„Taj neobični grad prvi sam put ugledao 1933. – grad koji ni po čemu nije ličio ni na jedan drugi na svetu. I sećam se dobro koliko me je tada očarao.“ Tim nas riječima Jurij Osipović Dombrovski uvodi u roman „Čuvar starina“ koji se uprizorio u tom „gradu koji nije ličio ni na jedan drugi na svetu“, između ledenjačkih klisura, jabučnjaka, čipkastih građevina arhitekta Zenkova i goleme stepe što naizgled otječe u beskraj. Dombrovski, inače Moskovljanin, potanko opisuje svoj prvi dodir s Alma Atom. Bilo je rano jutro kada je sišao s vlaka, a zrak je, piše, mirisao na dim i jabuke. Sunce se tek javljalo iznad grebena Tjan Šana, a ptice su cvrkutale po plotovima i baščama; cijeli mu se grad pričinio kao jedan veliki povrtnjak. Predgrađa su bila od gline, brvna i trske. Na ulici nije vidio prolaznike pa je od stanice krenuo nasumce, baš kao i ja osamdesetak godina poslije. Sjećam se dobro te jarke svjetlosti koja je očarala Dombrovskog. I meni se učinilo da cijeli grad blješti, mada je noć još bila hladna. Sletio sam pred jutro i smrznuo se, a bio je maj, Dan pobjede. Vozač taksija na putu od aerodroma umirivao me je. Došao si u pravi čas, sutra dolazi proljeće, vidjet ćeš. A tako je i bilo. Azijsko je sunce bilo jako i ubrzo je zagrijalo dan do 30 stupnjeva, nebo se činilo prozirno, a Kazasi su čučali uz cestu i pušili. Kada sam se počeo raspitivati za centar, svima je to bilo čudno. Izgledalo je kao da se raspitujem za nešto apstraktno, nejasno. Svatko je pokazivao u nekom drugom smjeru tako da sam, zbunjen, krenuo po njuhu jednim od kešesija (bulevara) u blagome usponu. Kasnije sam shvatio o čemu se radi; Alma Ata nema klasičan trg, centar, ishodište. To nije europski grad s popločanim središtem oko katedrale i vijećnice, ovdje je sve na blagim terasama, grad se od stepe polako uspinje na planinske obronke i visoravni, s kata na kat, a bulevare uokviruju redovi topola. Iznad njih uzdižu se snježne klisure… „Stajao sam, promatrao planine, topole, bele bagremove pod njima i razmišljao; gde sada krenuti jer mi se činilo da ovde nikada neću pronaći put…“ Vrlo je vjerojatno da sam izabrao isti put kao i Dombrovski jer sam uskoro izbio u park generala Panfilova, ravno pred sabornu crkvu. „Bukvalno je lebdela nad gradom, izuzetno visoka, mnogoglava, sva čipkasta, raznobojna, sa lukovim atulama i talasastim krovovima…“ Sjeo sam na klupu preko puta tog remek djela od drveta, kojeg je slavni fortifikator Zenkov izgradio 1907. I ja sam bio očaran čipkastim zdanjem. Iz ruksaka sam uzeo limenku piva i zagledao se u čudesni hram Vasilija Blaženog. Je li moguće da u njemu nema baš ni jednog eksera, ponavljao sam u sebi isto ono pitanje koje je mučilo i Dombrovskog. Obratio mi se muški glas. Mlad, žgoljav policajac u prevelikoj odori došuljao mi se s leđa. Na glavi je imao šapku s kakvom se kod nas ne mogu pohvaliti ni generali. Skrivala mu je dio lica. Govorio je na ruskom. Rekao je da je alkohol zabranjen na javnom mjestu, da li sam toga svjestan? Pokazao je na koš za smeće. Smjesta sam morao baciti limenku, a onda mi je naredio da pođem za njim. Iako je bio gotovo dječak, pravio se strog. Dugo smo se uspinjali nekim monumentalnim stepenicama. Činilo se da je zgrada na vrhu zatvorena, ali produžili smo uz nju i u ćošku zatekli starijeg kolegu, mršavog poput njega. Sjedio je i zabavljao se igricom na mobitelu. Nisam vidio sićušniji mobitel u životu, ekran je bio toliko malen da ga je mogao pokriti palcem. Držao ga je točno ispred nosa. Kada je bio gotov, osmotrio me i zatražio pasoš. Usput je pokazao da istresem sadržaj ruksaka. Na beton? Da, i to njemu pod noge. Dok sam izvršavao naređenje, mladi kolega mu je iznio razloge moga privođenja. Listao je pasoš.

– Moldavac?

– Ja sam iz Hrvatske. Harvatja.

– Znaš li da se radi ovoga ide u zatvor, na trežnjenje. I da je globa jako visoka. Nemaš pojma, je li?

– Turist – rekoh.

– Turist ili domaći, zakoni su za sve isti. Napravio si prekršaj, kao što kaže moj kolega, a to je ovdje kažnjivo. Kako ti se to čini?

– Ispričavam se.

– Kao da je to nešto. Hoćeš platit, izjasni se.

– Naravno.

– Pedeset dolara.

Nakon kraćeg cjenkanja spustio sam globu na dvadeset. Pristao je i vratio mi pasoš. Zatim me je malo ispitivao o ljepotama grada. – Krasan je naš grad, jel tako? Čak se i nasmijao i pokazao zlatne zube. Prije no što sam dobio otpust, upozorio me da više ni u kom slučaju ne pijem alkohol na klupi jer će me netko drugi, bezosjećajniji, strpati u zatvor.

Tako je započelo moje gostovanje u gradu koji „ni po čemu nije ličio ni na jedan drugi u svijetu“. Svoje je ime dobio tijekom polusatne sjednice Izvršnog odbora Turkmenske SSR 1921. Boljševici su odlučili da će se dotadašnji grad Verny (Vjeran caru) odsad zvati Alma Ata, u doslovnom prijevodu s ruskog Djed jabuke iliti, nešto slobodnije Grad jabuka. Kada je Kazahstan izjedrio samostalnost ime je modificirano u Almaty, što je historijski naziv matične pokrajine, „Apple tree“, „jabučnjak“.

Naš „čuvar starina“ uokviren je Zenkovim građevinama koje su oplemenile grad, a zadivljen je i platnima slikara Hludova. Kod njega je sve u jarkim bojama, čista radost života: Ujguri koji doručkuju u stepi, konji na pojilu, Kazah s ćilimom u rukama, „noćna oluja“, jahači s podignutim sabljama, žetveni dan, otmica mlade… „Volim ga zbog sunca koje me obasjava sa svih strana“, piše Dombrovski. Jer kod njega je sunce crveno, a more plavo, ono između ne postoji. Kod njega nema drugih raspoloženja osim radosti prirode i ljudi. Pa i to je nešto…

Ali, ovaj dugi uvod u priču začinjen slikarstvom, arhitekturom i jabukama – samo je prolog u jednu drugu, sovjetsku stvarnost tridesetih godina. Ljepote prirode i duha uskoro gube moć, započinje priča u koju Dombrovski ulazi naizgled slučajno, portretirajući likove oko sebe. Tu su direktori, novinari, profesori, arheolozi, brigadiri i partijski radnici. U njihovoj sjeni su obični ljudi, kolhoznici, pijanci, kopači arheološkog blaga, a glavna ličnost romana je mladi čuvar starina, arheolog, koji drži do neovisnog mišljenja. Sukob započinje njegovim tekstom u lokalnim novinama o gradskoj biblioteci koja čuva neka važna izdanja, ali ih slabo cijeni i tretira. On naznačuje te propuste u radu, ni ne sluteći da je taknuo u osinjak. Ravnateljica biblioteke ga verbalno napada. Fraza „čiste ruke sovjetske štampe“ odsada će se provlačiti kroz roman kao neka zlokobna, prijeteća parola. U miran i jednostavan život udaljenog grada postepeno se ušuljao staljinizam…

A šest godina prije, u Alma Ati je prinudno živio Lav Trocki. Bila je to, ispostavilo se, samo etapa na putu njegovog progonstva. Trocki se u svom dnevniku osvrnuo na život i atmosferu grada, ali Zenkova i Hludova nije ni spomenuo. Katedrala od drveta nije mu se činila vrijednom pažnje. On je tada pisao note Politbirou u Moskvu, protestirajući zbog bijednog smještaja u gostionici „Sedam rijeka“ i odnosa GPU-ovaca prema njemu i obitelji. Trocki je zatim premješten u jedan stan u Krasinovoj ulici. Ondje je, piše on, napokon dobio mjesta i za svoju biblioteku koju je donio iz Moskve. Potražio sam te lokacije; blok zgrada s prenoćištem „Sedam rijeka“ odavno je srušen, a Krasinova je danas avenija s pomodnim brendovima. U muzeju (u kojem je radio junak iz „Čuvara starina“) nisam našao ni spomen o boravku komandanta Crvene Armije u gradu. Ni na kući u Krasinovoj nema oznaka, a upravo tu je, na katu, rođena sekta koja je desetljećima bila aktivna u inozemstvu, znana kao trockizam.

Moram priznati da sam u Alma Ati proveo ugodnih petnaestak dana. Sve troškove boravka platila je kazahstanska ambasada u Zagrebu iz svog fonda za upoznavanje inozemnih novinara i pisaca sa uspjesima svoje zemlje. Država Kazahstan nije imala nikakvih uvjeta. Bilo im je važno samo da netko dođe i uživa u renesansi. Doista sam uživao tih majskih dana koji su protjecali u znaku sjećanja na pobjedu u Velikom domovinskom ratu. Iz hotela bih se oko deset odvukao na američki kapučino u Park generala Panfilova, među topole i rascvjetalo žbunje, gdje su hodočastile delegacije s vijencima, čikice u uniformama i reverima punim odlikovanja, a kod vječne vatre, ispod paviljona, pjevao je mješoviti vojni zbor. U svemu tome, iznad krošanja, blještala je Zenkovljeva katedrala sa svojim čipkastim uresima po kupolama i tornjevima – „pravi južnjački hram“, kako je pribilježio Dombrovski u jednom navratu. Na okolnim je vrhovima započelo veliko otapanje i bujice su oživjele stara korita, a usred grada raslo je akumulacijsko jezero. Uslijed te svježine bijah opijen, imao sam dojam da se vrijeme rasteže unedogled, da se zajedno s horizontom gubi negdje u pjeskovitim stepama zapadno od grada. Poslije kave s kebabom u ruci penjao bih se na brijeg Koktobe, posvećen Beatlesima. Ondje neprekidno, bila noć ili dan, svira njihova muzika. Beatlesi od olova stoje u krugu, a između njih su klupice, zvučnici i natpisi na pločama za neupućene.

U parku Beatlesa jednog sam se dana našao sa Žantimirom Bajmuhamedovim, poznatijim kao Anti-Borat. To je oveći, krupni Kazah, nasmijan i sklon čavrljanju. Upravo mi je prijao jedan takav, razgovorljivi komičar. Žantimiru je svojedobno palo na pamet da minira nastupe pravog Borata, dakle, Sashe Barona Cohena koji je u čuvenoj parodiji dobrano uvrijedio osjećaje ove mlade i ponosne nacije. Vlada ga je financijski podržala pa je krenuo u London na premijeru „Borata“. Tamo je izazvao skandal; na služenom se banketu pojavio odjeven poput Borata u filmu i predstavio se kao brat Sashe Cohena. Sa sobom je poveo još jednu glumicu, tobože Boratovu majku koja po londonskim setovima traži izgubljenog sina. Bili su, kaže mi, velika atrakcija. Kada su se pojavili na crvenom tepihu, Sasha Cohen se odbio susresti s „bratom“. Pozvano je osiguranje. Dok su ih gurali prema izlazu, Žantimir je vikao za slavnim glumcem da ga samo žele vratiti tamo gdje i pripada, među svoje zemljake…

Žantimir mi je pričao o umjetničkoj povijesti grada, o tome kako su za vrijeme rata u Alma Atu preseljeni mnogi sovjetski filmaši, redatelji, pisci i glumci. Duboko u pozadini ovaj je grad bio idealan za stvaranje privida mira i prosperiteta. Opera, balet, ruski teatar, kino i filharmonija dobili su velegradski repertoar. Ejzenštajn je ovdje snimio Ivana Groznog, a u kazalištu je predstave radila umjetnička elita Moskve i Lenjingrada. Od udaljene provincije i mjesta progonstva, Alma Ata se iznenada našla u središtu kulturnog procvata.

U razgovoru nas je zateklo predvečerje, odljevi Beatlesa izgubili su sjaj, lica su im potamnjela. U to doba budi se jedan noćobdija – Kan Tengri, gospodar neba. Da drevno božanstvo ustaje iz kamene postelje, osjetili smo po povjetarcu koji se u to doba zakotrlja s planine u grad. On je poput čistača, objasnio mi je Žantik. Puhne u sumrak i sa sobom odnese smog i vrućinu što su se nakupili tokom dana. Osjećao sam na čelu kanov blagotvorni dah, dah ledenjaka i šuma s Tjen Šana nad kojim se upravo spuštala zelenkasta noć.

Kada je na grad pala ljetna omara, Trocki je dobio na korištenje daču među jabučnjacima uz gorsku rijeku Paganku. Ondje je dane provodio opsesivno lupajući po pisaćoj mašini. Održavao je golemu korespondenciju, barem tako tvrde njegovi biografi, a u slobodno je vrijeme odlazio u lov. Pisao je kako spava s domorocima pod otvorenim nebom. Njegovi izvještaji iz toga vremena prepuni su avanture. Jahao je i u žaru potjere pao u rijeku. Vidio je i snježne leoparde, ali se nije usudio pucati. U jesen su ga posjetili komesari Staljinove tajne policije, čekisti, i vratili u gradu. Napokon je iz Moskve stigla depeša o neodložnom progonu. Žantik se prisjetio onoga što mu je djed pričao dok je bio dijete. U kasnim večernjim satima 20. siječnja 1929. policija je diskretno okružila zgradu u Krasinovoj 75. Izaslanik GPU-a uručio je svom bivšem komandantu direktivu iz Moskve, na što se Trocki zaključao u radnoj sobi. Razvalili su vrata i buka je probudila komšiluk. Njegov je djed bio među onima koji su gledali kako Trockog izvode u automobil i odvoze u Frunze (današnji Biškek) gdje ga je čekao specijalni vlak za Tursku.

Uzalud sam tražio u muzejima bilo kakvo svjedočanstvo o kratkom, ali burnom boravku Lava Trockog u Alma Ati. Kustosi su slijegali ramenima, nisu mi mogli ili željeli pomoći. Naš „čuvar starina“ o kojem je pisao Dombrovski vjerojatno bi mi pružio barem kakvu slamku za koju bih se uhvatio. Siguran sam u to. Jer taj kustos u romanu jest sam Dombrovski. U romanu je ipak pustio kustosa da se do posljednjeg trenutka nada. Pred kraj, u zoru, on napušta tjeskobne prijatelje, ostavlja ih nujne i čeznutljive i kreće kući. U tom trenutku naš junak pomišlja na sve one koje smo upoznali u romanu, sjeća ih se i zamišlja u snu. „Tiho su i mirno spavale naše žene, verujući u nas, u našu mušku snagu, dobrotu, um, hrabrost kao i u to da u svet nećemo pustiti ništa loše“.

A onda, u tu zelenkastu zoru, mimoilazi se sa „madame Smrt“, kako su iza leđa zvali tu naizgled običnu djevojku, daktilografkinju iz Posebnog odjeljenja koja je cijelu noć kucala na mašini izvještaj za policiju u kojem je spominjano njegovo ime. Sjetio se te djevojke koja ga je jednom čak i milo pogledala. Jutro je bilo zelenkasto, a ona je pušila na trotoaru gdje su se mimoišli bez riječi – iako mu je imala štošta za priopćiti. Njoj je sve bilo jasno, ali je slutila da u dokumentu nešto nedostaje, da nije sve izloženo kako treba i da je junak tog dokumenta opisan zlosutnim frazama toga doba i da, kao takav, uopće ne liči na tog čovjeka koji je probudio neku iskru u njoj. Dokument je bio otkucan i proslijeđen. Pozdravili su se, zastali, izmijenili par riječi.

„A nad gradom se nadnosilo visoko, sveže jutro…“

Čavrljali su kako će dan biti vedar i lijep.

I da bi bilo divno kada bi mogli zajedno krenuti u planine…