Davno prije nego su SUV-ovi postali san svakog urbanog snoba iz redova srednje klase, dva su terenca vladala neasfaltiranim poljskim, šumskim i brdskim putevima u regionu.  Britanski Land Rover Defender, najčešće sivomaslinasti, i ruska Lada Niva, u raznim bojama. No bez lažne skromnosti, svaki bi radnik Elektroslavonije ili šumarije, radije za akciju popravljanja zabačenog dalekovoda ili dolazak u teško dostupne dijelove šume izabrao Ladu. Njivica, kako su joj tepali, s lakoćom je svladavala svaku zamislivu i nezamislivu prepreku, a njen snažni motor i relativno laka ali žilava karoserija i uski profili kotača omogućavali su joj da i najklizavije šumske staze prolazi kao da se radi o pisti, dok bi posada Land Rovera češće nego bi to htjela morala pribjegavati upotrebi atraktivnog za gledanje ali nimalo ugodnog za korištenje, vitla. 

Dva mala ali snažna ruska terenca praćena gotovo duplo većim britanskim gospodinom u godinama, jurila su poskakujući obroncima Banske kose stvarajući iskonsku adrenalinsku avanturu svojim vozačima i putnicima, redom profesorima s odjela za fiziku na građenju tima kako se na hrvatskom nazivlju tih kasnih devedesetih zvao team building. 

Među putnicima, asistent Naum Špehar. Domaćine je predstavljao jedan član posade, Luka Bilić, poznatiji kao Luki. Naumov prijatelj i tada već potencijalni šogor. Daleko je to od nepotizma. Jednostavno se dogodilo da su se sveučilištarci zaželjeli avanture u fizičkom prostoru, a Luki je taman pokrenuo biznis sa autima otkupljenim na licitaciji poduzeća za ceste. Njih su dvojica sjedila jedan pored drugog na jednoj od dvije sučeljene klupe u stražnjem dijelu Land Rovera kojem je Luki, birajući stil pred suštinom, ipak dao prednost pred Nivom. Visok, plavokos i plavook, donekle neuredne kozje brade, opaljen od sunca i vjetra, Luki je pomalo odskakao od ovog akademskog kružoka i sigurno bi bio prvi prekrižen da je netko u igri "izbaci uljeza" pokazao fotografiju skupine na stražnjim klupama Defendera.  Preko puta su sjedili visoka i tamnokosa viša asistentica Senka Mlađenović i bljedunjavi docent doktor Almoš Hovany, uredno obrijan ali s jedva vidljivim brćićima ispod ponešto zakrivljenog nosa. Lade su vozili Lukijevi kolege no Luki je vožnju Defendera na njegovo inzistiranje ustupio tajniku Mariću. Suvozačevo mjesto zauzeo je pročelnik Krivak. Iza vozačke kabine bile su postavljene debele poprečne šipke opletene širokim jutenim trakama tako da su putnici u zadnjem dijelu jedva, kroz rupe u mrežastoj strukturi, mogli i vidjeti naprijed, no čuli su tek nerazgovijetan žamor razgovora u kojem su dominirali visoki Krivakovi tonovi. 

Nakon jutarnje zakuske u Karancu koja je, između ostalog, obuhvaćala baranjske suhe delicije od divljači, svinjetine i ribe, štrudlu od sira i rakiju viljamovku, ekipa se rasporedila po terenskim vozilima i krenula na off road vožnju preko Banskog brda kroz vinograde i vododerine. Put je obuhvaćao nekoliko postaja: rudnik bazalta, obiteljsko gospodarstvo na kojem ih je čekala još jedna zakuska uz još vina i rakije, lokalitet Mons Aureum, vrh Kamenjak, dunavske rukavce, spomenik legendarnoj batinskoj bitci, te kasni ručak natrag u Karancu. Predviđeno je da cjelokupna avantura traje oko 5 sati, a nakon kasnog ručka svi idu na zasluženi odmor pa na večeru uz tamburaše – baranjski fiš od dunavskog šarana koji  će, po receptu starom stotine godina, sami morati skuhati. Vlasnik izletišta više je puta naglasio da će poštovani profesori imati i demonstratore kako se to jelo kuha, a ukoliko omanu u praktičnom radu, bit će i popravni te “nitko neće ostati gladan.”

Unutrašnjost terenca vidjela je i boljih dana, no definitivno je i dalje odisala nekom utilitarističkom elegancijom što se ponajprije očitovalo u klupama obloženom tamnosmeđom kožom, doduše uglačanom keperom obloženim stražnjicama radnika koji su ovim vozilom dvadesetak godina išli na teren, no i dalje bez značajnijih oštećenja. Motor Defendera tiho je preo bez obzira na žustru terensku vožnju tako da bi, da su to htjeli, putnici na stražnjim klupama mogli voditi zajednički razgovor. 

Da je bilo više buke, bilo bi lakše, no šutnja je postajala malo neugodna pa se Luki, kao domaćin, osjećao pozvanim da nametne neku temu. 

"Nekad su ovdje pretvarali vino u krv, a sada pretvaraju krv u laku zaradu", reče pokazujući rukom kroz prozor prema neuglednoj zidanoj kapelici s koje se djelomično bila oljuštila žuta žbuka, a koja se nalazila na maloj ograđenoj čistini između vinograda i vinske ceste kojom su se vozili. Cesta je i sama prolazila kroz svojevrsnu pretvorbu i polako počinjala zavrjeđivati sam naziv cesta. Nekoliko velikih narančastih strojeva – bagera i valjaka – bilo je natiskano na uskom prostoru između – još uvijek makadamskog – puta, i duge, gotovo nepregledne linije vinograda graševine koja je tekla blagim brežuljkastim usponima i padovima, naizgled u nedogled. Akademsko društvo u Defenderu imalo je dovoljno brige sa držanjem bubrega na jednom mjestu da bi u ovaj subotnji jutarnji čas upalo u razgovor na temu divlje privatizacije u kojoj je i njihov domaćin, bez obzira na kritički stav, očigledno imao prste, isto kao i firma za koju je radio a čije su – nekad društvene – bagere terenci u prolazu upravo ovili oblakom prašine koja se polako slijegala na vinograd udaljen još mjesecima od berbe.

"Južni krajevi su uvijek bila vinorodan kraj, još od grofa Szechenyija", prihvati Hovany i namigne Naumu. “Da je vaša vlada dopustila Sabolu kupila vinograde, sada bi od Vilanya do Brnjevara imala jedna od najveća vinarija u srednja Europa.”

"Almoš, ja sam mislio da je tebe žena pohrvatila a ti ovdje bacaš iredentističke tvrdnje nakon samo jedne rakijice", prihvati Naum pokušaj šale svojega naturaliziranog kolege. “Pa nije tajna da su i Rimljani pili vino s ovih brda a oni su ove krajeve okupirali prije Mađara i drugih”, reče uzvrativši mig starijem kolegi. "Uostalom, bez obzira na časnog starog Belu Hamvaša, Mađari baš i nisu poznati po vinima, čast Tokajcu. Treba dati lokalnim snagama da razvijaju ovaj vinorodni kraj, oni to najbolje znaju."

"Misliš zagrebačkim snagama", nasmije se Luki i rukom kroz prozor defendera pokaže na ime investitora na prašnjavoj tabli uz put.

"Nije to samo pitanje vlasništva, nego i majstora vinara. Doričić je obećao da će u najvećoj mogućoj mjeri zapošljavati lokalce," odvrati Naum. 

"Sabol je lokalce", nadometne Almoš. "Južna deo njegova vinarija nacionalizirala partizanska vlast i nikad vratila." 

"Jao Almoš, nemoj sad o politici", reče Naum pokušavajući ne umrijeti od smijeha na Almošov mađarski hrvatski. 

Almoš se također nasmije i pogleda u Lukija. “Vidila Luki, vi spomenula pretvorba. Ja pretpostavljam da se to odnosi na transumpstancija. Kalvin u to nije vjerovala pa tako ni moja obitelj a ni ja ni moja žena”, zastane i pogleda u Nauma. Defender je upravo poskočio zbog vozačevog previda rupe koja mora da je bila poveća jer je preko manjih prelazio glatko. “Ja pretpostavila da možemo govoriti da se pretvorba vina u krv Krista doista i dogodila u očima promatrača. Jer je za njega ona stvarna budući se u njemu dogodila skok vjere koja Kalvin nije imala pa je utjecao i na šta kalvini danas vjeruju. Mi fizičari volimo da kažemo o promatraču. No ne utječe promatrač samo na kvantna mehanika subatomska čestica. Svaka od nas je promatrač povijesti a svaka od nas povijest ovoga kraja vidjela drugačije”, reče i prijateljskim pogledom pogleda društvance na klupama. 

Almoš Hovany doselio se u Osijek kada je pobijedio na natječaju za radno mjesto docenta na odjelu za fiziku. Pričalo se da je tome uvelike pridonio utjecaj Mihaele Boroš, nećake pročelnika Krivaka. Mihaela je Almoša upoznala za vrijeme studija u Budimpešti gdje je studirala kao što je bio običaj među Osječanima mađarskog porijekla. Nakon studija oboje je nastavilo znanstvenu karijeru i živjelo na potezu Debrecen – Pariz, u sretnom braku znanstvenika s međunarodnom reputacijom. No Mihaeli je to dosadilo pa kad joj se se, kao mladoj i perspektivnoj znanstvenici s doktoratom sa Sorbone, ukazala prilika doći na mjesto na odjel za kulturologiju koji je, poput onoga za fiziku, bio jedan od novih studija na osječkom sveučilištu, navodno je, preko svog tetka, pročelnika na fizici Krivaka, osigurala svome mužu da u pitoresknom Osijeku nastavi docenturu. Akademska se zajednica nagledala dolazaka na pozicije preko veze a mladi je Mađar bio od koristi odjelu jer je odškrinuo vrata europskom kapitalu u financiranju međunarodnih projekata pa navodno pogodovanje mađarskom lobiju Krivaku nitko nije zamjerio. Pročelnika su mediji optužili i da je odjel za fiziku pretvorio u turističku agenciju koja je svojim zaposlenicima omogućavala česte posjete međunarodnim simpozijima koje su financirale tvrtke poput Mola Duna Aszfalata, a sve u zamjenu za povoljne nalaze o razini radionukleida u tlu i vodi oko naftnih bušotina u Đeletovcima i Lipovljanima koje su Mađari navodno kanili kupiti. Naum, kao teorijski fizičar, živio je pak u univerzumu u kojem znanost niti je imala niti je mogla imati skrivene namjere jer ju provode dobri momci kojima je na pameti samo dobrobit čovječanstva pa je kao i ostatak odjela slijegao ramenima i gledao svoja posla. Sudbena vlast Krivaka doduše jest osudila na mjesec dana dobrotvornog rada jer se okoristio darom u vidu jednog živog janjeta u zamjenu za upis prolazne ocjene studentu u indeks. Navodno je baš to janje palo na vrtnoj zabavi koju je Krivak organizirao za profesore i suradnike za kraj akademske godine, prve u kojoj je Naum počeo raditi kao asistent. Za optužbe o prolaznim ocjenama razine radionukleida oko bušotina nije bilo dokaza pa su odbačene svima na sreću. 

“Hovany, ti si zapravo ovdje iznio jednu sasvim zanimljivu hipotezu koju bi mogli razraditi kroz interdisciplinarni projekt s kolegama s Filozofskog i možda u terensku studiju uključiti i neku od udruga civilnog društva”, ubaci se u razgovor viša asistentica Mlađenović. 

"Na primjer, neku koju financira onaj mađarski filantrop, kako se ono zove..." bocne Naum Hovanyja koji je magistrirao primijenjenu matematiku na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti, koje je osnovao njegov kontroverzni zemljak Soroš. 

"Na primjer", prihvati Senka. "Zašto ne? Soroš je upravo jedan od vizionara koji pomažu da se cijela  Srednja Europa odmakne od političkih sukoba i okrene budućnosti." 

"Ali baš budućnost i jest još neosvojena i sve se sile u sadašnjosti bore za budućnost u kojoj će vladati," nasmije se Luki i pogledom obuhvati društvo na klupi.  "Jedno je kada neki tamo Karl Popper filozofira o strahu od promjene a nešto sasvim drugo kada se taj strah pokušava isprdati aktivističko-marketinškim djelovanjem. I naravno da Soroš neće osnovati stranku, a ne. On će nam preko raznih hohštaplera i besposličara kojih se bojimo jer znamo su pametniji od nas poručiti da su svi koji se određenom konceptu protive, zaostali. Zamijeni "određeni politički koncept" sa modelom koji se najviše isplati. Danas je to sigurno "otvoreno društvo", jer i otvoreno društvo treba kruha i igara kao što su i Rimljani trebali. Samo su na granicama sada marketingaši i znanstvenici koji sve nas polagano pretvaraju u vazale koji mažu Nutellu umjesto pekmeza i piju Aspirin umjesto kamilice i koji će to otvoreno društvo i braniti od onih tamo dalje barbara koji i dalje kuvaju svoje kuruze i mažu se melemom od ovčjeg loja. Nekad su na novcima barem bili likovi vladara pa si znao kome služiš. A danas vrata i mostovi. I sve je otvoreno, naravno. I prazno." 

"Rekla bih da društvo treba otvarati promjeni", nastavi Senka. "Budućnost i treba biti prazna kako vi to pjesnički kažete Luki. Ali ako imamo to otvoreno društvo u kojem ekonomija prosperira bez despotizma, a znanost tom društvu daje nove modele, to će omogućit i nove politike kojima nije jedina briga održati status quo jer nema despota koje treba štititi."

"Povijest nas uči da je zemlju koju se zauzme tenkovima teže braniti od one koja se dobrovoljno preda jer joj se čini da nema druge, tu se slažemo. Ali obrana statusa quo će uvijek ostati krajnji cilj svake politike, Senka. Bez obzira vode li politiku despoti ili tehnokrati", odgovori Luki. "Jedino što tenkovi neumitno dolaze kada politika ispuca sve ideje kako taj status zadržati."

"Vidite, Luki, meni su tenkovi jednog jutra došli pod prozor baš onoga dana kada jedna zatvorena politika više nije imala dovoljno prstiju da začepi rupe i ostane zatvorena", odvrati Senka. Naum je bolje pogleda.  Nije znao kamo ovaj razgovor vodi ali mu je pomol sukoba desnice i liberala koji je nekako transcendirao nacionalno bio draži od zastrašujuće mogućnosti da im se u Defenderu razvije okršaj na nacionalnoj osnovi. I usput, iznenadio se kako to da je Luki postao desničar. Gdje je nestao onaj mladić koji je na Mostu slobode napisao NO PASARAN, tekst koji i dan danas stoji i čeka akciju krečenja. Senku je slabo poznavao. Tek mu je sada sinulo kako se preziva. Bila je treća godina fakulteta kada je on bio brucoš i, kao sve starije cure, nije se previše zanimala za klince pa tako ni njega. Visoka, gotovo amazonske građe, crne duge kose, bila je, koliko je Naum čuo, rodom iz nekog sela kod Belog Manastira. Išla je navodno u Prvu gimnaziju zajedno s Hovanyjevom ženom Mihaelom. 

“I onda sam, sa mamom i sestrom pobjegla u Osijek. Moja mama je to, kao Hrvatica, izabrala. A u Osijeku sam bila Mlađenovićka iz Baranje. Nekad sam prijezir prema sebi zbog svog prezimena mogla jasnije osjetiti, a nekad je nestao u slavonskoj otvorenosti. Ja sam na kraju, kako to Hovany kaže, ‘promatrač’. U fizici taj promatrač barem teoretski može biti nepristran. Ali samo teoretski", nasmije se. "Jer mi kao teorijski fizičari znamo za Wignerov misaoni eksperiment u kojem promatraču damo da napravi mjerenje u nekom sustavu. Drugom promatraču damo da promatra prvog promatrača, a potom obojicu ispitamo o stanju sustava..." Senka dramatično zastane.

"I... Što kažu?" upita Luki. "Čujte, nemojte me tako gledati. Nismo svi teorijski fizičari. Ima nas koji se bave pravom fizikalijom."

"Trebao si učit vole da ne vučeš škole," bocne ga Naum.

"Njihove se obzervacije razlikuju", odvrati Senka raširivši ruke. "I zato se mi kao znanstvenici možemo s pravom pitati možemo li išta u ovom našem univerzumu, pa tako i našu Baranju, shvatiti bez, bez..." Senka zastane, tražeći riječ.

"Odnosno, trebamo li 'univerzum' pisati sa velikim 'U' kako bi ga John Wheeler napisao..." ubaci se Naum uz prasak smijeha. "A dobro, sad smo se svi stali razmetati s filozofima i teorijskim fizičarima pa da i ja jednog spomenem. Prema Wheeleru fenomen postaje pravim tek onda kada je promatran." 

"Da, imamo li Univerzum sa velikim 'U' na čelu u kojem je s jedne strane veliki prasak a s druge strane mi", reče Senka pokazujući prstom u kružok u Defenderu. Svi okupljeni pratili su njenu kretnju gotovo hipnotizirani. Samo površni promatrač ustvrdio bi da ta zamišljenost ima ikakve veze sa seksualnim nabojem između ove objektivno privlačne mlade žene i ostalih članova grupe.

 "Univerzum," nastavi Senka, "koji se razvija nedeterministički sve dok ne dosegne dovoljnu kompleksnost da iznjedri promatrača koji može pogledati unazad i sagraditi jednu koherentnu povijest. No problem koji imamo je taj da je iznjedreno više promatrača."

"Ne čudim se, Senka, da Hovany i ti ne možete sagledati povijest univerzuma s velikim 'U.' To uostalom, u ovom bespuću povijesne zbiljnosti ne bi bilo ni politički korektno."

"Špehar, i bez obzira na tvoje besplatne političke štoseve, to možda ne bih bila ni znanstveno korektna", reče Hovany i zagladi kažiprstom i palcem lijeve ruke svoje jedva vidljive profesorske brkove možda polako postajući svjestan kako su u ovoj zemlji već izašli iz mode.

"Hovany, nisu besplatni, nego su jeftini," ispravi ga Senka, "ali to je ono što bi naše zamišljeno istraživanje trebalo dokazati."

"Mnogo univerzuma," nasmije se Naum.

"Mislim da kolegica Senka smislila na nešto drugačija varijanta teze. Multiverzum je, kako bih rekla, pojednostavljenje. Ovdje realnost različita za različite promatrače i da objektivna stvarnost zapravo ovisila o promatraču. David Bohm je još prije desetak godina napisala da moderna fizika više ne može samo tako da razdijeli um od tvari i promatrača od promatranoga, subjekta od objekta", reče Hovany.

"Ali Bohm ne tvrdi da ne postoji cjelovitost, samo da smo mi, zbog raznih ograničenja, dovedeni do toga da gledamo svijet u neovisnim i zasebnim dijelovima. I zato ne možemo postići razumijevanje", reče Naum. "Drugim riječima, postoje određene granice u preciznosti informacija koje promatrač može dobiti promatrajući sistem, jer se jednostavno ne može isključiti iz fizičkih limita svoje nemogućnosti da sagleda cjelinu."

"Baš", nasmije se Almoš. 

"Da", odvrati Senka. "Ali pretpostavljam da ti Hovany ovdje pokušavaš govoriti i o nečem drugom. Ti želiš reći da se svijet ne događa nego da naprosto jest. Te da je kauzalnost malo kompliciranija nego što se čini, na što su ukazivali i Bohm i Wheeler. Ne zanima te samo svijet elementarnih čestica za kog nikog, osim fizičara, doslovno nije briga, nego želiš govoriti i o ovom našem klasičnom svijetu i o tome kako naš um na njega utječe."

"I obrnuto", odvrati Almoš.  "Rat, ekonomsko stanje... sve to utjecala na naš mozak i fizički mijenjala, mijenjala mu stanica. I čovjek pokušavala mislima da gleda ispravno, sigurni da budete. Ali i to radila iz mozga koji je već bila izobličena."

"Sad smo malo ušli u metafizičke vode", nasmije se Senka. "Ali pretpostavljam da se i ovdje naslanjaš na Bohma koji je negdje tamo u razgovorima s Krišnamurtijem zaključio da je tradicija baš to, naprosto izobličenje mozgova." 

"Upravo tako", reče Hovany. "Ja jako volila metafizika."

"A u ovom autu mi, htjeli to ili ne, pripadamo različitim tradicijama", reče Senka pobjedonosno. "I one utječu na to kako mi gledamo na recimo Baranju i njezinu povijest. Na neki način smo zapleteni u nešto što mislimo da je vlastita subjektivnost, a možda se radi o različitim objektivnostima. Ti si Hovany Mađar, ja sam Srpkinja, Špehar je Hrvat..."

"Khm..." Naum pročisti grlo. "Slovenac."

"Daj nemoj mi reći da si Slovenac," Senka prasne u smijeh.

"Pa kako ti zvuči Špehar ako ne kao prezime 'z dežele?" odvrati Naum također kroz smijeh. "Moj je pradjeda došao kao vojni liječnik u Essek za vrijeme prvog svjetskog rata. " 

"Zapravo više zvuči austrougarski, ali, kužim", odvrati Senka gledajući Hovanyja kojem se lice ozarilo na spomen Austrougarske.

"Ali za potrebe eksperimenta, naš domaćin Luki ovdje, je Hrvat. Bilići su Hercegovci, kaj ne?" Naum bocne Lukija koji se zabavljao činjenicom da se društvo raspričalo i time je njegova domaćinska uloga u ovom prvom dijelu izleta bila ispunjena.

"Ha? Ma, ne. Moji su iz Travnika, kakva Hercegovina," odvrati. 

"Haha, OK. Oprosti!" reče Naum. "Šta, Travnik nije Hercegovina, ha? Ok. Ali si Hrvat? To nam je sad ovdje bitno za eksperiment, nemojmo sad reć' da nemamo ni jednog Hrvata ovdje u džipu," kvrcne ga Naum nadlanicom po koljenu.

"Jesam, iako su populacije Panonskog bazena po haplotipu sve dosta slične, tako da su nazivi naroda samo kulturalne odrednice," odvrati Luki.

"Što ste vi Luka studirali", upita ga Senka igrajući se pramenom svoje duge crne kose. 

"A mislila si da sam pomoćni bagerist, ha?" Luki, po svom običaju prijeđe na 'ti.' "Ništa, odnosno, počeo sam studirati povijest i filozofiju ali sam prešao na nisku gradnju."

"Hej, vas dvoje, uzmite sobu", ubaci se Naum u cvrkutanje. 

"A daj me Špehar nemoj sad tužiti sestri. Moja službena dužnost je zabavljati vas ovdje," naivno odgovori Luki koji je primijetio Naumov prijekorni pogled. "I eto, znamo se skoro cijeli život a tek sad sam skužio da si Slovenac. Kao da sam to već bio čuo ali sam skroz na to zaboravio", počeša se Luki po glavi.

"Da, tek odnedavno nam je poznavanje nečije nacionalnosti postalo bitno," reče Senka. "OK", nastavi hladnijim tonom. "Imamo mini Jugoslaviju ovdje, čak i neke narodnosti imamo. Uglavnom, ustvrdili smo da imamo onoliko varijanti povijesti Baranje koliko nas ima u kombiju, zar ne? S time da nas većina o povijesti Baranje ne zna puno. Evo, priznajem da ne znam ni ja iako sam odrasla u Belom manastiru."

"Ali to je jedna okosnica od ova teza. Promatrač odabire što će promatrati", odvrati Hovany. "A ako ne gledamo na svijet kao na nešta što se ogledava u Baranji, ne gledamo dobro. Umjesto implicitnog reda imamo implicitan nered."

"Ali ipak, Hovany," obrecne se Senka, "Wigner je još šezdesetih eksperimentalno pokazao da dva promatrača koja promatraju isti kvantni sustav imaju različita mjerenja, ne samo različite interpretacije ili različita uvjerenja. Ovo nije samo kognitivna pristranost, nije samo psihologija."

"Ne, Senka, pa to fizika", reče Almoš. "Ali drugačija fizika nego fizika Newtona koji tvrdila da sve se precizno mjeri." 

"Jesu li onda multiverzumi u nama a ne samo boje kako je pokazao Jura Stublić?" našali se Naum koji je u ovakvim raspravama često zauzimao ulogu šaljivca. 

"Ti Naume upravo svojim  pošalicama ilustriraš onu Rortyjevu tvrdnju da poanta jezika nije u tome da iznese pravu narav stvarnosti. Zašto? Jer čim se nešto jezično formulira to odmah postane predmetom interpretacije a svaka interpretacija pa bila ona i pošalica ima neki, da tako kažemo, smisao, barem za nekoga. Zato Lyotard kaže da znanstveni jezik nije objektivniji od jezika priče", reče Luki koji je jednim okom pogledavao kroz prašnjavi prozor Defendera a drugim u Senku, kao zadirkujući osjetljivog Nauma iako je znao da ga ovaj predobro poznaje da bi povjerovao da je hofiranje sa njegovom kolegicom s posla samo u šali. "Povijesti koje čitamo u udžbeniku za prvi razred srednje ili pjesmi 'Ustani bane' su samo lingvistički konstrukti", nastavi Luki sad malo uozbiljen. "A činjenica da udžbenike pišemo s ove ili one strane Dunava ili Drave, uz propisani povijesni odmak, ne govori ništa o objektivnosti priča u tim udžbenicima. One su samo korisne ili beskorisne poput mostova koje možemo prelaziti ali ih možemo i srušiti", dovrši i neprimjetno namigne Senki. 

"Čini se da se razumiješ u mostove. Onda, jesi li već doktorirao nisku gradnju ili ti je još ostalo da napišeš doktorat?" odvrati Senka prihvativši Lukijev prelazak na 'ti.' Naum uzdahne. Nikada nije kužio kojim to načinom Luki uspijeva šarmirati žene. Luki i on stanovali su kao djeca u istom osječkom kvartu, Industrijskoj četvrti. Išli su u isti razred u osnovnoj školi iako se nisu puno družili sve do oproštajne čajanke povodom završetka osmog razreda kada je Luki donio kazete Alphavillea, Bauhausa i Boe koje je dobio od ujaka, a Naum Videosexa, Yazooa i Kraftwerka. Ostalom se društvu takva glazba nije previše svidjela pa se slušalo većinom ono što je Luki zvao komercijalom, poput Bajage, Prljavog kazališta i vrhunca tadašnje popularne  strane  glazbe, U2. Lukiju se svidio Kraftwerkov Das Model koji je Naum uspio pustiti kao "super pjesmu koja sliči malo na Denis i Denis", tada hit bend među naprednijim osnovnoškolcima. Cure, koje su  se vrtjele pred kazetašem na čajanki tražeći dominantne dečke koji će u svoje ruke preuzeti njihovu zabavu, preferirale su "sentiše", pa je Luki, koji je od malih nogu pokazivao gene alfa mužjaka, uspio srediti da se pusti Alphavilleov Forever Young koji je nazvao vrhunskim sentišem i kojeg je potom i otplesao s Monikom Miholjević koju je kasnije odveo i na hamburger. Osim Monike za koju nije bilo jasno je li joj se svidio melodiozni glas pjevača Mariana Golda ili je presudio buntovnički Lukijev šarm, ostalim curama je ta stvar bila "malo dosadna" pa se Alphaville na toj čagi više nije puštao. No toplo-hladna himnička melodija refrena Nauma je ostavila ostavila bez riječi i njih su se dvojica dogovorila razmijeniti neke kazete kako bi ih snimili. Kako Naum nije imao kazetofon s dvije "glave", Luki ga je pozvao kod sebe. Bio je on već kod Lukija doma kad su ono bili u istoj grupi koja je za sat tehničke kulture izrađivala maketu Sputnjika 2, no tek se na osmaškoj čagi, nakon koje su pohitali presnimavati njemačke synth pop bandove  na BASF Chrome Dioxide kazete, između njih dvojice dogodio neki klik. Klik se očito bio dogodio i između Monike i Lukija jer je Luki zamolio Nauma kada je već tu, da mu pomogne složiti kompilaciju koju joj je kanio pokloniti kada budu išli u Stop na hamburger. "Ti Špehar znaš šta cure vole, onaj Das Model ih je sve bacio u trans", laskao mu je Luki. "Daj mi pomozi da joj snimimo malo dobre muzike. Neću moći podnijeti ako bude slušala one svoje Dugmiće i Vajtu."

U doba prije Interneta, prije Napstera, Gnutelle i Kazaae, ljudi su bili osuđeni jedni na druge da preko pravih fizičkih druženja drugima kažu za bendove i pjesme koje su pak sami otkrili slušajući Radio Luxemburg ili na nekom opet druženju na kojem se našao netko tko je kradom snimio ploče koje je njegov bratić donio iz Londona. Tako se Luki nasnimao kazeta raznim curama a bilo je pitanje vremena kada će snimiti jednu i Naumovoj sestri Višnji kojoj je, kada je ono prvi put zagruvalo u Osijeku, u podrumu na walkman pustio Suburbia od Pet Shop Boys pa joj onda cijeli album snimio na kazetu. Sve troje je te srednjoškolske ratne godine provelo u Osijeku, no Višnja je nakon završene srednje medicinske otišla u Zagreb studirati medicinu. Ostala je stažirati u raznim zagrebačkim bolnicama da bi upisala specijalizaciju iz fizikalne medicine i rehabilitacije. Činilo se da će i ostati Zagrepčanka, no nenadano se vratila u Osijek  kada je dobila posao na Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju KBC-a Osijek, u Bizovcu. Prvih par mjeseci, dok nije iznajmila vlastiti stan, živjela je kod mame u njihovoj staroj kući u Drinskoj ulici i nekako naletjela na Lukija koji svih tih godina nije mijenjao susjedstvo i dalje živeći u kući svojih pokojnih roditelja, nekoliko ulica dalje, u Dunavskoj. I malo po malo, počeli su hodati. Zaokupljeni svojim poslovima, Naum asistiranjem na fakultetu, a Luki poduzetničkim pokušajima u pauzama od čiste šljake, njih se dvojica i nisu više tako često družili kao nekad. Glazba, koja ih je nekoć spojila, bila je nekako manje važna u svijetu odraslih. Tako je Naum ostao zatečen kada se s Višnjom našao na kavi u kafiću Dvorac na Mačkamami. Luki je naletio kao slučajno pa ga je Naum pozvao da sjedne s njima predstavivši mu svoju sestru Višnju koje se ovaj možda i sjeća "iz podruma". Luki je pred iznenađenim Naumom prvo malo preintimno poljubio Višnju a onda mu je Višnja ispričala kako je Lukija srela prije nekoliko tjedana pa joj je ovaj ponudio pokazati malo grad da se prisjete starih dana. Prvo su otišli na popodnevnu kavu na Kopiku, potom šetali po Tvrđi, jeli pljeskavice kod Joze Trovača, a onda još ostali dugo sjediti u Lukijevoj Škodi Favorit parkiranoj preko Drave, kod bazena Copacabana, slušajući CD-ove. Očito akumulator na Škodi nije baš bio predviđen za dugovečernje sate vrtnje CD-ova te su napokon morali uzeti taksi budući da auto nije više htio upaliti. Naum nije htio razuvjeravati Višnju kako mu ne drži vodu da bi Luki dozvolio da mu se na autu potroši akumulator osim ako nije imao neku drugu namjeru, na primjer, ostati i malo duže s njom u autu. Samo je poprijeko pogledao Lukija i rekao da je sreća pa Luki poznaje taksiste jer je i sam par godina dežurao kao taksist na kolodvoru. "Ne možeš vjerovati koliko je aktivan noćni život u Osijeku", odvrati Višnja. "Nismo mogli dobiti taksi na telefon. Zauzeto. A Lukijev prijatelj taksist, Kiki, bio je taman zapeo u razvoženju ekipe koja se vraćala iz života u Baranji pa smo čekali više od sat vremena da dođe po nas. Ali prošlo je kao pet minuta jer je Luki stvarno zabavan, ali uostalom to i sam znaš..." 

"Ali ljudi čekajte malo", reče Luki koji je cijelo vrijeme pogledavao kroz prašnjavi prozor kroz koji se poprilično teško razabirao okoliš. "Zar sam ja jedini koji primjećuje da ima nešto čudno ovdje? Vi mi kažete da promatrač utječe na rezultat mjerenja. Okej, ništa novo. Ali ono što vi dalje kažete je da se ne radi samo o interpretaciji, već i o fizici. O brojevima. Znači, ako dva promatrača broje poginule na livadi, izbrojat će različito?" 

"Nema dokaza da je Schrödingerova mačka ikad u superpoziciji", nasmije se Senka.

"Ljudi, ja sam samo turistički radnik sa iskustvom u kopanju rovova i dva semestra filozofije. Morat ćeš mi pojasniti to s mačkom sada kada izađemo", odvrati joj Luki i dalje gledajući kroz prozor. Defender koji je do sada, vozeći se po relativno dobro utabanoj makadamskoj cesti kroz vinograde, isto tako relativno dobro anulirao mjestimične rupe što je putnicima omogućavalo relativno nesmetan razgovor, počeo se značajnije ljuljati. Pogledom kroz prozor putnici su mogli vidjeti da je pravilne redove vinove loze zamijenila rijetka ali daleko nepravilnija šumska vegetacija. Bjelogorična stabla i grmlje. Makadam je zamijenila mekana glina koja se drobila i klizala pod kotačima. Auto se ljuljao lijevo-desno i kretao se sporo. Marić i Krivak bili su ušutjeli. Pročelnik je gledao kroz desni prozor povremeno upozoravajući vozača da korigira volan kako bi terenac ostao na uskom putu. Granje s drveća povremeno bi oplelo po Defenderu osobito kada bi ovaj napravio veći zaokret na krivudavom šumskom usponu i tako svojim visokim krovom očešao krošnju nekog drveta. Naum je pogledao kroz zadnji prozor Defendera kroz koji se bjelasala mala Niva koja je, kako se i pričalo, naočigled podnosila krivine ovog šumskog puteljka uz puno manje drame.  

Prije nego je itko od fizičara stigao išta odgovorio, Luki nastavi. "Čujte društvo,  evo nas kod naše prve stanice, rudnika bazalta”, reče pokazujući rukom kroz prašnjavi prozor terenca koji se upravo zaustavljao pred nepravilnim otvorom u brdu visokim oko metar i pol a širokim oko 4 metra. 

Otvor u brdu izletnici su vidjeli tek kada su izašli iz vozila i kada im ga je Luki pokazao budući da je bio poprilično kamufliran visokom travom i grmljem kroz koje su prethodni posjetitelji ovog mjesta bili utabali usku stazu. Vozači su parkirali terence duž brdske staze kojom su do rudnika došli, a društvo se okupilo pred rupom u tihom žamoru, očekujući govor. Dio ih je pripalio cigarete. Putnici iz stražnjeg dijela Defendera bili su na tren zaboravili na svoj razgovor, zabavljeni pregledavanjem nečega na svojim telefonima, svi osim Lukija koji je pročišćavao grlo gutljajem rakije iz ploske koju je držao u džepu svojih kargo hlača. "Morat ćeš mi objasniti ono sa Steinerovom mačkicom", reče tiho Senki koja je po izlasku iz Defendera izvadila mali srebrnkasti idiot fotoaparat i prišla bliže otvoru kako bi ga fotografirala. Ona ne reče ništa nego opali jedan snimak s kamerom usmjerenom prema njemu i prasne u smijeh.

Luki se osvrne. Ljudi su stajali u grupicama po dvoje-troje, ne obraćajući previše pozornosti na znameniti ulaz u rudnik. "Dragi naši gosti", podigne glas i započne kratak govor koji je već bio i uvježbao jer ga je izgovorio bar tucet puta. Turizam je lagano cvjetao u Baranji nakon mirne reintegracije, a skupine iz raznih krajeva Hrvatske, Mađarske a jednom čak i iz Češke, nahrupile su u potrazi za avanturom. Luki sačeka da se žamor utiša, pa nastavi. "Nalazimo se pred ulazom u rudnik iz kojeg se u prošlom stoljeću eksploatirao bazalt koji se koristio kao materijal za gradnju cesta. Ovo je ulaz u takozvani Veliki rudnik, dužine 150 metara. Tunel ovog rudnika je u prosjeku visok oko dva metra te je širok nekoliko metara i kroz njega može paralelno hodati više osoba. Tunel je djelomično potopljen a voda zbog urušavanja ne može otjecati. Završava velikom dvoranom zaprepašćujuće visine od gotovo 20 metara. Vlasništvo nad ovim rudnikom je nejasno jer općina nije upisana na vlasništvo samog rudnika, samo na zemljište. Obitelj kojoj je rudnik oduzet nacionalizacijom nakon Drugog svjetskog rata ima vlasnički list iz stare Jugoslavije i upravo vodi sudski spor da joj se rudnik vrati. Kako rudnik ima veliki turistički potencijal, novi vlasnik Belja planira u dogovoru sa turističkom zajednicom uložiti značajna sredstva da se..." Njegov govor prekine zvuk zvonkog mehaničkog štektanja koji se brzo približavao, činilo se, odnekud odozdo, s one strane brda. Vjetar koji se naglo dignuo natjerao je neke od profesorica koje su, glumeći safari, na glavu stavile široke slamnate šešire, da te šešire pridrže rukama. "Helikopter", netko reče i pokaza u veliku crvenu letjelicu koja se vrlo brzo u punoj veličini našla iznad njihovih glava. Zvuk elise helikoptera porastao je do te mjere da je većina pokrila uši rukama, a vrtložni vjetar uspio je i odnijeti nekome kapu s glave koja je poletjela prema ulazu u rudnik i zaplela se u grmlje ponad samog ulaza. Helikopter je lebdio iznad njih tako da su jasno mogli vidjeti pilota sa sunčanim naočalama, kapom i velikim slušalicama preko nje. Pilot je nekome dolje mahnuo pa se vinuo u vis, a nesnosna buka polako se pretvorila u klepet koji je Nauma podsjetio na zvuk koji je čuo u djetinjstvu kada je na livadi iza djedove kuće vidio rodu koja se zaplela u žice dalekovoda pokušavajući neuspješno pobjeći klepećući svojim velikim krilima u smrtnom grču.