Čitao sam nedavno jedan tekst na netu, u kojemu je Malin predstavljen kao predstavnik glam rocka, i, verovali vi meni ili ne, osjetio ono 'klik' tj. 'škljoc' ponekad potrebno da bi nekog autora, koji se lukavo vrtio oko pretinaca u glavi, smjestio na njegovo mjesto. Ima doista u Malinovom iskazu, kojega bi se na prvo slušanje moglo odbaciti kao prenemažuće, zapravo nekakve kemperske strategije, a gotovo ultimativna ljigavost i plačipičkarenjski ton izvedbe, lako odbaciv od ovako iskusnih kravara kao što su hombreovci, postane samoironijsko interpretativno polje iskaza u okviru kojeg romantika ne izgleda bolesno nego karikirano, a to je već podnošljiv komad klope. Vizualno bi ovakvu glazbu najbolje izražavali filmovi koji su dobrim svojim dijelom crtići. Pa kad se on onomad pojavio u društvu one pizde Ryana Adamsa, ništa nije bilo logičnije nego na prvu pljucnuti Malina i ko-legu mu. No, nakon godinu i pol, evo me kako s rupčićem u ruci brišem slinu sa njegova lika. Kako to pametni ljudi kažu, bio sam nazočan, ali nisam sfatio. Fotke ovog glamera samo su dodatno komlicirale stvari, njegov snažno našminkani, crnilom osjenčeni lik, sa feminizirano napućenim usnicama, i brižljivo raščupana frizura izgledali su mi kao ogledni primjer infantilnosti, i lani sam mu želio da se jedne mračne večeri nađe u nekoj slijepoj ulici okružen crnčadijom žarko željnom njegova zadka. Zatka?Zadtka?...Znate na šta mislim. Mea culpa, ukratko. I ' The Heat' sličan je komad posvete ljudskim slabostima kao i lanjski album, sa New Yorkom kao scenografijom za poplave emocija ljudi koji u formativno-individuacijskom dijelu života nisu uspjeli pronaći svoj komad zemlje pod svojim komadom neba, pa im glastba dođe kao laksativ i ujedno zamjena za nepodnošljivu životnu faktografiju. Poprilične količine samosažaljenja ipak nisu samo to, tj. beskonačno oplakivanje, nego i način da se dođe do jela, snošaja i tako dalje, što od Malina zapravo pravi Muju newyorškog rocka. Samo što se ovdje ne radi o slučaju u kojemu je netko glup u vaše ime, nego je on jadan umjesto vas. Kratke priče o životnim nesporazumima obložene su odličnom sviračkom brijom, a Pavošević mi kaže da ga je pod svoje uzeo Springsteen, pa bi proces ikonizacije Jessea Malina vjerojatno trebao prijeći u marketinški garniranu fazu tijekom koje bismo se mogli naslušati komentara u stilu, 'gle ti tih očiju i te marame oko vrata'...