(proslov prvi)
Pup je ponovni početak svijeta.
Krhko obećanje da će se sve uvijek nanovo roditi.
Narodima kojima je dano živjeti u četvorstvu dobâ u kojemu se zimi sve ugasi, pup je dan kao nadoknada za sve doživljeno ništavilo koje je mjesecima hladilo krv i navodilo na zaborav životvorne topline.
Godine 1945. bezumlje je odlučilo da se na dva japanska grada bace atomske bombe. Eksperiment je bio uspješan, žrtve nesagledive, razaranje beskrajno. U krugu od dvadesetak kilometara od mjesta na koja su pale bombe sprženo je bilo sve: ljudi, životinje, vegetacija. Od sveg bilja navodno su preživjela samo četiri stabla gingka, tog svetog drveta: ogoljela, prekrivena bijelom radioaktivnom prašinom, nakon nekog vremena odlučila su se usprotiviti vremenu: usred sveprisutne smrti naumila su uskrsnuti, dati znak neuništivosti. Nakanila su biti sreća sred užasa, obećanje usred nesreće.
Nedavno sam došao u priliku nabaviti sadnicu gingka. Malu, krhku, neuglednu. Umotao sam je, platio, ponio na obećani komad zemlje. Na mjesto koje sam lakoumno naumio odvojiti od bezumlja ostatka svijeta. Tamo sam odredio zaštićen predio, kvadrat zemlje, točku na kojoj bi sveta biljka, potpomognuta milošću, mogla odlučiti rasti, razviti se, bujati. Ogradio sam je, izolirao, povlastio. Taj maleni štapić s dva lista dobio je mjesto na zemlji, dobio je crnicu, pet štapova pobodenih uokrug sebe, da mu nikakva preuzetna intervencija ne uzmogne ništa. Pripadni obred bio je obavljen: stabalce je bilo poškropljeno vinom iz blagoslovljenog vinograda. A onda je bilo ostavljeno slučaju elemenata i vremena, prepušteno hazardu sudbine. Prošlo je mjesec dana, i tek tada sam pristupio tom kvadratu divlje zemlje: štapić, s ona dva smiješna, već požutjela listića, bio je prevrnut, izvaljen: krtice su iskopale korijen, i sveta biljka nemoćno je počivala, vodoravno na korovom obraslom tlu. Ništa joj nije išlo u prilog. Promatrao sam je posramljen svojim nemarom. Ne znajući što bih, nagonski sam uzeo stabljiku, uspravio je, odlučno je zataknuo natrag u zemlju. Oko korijena sam nagrnuo zemlje koju su uokolo raskopale krtice, i otišao sam, zaboravio sam. Prošli su mjeseci zaborava, i tek potom usudio sam se otići do posvećenog mjesta. Zbilo se. Uskrsnulo je. Stabljika je ostala jednako mala, neugledna, ali na njoj se zbilo to udvostručeno čedno čudo: dva listića. Odnosno, ja sam kao biće nade, kojemu kod kuće na zidu visi plakat za jednu davnu izvedbu U očekivanju Godota na kojemu je na bijeloj pozadini prikazano stablo stilizirano trima crnim potezima i na njemu dva zelena lista, kao takav sam dakle vidio ta dva listića; ali bili su to rudimenti, dva stidljiva obećanja, sitne jarkozelene točke, dva pupa. Ako nisu mogle nuklearne bombe, trijumfalno šiknute iz zraka, iz visokog sljepila, onda nisu mogle ni krtice, izmiljele iz podzemnog sljepila. Ništa nisu mogle. Gingko hoće živjeti i obznanjuje to pupom, prkosno, obijesno i nepovijesno, glasom koji nije epski, vagnerovski, gromoglasan, nego je sitan lirski pjev koji nadživljuje orkestre, horove, horore i bombardere. Snaga u slabosti, radost u trunki vlage iz koje se pomalja svijet.
Pup je, naime, Pjesma u Prozi.
(proslov drugi)
kad u posjet ideš
valja da ti ruke budu pune i prazne
znaš već u kojem smislu pune
znaš već u kojem smislu prazne
valja ti biti zakopčan i raskopčan
znaš već gdje zakopčan
znaš već gdje raskopčan
kad u posjet ideš
valja da ti nitko i ništa
pa ni ova pjesma
ne kaže što valja i što ne valja
nego da ti se žile bar načas
rastvore za drugo crvenilo
da koža ti se stanji do nestanka
pa što bude
pa što ostavi traga
na predugo paženom naslonjaču
u predvorju u kojem uvijek si prvi put
jer si se prvi put raskožio
Luka se i danas vedro odupire pretvaranju u metaforu. Večeras će u nju uploviti čovjek kojemu je propao buran brak s kopnom. Danas nitko na terasama ne razgovara o vrstama besmisla i o nestajućoj ribi, i nitko ne pije kiselo vino. Životinje nestaju u sjeni bugenvilije. Granice se rastvaraju u slanoj otopini. Žene bez prethodnog dogovora podižu pogled prema toploj zvijezdi. Brod u svojoj boci trubi pred uplovljavanje. Ovdje valja ostati neko vrijeme, bez rezervnog para sandala i bez zadanog oblika. Ne mari za mrlju ostalu od naslanjanja na veliko ruzinavo sidro postavljeno kao ukras pored puta. Ne poštuj ništa što ne izbacuje iz ravnoteže.
Ovaj put idem uzvodno, riješen da te pratim do kraja, to jest do početka, jer negdje moraš počinjati. Iako, dok tako vijugam s tobom, sad s jedne, sad s druge strane ulice, pomišljam i na ono što tom početku prethodi, jer nešto mu mora prethoditi, iz nečeg i izvor izvire, a i to iz čeg izvor izvire negdje izvire, i tako dalje, pratim plitke kaskade, dremljive močvarice i druge tvoje stanarice, i onda završava ulica, završava grad, naglo skrećeš uzbrdo, to jest skrećem ja i penjem se dok ti silaziš. Tu više nema korita, nema pokoravanja, izgubiš se u guštiku pa se nađeš, potoneš pa izroniš, i slijedim te dalje, do tamnog mjesta gdje ponireš posve, tamnije zvučiš, i zavlačim se tuda, smanjivši se dovoljno, puzim kroz utrobu brda i onda se sve rasvijetli, tijelo gubi težinu, tvar gubi masu, a tvoj žubor postaje zbor, jednak u toj dubini kao što je, bit će, u visini. Nikakvo čudo: na njemačkom se zoveš Bach.
Proizvoljna izbočino, prištu na zadanoj površini. Viša si nego što jesi. Moram na te, viši nego što jesam. Neću biti viši kada budem u tvom visu, ali moram. Gott will nicht, dass ich steige, ich aber, ich muß. Urezat ću putove k tvom ravnodušnom tjemenu. Nemam zašto, ali hoću. Razbježat će se oni razumniji, raspršiti se oni umjesniji. Ali smislit ću sto naknadnih razloga za taj uspon, za to teturanje po siparu, za to zališno znojenje. Za tu psovkama popraćenu radost, to slobodno moranje. Nema razloga, nema nijednog, ali ipak hrlim gore, u tvoju vatu, u tvoju zubatu mekotu, u tvoje hladno naručje. Iz glave načas izađe sve, sve osim samih koraka, i smrt biva samo jedan kamenčić pod đonom, i taj vrh koji je eto nadohvat ne znači više ništa osim samoga sebe, i ta provalija niti poziva niti odvraća, samo je drugi oblik, drugi način vrha da bude što jest, što jesam, što jesi.
Kralj budućnosti postao je kralj sadašnjosti: nevidljiv je a posvudašnji, nijem, a od njegova glasa tresu se nebo i zemlja, najmanji a najveći. On nema krune, on jest kruna, i nijemom silom sve okrunjuje. Nema dvorca, to je nadiđeno. Stoga mu ne možeš u pohode i posjete, osim u pokušaju pjesme. Ipak, iako ništa neće, ništa ne zna, ništa ne posjeduje, ova lopta u kozmosu postaje njegov dvorac. Kada to postane, što će posjet značiti?
Pošao je u šumu da se objesi. Dugo je odmjeravao granje. Sve je ohrabrivalo na to. No prvo prikladno stablo bijaše jedan kesten, a bijaše i početak listopada te plodovi popadaše po već otpalom lišću. Pa skine majicu i u nju skupi lijepu gomilu kestenja koju te večeri ispeče u svojoj kolibi. Čađavim prstima na licu potom iscrta ratničke šare. Nije, uostalom, ni bio ponio konopac.
Staro šišti bratstvo srca i sunca. Bratstvo ljudi i dalje se sanja. Sestrinstvo isto tako. Ta sunca plamenovima se mačuju, ne miluju. Prodaju se ljepila svih vrsta, po svim cijenama. Nerođeni, može se reći da možeš utjecati na to. Čime, to se ne može reći. Sunca te čekaju, neka starija, neka mlađa od tebe. Sve je tako ulančano da ti pamet stane, i neka već jednom stane, jer tek u to zastalo može nešto sunčano stati. Kušao si sve što se nudi, a da te još nije bilo. U svim je bratstvima nešto unaprijed nedostajalo. U svim se srcima nešto već tamno grušalo. Posjećujem te s vagonom predrasuda, u koji mora stati cvijet koji se bratimi sa suncem. Nerođeni, nikom to neće biti blisko: pergamenti s porukama o kraju. Vidi čije ćeš rođenje olakšati. Vidi u koju će od tvojih kuća itko htjeti ući.
Zidovi od knjiga, podovi od knjiga, knjige na tanjuru i u zdjelama, u zahodskoj i ušnoj školjci. Više jezikā nego zuba, jezika ljudskih i anđeoskih, više otrovnih strelica nego vlasi. Označitelju sve, označenom ništa. Jedna strana izdiktirana dnevno, ne više niti manje, ali svaki dan, bez razlike, uz ženu koja tipka i biljke koje svakoga jutra moraju slušati svoje latinske nazive zureći krotko u parket. Označenom ništa. Pretočio je sve u sve. Je li išta od tog pročitao?
Ne primaju posjete, pa dolazim nepozvan i uvijek bučniji nego što bi trebalo. Raspredaju svaki o svom snu i ogrću se ruhom od dima. Jedni ulaze drugima u san, i ovi drugi grubo odbijaju te prve. Svira sonata za hrkače i orkestar. Pričaju se legende o javi. Smišljaju se sneni sofizmi. Rasprostiru se postelje od plijesni. Leleče se i nariče, ne zna se više za kim i za čim. Nokti urastaju u ležajeve, kose i brade ovijaju se oko uzglavlja. Mjesečari gaze drugima po licima i trbusima. Fotografiram ih i odlazim na spavanje, u san s novim bogovima. Zaraza se širi, ali ne ona na koju oni misle. Nije izvjesno da će jutra biti.
„Ni deset tisuća knjiga nije bilo dovoljno. Nekoliko puta bio sam blizu, i to je sve. Možda će od sutra, kad odem u mirovinu, kad nađem svoju spilju, sve biti drukčije. Jutra više neću gledati zakrvavljenim očima, a štivo neće biti tek štit pred tamom, mamuzanje onog nepokretnog da se nekako ipak kreće, da se probija kroz smolu, da traje mračnom zastoju unatoč. Umjesto radija u predahu od čitanja slušat ću ptice, a slabljenje vida i sluha možda će pomoći da se tome nečemu još malo približim. S preostalim vidom, Bardo thödöl čitat ću kao dijete svoju prvu slikovnicu, u sumrak, prije počinka.“
Posjet: već sama riječ je neumjesna, ako nisi zidar ili bog koji uskrsava kuće i ljude zatrpane pod šutom. Donosiš riječi i ruke, pitajući se što je od toga slabije. Preduhitri te prašnjavo lice i na njemu oči čiji žar je veći od svih vatri koje si dosad užgao. Kusati pas čeka pored ruševine, ljudi u redu čekaju obrok. A ti recitiraš stihove i sluša te više ušiju nego u tvom gotovo neokrznutom gradu. I još se ispričavaju što te nisu pozvali na jelo i piće. Pada večer i inje se hvata za razvaline. U rijetkim krugovima svjetla žustro se pomiču sjene. U čađavoj tami prave se djeca. Hodaš prema vozilu koje će te začas odvesti u neokrznutost.
Bit će to maškare, ali nećemo ih tako zvati: nitko neće biti ono što jest, takav je sporazum. Škiljit ćemo pred sjajem oklopa. Odgoditi sebe na neodređeno. Razvrstavati dušin otpad. Peglati crte lica, birati riječi, birati vina, ispunjavati zadatke posljednjih ljudi. Citirati francuske stiliste, uvažavati mišljenja. Zdvajati nad umirućim vrstama, okretati gnjev na šalu. Hvaliti originalna rješenja, naglašavati umjereni optimizam. Zadržati se na meteorologiji prije deserta. Sačuvati pikanterije za kraj. Vragolanski otpuhivati šećer u prahu sa štrudle dok se ugodna glazbena pozadina lijepi za naslone. Vratiti se kući, pažljivo skinuti šminku, leći u krevet i prije sna dugo gledati kako na stropu spavaće sobe plešu skaredne sjene.
Nema tu ničeg. Ispod mnogo ničega, ima isplaženih lavina ljubičaste lave koja, kad u nju taknem olovkom, kopljem, žezlom, provom, prijeti da šikne, spali, otruje sve. Kad zbog te nesmotrenosti, ponavljane vjekovima, otrovna masa provali, tada gradim branu, a ono što kroz njene procjepe provaljuje zatrpavam pijeskom, pepelom, crljenicom. Od isparenja padnem u nesvijest, onda se stubama od paučine popnem u svijest, zaobiđem zagrađeni smrad pa siđem dalje i zateknem drugo, veće, bezmjernije ništa. Stanem sa strane: otrov posreduje između dva ništavila. Napravim si sendvič, promotrim taj presjek sličan zastavi izmišljene zemlje i zapitam se koliko ću još puta ponavljati ovo gradivo.
Nakon svih tih dobrih i loših, lijepih i ružnih, zanimljivih i dosadnih posjeta, nakon svih spojeva riječi koje se zovu ovako i onako, gurneš prst kroz rupu u toj visokoj, prašnjavoj zavjesi, proširiš rupu obijesno vrteći prstom, načiniš rupetinu, otvor, prolaz, ubaciš šaku, ruku, glavu i sve ostalo, provučeš se i baciš, i otvori se neviđeno prijazna tmina, i otvori se prazan prostor za padanje, a više se nikad ne čuje tup. A toliko si čekao, usrdno se nadajući neočekivanom: mehanizmu koji pokreće sve na sceni, ili barem nekoj poluzi o kojoj ćeš govoriti svima, a nitko neće ništa razumjeti. O ovome možeš govoriti do sutra i svi će sve razumjeti, a nijedna krv neće poteći u drugom smjeru.