Amerikanac rođen 1959. godine, ovo mu je treća knjiga, i samo u rodnoj mu zemlji prodana je u 1.200 000 primjeraka. Časopis «The New Yorker» stavio ga je na svoju listu dvadeset pisaca za 21. stoljeće. «Korekcije» su roman o jednoj tipičnoj srednjeameričkoj obitelji. O njihovoj karamboliranoj svakodnevici. Znate za gore priče. Nije u tome kvaka. Prve su stranice mala strmina koja je vrijedna svladavanja-glava ovdje inventurirane obitelji Lambert ima Parkinsonovu bolest, a Franzen počinje bez ikakvih upozorenja- ono što je prethodilo osjećaju zbunjenosti ili izgubljenosti jednoga staroga para tek slijedi na stranicama koje su pred nama. Zatičemo ih kako bauljaju kroz jedan svoj tipični dan. A rečenica kroz koju ili kojom bauljaju...Pada mi na pamet riječ moćno kad god pomislim na «Korekcije». Jedan rimski pjesnik je rekao-poslije mene neće biti tako jednostavno pisati kao prije mene-prevario se, dosta je da pogledamo oko sebe, ali se i nije prevario: rekao je nešto što sjajno zvuči. Tako i Franzen-iako mu roman završava nadom koja baca posljednje dodatno ironično ili možda i sumnjivo svjetlo na sve što je prethodno napisao-osobno ne mogu zamisliti ništa gore od života koji se završava nadanjem -on ovim romanom uspostavlja granicu zvučnosti pisanja. Donju ili gornju svejedno. Ne bi se smjelo pisati gore od njega. Franzen- to je meandrična rečenica krcata informacijama, čiji je tijek čak i u prijevodu toliko neobična i nesvakidašnja intenziteta da sam imao osjećaj da uopće nema interpunkcije-točka i zarez su pregaženi, samo tijek koji je informacija koja je sama po sebi poezija. Ili hrana? Asocijacije su brojne, ali bi se isto tako moglo reći i da ih zapravo nema. Tako bi pisao Thomas Wolfe da je bio discipliniran. Ili Updike svoje «Parove» da je mogao. Sličnu izloženost torturi romanopiščevog enciklopedijskog sveznanja moguće je osjetiti kod Rushdiea- takav bi bio Rushdie da nije pretenciozan i da je duhovit. Ili da je uspio prerasti, preboljeti nadrealizam. Nakon dugo vremena jedna je knjiga elitističih svojstava uspjela zazvučati populistički. Nakon dugo vremena jedan naslov je u prigodi da uđe u podsvijest čitatelja, kao što je ušao Tolstoj sa «Ratom i mirom» ili Dostojevski sa «Zločinom i kaznom». Ili Rushdie sa «Sotonskim stihovima».Samo što Frenzen živi svjesniji oštre konkurencije televizije i filma, pa mu ne ostaje vremena za dvije, tri riječi, nego buum, ravno u glavu...»Korekcije». Čega? Svega pod kapom nebeskom. Barem korekcije, kad već ne metanoje. Franzena srećom nije rukovodilo flaubertovsko pedantno fokusiranje fenomena na jednu točnu riječ- tendencija koja je gotovo ubila romanopisanje, napravivši od njega sredinom prošloga stoljeća dugu kratku priču - nego se kao punokrvni romanopisac rabelaiseovski raspisivao i prelijevao preko svojih stookih misli, a da pri tome nije škrtario na riječima. Pišući pri tome cijelo vrijeme blagotvorno naslonjen na ono ključno mjesto u sebi-jedinu točku u čovjeku koja se ne «mrda»-imaginaciju. Znači ne dokumentarizam, nego mašta. To je put. Ne izvještaj nego saga. Čestitke svima koji su na bilo koji način omogućili ovo ovdje ukazanje, nekako najstvarnije od svih na polju prijevodne romaneskne književnosti unazad desetak godina; prikaza koja je ujedno i teško dosezljiva lekcija iz onoga što pokriva nažalost prelako i prečesto rabljena riječ majstorstvo; to je alkemija prerušavanja u ono kako bi bilo do transmutacijske demistifikacije anti-čarobnjaštva zbog kojega je tako kako jest. Knjiga koja ima šansu korigirati spisateljske i čitalačke godine koje su pred nama. Franzen prvi ima sve-sjajan, blještav, razoran direkt, visinu, eskivaže koje mogu izbjeći svaku klopku čitateljske dosade i rad nogu bez premca. Gozba.