Cijeli je život, možda, potraga za čudom. Glavna je finta uspjevati ga otkrivati u ovoj gorkoj stvarnosti. Kažu mudraci. Sjećam se jednog naslova, knjigu je napisao ezoterični Uspenski. 'U potrazi za čudesnim'. Čitanje Uspenskoga bilo je i manje i više od očekivanoga. A sva su čitanja, osobito ona, bila u sjeni ovakvih ekskurza. Pronaći ključ stvarnosti, koji mora da je zlatan i neobični. Iako ovo što me okružuje...No, kod nas u Slavoniji, koju već desetljećeipol tlači ista ekipa, tip kao Isus teško bi dobio posao i u cirkusu, unatoč sposobnostima levitacije i čudotvornim izlječenjima. Zbog ovog posljednjeg vjerojatno bi završio u pržunu jer ovdje je zdravlje najteža bolest. Za Johna Irvinga čuo sam 'slučajno'. Jednoga sam dana dobio mejl od Ivane R., koja me u njemu obavijestila kako je ovome autoru u nas napokon objavljena druga knjiga...da jedva čeka da je pročita...da je 'Svijet po Garpu' takav komad torte... I eto me u knjižnici, tražim od knjižničarke 'Garpa'. Kaže ona, znam za tu knjigu, u dva je dijela, jel tako? Vrlo je neobična. Heh! Nisu je, naravno, imali. U Osijeku je dobro razvijena praksa krađe knjiga iz biblioteka, poslije nalijećete na njih na tržnici, povoljno se prodaju, možete kupiti Joycea za svega 10, 20 kuna...Ali ne i 'Garpa'... 'Molitvu...' sam nabavio u Beogradu, u 'Stubovima kulture'. Knjižara u neboderu, ogromna, uskih prolaza između polica krcatih knjigama. Nisam stigao vidjeti ni 10%. Demoralizirajuća količina. Izlazio sam u dva navrata van pušiti. A i približavao se povratak, bili smo u laganom cajtnotu. Kupio sam Irvinga unatoč neugodnim iskustvima s američkim popularnim, mejnstrim piscima kojima je dodijeljena uloga modernih klasika, tipa Roth i drugovi. Ne kužim humor, ne hvatam stvarnost. Dobitnici Pulitzerove nagrade uglavnom mi ništa ne govore. Zadnji Amer koji me zaintrigirao bio je Franzen, ali i njega sam čitao, kad se sjetim, najmanje četiri mjeseca. Njegovi eseji ('Kako biti sam') imaju predugu rečenicu za moj ukus. Iamo sam osjećaj da se pretkraj i sam Franzen izgubi, da mu završeci nemaju veze s počecima. I onda, taj farmakognozijski rječnik. Kao obrambeni štit. Moody mi je neujednačen, a Foersa nisam ni probao čitati, čim sam čuo da je potraga za korjenima, u Gruziji, Mandžuriji, ili na nekom drugom Amerima egzotičnom i uvrnutom mjestu... Irving kao da se nalazi negdje između Bellowa, Updikea, Rotha s jedne i Franzena, Moodya, Foersa s druge strane. Kao ona karika koja nedostaje, samo što u ovom slučaju, jel'te, ne nedostaje. Karikaturalnost, teško shvatljivu, ovih predšasnika, i mimetizam potonjih, ali na pola puta. Stvarnost djelomično transformirana spisateljskom 'vizijom', no bez tragova amerikanizirane klaustrofobije pune internih šala. Život je Irvingu klopka iz koje se moguće izvući jedino dostatnom količinom neobičnosti, upornosti, dosljednosti. Kako pionirski. Kako američki. Kako pozitivno. Njegov Oven Mini (Owen Meaney) dječak je odnosno mladić vrlo mala rasta, vrlo piskava glasa, a narator je njegov najbolji prijatelj i ujedno sin žene u koju je, vjerojatno, Oven bio zaljubljen do smrti. Ili mu je bila erotskom fiksacijom do samoga kraja. Irving tijekom opisa ove žene nije štedio pera. Ali, taman kad pomisliš da će je skinuti, on staje. Odrastanje skupa s pripadajućom mistikom, i preuzimanje odgovornosti za vlastite čine-skupa s pripadajućom mistikom-osnovna je tema ovoga romana. Irving sve neobičnosti ove storije-uvjerenost Ovena Minija da je božji instrument, ekstremnu toleranciju između dvojice pajtosa, od kojih je jedan ubio (nehotice!) majku onome drugome, kao i pupanje života u njima, ovjerava prekrasnim stranicama posvećenima, između ostaloga, i čitanju. Čitanje je dar, kaže Mini. Pisac na kojemu se instrument ovoga dara, fina, izbrušena pažnja pravoga čitatelja trenira stari je viktorijanac Thomas Hardy. Pisci su našli načina da shvate svijet, kaže otprilike Irving, i to ih čini interesantnima. Čitateljski se talent sastoji u obraćanju pažnje na stvari koje pisac želi da uvidiš-što u životu nekoga najviše ljuti ili najviše uzbuđuje, ali na neki drugi način. Sve se dobre knjige kreću, od uopćenoga ka određenome, od posebnoga ka cjelini, i obrnuto. Hardy pripada piscima koji su uvidjeli udio provizornosti u događajima za koje obično smatramo kako su sudbinski. Hardy je u svojim 'Dnevnicima' napisao da je, nakon što je to shvatio, otpočeo živjeti dan za dan, u malim obrocima. A pravi pisac nipošto nije gnjavator. On je sličniji starome mornaru, koji je gost na vjenčanju običnih ljudi, i koji uzima riječ samo kada je siguran kako je njegovo iskustvo nešto neobičnije od običnih iskustava prosječnih ljudi. Irving, slično Hardyu, mrzi institucije, jednako kao i predvidljiva očekivanja. Čini se sigurnim u osjećaju da naše živote nastavaju anđeoske i demonske dimenzije, pred kojima zatvaramo oči, racionalizirajući ih, i svodeći život na niz možda smislenih, ali u osnovi nakaradnih događaja. I, isto kao Hardy, piše o ljudima bespomoćnima pred sudbinom, pogotovo u slučajevima kada za ovu dimenziju mističnoga zatvore oči. Takvi ljudi po Irvingu imaju malo, gotovo ništa od života. Imaju tek posao...ili nezaposlenost, gotovo da je svejedno. 'Molitva za Ovena Minija' je roman krcat neobičnostima, ali svejedno vraća apetit za ogoljenost, običnost, ranjivost i tragičnost svakodnevice. Govoreći o mladosti, Irving kaže kako mladi nemaju osobit osjećaj za duh. Njima on promiče ili ga doživljavaju kao poseban oblik snobizma. Duh nije mlad, ali, s druge strane, nije ni nesiguran. Roman pun primjera o kreativnoj, kvalitetnoj uporabi književnosti. Na faksu se zapošljava nova profesorica na katedri za engleski. Narator kaže kako bi volio pročitati što bi o njoj napisala Jane Austen. U ovom se životu, po Irvingu, jedino kajanje uvijek ima za što uhvatiti; zamislite svećenika, opisanoga u 'Molitvi...' koji se Bogu najbliže približio kroz svoje kajanje zbog počinjenog preljuba. Pazite se ljudi, kažu Irving ili Hardy, nisam siguran, možda obadvojica, koji se nazivaju religioznima i pobrinite se saznati što misle. I tako dalje.