Imate u jednoj od Houellebecqovih knjiga, mislim 'Platformi', spiku kako mu je popularna književnost odbojna stoga jer si likove može zamisliti kao Toma Cruiza ili nekog drugog glumca, pa pretpostavlja kako su te knjige i pisane da bi netko po njima snimio nekakvu mega ljigu. Colapinto, za razliku od gnjevnog Francuza, po čijim će se romanima također, prije ili poslije, snimiti filmovi, ne krije svoje namjere, a one su dijametralno suprotne Houellebecquovim: čak ima u romanu 'metanarativni ispad najgore vrste', tijekom scene u kojoj pisac raspravlja sa svojim urednikom kako se riješiti neugodnog ženskog lika; prvo im obojici padne na um ubojstvo, od kojeg odustanu sjetivši se da Tomu Cruizu-a on izgleda u svijetu literata figurira kao überljigavac-nikako ne bi stajalo da film završi ubijajući. Pogotovo jer glumi moralno dvojbenu osobu, koja, po nepisanom pravilu, treba težiti pročišćenju, koja treba postajati 'bolja', opraštajući, a ne sveteći se. Colapinto je očit primjer pisca koji 'zna' kako ono što piše ima prije svega ostaloga, ponajviše upravo taj cruizovski hit potencijal koji želi za masne pare biti prodan američkoj tvornici snova, da bi tek poslije toga bio čitalački kavijar. Da stvar održi u tom smislu što je moguće osvjetljenijom, on, portretirajući lik mladog pisca, kao simbol njegovog uspjeha, unatoč činjenici da se radi o 'najautentičnijem mladom glasu američke književnosti', ističe kako je filmska prava prodao za gomilu dolara. S druge strane, priča oko koje se zavrti Colapintov roman 'Bilješka o piscu' krajnje je banalni san mladih spisatelja, ili onih koji bi to htjeli biti: pronaći rukopis nekoga dovoljno dobrog i dovoljno mrtvog i objaviti ga pod svojim imenom. Tako da ovdje imamo napravljen jedan mali korak dalje u odnosu na, primjerice, Kingov roman 'Vreća kostiju', gdje pisac kojega je ostavilo nadahnuće objavljuje svoje prije nekoliko godina napisane romane, ovdje imamo posla sa frajerom koji tvrdi da je pisac iako još ništa nije napisao. Tko je to rekao, čini mi se John Barth, bio sam svjedokom kako se, kada sam odlučio postati pisac, sve u mom životu polako mijenja. Ta metamorfoza, koju je Henry Miller opisao kao spektakularno otvaranje trećeg oka na vrhu tjemena, ovdje kod Colapinta, zbog specifične situacije-prisvajanja rukopisa svog cimera i objavljivanje istog pod svojim imenom-okrenuta naopako: lik nije nenormalan zato što je drugačiji, nego zato što je kao većina ljudi, a njegov povratak u 'normalu' direktno je povezan sa istinoljubivošću. Obično imamo situaciju, idealističku of course, da je mlada duša diferencijalna u odnosu na okolinu upravo zbog te istinoljubivosti, no Colapintov junak ima, znači, drugi problem, on je isti kao ostali: još nema ispoljenog talenta, niti samopouzdanja u vezi s njim, a ponajmanje skromnosti, kao rezultata tih činjenica, nego je bahat, lažljiv i-zaljubljiv u tuđe svjetove. U njegovom slučaju to uključuje i zaljubljivanje u djevojku kojoj je poginuli cimer posvetio svoj roman, ženidbu, preseljenje iz New Yorka u provinciju i pokšaje da sam, vlastitim snagama, napiše nekog vraga. No prošlost dođe za njim i krene priča o ucjenama, švercu droge i gubitku svega. No ne i u Americi i ne kod Colapinta (Cruiz, sjećate se?). Nesuđeni autor svoju katarzu dostiže ispisujući tekst o tome kako je bilo, i to je roman koji imate u rukama. Colapinto je neambiciozan, nepretenciozan autor nedvojbenog hit potencijala, a 'Bilješka o piscu' izglada da kod nas nije, što je potpuno nezasluženo, poharala top liste. Osim same priče, vrlo napete, knjiga je prošarana zanimljivim portretima lokalnih mještana, dok je portretiranje naratorovog literarnog agenta solidan miks karikature i općih mjesta. Sa simpatijama prema samom naratoru neće biti problema: uskoro ga počnete žaliti, čak i prije no što od lovca postane gonjeni. A pobjeda koja mu je na koncu pripala, unatoč eventalnoj ljigavosti koju može izazvati, nekako je toliko logična i u skladu sa hollywoodskim brifinzima da nećete, vjerojatno, reći ni 'a'. O laganju koje na koncu postane nečija društvena istina, isti izdavač objavio je izvrstan kratki roman Emmanuela Carrerea, 'Protivnik Božji'. Laž je jednako fascinantna kao i istina, i, za razliku od istine, svačiji je sustanar. Kod Carrere situacija je bezizlazna-znate kako u filmu 'Najvažnije je zvati se Ernest' kaže stara učiteljica, samo ovdje malo parafrazirano- da u literaturi dobri bivaju nagrađeni a zli kažnjeni, pa zato govorimo o fikciji, dakle o nečemu čega nema, što implicira da je literatura i neka vrst gladi za pravdom. Ona kod Colapinta, u skladu sa stilom vodeće svjetske sile, stiže na krilima američkog dolara. Kad će nas tako kažnjavati?