelais radio tamo kao liječnik. 

U velikom holu, podijeljenom stupovima i rešetkom, stajalo je šest redova kreveta s orahovim uzglavljem i čistom, bijelom, urednom tapiserijom, a pacijenti su imali pogled na kapelicu na kraju hodnika, gdje se svakodnevno održavala misa, s jedne strane muškarci, s druge žene, koji su se mogli međusobno vidjeti ali ne i družiti; a u središtu veliki kamin oko kojeg su se pacijenti mogli grijati zimi. Bilo je između 150 i 220 pacijenata koji su spavali po dvoje ili troje na velikim krevetima. Zarazne bolesti i rodilje nalazili su se u drugoj zgradi. 

Izračunalo se da se smrtnost u bolnici Grand Hôtel Dieu de Notre Dame de la Pitié smanjila za dva do tri posto u vremenu Rabelaisovog rada u njoj. No njegova je plaća bila samo četrdeset livri godišnje; jednako koliko je dobivao i 'kirurg-brijač' koji je s njim obilazio pacijente i slijedio njegove upute. 

Ako prihvatimo da je 1494. godina njegova rođenja, Rabelais je tada bio trideset i osam godina i bila bi nam potrebna okultna moć zapažanja njegova velikog suvremenika, Corneliusa Agrippae, ili Herr Trippe, kako ga on naziva u svojoj knjizi, da pomoću piromantije, aeromantije, hidromantije i lekanomantije, a osobito numerologije odluči zašto je ovaj spoj njegovih trideset i osam godina i godine 1532. prouzrokovao takvu ključnu epohu u njegovu životu. No, to je uistinu bilo tako. Gotovo je nemoguće povjerovati da bi ijedan autor mogao pisati toliko mnogo i tako brzo kako je on pisao tijekom ovih devet mjeseci, obilatih događanjima. I što je brže pisao, pisao je sve bolje; jer je 'Pantagruel' koji otvara njegovo remek-djelo – iako sva naša izdanja započinju 'Gargantuom' – napisan kao da su se Balzac i Sir Walter Scott s njim natjecali u brzini, a Shakespeare i Cervantes u kvaliteti i sadržaju napisanoga. I ako su se zvijezde udružile u borbi za njegovu stvar tijekom burnog ljeta i jeseni, čini se da su upravo i vremenske prilike odigrale svoju ulogu. Tijekom 1532. u Francuskoj je zavladala suša kakvu se nije pamtilo stoljećima prije toga. Kako je bio tako dobar liječnik, a i veliki simbolist, kao i najrealniji od svih realista, ova je suša očito ostavila veliki trag na njegovu umu. Kroz sve četiri knjige, od početka do kraja, žeđ za sokovima grožđa provlači se kao simbol za žeđ čovječanstva za Mudrošću. Njegovi pacijenti u bolnici, njegovi prijatelji u knjiškom kvartu, njegovi drugari u krčmama, svi su sigurno s njim razgovarali o nevjerojatnoj vrućini i strašnoj suši koja je zahvatila zemlju. U to je vrijeme izveden i mirakul o tom vremenu, u kojem sićušni vodeni vražićak, neka vrsta malignoga elementala mora, vara ljude bacajući im sol u grla. Ime ovog sveprisutnog demona nije bilo nijedno drugo doli Pantagruel. Istovremeno s ovim nizom događaja, ili slučajnosti, ako želite, u prodaju je odjednom puštena mala knjižica napisana gotskim pismom, bez imena tiskara ili autora, pod nazivom Velike i neprocjenjive kronike velikog i ogromnog diva Gargantue. 

Ne smijemo zaboraviti da je stvaranje književnih remek-djela poput stvaranja svjetova; sve vrste utjecaja pronalazimo koncentrirane oko suđenog trenutka njihova nastanka, njihova začetka, njihova rođenja. Mnogi su od njih čista slučajnost, splet događaja, nasumične koincidencije, usputne i slučajne okolnosti. No druge, što ih se duže promatra onim što Spengler zove, a pritom se referirajući na jedan neobičan aspekt Goetheova genija, 'fizionomijskim okom', postaje nam jasnije da oni u sebi imaju nečeg fatalnog, kobnog, sadržavajući ono što bismo mogli nazvati teandričnim. U usputnoj, omalovažavajućoj napomeni o utjecaju 'nepismenih bretonskih seljaka' na njega, gospodin Wyndham Lewis u svom predgovoru Everymanovu izdanju Rabelaisa, nesvjesno pronalazi pravi odgovor na to pitanje. Svi smo mi doživjeli univerzalan i neosporan izvantjelesni fenomen kada bismo razmišljali o nekome na koga nismo pomislili godinama te bismo nakon toga, pri povratku kući, zatekli njihovo pismo; fenomen, usputno rečeno, koji nema nikakve veze s telepatijom između dva uma, jer se radi o našem umu i samom neočekivanom pismu, pismu koje je netko mogao poslati s druge strane Atlantika. Stoga, čini se kao da je ono što je prethodno dostiglo njegov pronicljivi i jasnočujan um kroz te 'nepismene bretonske seljake', čije su glave, prepune starih velških legendi, bili prirodni mediji aboridžinske mitologije, sada doživjelo čarobnu transformaciju jer ga je Tyche ili 'blažena slučajnost' stavila u publiku mirakula pod nazivom 'Djela apostolska'. 

Profesor Plattard nam govori da je ova groteskna farsa – takvo je nešto uvijek golicalo Rabelaisovu maštu – donijela demona slane vode 'Pantagruela', čije su zafrkancije o žeđi bile osobito zanimljive i aktualne u vrijeme velike suše. Već upoznat – kroz svoje 'nepismene Bretonce' – s čarobnom osobnošću Merlina, zasigurno je, tvrdi Plattard, čitao djelo redovnika Folengoa, Macaroncea, na latiniziranom talijanskom, i to s posebnim zanimanjem koje nije bilo umanjeno činjenicom da je autor, za čiji nam portret kažu da je i dalje u Firenci, uzeo pseudonim Merlin, što je jedan od kurioziteta tog doba. Ova je fantazija sadržavala alegorijske ličnosti koje su mogle upućivati na pojedine Rabelaisove sporedne likove, poput Eustena jakog, Karpalima brzog, Epistemona učenog, sve izvedene iz grčkih riječi. Ono što želim reći je sljedeće: koliko god koincidencija i neobičnih vjerojatnosti i slučajnih pojava u ovome bogatom trenutku njegova života mi nabrojali, stvarno rođenje svijeta njegove kreacije, tê uistinu velike pantagruelske Teatrologije, od kojih je Četvrta knjiga satiričan zadnji ples i zatvaranje poklopca Silenova kovčega njegova koreografa, ostaje, baš kao i život, neshvatljiv misterij. Stara je pogreška gotovo svih kritičara njihovo izbjegavanje i izmicanje – skrivanje iza tisuća pretpostavki na koje su nabasali u tisuću učenih istraživanja – pred potpunom zadivljenošću i čuđenjem u prisustvu nove kreacije; nečega za što nam se doslovce čini da se stvorilo ni iz čega! Zapravo, ne baš potpuno ni iz čega, ali gotovo ni iz čega. Jer zbrojite sve ovdje skupljene elemente, ovaj igrokaz o đavlu žeđi, ovu veliku sušu, ovu priču o velško-bretonskim divovima koje je iz ogromne dubine dozvala Merlinova magija, ove lude izmišljotine pisca Folenga koji sebe naziva Merlinom; dodajte tome autorovu mizernu plaću od četrdeset funti godišnje i njegovu stalnu potrebu za novcem; i konačno, dodajte nešto što je lako moglo biti odlučujuća potreba, a to je da se nedugo nakon toga rodio Rabelaisov sin. Ipak, nakon uzaludnog stavljanja jedne hrpe akumuliranih utjecaja na drugu, suočeni smo s potpunim misterijem, neobjašnjivim rođenjem još jednog književnog remek djela na svijetu. 

Koliko djela genija možemo, bez rizika za protivljenje, smatrati jednako dobrima kao ove četiri velike knjige o Pantagruelu? Stavimo li Homera i Shakespearea na stranu, nisu li Pantagruel i Gargantua rame uz rame s Don Quijoteom i Goetheovim Faustom? Priznajem da se ne mogu sjetiti niti jednog drugog djela. No, čudo je u ovome: da, uz svu promjenu, razvoj i rast koji se, kao i u Don Quijoteu i Faustu, zasigurno pojavljuju u stilu, pristupu i likovima Rabelaisovih četiriju autentičnih knjiga, on ipak tonalitet cijelog djela daje u uvodnim riječima. Upravo to čine i Cervantes i Goethe, u svojim velikim kreacijama. Kako li samo značajno Cervantes započinje svoju jedinstvenu priču, što ga čini vrhunskim primjerom i neumirućim medijem svih poštenih, jednostavnih i plemenitih duša, čije se 'ludilo' nalazi u suštinskom herojstvu prostog i običnog ljudskog srca!

U nekom selu u Manchi, kojemu ne želim ime spominjati, živio je prije malo vremena plemić, od onih koji imaju koplje na stalku, starinski štit, kukavno kljuse i hitra hrta. Olla, više od govedine nego od ovnovine, navečer ponajviše hladno isjeckano meso s lukom, subotom pražetina s mozgom, petkom sočivo, nedjeljom još koji golubak, tako je trošio tri četvrtine svojega prihoda. Preostatak bi planuo na zobun od fina crna sukna, na kadifne hlače za svece, na isto takve papuče i na najfinije nebojeno polusukno, u kojem se kočio u radne dane pod nedjeljom. U kući mu je bila gazdarica koja je prevalila četvrdesetu, i sinovica, koja još nije navršila dvadesetu, pa momak za poljski i kućni rad, koji mu je i konja sedlao i kosijerom rabotao. Po dobi se naš plemić hvatao pedesetih i bio snažna rasta, suhonjav, mršav u licu, velik ranoranilac i ljubitelj lova. 

Sada, koristeći još jednom našeg 'jednostavnog čovjeka' i čitajući prijevod gospodina Lathama, idemo pogledati Prolog s nebesa u Goetheovu Faustu. Možemo preskočiti patetičnu posvetu i dosadnu 'predigru na pozornici', nešto poput dirigentova naklona i štimanja orkestra. Nakon formalne simfonije tri velika arhanđela s njihovim veličanstvenim hvalospjevom životu i kreaciji, Mefistofeles i Gospod, kao William Blake i njegov đavo, vode prijateljski razgovor. I kako njihov dijalog odmiče postaje jasno da Goetheov 'neobični sin kaosa' ima vrlo malo zajedničkoga s neiskupljivim vragovima koje hrani mučenje, laž i ponos naših suvremenih mističnih apologeta. Uime Mefistofelesa, kao i u ime Rabelaisovog Lucifera, mnogo se toga može reći. Mudri Epistemon, nakon povratka iz smrti i prokletstva, 'avoit parlé à Lucifer familièrement et faict grand chere en enfer et par les Champs Elisées' – 'prijateljski je otvoreno razgovarao s Luciferom i istinski je uživao u paklu i na Elizejskim poljanama'. 

I kako pronicavo i prodorno Goethe odjednom udara, baš kao Rabelais i Cervantes, taj određujući ton svog remek-djela: 

Gospod: 

Zar ništa drugo reć mi nemaš baš?

Zar uvijek samo optuživat znaš?

Zar sve na zemlji kudio bi samo?

Mefistofeles: 

Kad zlo je, Gospode, ko uvijek, tamo. 

Rastužuje me vječna ljudska bijeda, 

Ni mučit mi se više te jadnike ne da. 

Gospod: 

Znaš Fausta? 

Mefistofeles: 

Doktora?

Gospod: 

I slugu mog!

Mefistofeles: 

Ta služba čudnom nazvati se smije!

Zemaljska hrana tom po ćudi nije!

Njeg vrenje neko goni u daljine; 

Sam napola  je svjestan da je lud:

On najljepše bi zvijezde sa neba da skine, 

Od zemlje traži slast najvišu svud, 

I sve blizine i daljine

Ne smiruju mu uzburkanu grud. 

Gospod: 

On zbunjeno još zasad služi meni, 

Al naskoro ću oči mu otvorit. 

Zna vrtlar, kad se drvce zazeleni

Da cvjetat će, da plod će na njem zorit. 

Mefistofeles: 

Izgubit ćete njega, kladit bih se htio!

Kad bih na vašeg dopuštenja znak

Polako na svoj put ga svrnut smio!

Gospod: 

Zemaljski dok još diše zrak, 

Ja zabranom ti neću to omesti: 

Dok za čim teži, dotle griješi svak. 

…

Al priznati ćeš morat postiđen:

Da za put pravi znade dobar čovjek

I kad je tamnom težnjom zaluđen.

Na ovaj isti način neka čitatelj prema svojoj želji pogleda početak Pantagruela, koji je Rabelais prvo napisao, ili početak Gargantue, koji je svijet s pravom stavio na prvo mjesto, i odmah će zaroniti u pantagruelsku 'kvintesenciju' velikog 'generalizatora'. No, kako je to prvi rekao Patelin, moramo se vratiti tim ovcama. 

Nažalost, upravo u to vrijeme, u Rabelaisove je ruke došao dokument naziva 'Oporuka Lucijusa Kuspidijusa', koji je krivotvorio neki pametni Talijan, a Rabelaisa je uspio potpuno prevariti. Povjerovao je da je to autentična rimska oporuka od velikog antikvarnog značaja i uvjerio je Gryphiusa da ju objavi, posvetivši ju svom starom puatevinskom prijatelju Amauryju Bouchardu, lepršavom šampionu zalaganja za žene u raspravi s popujućim Tiraqueauom. Teško je reći kako li je samo stigao brinuti se za svoje pacijente u bolnici i lektorirati i uređivati za Gryphiusa, no dok je dobri Gryphius bio time zauzet, on je imao još jednu strijelu u svom tobolcu, strijelu koju čovjek nije ispalio još otkad je zamišljeni Kuspidijusov prah posut prije tisuću godina; ne! nego još od Platonove Gozbe i Aristofanovih Oblaka. Jer, odlučio je iskoristiti nevjerojatnu brzinu kojom se u javnosti prodaju Velike i neprocjenjive kronike kako bi i sam izdao nešto slično! Jasno je da zasigurno pročitao ovo malo i popularno djelo s velikim užitkom, užitkom kojim je Don Quijoteova začarana fascinacija knjigama ove vrste spojena s bogatom skeptičnom razonodom suvremene anatolske Francuske. Zaista je uspješno upio monstruoznu gotsku grotesknost ovog popularnog izraza anonimnog genija iz redova naših velško-bretonskih 'nepismenih seljaka' te napisao svoj inspirirajući nastavak nevjerojatnom brzinom i s mnogo jednake čari popularnosti, da su mnogi koji su proučavali Rabelaisa otišli predaleko s tvrdnjom da je on sam sudjelovao u stvaranju Velikih i neprocjenjivih kronika. Uistinu je moguće da je pomogao da se njihovo izdavanje privede kraju. 

Ono što u ovoj priči osobito uzburkava moju velšku krv jest činjenica da je ovaj najveći francuski pisac imaginativni okvir svog besmrtnog djela uzeo iz velške mitologije i priča o Arturu i Merlinu. Kada bi me se pitalo koje su seoske tradicije najviše utjecale na Rabelaisa, uz one iz Tourainea i Poituoua, bez zadrške bih odgovorio: bretonske. Uistinu je moguće da zemlja Glagoljevo na čijem je sudu sudac Žvalan obranio svoj običaj da presude donosi bacanjem kocke, nije ništa drugo do zemlja čudesnog jezika, 'mirabilis lingua', odnosno zemlja u kojoj se govori bretonski. Ne samo da se referira na gaulske druide, a znamo da su oni u Britaniju dolazili učiti filozofiju, već se na kraju sumnjive Pete knjige, u Bakbukinu opisu jedine dimenzije kojom vlada nalazi i značajan nagovještaj bretonsko-velške mitologije, što podsjeća na posjet Pwylla, odnosno 'Mudrosti', podzemlju zvanom 'Annwfn' ili 'Annwn', a čarolija Božanstvene Boce može Velšane podsjetiti na Ceridwenin kotao, 

Prodaja Pantagruela nije iznevjerila autorove nade. Ubrzo je uslijedilo drugo izdanje, pa treće. Odjednom su se pojavila i piratska izdanja. I ako su pedantni, sitničavi i željni kupci iz te kritične 1532. godine bili jednako začuđeni kao njihov suvremeni predstavnik – kada sam u maloj knjižari u Eastbourneu kupio svog prvog Rabelaisa – negramatičnim slogovima 'Alcofrybas Nasier', zasigurno su vrlo brzo zaboravili takve zagonetke kada su naišli na riječi 'car il y a plus de fruict que par adventure ne pensent un tas de gros Talvassiers tous croustelevez, qui entendent beaucoup moins en ces petites joyeusetés que ne faict Raclet en l'Institute' – 'jer u njima ima više ploda nego što to možda misli gomila okrastavjelih gojaznih hvalisavaca koji mnogo manje razumiju te sitne pošalice nego što Raclet razumije Institute'. 

Ne mogu se ne upitati, dok proučavam Rabelaisa u drevnoj zemlji za čiju je zaštitu Merlin stvorio originalnog Gargantuu, koliko je Shakespearovih velških prijatelja uočilo referencu na njihovu glagoljevsku riječ za tjedan, odnosno wythnos, ili 'osam noći', u onoj gromoglasnoj rečenici u prvom odlomku s aluzijom koju je Rabelais uzeo od Cezara: 'quarante quarantaine de nuyctz, pour nombrer à la mode des antiques Druides' – 'četrdeset četrdesetaka noći, brojeći po uzoru na drevne druide' – 'kada je središnji Vlašić napustio drugove nagnuvši se prema ravnodnevniku, a zvijezda zvana Klas napustila Djevicu i pomakla se prema Vagi.' I sada smo suočeni s nečim što mene iznenađuje više no profesora Plattarda; jer ja se ne mogu prestati pitati zašto je pri izdavanju Pantagruela Rabelais napustio svog prijatelja Gryphiusa i otišao drugome izdavaču. Plattard nas uvjerava da su Velike i neprocjenjive kronike velikog i ogromnog diva Gargantue, koje su se pokazale kao iznenadna uspješnica, bile tiskane u Lyonu, gotičkim printom, bez imena tiskara ili autora. Ako čitatelj pročita Prolog Pantagruelu on će tamo pronaći najekstravagantniju hvalu tih istih Neprocjenjivih kronika. Na svoj humoristični i uzgredan način, no s očitom namjerom, autor ovog planiranog nastavka Kronika reklamira nešto čiju je popularnost iskorištavao bez imalo zadrške. No Sebastian Gryphius bio je iz Württemberga i tek se doselio u Lyon. Zapravo, bio je kasniji doseljenik i od samog Rabelaisa te se ne čini mogućim da su Neprocjenjive kronike izašle iz njegova tiska, na radost svih čiji je književni ukus uključivao ono što nalikuje Don Quijoteu. U to je vrijeme u Lyonu djelovao francuski izdavač-tiskar imenom Claude Nourry čiji je nadimak, iz meni nepoznatih razloga, bio 'Princ'. Je li to bilo njegovo izdanje, ovo djelo na gotici, puno arturovskih fantazija o Bretanji. A ako je bilo, nije li moguće da je Rabelais, čiji je humoristični genij već počeo koketirati s grotesknom farsom, gotičkim kerefekama i neprimjerenim skakutanjem blagih titana kao s nečim što je njemu blisko, a koji je ujedno i vjerojatno lektorirao one popularne kronike, uvjerio Claude Naurryja da mu dozvoli da sastavi originalni nastavak koji će, nadmašivši jesenski, okruniti uspjeh bretonske legende na proljetnom sajmu.