Juan Ramón Jiménez je pjesnik od onih kakvih danas više nema, ili ako ih i ima, pritajeni su i ne objavljuju. Drugim riječima, pjesnik koji je pisao prije smrti poezije, poezije u smislu sakralnog djela i radikalne posvećenosti čistoj Riječi.
Jiménez je već i u svome naraštaju, a pogotovo u španjolskoj književnosti, bio iznimna stvaralačka pojava. Njegov prvi nastup, s dvjema zbirkama objavljenima iste, 1900. godine, kad pjesnik još nije bio navršio devetnaestu godinu, podudario se s trijumfom modernizma u Španjolskoj. Vrlo brzo – s još tri pjesničke knjige u iduće samo četiri godine – Jiménez će postati jedan od najutjecajnijih i najautentičnijih glasova svoje epohe. Njegove buduće mijene značit će i nove etape u poeziji pisanoj na španjolskom jeziku, a prva takva mijena nastupit će 1916. odnosno 1917. sa zbirkama Ljeto, Duhovni soneti i nadasve s Dnevnikom pjesnika mladoženje. U to vrijeme pojavit će se cijeli buljuci njegovih sljedbenika, oponašatelja, kao, dakako, i vatrenih osporavatelja. Njegova se riječ tada već počinje lišavati svake retorike i težiti ogoljelosti i prozirnosti. Na vrhuncu njegova utjecaja, međutim, u Španjolskoj izbija građanski rat i Jiménez nastavlja život i stvaranje s druge strane Atlantika. Sa ženom se seljaka diljem oba američka kontinenta, a konačno utočište nalaze u Portoriku, gdje je pjesnik 1958. i umro, dvije godine nakon ženine smrti i dvije godine nakon dobivanja Nobelove nagrade.
Od odlaska iz Španjolske pjesnikovanje Juana Ramóna Jiméneza postat će, u još većoj mjeri nego dotad, ustrajno i predano ispisivanje poetskog dnevnika, „dnevnika života i smrti“, iz kojega će prema svome kraju neprestano izbacivati sve suvišno, dekorativno, efemerno. Pjesme će mu sve više nalikovati na arhitekturu njegove rodne Andaluzije, koju je tako dojmljivo opjevao u pjesničkoj prozi Sivac i ja: postajat će prozračne, svijetle, čiste, a opet do krajnosti zgusnute, nabijene značenjem, ekstatične. Svoj stvaralački razvoj Jiménez će opisati riječima: „Moje najbolje djelo je neprestano okajavanje moga Djela.“ Godine 1999. u Barceloni je objavljena knjiga pod naslovom Lirika jedne Atlantide, u kojoj je u kritičkom izdanju sakupljena zrela Jiménezova poezija, dakle pjesme pisane u Americi, doslovce i preneseno „na drugoj obali“, između 1936. i 1954. godine. Naslov je dan u skladu s jednom od pjesnikovih zamisli za označavanje njegova cjelokupnog kasnijeg opusa, koji, neprestano ga prepravljajući i preslagujući, naposljetku ipak nije uspio objediniti. Za predstavljanje tih, uglavnom još neprepoznatih, Jiménezovih vrhunaca odabrali smo pojedine pjesme iz dvije posljednje cjeline, Žuđeni i žudeći bog te O rijekama što odlaze. U objema pjeva o mističkom sjedinjenju, kao što i dolikuje poeziji do kraja sazrela pjesnika: u prvoj zbirci s osebujno pojmljenim „bogom“, u drugoj sa „ženom“. U sve jednostavnijim i prozračnijim stihovima na koncu poništava razlike i afirmira apsolutni identitet sebe, boga, muškarca, žene, svijeta u perspektivi smrti koja jest njihovo konačno jedinstvo, a istodobno takoreći čini taj apsolut osjetilnim. Jezična su mu sredstva za tu afirmaciju s jedne strane stalno poigravanje gramatičkim licima, zamjenicama i posvojnim pridjevima, a s druge već krajnja ogoljelost izraza koja ponegdje bezmalo riskira da sklizne u banalnost. Riječima Octavija Paza, koji Jiméneza uspoređuje s Williamom Butlerom Yeatsom: „Obojica polaze od prenakićene poezije koja se polako rasterećuje i postaje prozirna; obojica u starosti pišu svoje najbolje pjesme. Njihov hod prema smrti bio je hod prema poetskoj mladosti.“ Neusmrtivoj mladosti, dodajmo s patosom, koja živi i znači i kad nije na svjetlu dana i ne objavljuje se svijetu.
Žuđeni i žudeći bog (1948. – 1952.)
I. Gradovi
Bože dolaženja, ćutim te među rukama,
evo te spletena sa mnom, u divotnoj borbi
ljubavi, kano što
oganj se sa svojim zrakom rve.
Nisi mi iskupitelj, niti si mi uzor,
nisi mi otac, ni sin, niti brat;
jednak si i jedan, drukčiji i sve;
bog si dosegnute krasote,
moja svijest o krasnom.
Ja nemam što ispaštati.
Sva prtljaga moja
tek je temelj za ovo danas
u kojemu te, najzad, žudim;
jer već si uza me,
u mome električnom predjelu,
kao što u ljubavi je ljubav puna.
Ti, suštino, jesi svijest; moja svijest
i ona drugog, ona sviju,
u vrhovnom obliku svijesti;
jer je suština ono najviše,
vrhovni dosežan oblik,
a tvoja je suština u meni, kao oblik moj.
Svi moji kalupi
bijahu puni tebe; ali ti, sada,
kalupa nemaš, bez obličja si; dražest si
što ne dopušta potpornja,
što ne dopušta krune,
što kruni i podupire, bijući bez težine.
Dražest si slobodna,
blistavilo milosti, sućut vječna,
naslada trepeta, rasvjeta
jasnovida, jezgra ljubavi,
obzor što ne odvaja ništa;
prozirnost, bože, prozirnost,
napokon jedno, bože sada vazdanji u jednome mojem,
u svijetu što ga zbog tebe i za tebe stvorih.
Ova svijest što oko mene bje
za cijeloga života,
kao korona, aura, ozračje bića moga,
sada prešla je u nutrinu.
Aura je sad unutra
i sad je moje tijelo vidljiva sredina
mene sama; vidljiv, ja sam
zrelo tijelo te aure,
baš ko što plod, koji bješe cvijetom
sebe sama, sad je plod moga cvijeta.
Plod moga cvijeta jesam sada zbog tebe,
žuđeni i žudeći bože,
vazda zelen, cvjetan, plodan,
i pozlaćen i zasniježen, i opet
zazelenjen (doba sva u jednoj točki)
s vremenom i prostorom
ne većim od mojih grudi,
sjetilna mi glava bukti,
sva bijuć mi tijelom i dušom
(uvijek sa klicom
najdrevnijeg srca).
Bože, ja sam ovoj svoga središta,
unutra u tebi.
Ako toliko sam izišao u svijet,
bješe to uvijek i samo
da te nađem, žuđeni bože,
među tolikim glavama i tolikim grudima
tolikih ljudi.
(Orijaški grade, velika gungulo,
koji mi se vraćaš u sivoj utvari vode,
u ovom plavom suncu juga svjetlosti,
ovoga žudećeg i žuđenog boga,
oči i oči i oči
s časovitim iskrama u pokretu
vječnosti na putu.)
Toliki pokretači misli i čuvstva
(crno, bijelo, žuto, zeleno
tijela) s dušom
nošenom k tebi,
nadolazećom k sebi,
slijedećom k meni,
a da to i ne zna, ili to znamo ja i oni!
Sveopći naum, u plamenovima
sjenā i svjetala što ispituju
i iščekuju,
bezmjernog oka što vreba i motri
s bolom ili radošću
pustolovnog slučaja koji luta.
A ja, sred svega, već posjednik
svijesti tvoje, bože, jer te čekah
od suđena djetinjstva
bez počinka i zamora.
II. Donje more
More vazda budno,
more sad i u podne budno,
kad počivaju svi osim mene i tebe
(ili onoga, vani, tko radno vrijeme ima)
bolje no itko i išta tvoju svijest mi pruža,
bože žudeći i žuđeni,
što izvireš, razbuđen
bdijuć u dokonosti dostatnoj,
u sjeni i svjetlu, u rastaljenoj plimi,
rastaljen u plimi.
Tvoje nanovo odaslane zrake
poruke su prema suncu,
vrela blistava i bijelog zlata što šiklja,
i krijepe život za svu bjelinu sunca.
I puno sunce te ispunja, s ugljem u sebi,
ko što noću luna te ispunjala,
i ko što mjesec si bio, sunce jesi sâm,
sâm jer jesi sve.
Svijest u plimi mora i neba,
u plimi boga, u zanosu što zahvaća sve.
III. Gradovi
K tebi stigoh, rijekomore,
pustorijekomore valovlja i dínā,
samúmā i tornadā, bože;
more za nogu i za ruku,
s krilom na ruci i na nozi.
Nikad mi to nisu rekli.
A stižem tebi preko sebe u svoj čas, i otkrivam te;
otkrivam te s bogom, bogom žudećim,
koji zbori mi da vazda svoj si bio,
da vazda bio si i moj,
i nudiš mi se u očima
kao velebna vizija koje bijah lišen.
Daješ mi pokret u čvrstoći,
polaganiji pokret, jer se krećem
prema zaustavljenom pokretu svome;
pokretu spokojne svijesti
ljubavi s više pijeska,
pijeska što ga nosit imam ispod smrti
(tijeka bez konca o kome zborih)
kao tvar nepokvarljivu.
Zarad tebe,
pusto more rijeke moga žića,
od svog mora zemlju pravim,
u tom se moru sladim (a rekoh
da od moje zemlje nije);
zarad tebe moja jezgra od živìne zračne
jednakijom biva; a slika
moga bivanja vjernog ljepoti
ujednačuje se prema mome kraju,
revnost stapajući s vansebnošću.
More, da mogu dvjema rukama svojim
pipati, hvatati, stapati ritam svoga pisanog bića,
ujednačiti ga u valu vode i zemlje.
Zarad mene, moja rijekomorepustinjo,
slika moga djela u konačnome bogu
više nije zaustavljeni val,
nego samo zemlja zaustavljena
što bješe nemir, nemir, samo nemir.
Bože u svijesti, padaš na svijet,
kao potpun cjelov cijeloga lica,
u glatkom taženju svih želja.
Svjetlost podneva
nije doli posvemašnji tvoj sjaj;
i u kutke najzakutnije
prodireš sobom,
s radošću uzvišena posjedovanja života.
Bivanje tvoje spram mene
tvoj je prirodni slijed; i jesi
moje otvoreno ogledalo u bezmjernom zagrljaju
(ogledalo koje je jedno više od jednog),
što tvoj lik s mojim likom spaja,
moj lik sa likom tvojim,
u žeravi stopljene punine.
To je odlučni čin
moje mašte u pokretu,
koji razmatrah jednog dana na moru,
na moru svog života i smrti,
na moru svoga čekanog rješenja;
i to je dosegnuta utvara
najravnijeg puta
moje suđene žudnje.
Tim usudnim čudom,
šumom mojih pramaljeća
prolazi električna struja
krasote moje koju iskam,
one što vratila se, vraća se i vraćat će se;
rastući niz moga zanosa u slavi.
Ovo je slava, slava ista kao ova,
slava tvoja u meni, slava moja u tebi.
Bože, evo pjevane srži onih u raju
kojoj smjeraju tolika hodočašća.
Otpravio si me, bože, moja ptico zore,
iz zore moje duše s budnim tijelom,
u maglu blijedoga proljetnog zelenila;
i sada si tu sa mnom, i rasanjuješ nas,
svojim sklopljenim krilima,
tako sretan što iz svoga ljuvenog pjeva
probudio si me za prvo sunce.
U svemu si u svakom času,
uvijek pun stoga što pun si bio,
što mene si ispunio sobom samim,
što ispunio si me samim mnome;
i ushit moj stalni što ispunjaš se sobom
tvoj je život boga;
i tvoj ushit stalni što ispunjaš me tobom
moj je život boga, moj život, život!
Kako li samo spajaju se naše vene;
tobom kruži sunce između nas dvoje;
kruži sunce mora, sunce vatre,
sunce zraka, sunce sunca i ljubavi,
ovo sunce ljubavi, sa suncem zemlje;
a ljubav, ljubav sâma i sva, kruži među nama,
kruži obilno, potpuno, jedno među dvoma!
Bože, kruži ljubav kušajuća i mirisna,
i pjevajući kruži, dirajuć i motreć,
jer si moj cvijet i moj plod u obliku mome,
jer zrcalo si moje u mom liku
(lik, oblik, zrcalo, plod i cvijet, a sve jedino)
jer si moja glazba, bože, cijeloga svijeta,
sva glazba cijeloga svijeta s ničime.
Moja glazba ptice zore danas,
već utihle od zore, i rastresene
u onom što ostaje od družine i časa,
za sav moj dan u se pouzdana bivanja;
ovo odiljanje i dolaženje iz drugog u moje, iz moga u drugo,
s tobom, koji me čekaš uvijek, uvijek, uvijek,
sklopljenih krila,
nakon svega.
IV Gornje more
Bože, ti pònudī mi se otvoren
posvema za mene, kao ruža
koju uvijek znadoh, o kojoj uvijek zborih
ne znajuć kakva bješe prije no što ti joj
òtvori smisao za mene.
I u smislu ruže živio sam,
kao u snu obistinjenu,
danju i noću, uz more, s tobom.
I zar sada, odjednom, zatvaraš me
opet? Pripremaš mi zimu
bez tebe, sunca ovog niskog žića?
Zar ode k drugom, bože, da uputiš ga,
kao mene što si upućiv'o,
u vrhovnu mi istinu svijesti?
Zar zrak, oganj, voda,
ljubav i zemlja sad jalova bit će,
siva pustinja, zatvorena za žudnju?
Ne, ne, ja znam da nije tako,
ja znam da sada spavaš;
znam da svak tebe u sebi nalazi
drukčije; da ti nisi ti dvaput,
na dva načina, nego jedan u jednom,
nego jedan, i ne više! u svakom pojedinom.
Ja živio sam te sâm, imao te,
otvarao te, ružobože, bože u ruži
koju uvijek znadoh, o kojoj uvijek zborih
ne znajuć kako je bilo prije no što si
otvorio smisao za mene.
Da, ja to znam, zatvoreni bože,
bože sada zatvoreni i samo u meni,
u rudniku koji imaš samo u meni,
ti, žilo zlatna, ružoliko.
Brojni djelići moje tlapnje
gore vedri, polagani u utvari
ovih gradova što nastavljaju se
bez konca i prelaze u noć
u zadnjoj zraci zlatnoga il sivog mora,
kao gnijezdo nutrine.
Sunce, kiša, vjetar, gusta magla,
ututkavaju ih i bláže
ondje i ovdje i u isto vrijeme,
vrućinom ljubavi spram žudećeg boga
u ovoj nutrini gnijezda.
Ni u meni ni u njoj
ne gubi se ta slast skrovišta blagog.
Kako da se odalečim
kad ovi djelići mog života ostaju
u prostoj zbilji u njemu, toj utvari?
Ne, udaljit se neću moći jer ostadoh
u gnijezdu nutrine.
Gnijezdo pramaljeća samog, svijest
što bog je savi na pravom mjestu,
mjestu za žiće što ugađa i kojem ugađa se,
mjestu dolaženja iz življenog,
za prelaženje iz življenog,
s nutrinom gnijezda.
Ostati želim ovdje, ne želim ići
nikamo drugdje.
Svi rajevi
(rekoše mi) koje nastavao si,
raspršiše se u mojim snima
jer pojmih boljim ovaj u kojem živim,
središte već otvoreno u cvatu onog najvišega.
Zelenilo proljeća moga ozračja,
kakvu bi svjetlost izmamit mog'o iz drugog zelenila
sklad neke čišće cjeline,
blistavila većeg i vjernijeg izvana i iznutra?
Ovo bješe i jest i bit će vazda
istina:
ti, čuveni, viđeni, pojmljeni u ovom mome raju,
ti zaista k meni stigli
u nagosti ove divne srži.
U ovoj crnoj noći mora,
idemo k drugim gradovima na zemlji,
gdje nas stranci, bože, već poznaju
i šire ruke
i šire nas želeći naše ruke.
Kakva li sjaja krasote,
kakva li širenja ruku i srca,
životinje, čovjeka i boga
koji im u ustima oblikuje tu ružu u srži,
koja jest cjelov otvoreni!
Poljubac je ljubavi svijest.
Poljupcem stapamo naša tijela
jezgrom duše;
cjelov je ova milost što nas pečati sve
pečatom što ne pèčati, ne zatvara
nego otvara nas kao ključ.
Ključ svijeta, cjelov koji otvara i noć môra,
ako zagrlimo more i poljubimo ga
sjetilom zvijezde;
ozvjezdánje čitavoga svijeta,
zvjezdani cjelovi
u skladu prisuća dijamanta
iz vječno otvorenog rudokopa.
Nasred mora, jedan brod, evo ovaj,
smješta, mjeri, kroji, određuje, povezuje
tvoju svijest, moju, bože.
Ne brodimo morem (ja sâm u brodu,
dok ostali spavaju),
brodimo sviješću tvojom, koja sada je
okrugla, siva, kišna, prijazna,
kao i ja sâm, bože, sada.
Ova je noć ista kao ona
mog odlaska, ona čistoće
mora, mora istog vala,
ona dveri mjeseca
do kojih stizalo se njenom brazdom,
mjeseca danas zastrta zavjesom tvoje kiše.
Brodimo, bože, sviješću
potpune vode u žicama harfe visoke glazbe,
u pratnji duboke kreposne gustoće.
I nasred mora, tvoja geometrija
odjednom izvire, smješta te,
mjeri, kroji, određuje, povezuje
sa mnom u tvome brodu nad kojim bdijem;
brodom što dijeli mi život na troje:
jedan život na istoku,
drugi na jugu, treći na sjeveru;
a ja vedar nasred zapadnog mora,
pun ljubavi,
središte ruže kišā ljubavi.
Pun ljubavi, moje, brod
i ja, ljubav nasred ljubavi,
toliko ljubavi te potrebno je more
da izmjeri te, bože.
I nasred mora ja te mjerim,
nasred mora i u ovom brodu, ovom,
mjerim sebe tobom, bože.
Ovo more je more
što prijeđoh ga već petnaest puta,
samo što sada već to more je tvoje u meni,
a ne more moga hrvanja, moga čekanja s tobom,
ne more za koje ti rekoh
da ovjekovječeno je gibanje i mijena,
nego ovo more koje stvorih
prema svojoj slici i tvojoj prilici,
žuđeni i žudeći bože;
more što u svojoj ga nadi zatočih
u sužanjstvu slatkogorke vjere.
I više me nitko
odijelit neće moći od ove vjere više no od one druge
u kojoj valovi ovoga drugog neba
dosežu svoje dno do granica svojih;
ovoga mora gdje su kao u oblacima,
gdje se ti i ja srećemo kao u mome domu,
sigurni da smo braća, dva brata,
da smo ljudi, dva čovjeka,
kao što dva su ti oka,
dvije mi ruke.
U drhtanju rastaljene bronce,
jednoglasnoj žeravi, bijeloj i uzbibanoj,
talasanje podneva pjeva
uvis, u zelenom i obuzdanom vrenju,
tvoj povratak sa mnom,
dosegnuti bože,
moj povratak s tobom,
na mjesto gdje ti si me smjestio.
Ti si me smjestio; a ja ne znadoh
kakvo je to čudo bilo,
dok me nisi postavio unutra
ili me postavio u sebe;
a ja bijah bog siguran u tebe sama,
siguran u sebe sama,
i ti, siguran u mene sama i u sebe sama,
bože.
Ti si mi značio
ljepotu koju sam pjevao i kazivao i koja bje
ljepota istinska i vazda buduća:
ljepota koju ti ja odredih,
bože žudeći i žuđeni,
kao bog moga dosegnutog života;
jer ti bje sa mnom
i jer svijet, s tobom, bje mi prijateljem.
Prisutan si u gorućem moru u pokretu;
i sve ljepote prisuća
daješ mi očima svojim,
koje mojim rukama dodaju
puninu vedru, sveopću.
VI Gradovi
Čekao si me u ovom zlatu
da jutro uđe s velikom pticom dropljom
na mojim brijestovima jesenjim (golemo krilo
što spušta se na najzakutnije deblo)
da mi kaže, toplo i vedro,
da cijeli dan valja živjet u zlatu.
Ovaj dan koji cijeli je život.
O rijekama što odlaze (1951. – 1954.)
Samo ti, više no Venera
možeš biti
moja zvijezda večeri,
moja zvijezda svitanja!
Vidjeh tvoje ja u očima ti,
moje ti u mojima vidjela si
ti. Naše biće tlapnje
ti vidje me, ja vidjeh te!
Samoća je sama.
I samo onaj sâmi nalazi je
tko nalazi samotni val
u moru samom u koje ulazi.
Dok te cjelivam, glasi što se roje
daju nam krošnju što k suncu ziba zlato
koje sunce u bijegu mu daje, prolazno blago
stabla koje je stablo ljubavi moje.
Nije sjaj, nije žar i nije visina tvoja
to što od tebe dolazi te klanjam ti se istom
u svjetlosti što odlazi; nego je to zlato čisto,
zlato postalo sjenom: tvoja boja.
Boja tvoje duše; jer oči tvoje
postaju ta boja, i dok sunce od meda
mijenja svoje zlatne za crvene boje
a ti sveđ ostaješ rastopljena i blijeda,
izlazi zlato što postade tobom od dva oka tvoja
što moj mir su, vjera, sunce: moje srijede srijeda!
Umrijeti znači ne čuti više ovu toplu glazbu koja sada ječi; ne čuti je iz ruke ljubavi. Znači ne čuti više ovo more koje se čuje s glazbom, tišinu mjeseca koji sluša; ne čuti ih više iz ruke šutnje.
Ne čuti više ono što bol zaziva ljubavlju, što ljubav izvikuje s bolom, ovu toplu glazbu koja sada ječi iznad zvuka valova mora, zvuka valova mora, valova mora, mora.
Nisam bogu uzeo zlato!
Kakva šteta! Suhi vjetar
prohujao je srcem mojim
tražeći od mene misao.
Zlato koje se izgubilo,
a moglo je sjajem biti! No
od sveg blagoslova čuvam
samo jedan crni ugarak.
Njime pišem mome bogu
ovu strpljivu uvredu:
„Ako mi pjevaš pjesmu,
ne pričaj mi priču!“
Ti ode mi iz ovih ruku,
ne mogu te imat više;
život preda utvari
tvoju blagu oblost.
Tvoju oblost, jednu laticu
ruže što stotinu ruža
odijeva mesom i krvlju,
kostima u zrelosti njinoj.
Tvoja zrelost, uz trud
neba u cijelom mu biću,
tlapnja onog što bješe,
istina onog što nije.
A ja uznosim ti tijelo
u rukama još jednom
u zrak, za slučaj da uđe,
tvoja bît izgubljena u njemu!
Ova čvrsta tišina,
ova prisutnost vječnoga kovanja,
čija bliska težina odijeva u grimiz
budne rubove moga sna…
Cijeli ovaj dodir,
ova prisnost gusta od razotkrivajuće tajne,
koja iz mene izmamljuje iskre
što osvjetljuju njenu tajnu i moju tajnu…
Ovaj jedini odgovor
što iza jednog pečata čeka… I ovaj pečat
ovih usana koje dotičem
i ne mogu mi reći što čuti ne mogu…
Jer ja jesam ja, bivam
u rukama ljubavi moje
koja jest ona, da, i koja
jest mi u rukama.
A Bog?
On jest i biva u zagrljaju
u kojemu smo nas dvoje
u svemu
stopljeni
i u ništavilu današnjice.
Ja stigoh odande slobodan
a zatočen sam u ovome ovdje;
prije bijah ono beskrajno
koje sad više pojmit ne mogu;
samo onaj sam koji razmatra,
ne shvaćajuć, ono da
koje bješe i koje sada je ne.
… A htjedoh reći:
umrijeti jest opet biti
onaj beskraj koji već bijah,
biti ono što ne poimam više.
(I jest biti s tobom u tebi,
ženo, kada ti se preseliš
u taj isti beskon!)
U tom je vjera većeg mora,
nepotrebna vjera, da onamo,
kad sve je na mjestu svome,
jedino je nužno ići,
ići, mrijeti, ići, vraćati se, ići,
stići, mrijeti, ići, umirući!
(Mrijeti zavazda
s tobom, ženo, ti u meni,
ja u tebi, mi dvoje u dvoma,
u jednakom preopstanku!
Nas dvoje u višoj zbilji,
na kraju iskon, napokon;
nas dvoje u iskonskome,
sad bez pitanja je li ovo
ono ili je ono drugo,
bez nadira i zenita;
osjetilo osjetila,
ukupni zbir osjećanja.
Biti ništa svega,
sjena tijela, bez
tijela koje već je sjena.)
Pa nek sva smrt dođe!