Ovamo koze dolaze da piju. Bića manja od kozjih očiju mreškaju površinu, neka druga se pod njom kriju. Bilo bi dobro da se ne ponovi povijest: ono kad jezerskoj žabi u posjet dođe žaba s mora i priča joj o velikoj vodi, a ona ne vjeruje. Pa je žaba s mora povede do mora, a žabi iz jezera prepukne srce od prizora. Ja sam, bit će, na čuda oguglao: napravim tih hiljadu koraka od jezera do uvale lijepog imena, odakle se može oploviti svijet, i srce mi nastavi jednako biti. Vratim se do jezera i kažem žednoj kozi: čudo je u tvom oku. Ona podigne glavu, pogleda me i trepne. Shvatim to kao mig.
Zovem se Ono Bezimeno Divlje.
Heinrich Suso, „Knjižica istine“
Četrdeset prvi dan u srcu australske pustinje, izvan dometa sveg oružja i oruđa. Nikad ništa nije bilo dosta, je li sada dosta? Nisu me inicirali, sam gonetam pjesmu crvene zemlje. Ali nisam više sâm, više nikad neću biti sâm. Skinuo sam cipele, nakit i donje rublje. Tabani se debljaju, oklopi se tanje. Tri su svjetlosne godine odavde do prve vode. Noću se zamrzne što se danju usije, no ne hodam više samo noću, hodam stalno, moram hodati, mogu hodati. Ništa ne kaže da sam blizu osim jednog stiha u koji sam naučio biti siguran. Pazim da ne stanem na iscrpljenog kukca. Tragovi se zrakasto šire iz središta, ali u središtu nijedne stope. Iz strahovite se, a nevidljive blizine čuje ono što je bilo dalek bruj. Pjesma je rekla da idem na mjesto svog začeća. Nemam dokaza. Knjiga je rekla da se to mjesto – srce sunca – tiho hladi. Druga je knjiga rekla da je to mjesto more, ali danas ne slijedim tu knjigu. Knjige su izgorjele. Posljednji put mokrim u grm. Jedem njegovu posljednju bobicu, tvrdu kao metak. I ona je crvena kao posljednja mijena, kao moja koža što se nabire i osipa, kao, nekad davno, moja krv. Smanjujem se i prekrivam ljuskama. Već sam niži od grma, bliži sjeni. Bolovi su pali u prašinu. Podižem glavu i više ne moram treptati. Spreman sam.
Neću na tebe. Neću u tvoju prašinu zabadati zastave niti ću tvoj lik crtati na ičijoj zastavi. Neću uzimati uzorke tebe. Neću kao čelični kobac kružiti oko tebe u modulima i kapsulama. Neću ti prijetiti nastanjivanjem niti ću sijati zečeve po tebi. Neću te uspoređivati sa srpovima, diskovima i drugim hladnim predmetima, kao ni s licima blijedih djeva. Neću tvoje ime povezivati ni s čijim ludilom, ni u jednom jeziku. Neću ni tvoju lipost razotkrivat. A pogotovo te neću bombardirat da na tebi nađem vodu, a to su ti također činili. I o tome je netko napisao pjesmu za koju su mislili da je nadrealni zamišljaj, a mislili su to jer su zaboravili da je svaka novinska vijest nadrealni zamišljaj i zato vijest o tome nisu ni primijetili. Ne. Ostat ću s Li Baijem u vrtu kraj jezera, i supijani ćemo te gledati, šutjeti i možda oko ponoći, kad se oblaci razmaknu, zapisati svatko svoj stih ili dva.
Nije san, iako sve upućuje na to, nije ni alegorija, iako sve upućuje na to: onaj početak staze na kojem si u tolikim sumracima zastao i okrenuo se ima nastavak, treba se samo malo smanjiti, duboko udahnuti, podnijeti par sitnih ogrebotina na nadlakticama i potkoljenicama, zaboraviti na sat i krenuti dalje kroz makiju. Staza će se suziti, grane izoštriti, nastat će tamnozeleni privid nepropusnosti, strane starosti, stare stranosti, a onda proširenje, omekšanje, podatna crljenica, pucketanje nevidljivog, put kojim su preci predaka jednom nekamo išli, ili nitko nije išao i bila je i ostala samo mogućnost puta, proboja na drugu stranu otoka. Koze sigurno znaju nešto o tome, veprovi također. Nastavljaš dakle, sve dalji od prvotnog straha, sve manje krut, sve manje stari ti, ne trzaš se na šušnjeve jer ih proizvodiš sam, a ako ih i ne proizvodiš sam, netko ili nešto što ih proizvodi neće ti ništa, i ne zapinješ više o kamenje i korijenje, a ako i zapneš, ništa zato. I ukažu se tumul, mogila, odavno već izlišna gromača u gustišu, oblici o kojima ni pretkov predak nije više znao ništa. I smjenjuju se svjetlo i tama, i ogrebe te šparožina i načas oslijepi debela paukova nit razapeta između dvije maginje. I bude uzvisina i bude udolina, i budu znaci i bude njihovo razlistalo odsustvo. I bude kao da nije, i ne bude kao da jest. I već znaš da tvoji koraci remete nešto, ali znaš i da više neće dugo, da se prostor lako rastegne i da se vrijeme rado poigra sa sobom, ali tome negdje mora biti kraja ako baš ne ideš u krug, a sunce koje povremeno prosjaji kroz gustiš kaže ti da ne ideš. Nisi mu vjerovao uvijek, sad mu vjeruješ, nadomak njegova pretkazanog hlađenja. I što: trnovite grane u visini iznad dvonoščeve glave zaoble se, spoje se kao na gotičkom prozoru, put postaje postojano silazan i u dnu se nešto rasvjetljava. I još misao, uvijek ta neka misao zbog koje su noge teže: sve se to zapravo ne događa i u promicanju i nastajanju i nestajanju svega ostaje samo taj jedan glagol kojemu se dvonožac dovinuo i koji će uskoro biti zaboravljen. Kao što si ti već zaboravio početak puta, početnu strepnju, ogrebotine, malenost otoka, veličinu sebe, razlog zbog kojega si krenuo u istraživanje dalje od svoje sobe. I tako silaziš i razvezuju ti se uzice na cipelama i uzlovi u nutrini, i nije to više smjena svijetlog i tamnog, nego svijetlog i svjetlijeg, i staza se najednom širi i i i otvori se ta zadnja, neomeđena svjetlina i gore nebo i dolje more, kao u prvome prvcatom danu, i pod nogama obluci na koje je, odoljevši napasti nepostojanja, stao prvi čovjek, stao i zastao i raširio ruke i noge i svukao se i zasjala mu bjelina neiskusne kože i na sunčev znak bacio se u ono iz čega, bar tako kaže staro sunce, nikad nije trebao izaći.
U plićaku su pougibale morske zvijezde, na masnim mrljama treperi sitno bijelo perje, ptičje kandže lijepe se za katran, ljubavnici više ne dolaze na tu obalu. Zovem stotinu prijatelja da skidamo tone najlona sa zadavljenih životinja, s površine umirućih zvijezda, a onda stigne deset tisuća neznanaca i poubija više nego što se može oživjeti, mrve stiropor, rastežu aluminij, prolijevaju tintu kojom se više ne piše, bacaju strojeve koje su zamijenili novima, šaraju grafite po oblacima i tetoviraju tu nježnu zemlju. Svi se mi zapanjeno zgledavamo i tu nije riječ o ekologiji, tu je riječ o ljubavi i neljubavi, o obali koja moli za još dva udaha i izdaha, o djevojci koja plače jer njezinoj nerođenoj djeci oduzimaju svijet.
Tebe se ne može brati. I ne smije. Ti si taj koji bere. Sunce koje sebe iskušava, hvata zalet, sijući stidljivo svoje sjeme među krpicama snijega. I onda svojim nicanjem ohrabruje sve. Brati te zato smiju tek oči spremne na prekrasno beskoristan rast. Žuto je Merkur je živa je nota f je čaj, u tjednu: srijeda. U godini: sitno središte u kojem, iz kojega možeš vidjeti sve, ako se usudiš. Ako ne bereš, ne kidaš i ne trgaš. Nego ako samo suncu pomogneš u sijanju. Sve je to okolišanje i sitnozbor, uostalom: jaglac je jaglac, i točka. Nema više.
S proplanka tisuću metara iznad nevidljivog mora motriš brda na zelenom sjeveru. Živiš neometana nametnicima i iščekuješ tisućiti rođendan. Kažu da ne možeš trunuti, ni živa ni mrtva, to raduje. Kažu i da si otrovna, otrovna u svim dijelovima svojim, to podebljava razloge za poštovanje. Pred jesen se ospeš glatkim crvenim bobicama što ih, unatoč otrovnosti, Marvan, brat kralja Guarea iz Connaughta, svesrdno preporučuje za jelo. Od pretkinja tvojih pak pravili su ubojite lukove i drške bodeža. Kelti te povezivahu s I, slovom smrti, koje je Rimbaudu crveno, Grci s mračnom a svjetlonosnom Hekatom, ključaricom, Hamletov je ujak tvojim sokom kroz uho trovao kralja. Za isti pak sok car Klaudije tvrdi da nema ničeg boljeg za zmijski ugriz. A iglice su tvoje mekane i nježne, i na tom proplanku, na kojemu smrt znači tako malo, umnožavaju do u beskraj sva sunčeva obećanja. Začudo, ima hodača koji tlo pod tobom ne dotaknu čelom.
U Knjizi lovorovog luga, posljednjoj evropskoj knjizi iz koje prosijava nepatvorena i utemeljena vedrina, Béla Hamvas prije osamdeset dvije godine piše o meditaciji u sumrak na otočkom brdu. Na to isto brdo, na kojemu su on i njegova supruga u posljednjem predratnom ljetu pronašli kamenu glavu koju ću ja mnogo godina kasnije, nakon mnogo traženja na pogrešnom, predalekom mjestu, pronaći pred nosom, u podnožju brda, posađenu na zabat kuće uz obalu, na to se dakle isto brdo penjem četrdeset i neki put, kao i obično u sumrak, dok sunce tone u tamnomodro more, i promatram isto: ljude dolje u luci koji prenose, odnose i donose, cijepaju i spajaju, sastavljaju i rastavljaju, popravljaju i prepravljaju, a daleko na obali, na jugoistoku, prva svjetla malog, mnogo puta rušenog grada u kojemu ljudi prenose, odnose i donose, cijepaju i spajaju, sastavljaju i rastavljaju, popravljaju i prepravljaju. Izvanredno je važno to što čine, piše Hamvas. I dodaje: bez ironije. Ja samo ponavljam: bez ironije, i silazim natrag, dolje među lovorove čiji miris u lipnju opija jednako kao nekad, jednako kao za osamdeset dva ljeta.
Nijedan udžbenik ne zna objasniti što se to dogodi kada ti napokon procvjetaš. I kako je to slaba riječ: procvjetaš, za taj šikljaj cvjetova-svjetova u plavetnilo, na litici iznad bijesne pjene koja koketira s krajem svijeta, za napokon pravi omjer zelenog i plavog, za ekstazu tvoje orijaške lepeze, tvoga porodičnog stabla ocrtanog na južnom vjetru. I kako i zašto i kada iz ničega-nečega po sredini tih debelih, kameno tvrdih, neljubaznih listova s iglama na vrhu bukne to slavlje, to vjenčanje i srastanje bilja i neba, to je ono što blaženo nikada neću znati, kao ni udžbenik, kao ni ti sama.
Tko posjećuje koga, pitanje je sad, bubamaro, ti sa svojim točnim točkama na zavjesi, nepomična naspram jutra i naspram svih pitanja. Povući zavjesu ili ne, pitanje je sad, jer možda ti je trebao taj okomiti mir, zaborav hranjenja, zastoj vremena, fiksiranje točaka. A ako se zavjesa ne povuče, jutro neće ući. A jutro navaljuje, za razliku od tebe. Tebe s tvojim trunom žara koji ni po čemu ne zaostaje za požarom svijeta, za lomačom zadnjih pitanja. Dativ se pretopi u genitiv. Solipsizam ostane neosporiv, kao i veliko čudo male tebe, male tebe koja si kap krvi na velikoj sivoj pozadini. Hvala ti na posjetu, na podsjećanju. Polako povlačim zavjesu. Polako se potom smanjujem, zaobljujem i točkam.
Kad govore o tebi, nabire im se nos i dovijaju se kako da te se riješe, kako da ne postojiš, ne remetiš namirisani red. A ti ne nanosiš patnju, hraniš se biljnim sokovima. Tvoja obrana? Ni ujed, ni ugriz, ni žaoka, ni trn, ni svjetonazor. Ispustiš skroman dašak smrada. Zasmetaš najmanje što se zasmetati može. I što? Voliš toplinu, onu blagu, ni prejaku ni preslabu, i tražiš taj minimum, to utočište, okrajak postojanja, skroviti centimetar nikom na putu. Jedan je dječak jednom u vrtu jednog ljeta halapljivo jeo kupine, i u jednoj od kupini bio je jedan smrdljivi martin, i dječak ga je jednim zubom zagrizao, i taj jedan dan bio je u tim jednim ustima smradan, kiselo smradan, i otada je s pizmom i nabranim nosom gledao na martine, i htio je da nestanu, da zatrti budu i izbrisani s popisa vrsta. I kupina se još dugo klonio zbog toga, i svijet mu je još dugo bio manje lijep i sva hrana manje dobra i svako ljeto manje mirisno. Imalo je krivca to dijete i taj odrasli vlasnik nosa, a krivcu nije mogao ni blizu iz straha od tog daška smrada koji nije bio ni ujed ni ugriz ni žaoka ni trn ni svjetonazor. I sada kad ga ugleda u svome toplom stanu, i kad mu podmetne komad tankog kartona za koji se uhvate tanke nožice, i kad otvori prozor da ga s tog kartona nježno istrese u neizvjesno zelenilo, i sada se hvata u pomisli da negdje postoji nedužniji stvor i da nabrani nos je mjerilo stvari.
Došao si sam samcat, lijep, bogat, šaren i lakši od duše. Takav si mi, eto, sletio na podlakticu. Kao i o svemu drugom, šutio si o ishodištu. Lakši i od duše i od oka i od riječi. Sve je u taj čas bilo nedohvatljivo: prašnik tučku, tučak prašniku, more nebu, nebo moru, krilo ruci, korak lepetu, ti meni kao i ja tebi. Toliko nepobitnih boja uhvaćenih u tako tanku mrežu. Skromna tajna leta i slijetanja i drukčijosti od svih onih s kojima dijeliš ime u enciklopediji. Nismo jedan drugog sanjali, to ne, modri kristal nije dao mjesta zabuni: čista java. Volio bih reći: susret, kad to ne bi bilo preuzetno. Bio bih volio reći: ostani, kad to ne bi promašivalo sve što jesi. A dva su ti časka trebala da saznaš da nemaš što među tim bescvatnim dlakama i podno glave u kojoj se kroji pojam o duši. Trebat će mi cijeli život da siromašnim okom ispratim tvoj let prema tamarisima.
(koja ne trpi ništa prozno)
morska zvijezda
dotaknuta tabanom
traži drugo nebo
Njegovu je sporost nemoguće dostići. Tamu koja mu je dom ne postižeš zastrtim oknima. Ima oči veće od sebe i one se šuljaju tom tamom. Krv mu, bit će, teče geološkim tempom. Nakon mnogo sati, dana, ne znam čega, dolazi bešumno do stakla koje nas razdvaja. Istovremeno podižemo desnu ruku. Prislanja dlan na staklo, razgaljujuće malen dlan, dlan manji od oka, pet tamnih prstića koji bi, da nema tog stakla, bili prislonjeni na središte mog dlana, između crta života i glave. Novi žar u staroj tami. Prolaze sati, dani, ne znam što. Znam ovo: takvu čast više neću doživjeti. I još ovo: glasnima i brzima neću otkriti tvoje stanište.
Dürerov je zec, naravno, stvarniji od svakog zeca. I što ću onda s tobom, zeče, pasliko? Ti jesi, da, tebe boli, šapa ti zapinje, ti bježiš. Jedna tvoja kretnja, zagriz, skok, oblik uha, drukčiji su od svih prije i poslije. I tvoja nijemost drukčije nijemi. A ipak, taj zec nisi. Njemu si na tragu, kao tebi lovac. Možda si i ljepši, ali... oprosti, zeče.
Žedna košuto, žedna košuto, za tobom lovci, pred tobom bog koji jest rijeka. Dopusti da ti se pridružim u trku, košuto, ja koji ne trčim dobro. Ništa nas ne veže, žedna košuto, osim što odvajkada žeđamo i što su nam isti lovci za petama, kažem ništa a to je već tako mnogo. Preostala vlaga iz tvog tijela isparava u divljem, smeđem, zasoptanom trku po suhim predjelima, košuto žedna, a ja ti ne mogu reći je li bog koji jest rijeka blizu i ima li ga uopće, ili će ga možda biti, mogu samo trčati uz tebe, bez osvrtanja, dok me sve ne zaboli i nakon toga. Ako dovoljno toga zaboravimo, žedna, žedna košuto, možda se voda ukaže pred nama, prije nego što nas lovci sustignu. Bila si lovac, bio sam lovac, znamo kako je to ići ispred sebe, brže od sebe, u hlepnji za plijenom. I oni su, košuto, bili ti, bili su ja, samo sada ne znaju ništa o tome. Lijepa si, košuto, lijepa i ovako umorna i ranjena i žedna, šuma iz koje su te istjerali još ništa ljepše nije vidjela. Bog koji jest rijeka sigurno će to isto reći, košuto moja, ako ikada do njega dođemo.
Svakoga dana, u točno određen popodnevni sat, one dolaze pred vrata starog otočkog dućana: riđe, bijele, crne, crnobijele, tigraste, sive, trobojne, četverobojne. Leže, sjede i stoje na betonu, poneka vreba na najbližem zidiću, poneka zauzima sjenu pod fafarinkom. Mlađe propuštaju starije, kastrati propuštaju mudonje, krhka se hijerarhija svaki put preslaguje, mršaviji i bolesniji sklanjaju se u stranu i u pozadinu, u to se nije moguće miješati. I onda se otvaraju musava staklena vrata, i vlasnik dućana, riđ kao jedna od njih, izlazi s vrećom u rukama i istresa hranu na nekoliko mjesta. One se okupljaju oko tih hrpa, i repovi učas budu zrake što izbijaju iz novih sunaca na starom betonu, latice položenih suncokretovih cvjetova, i u tišini otočke sieste čuje se jedino krckanje smeđih kuglica. Vlasnik dućana rastreseno ih gleda neko vrijeme pa odlazi na popodnevni odmor. A one, u čijim se precima donedavno na otoku vidjelo samo repate vragove i proklete beštije koje se tjeralo, šutiralo i trovalo, isprate ga pogledom, sve do jedne, sinkroniziranom kretnjom glave, i poluzatvorenih očiju nastave s krckanjem.
„Toliko su mali, a kad ih nema, toliko ih puno nema.“
Srđan Valjarević, Dnevnik druge zime
Tuga koja pored vas prođe i produži netaknuta, nesmanjena, mora da je baš neka tvrdoglava, tvrdokorna tuga. Rahlo nastanjeno žbunje na zavoju ulice, u četvrti koja je po vama dobila ime, to je to, uvijek isto vrijeme, isto mjesto, mala nevidljiva grla i njihove zvonke, stostruke varijacije, kratke štafete zvuka, kliktaji upućeni danu, grani, svem granju. Neumorne kapljice cvrkuta, i tek ponekad krilo koje zaiskri, kljun usred lišća, ustrepereni kaleidoskop. Svaki put se nešto proslavlja, iako svaki put i smeđe zrno straha putuje od grla do grla. Ulicom promiču krupne, bučne stvari, sve je uvijek spremno da otprhne i zanijemi. O vašem se zboru ne snimaju emisije. U vašim koščicama oživljuje zrak, vaša perca prenose čestice svjetla. Neka tuga, letači sitni, dođe ovog jutra do vas i zastane, ovaj put odista naćuljena i spremna na kopnjenje.
Do tebe valja visoko. (Do iznad sedla što se ugiba između dva kamena tornja što režu plavu maglu što zastire zeleni vidik što se pruža u svim smjerovima što ih napregnuto oko vidi i ne vidi.) Kad se, nakon znoja i sipara, onamo dođe, eno te: tebe jedne, crne sa žutim kljunom, na vjetru pod vrhom lebdeće, ili tebe dvije, tebe četiri, šesnaest, u igri, u radosnom ruganju, u brzome mijenjanju prostora, u sitnom cvrkutu dok pikiraš iznad onoga koji te umoran promatra dok leži u polegloj travi, pomičući samo glavu. Dok taj koji te sada promatra bude radio korisne, suviše korisne radnje u nizini, kao što je proizvodnja boja tamo gdje boja nema, kao što je izrada kaveza i krletki, izrada opreme za penjanje, kao što je smišljanje riječi, proizvoljnih imena za ptice, čitanje o usponima, dotle ćeš ti po sve jačem vjetru koji više ne dopušta igru tražiti pukotine u stijeni, donositi u nju grančice i travke, plesti čupavi vijenac, nestajati s vidika. Odvit će se sve što se treba odviti, jedan, dva, četiri, šesnaest žutih kljunova probit će bijelu ljusku, i promatrači, isti ili drugi, spremat će se za uspon na sedlo, tamo iznad ariša, iznad kleka, iznad sebe, u plavo i zeleno i bijelo u kojem će ti se istim dijelom srca radovati.
Nije bio posljednji Mohikanac, jer Mohikanaca još ima. Nego baš najposljednjiji od svoga soja. Posljednji chelonoidis abingdonii. Stotinu godina samotne sporosti, izvlačenja dugog smežuranog vrata prema nebu iznad Tihog oceana. Bilo je i slave, pažnje, putokaza koji su vodili k njemu. Bilo je i skretanja pod uskovitlanim nebom, o kojima nitko nikad ništa neće znati. Bilo je tih dovedenih mu ženki, od bliskih vrsta, ali iz jaja se nije ispililo ništa. Tihi kralj svog otoka stao je na kraj lozi od milijun godina. Pred kraj, došao je još jednom do obale da žmirne prema beskraju. Onda mu je došao stari znanac, Mohikanac po imenu David Attenborough, jedini dostojan da ga posjeti, da produži prema njemu svoj smežurani vrat. Deset dana nakon toga, ugasio se. Preparirali su ga, izložili daleko izvan otoka, priredili mu lažnu vječnost. Sišao je s oblačnog neba jedan umorni bog, pomilovao ga po oklopu i vratio se pod crne valove.
Bijela soba bez prozora i vrata. Otvorena osjetila u zatvoru. Zatvorena osjetila u otvoru koji vodi prema prvoj čistini. Ako biti jest posjećivati i posjećivan biti, onda je ovo ne biti, ono ne biti koje će na kraju biti. Da se na kraju doista ne bi bilo, treba i prije kraja bar jednom, bar u ovoj bijeloj sobi, doista ne biti. Pozivam te u bijelu sobu. Vani je 2021. godina po jednom od kalendara, kraj ljeta na jednoj od Zemljinih polovica, kraj svijeta po jednom od pogleda na svijet. A unutra?
Za suze uvijek ima more razloga, ali reci: kojeg se to raja sjećaš? Što si u njega upisao? Pripusti opet nedokučivo u svoju sobu, posadi bilo koju biljku i ne očekuj cvijet, a kamoli plodove. Iz ništa probije nešto, a nešto katkad, katkad bude toplo, sjajno i otvori tvoje i moje oko i odjednom stiša buku, i tako ne bude tek neko tamo nešto: počnimo od te čarolije. Očarani, uostalom, zastaju, ukopani, a razočarani nastavljaju, kopaju dalje, dublje, više. Ne moraju stoga ni saditi, imaju sebe da se posade u to što su iskopali, pa da uvis ispljunu svu vodu nakupljenu u tijelu i tako sebe zaliju i pričekaju rast prema nerođenoj svjetlosti. Pazi samo da voda ne bude preslana: previše bi istine bilo u njoj.
On kaže: samo njih još mogu gledati. Ovi ispod njih, ispod sjaja za koji možda samo ludi noću mare, ljudi, životinje, bilje, minerali, svi se glože, natječu, nadmeću, proždiru, potiru, otimlju se za prostor, vrijeme, hranu, vodu, guraju se, nameću i podmeću, bore se, istiskuju i potiskuju, ušančuju se, ukopavaju i zakopavaju, ograđuju i omeđuju, nadmudruju se, nadvisuju, prisvajaju, osvajaju i preosvajaju, utaboruju se i rastaboruju, pare se i rasparuju, množe se i istrebljuju, izmišljaju se i odmišljaju, imenuju se i imena si oduzimaju, svi oni, oni ne, njih ne, ne njih, više ih ne mogu gledati, ma ni smisliti ih ne mogu.
One pak mijenjaju položaje, mijenjaju sastav, rađaju se i umiru, zablistaju i zamrače se, nekom, nečem nešto prije gašenja svijetle i rasvijetle, i to da, njih da, njih još mogu gledati, i zato se ne mičem s promatračnice, o ne, nizašto i ni po koju cijenu, ne spavam i ne jedem i ne množim se, ne liježem i ne ustajem, ne mokrim i ne govnim, s njima vodim ljubav i treperenje u noći sve mi svjetlo biva.
(samsara)
U ranojutarnjem zaboravu činjenice da nam nebo postojano pada na glavu, ili je već neopazice na nju palo, otvaram prozor spavaće sobe i gledam susjeda kako u znojnoj potkošulji veže stabljike rajčice uz visoke štapove. Slijede jutra u kojima se rajsko crvenilo rasprskava u krmeljavim očima, i ona u kojima lišće žuti u tuzi za pobranim plodovima. Uslijedi zima, i kasno jutro u kojem susjed umre. U proljeće pod prozorom razdivlja se šikara, nakrive se štapovi, preskoči crveno, zajeseni žuto. Prije sljedećeg proljeća siđem u vrt, iskrčim šikaru, izorem zemlju koja se načekala, prije ljeta utisnem u nju sadnice, pobodem štapove. Gledam se, potom, s prozora kako u natopljenoj potkošulji vezujem stabljike uz štapove, one iste koji su već mjerili sve manje rastojanje između neba i zemlje. Na ljeto se u okolnim prozorima rasprsne crvenilo, najesen se pod rebrom neba što pritišće tjeme poberu plodovi koji pjevaju o ugaru. Zaboravivši plodove, te zime umrem. Treći susjed na proljeće kroz svoj prozor ugleda vrt zarastao u slak i kupine. Gleda ga kroz ljeto, gleda kroz jesen i zimu, potom silazi, krči što se iskrčiti mora i utiskuje u odmorenu zemlju sadnice i štapove uz koje će vezati stabljike rajčica, koje će se blago naheriti kad plodovi budu krupni i teški. Čini to pognut pod visokim plavim teretom, dok mu se stara potkošulja lijepi za tijelo. Jednoga jutra iz te ga rabote prene otvaranje susjedova prozora, negdje na samom rubu vidnog polja. Letimičan mu bude pogled na te krmeljave oči, uprte u nebo koje svom je težinom već naleglo na zemlju.
Inolvidablemente vivirá en mí
Samo se oči miču. Kao da nisu umorne. One koje su gledale onu zgradu, dragu gromadu u Santiagu, na Plaza Italia, koja više ne postoji, one koje su gledale sazviježđa nad malim otokom, sazviježđa nad gradom koji je predaleko od mora, slonove u vodi kod Hararea koji su se izbrisali s filma u aparatu i ostali samo u pamćenju, one koje su se caklile, širile, namigivale i maglile, iza kojih su se vrtjeli snovi u crno-bijeloj tehnici. Usta koja su oblikovala tolike riječi, riječi koje uskoro više nitko neće znati, koje više neće htjeti znati, ne mogu više oblikovati ništa. Ali istom kada do uha, kroz zujanje, pištanje i brencanje sprava što produžuju muke, kroz samoću ranā dopre jedna mala, davna, dječja, u hipu prepoznata riječ, usta tad uspiju, usta ipak još uspiju oblikovati osmijeh. Onaj posljednji. Deset dana poslije, galebovi će nijemo, u polukrugu, posjedati na stijene ispred otočkog groblja.
Treba te, za početak, spasiti od pridjeva u koji si utopljen, ali kako te spasiti i koga uopće spasiti, kada ti nisi ti, neko omeđeno i stalno ti? Imaš ime, ali tko je imenovan? More? Brod koji samoga sebe cijeloga života gradi? Posjećujem li te kad umočim prst u to more ili kad zanijemim pri pogledu na nj, jer je nijemost jedini odgovor na mijenu? Bio si leopard, zmija, svinja, valjda i pliskavica. Bit ćeš bića od slobode iznjedrena, razna, prazna i puna. Jesi ono neuhvatljivo, prijelaz, plamen zapaljenog alkohola, trenutak u povijesti koji čeka svoj termin. Možeš se svesti i na podsjetnik o ništavnosti imenovanja. Na fotografirano feniksovo krilo. Ti, božanstveno ništa. Što da ti donesem na dar ako ne znam hoće li taj dar u ruke, kandže, peraje ili mrežu? Ništa od posjeta, znam: samo zapis kistom umočenim u more na vrelom betonu na kojemu se sve učas osuši, i samo dvoje-troje dokonih promatrača svađaju se oko toga što je to do maločas na njemu zapravo pisalo i je li uopće išta pisalo. Eto kako se pomiriti s jednim od svih ponuđenih imena, eto kako znati da je sve tek posjet, sjena sjećanja, unaprijed otpisana slutnja.
Malo dalje uz obalu, naftne rafinerije okićene slavnim imenima: Eleuzina, Megara. Korint koji spava na rubu kanala, zaboravljen od Afrodite. Još malo dalje u unutrašnjosti, svetište koje odavno već ne sveti i ne znamenuje. Ali ovdje, ovdje na rtu, tu na strmome mramoru gdje je Byron poželio da zapjeva i umre, zauvijek dalek robovima, u ovim osunčanim ruinama kanda nešto još nije srušeno, kanda nešto od tebe živi, trag, sjena, znak, prag, pjena, zrak, zračak prisutnosti koja se obavija oko tih neoborivih stupova, nezatomljivo vrenje, tihi klokot, šum, rubno nešto što neće odavde, staro kao ova plavet a opet ni blizu izdisaja, slana sjena prastare srdžbe, jarost koja ne odstupa, koja se drži svoga posljednjeg rta, posljednji iz panteona bez čije milosti se zemlja trese, brodovi tonu i konji zauvijek ostaju neukroćeni. Ne znam kako ti se moliti, stari prgavče: je li dovoljno da zurim dok mi oči modrinu ne poprime? Ili išteš da se stupi na palubu koja ne obećava povratak?
Riječ je o neskrivenosti. Kod brijača sam koji nema vrata. Šiša me, brije me i izbrijava, masira mi glavu, utrljava ulja, i radoznalci se skupljaju i gledaju bijelca na sjedalu iščupanom iz starog autobusa. Prašina se izvana podiže, kovitla, ulazi i miješa se sa zrakom, uljima, rukama, kosom. Mogao sam, nekoliko metara dalje, dati da mi izvade zub na sličnom stolcu, ili da mi mnogo puta upotrijebljenim štapićem očiste uši ili da mi preusmjere sudbinu. Odande odakle sam došao, sve to ne ide bez vrata, bez tvrde granice između unutarnjeg i vanjskog, bez odsustva pogleda s ulice. Ta granica ovdje izostaje i podilazi me nelagoda. Odakle ona? Što želim skriti, i zašto, i koga, i pred kim i pred čim? Možda bih i odgovorio na ta pitanja da, od maločas, nisam jedan od tih radoznalaca koji se okupljaju pred ulazom u brijačnicu bez vrata i gledaju tipa kojemu Sanjay skida dlake s tog znojnog bijelog lica pred musavim zrcalom, dodatno izobličenog nelagodom. Sve mu skini, Sanjay, da se još zabavljamo. I dobro mu naplati doživljaj, poslije zoveš na piće.
Ulicu je ovdje nemoguće prijeći, iako neki to rade. Sve je ovdje jedna neprelaznost. Siva rijeka vonja kao pokvareno vrhnje, prašina se zavlači ispod kapaka. Povijest se pak povlači i bez riječi seli na druga mjesta, u močvare i brda. Bezuba usta izriču zastarjele zapovijedi namijenjene ljudima bez ušiju. Parni valjak noću sve samelje, ali nitko to ne primijeti. U sjeni, musava krigla puna pjenušavog soka od ananasa tješi koliko i misao da ovamo nipošto nećeš više. Otrovi ostaju u tlu i vodi, s tobom i bez tebe. Svjedočenje je precijenjeno.
Iz ulice Xincheng, duž koje se propinju neboderi, nasuprot najvišeg od njih, nedovršenog orijaša, divovskog kostura što ga tek odozdo oblažu staklenim pločama, skreće se u uličicu koja upadljivo odudara od okoline, ali opet ju je lako previdjeti ako ulicom Xincheng hodaš prebrzo ili zadubljen u misli, ili pak obuzet strahom od prometa, pa sam je i ja tako deset dana na ovaj ili onaj način previđao. Uličica je uska i s obje njezine strane nižu se niske kuće, dvokatnice, a na početku, s desne strane, u prizemlju, pored izloga u kojemu lebdi veliki disk od žada s rupom u sredini, nalazi se ulaz u nešto što mi djeluje kao čajana. Ispred a ni unutra kao da nema nikog, pa nakon kraćeg oklijevanja ulazim. Začujem tihu glazbu, žičano glazbalo kojemu ne znam ime, nešto poput citre, čiji zvukovi obavijaju drveni namještaj, police na zidovima na kojima su nanizani čajnici, šalice, kutije s čajem. Na stolu posred prostorije sjedi debeli, nasmiješeni Buddha s ogrlicom od poput oraha krupnih drvenih zrna. Preda mnom se tada stvori majušna, nasmiješena dama u opravici od tanke, gotovo prozirne bijele tkanine s crvenim cvjetnim uzorkom ispod desnog ramena. Sliježem ramenima kad mi se tiho obrati, skoro pjevušeći uz pratnju te spokojne citre; pitam govori li možda engleski, jer moj kineski je nedovoljan, ne govori, dobro, ionako sam mogao doći samo zbog jednog. Majušnom rukom pokazuje mi prema omanjoj prostoriji desno od ulaza, usred koje se koči stol od masivnog, blistavog drva nepravilnog oblika, a do njega stolci u vidu posve niskih panjeva, lakiranih tako da su sasma glatki na dodir i djeluju bezmalo umjetno. Sjedam sučelice staklu kroz koje se, mimo diska s rupom u sredini, vidi uličica iz koje se skreće u ulicu Xincheng, i ona sjeda sučelice meni. Sa strane odlažem torbu i najlonsku vrećicu u kojoj su namirnice iz dućana, i koliko god ih sklanjao oni kao da remete prostor i unose neku nezgrapnost u sve. Postavlja mi neko pitanje, nagađam da se odnosi na čaj koji bih želio piti, odgovaram: long jing, to je ime čaja koji najviše volim, i jednog od rijetkih čije ime pouzdano znam. Ona kima. I počinje: ispire čajnik i šalice u toploj vodi, bijeli porculan, prozirniji od njezine halje, tiho zvecka, vadi ga hvataljkom na suho, u drugoj posudi zagrijava izvorsku vodu na točnu temperaturu, ni previsoku ni prenisku, ali mjerenu samo okom, opipom, slutnjom, uzima dugim plosnatim štapićem od tamnocrvenog drva listiće čaja iz treće posude, prinosi mi ih nosu, ozbiljno kimam, zatim nježno istresa listiće u čajnik, u njega ulijeva vodu, čeka nekoliko treptaja, hitrim potezom baca tu prvu vodu, ulijeva drugu, pokriva čajnik, pogleda me, nasmiješi se, uzima čajnik i ulijeva nam čaj u te majušne šalice, objema mi rukama, vršcima prstiju, pruža moju šalicu, njušnem, otpijem sitan gutljaj, kimam ja, kima ona, smješkam se ja, smješka se ona, kažem kako je dobro, jako dobro, na kineskom, zelena toplina silazi kroz tijelo i ispunjava ga, glava se bistri.
I sve to gledam i slušam i smješkam se i kimam i pijuckam taj čaj kao da nedaleko od nas ljude ne „zovu na čaj“, nakon čega oni nestanu na neko vrijeme ili na sve vrijeme, kao da nešto dalje na jugozapadu ljude ne zatvaraju u koncentracijske logore, briju im glave, ispiru mozgove i brišu identitete, kao da, nešto južnije, ne mlate demonstrante na ulicama i prskaju ih suzavcem, kao da se ne sastavljaju crne liste, kao da piscima ne zabranjuju da objavljuju i slikarima da izlažu, kao da se nepoćudnima ne zabranjuje ulaz u zemlju i izlaz iz zemlje, kao da se na svakom koraku ne nadziru i ne ispravljaju idejna skretanja, kao da se ne nadzire i ispravlja sve, kao da ljudi ne potkazuju susjede koji onda dobivaju negativne bodove, kao da propaganda sve to ne proglašava objedama strane propagande, kao da onaj čija skulptura od sjajnog drva što stoji na tom stolu i prikazuje ga kao nasmiješenog ćelavog trbonju nikad nikome ništa nije rekao, ništa osvijetlio, nikoga probudio, kao da se odavde neću uskoro vratiti onamo gdje na granici tuku i puštaju pse na one koji se više nemaju kamo vratiti, i dakako lažu da ih ne tuku i ne puštaju na njih pse, dok neki i ne lažu jer misle i govore da baš tako treba, kao da.
Još jednom kimnem, još jednom se osmjehnem, platim, izađem na uličicu i iz nje skrenem u veliku ulicu Xincheng, u kojoj su neboderi u međuvremenu narasli i sjene im se produžile.
(Ovamo ne dolaze posjetioci Bombaja, oni u radoznalom prolazu, čak ni da jeftino utole mušku žudnju, možda tek da snime ono što se drugi ne odvaže, kao dokaz nekome ili nečemu da su zavirili dalje od Vrata Indije, Marine Drivea i bolivudskih projekcija. Udara prošupljeni gong, počinje nesnimljena glazba.)
Djevojčica, žena, starica zove u svoj kavez. Užareni lingam ulazi kroz vrata kojih nema pa ulazi u nju koje nema na toj poluopranoj plahti. Kavezi imaju zastore, zidove koji se ustrajno ljušte. Nađe se uvijek i mirisni štapić na stalku da ubije smradove. Mnogo jezika slijeva se u jedan, mnogo tkanina u sumorno šarenilo, mnoge dobi u jednu dob. Začuje se i glazba koja nadjača plač i pljuskanje poluprljave vode u plastičnim lavorima. Boja šminke načas se podudari s mrljom na zidu, podu, sariju, bedru, plinskom kuhalu u kutu. Svjetla nisu crvena kao engleski nadimak četvrti i kao bjeloočnice na tamnim licima, i ne dopiru do stražnjih uglova. Do stanovnica dopiru glasine o bogatim ljudima koji će sve porušiti i ovdje podići velika, svijetla staklena zdanja. Kad ovdje bude drugdje i kad sada bude tada, kad one budu neke druge one, ove sadašnje slute, iako to ne kažu ni šaptom, da će opet biti isto, gotovo isto.
Nadživjeti, zar ne, ikinokori, a ne živjeti i preživjeti, to je ono teško, to je ono što graniči s nepodnošljivim, i s ove strane te granice ostaju ta mala bića, te žabe, ti puževi, te krijesnice, komarci, muhe, buhe, vrapci, cvrčci, slavuji koji čiste nožice o cvijet šljive, njihova jednokratna čuda, njihovi neponovljivi zvuci u pustoši koji ne znače ništa osim sebe samih, dok bližnji zauvijek izdišu i od tog biva hladno, tako hladno, Issa, da nema tog ljeta koje može zagrijati, tog obzora u lutanjima koji može te nestanke natkriliti, nema priznanja koje bi utješilo, uspjelog stiha koji bi išta popravio, ljubavi koja bi se ufala u trajnost, i sve je prekratko i nedostatno iako se punina ukazuje odasvud i još se začas skrasi u sedamnaest slogova, u jednoj šalici čaja, pa i dok voljeni nesmiljeno umiru, Issa, dok mraz napada lijepa mala krhka bića i dok zebe i zebe, pa i kad inje ustupi mjesto bijelim laticama, kad zemlja omogući kratki hvalospjev, i tada je sve već prah i prije prvog trzaja, eto o tome mislim na otoku koji se nekoć zvao baš kao i ti, Issa, pored agave koja je nakon tolikih godina najzad procvjetala, usred vreline koja kao da ne može minuti.
Zašto ljudi češće nisu ptice? Kao što često budu kurjaci, bikovi, miševi i mravi. To pitanje svaki dan postavljam ovim dobrim muškarcima i ženama koje odnedavno brinu o meni i donose mi hranu i lijekove. Da su ljudi češće ptice, čini se, manje bi se glava razbijalo zbog crta povučenih po zemlji i zbog glasnih proglasa po izlozima, manje bi se glasova trošilo na nešto što nije pjev ili barem žvrgoljanje. Lijep bi bio izostanak razbijenih glava i napasnih glasova. Neimanje krila, čini se, ne samo da boli nego i navodi na nanošenje boli. Kad su krila tu, doduše, ima gloženja i čerupanja oko pokoje ribe ili crva ili gnijezda i oko nekih predmeta za koje nije sigurno što su, ali se ne osvaja, ne udi, ne laprda o identitetima, o nečijim tlima i o nečijim prostorima. Tlo biva odmorište, slijetalište, mjesto za kratak posjet, što jedino ima i biti. Provjerila sam sve to, pouzdano je. Zašto sam se onda, nakon iskrenja visa, nakon sjaja ispiljenog iz jaja, vratila dolje? Na to pitanje odgovaram drugdje, negdje u nizini, pritisnuta tom ponovnom težinom koju sâma sam htjela pretvarajući kljun u usnice.
Sivi Dušni dan na skopskom groblju, dolazimo ti sa sjeverozapada gazeći po novembarskom lišću. Na kamenoj ploči tvoje ime u dnu niza, lijevo od njega fotografija lica na kojem se vatra skamenila u crno-bijelom: iskolačene oči zure prema jugu, čeljusti rudara stisnute čvrsto. Nazdravljamo ti rakijom, i u ušima nam neumitno ona tema što polako ubrzava. Ples na groblju ne bi ti bio stran, slutimo. Jesu li i tvoj buzuki polegli pod tu ploču ili netko i danas na njemu svira? Otpijamo još gutljaj i nastavljamo prema Grčkoj, da više ne moramo izmišljati sunce. Svojatat će te dalje tamo i ovdje, ne čujući taj ozareni grohot koji lomi međe i smije se svim uspjesima i propastima. Sami ćemo se morati učiti plesu, bez pomoći odozgo, odozdo ili sa strane. Počivaj u našoj najžarčoj misli.
„Ljubav je slijepa, a lijepa djevojka preskače vjeru i krv. Nastat će posve novi naš svijet, novi naraštaj koji će i novo gledati na život.“
(jedan od Ličana doseljenih u Podravinu u izjavi za zagrebačke Novosti od siječnja 1922.)
Lijepa si u svome skoku i preskoku, i nisi nimalo slijepa, ili ako jesi slijepa, to je videća sljepoća, sljepoća koja previđa ono što vida nije dostojno, ono što ispada iz vidokruga ljubećih, i treba da ispada. Živi i ljubi, lijepa djevojko, ljubi mnogo, u ljubavi si vazda lijepa, živi i uvijek nanovo oživljuj, preporađaj se, utjelovljuj u svim bojama i stasovima, budi uvijek nova i druga djevojka koja ljubi preskačući vjeru i krv, preskačući tla, kumire, neljubav, krvava stoljeća, žičane ograde, rampe, granice, barjake, mine, mrgodne patuljke. Budi sve što želiš, tko god želiš, i skačući ljubi, i ljubeći skači, lijepa djevojko, vodi se videćim okom, vodi se onim što gori duboko unutra, rasti na mnogim mjestima i pod mnogim imenima, i ne daj se u svojoj videćoj sljepoći i slijepoj vidovitosti svojoj. Kose tvoje nek se vijore, a ne zastave, korak tvoj i riječ nek se slijede, neka zakon budu, zakon kojemu ne treba sila, onaj lijepi, višnji, krušni. I gazit će te i obarat će te i neće ti do riječi dati, i vezat će ti noge i ruke, ali ti ćeš ustajati opet i klicati, klicati u slavu miješanja i polutanstva, lijepa djevojko, i bit će, možda ipak će biti, posve novi naš svijet, svačiji svijet, svijet nastao u skoku.
A toliko sam svima pričala o tebi. Toliko sve odmjeravala naspram tebe. Prva objašnjenja neobjašnjivog nastala su ovdje. Svijet je tu sebe imenovao onako kao što više neće umjeti, a u torbi ponesena imena drugdje su glasno blijedjela. Ali javorova sjemenka s onim krilcem tek je u drugom gradu dobila ime. Nije bilo pravog razloga da se vratim, povraci su prazni i šuplji, oblikovani suvišnom književnošću i sumnjivim sentimentima. Šupljina? Tek je trebalo saznati što je to. Tek je trebalo produbiti bezdane, a i nasmijati se, grleno, svim tim tobože slijepim ulicama, o draga moja rodna, oblikovna sljepila. Lako je sada i smiješno proklinjati. Ali dobro: ovo je samo posjet, ne i povratak.
Vrtić: mliječni izmet, sanitar i čaj od šipka nadomak memle atomskog skloništa. Otočka pošta: staro drvo, stari znoj i tinta. Selo na sjeveru: konjska balega, snijeg i kukuruz u ambaru. Ružin sapun u bakinom ormaru. Ustajali duhan u tetinom svemu. Kupus na stubištu nebodera. Vonj gline na satu likovnog. Ona kruška pod velikim odmorom iz koje kaplje po radioaktivnoj travi. Umjetna borovina među starim, hladnim kupaonskim pločicama. Miševi u suterenskoj garsonijeri, puhovi i pljesnivi linoleum u kući na brijegu. Onaj točni jutarnji omjer Earl Graya, English Breakfasta i mlijeka, bergamotsko buđenje. Miris krvi i mlijeka na djevojačkom vratu. Užeglo ulje u menzi. Bagremov cvat u onom zanosno samotnom svibnju na otoku. Čempresi nakon ljetne kiše. Palisander davno prodane gitare, koji talijanskom cariniku sumnjivo vonja. Jasmin na trgu do kojeg vodi Calleja de las flores, ujesen, taj miris koji je i u nosu i na nepcu i u preponama. Vonj spaljenog ljudskog mesa u Varanasiju, a ne negdje drugdje. Koliko neprevodivog, moj Nefertume.
Izlika je bila slabost u mišićima, crna kiša na ulicama, lijena misao da će prije smrti još biti prilike ili da među pohabanim rečenicama neće zasjati neka nova zbog koje vrijedi zapinjati u prometu i smočiti sandale u ledenoj lokvi. Izlika je bila sud da se sve već odigralo i da nećeš znati skinuti zvijezdu kao onomad. Da se svaki put pod brdom izlikā ne uguši jedan cvijet. I naravno da je onda, baš onda, povijest krenula drukčijim smjerom, da je baš onda u jednoj kući pregorjela zadnja žarulja i da je nekom s kim si neki dan zapodjenuo dobar razgovor ponestalo svih utjeha pa je odlučio bližnjem zakrenuti vratom. To si saznao sutradan i odlučio, još jednom, da ćeš izlike, čim niknu, spremati u crni herbarij.
Stotinu te svjedoka opisalo. Iscrtali su i putove koji vode do tebe, i zamke koje vrebaju na putovima, i zamke koje se samo zamkama čine, i znakove koji zavode na krivi put, i bilje i zvjerad na tom putu, i sve one koji će te na putu htjeti spriječiti, i tebe samu koja ćeš sebe htjeti spriječiti, i jarke i varke i tamne gudure su opisali, i obrise cilja kojima ne smiješ nasjedati, i patvorene osmijehe neba, i putokaze koje u guštiku previđaš, i napokon naznake tebe kojih se valja kloniti, i bedeme koji će postati tvoji bedemi kad se najzad nađeš s njihove unutarnje strane, i unutrašnjost tvrđave kojoj nitko i ništa ne može ništa kad u nju uđeš pa se u nju skloniš, kad i znanje i imanje unutra svedeš na ono osnovno, neuništivo, neprobojno, a ipak, a ipak, od naleta samo jedne misli, samo jednog pitanja, opjevana se tvrđava skrši i sruši kao tegla s majčinom dušicom na prozorskoj dasci od dostatnog udara bure.
Hladna magla obavija makiju. Grupa turista cupka pred ulazom. Vodič kaže: uđite, unutra je. Prvi se naviri, ugleda oglašenog Tamnoga, i ovaj mu već po navici veli: uđite, i ovdje su bogovi. Uši to čuju, oči se zacakle. Uđu, jedan za drugim, svi. Unutra je on, grije se uz peć. Ništa zanimljivo: zidovi, pod, krevet, peć, sklupčana mačka, zdjela s ostacima ručka, starac umotan u pohabanu deku. Ipak sve snime mobitelima. Padne i par selfieja. A gdje su ti bogovi? odvaži se onaj prvi. Vodič sliježe ramenima. Dosada i nezadovoljstvo rastu. Grupa se vrpolji. Bradonja kraj peći se smiješka. Mačka zijevne. Šišmiš zatreperi. Ovo je prevara, šapne onaj prvi svojoj ženi, sad su trebale slijediti mudre izreke. A ona će vodiču: vratite nam novce!
Uvijek otvoriš druga vrata. I zato moram biti druga, a ista. I ništa ne smije okoštati. Maska zgužvana u džepu. Organi izronjeni iz formalina. I ti, kao nikad, nitko, ništa prije i poslije. Uvijek se ponudiš drugom osjetilu. Mnoga još treba izmisliti. Jezik je jedan i dovoljan je. Tek treba nastati sve što se reklo. Uvijek druga vrata i drugi odsjaj tvog lica. Premalo je ja da vidi ti. Premalo ruku za sve kvake. Trčat ću, bdjeti, obilaziti i ulaziti. I znati da je sve to uvijek premalo. Sve do jednom. A jednom – nije li već stoput bilo? Kako god, pripravljam se za kucanje, rumena u licu. A prsti bijeli, bijeli od stiska, od strepnje da će samo djelić tebe dotaknuti.
Kao da ikoje druge može biti. Kao da druge namjene mogu prikriti prvotno i krajnje stanje. U gostinsku sobu stavi sve, ne zadrži ništa, unesi sav privid stalnosti, pribor za ostajanje i za predah od neprekidnog gostovanja u svijetu koji urla. Neka se u njoj, u toj svijetloj sobi, začinju ljubavi, djeca, otkrića, neka unutra budu lijekovi za nesanicu i masti za žuljeve. Sva znanja upregni u njezino opremanje. Po zastorima povješaj lijepa, sjajna odlikovanja i prije nego što budu zaslužena. Ne pretjeruj s ogledalima, izbjegavaj ključeve. Neka ulja dobrih biljaka isparavaju polako na putu prema nosnicama putnika. Na stoliću u sjeni neka bude boca sunčanog vina. Tko hoće mrak, nek bude mu najmračniji, tko svjetlinu ište, nek bude mu zvjezdana. Noć noćnima, dan dnevnima. I opovrgni odlučno tog gosta kad kaže da je samo gost. Sam će znati treba li tu ostati do kraja svijeta. Ti si onaj kojeg nema, sjeti se, on je onaj koji jest. Ti si samo onaj koji briše mrlje s prozora i tiho se unatraške udaljava.
Kolikih li načina da se izbjegne rečeno stanje stvari u kojem se vazda zatječemo u svojstvu posjetilaca, a nije ih u stvari teško nabrojati: pomna izgradnja doma, njegovo, također već rečeno, namještanje i opremanje i uljepšavanje, dotjerivanje svjetonazora, temeljito srođivanje s okolišem i okolinom, odrješito opredjeljivanje i izjašnjavanje, izražavanje osjećaja da se uvijek tu već bilo i da će se još biti, isticanje neke nesvodive razlike, isticanje uopće, imanje ičega, zatim obiteljska stabla, grmovi i grbovi, izanđale štafetne palice, trajnosti raznih vrsta. A trajnosti tad valjda znače više od ona poslovična tri dana, jer četvrtim se danom već valjda uljezasto osigurava teren, izgurava se gazdu, status gosta promeće se u onaj domaćinski, što li. I sve je to sasma razumljivo, jer biti gost, biti u posjetu, stalno u posjetu, sa stvarima koje ispadaju iz torbe, teško je, jer teško je biti. I jer je teško biti, a toliko je u nas dara za izmišljanje, mi izmišljamo čvrste materijale, čvrste torbe i čvrste tvorbe, pričvršćujemo stvari za vozila, produbljujemo džepove, osiguravamo se od vihora, obuzdavamo jezik u njegovom raspojasanom životu, obuzdavamo život u njegovom neobuzdanom izričaju, zabijamo kolce, proglašavamo početke i krajeve. I kad se zalomi gost, mi smo tu da ne budemo on, nego da budemo domaćini, da ponudimo stalnost, da ponudimo stvarnost, da od svog, od sveg vremena otkinemo ta tri dana i da to vrijeme prodamo pod vječnost. Možda još samo da se pitamo: može li domaćin voljeti? Protupitanje, sasvim razumljivo, glasilo bi: a kako da gost voli, kako da stigne voljeti u tom vazdanjem posjećivanju, obilaženju, dolaženju i odlaženju, u prestizanju sebe, u tim pohodima k izmišljenim ljepotama? Pa tako što bi ljubav mogla biti upravo to: pokušaj sidra u vihoru. Ili to, ili pak vihor u kojem puca užad svih sidara.
Čudo ovog udaha i izdaha, i ovog udaha i izdaha isto, čudo ove potonule tišine između njih dvoje, čudo ovog papira, ove olovke, ovog ekrana, čudo ove kože, ove beskonačne kože, ovog zgloba što se pomiče pod njom, čudo, divno čudo baš ovog zrnca prašine što sada na nju bešumno pada, čudo ovog stakla, njegove studene tvrdoće i njegove tople prozirnosti, čudo ove ovdje nepomičnosti koju sve može narušiti, prečudno čudo posvemašnje neizvjesnosti sljedećeg časa, čudo slijeda, reda i nereda, čudo lijevog i desnog koji postaju desno i lijevo, koji postaju i nestaju, samo tako, čudo glave koja okretanjem mijenja svijet, čudo pomisli na to što bi se tek dogodilo u osvrtanju, čudo slike što iskrsne iza spuštenih kapaka, čudo otvaranja i zatvaranja i ove kocke koja eto pada na pod a mogla je i ne pasti, sasvim je lako mogla ne pasti kao što s lakoćom pada, čudo propuha koji nježno otvara vrata sobe, divovsko čudo jedne misli koja prelazi u drugu, čudo jednog, drugog i trećeg, dobroćudno čudo podmetača koji trpi čašu, čudo svjetla i sjene baš pod ovim kutom i arhipelaga u jednom kvadratnom centimetru, čudo kukca koji na bijelom zidu miče jednu nožicu, koji je za jedan pokret bliže smrti, o, to razliježuće se čudo drvene kutije koja svira Brahmsovu uspavanku kad joj podigneš izrezbareni poklopac, a sada šuti, šuti kao podmetač i kao čaša, čudo govorenja o tome i šutnje o tome, čudo glazbe koja je utihnula kao da je nikad nije bilo, a mora da još uvijek negdje jest, u kutiji, u lubanji, u čaši, u vučjem zubu, u nekom prepunom ničemu, čudo ovog č i ovog u i ovog d i ovog o, naročito ovog o, o kroz koje možeš gledati i viriti, kroz koje možeš puhati i zviždati, kroz koje se možeš neopažen provući, kroz koje, sve do.
Samo na jedan mali, nemjerljivo majušni, nikom i ničem opazivi tren nemati ishodište ni odredište, nemati uvjerenja ni nazore, nemati nade ni straha, nemati oslonca ni tla, nemati pretke u krvi ni potomke u sjemenu, nemati ni rukohvata ni nogohvata, nemati uzlijetalište ni slijetalište, nemati luku, nemati zaklon, nemati ni žensku ni mušku ruku, nemati ni jedan kutak ni u jednoj kući, nemati ogradu pred provalijom, nemati lik ni sliku ni pasliku, nemati kapke, nemati sjenu, nemati izlaza ni ulaza, nemati broj ni slovo, nemati znaka ni slutnje, nemati obrane, nemati rezerve, nemati ni figu ni džep, nemati zemlju ni nebo, nemati ime, nemati naume, nemati kosti za juhu, nemati hlada u blizini, nemati izvora u daljini, nemati ni pup na nacrtanoj grani, nemati bušotine u duši, nemati ni dušu, nemati želju za nemanjem, nemati ni gdje ni što ni zašto: neposjetljivom u pohode.