Nikomu iole upućenom ne pada više na pamet doživljavati strip kao puku komercijalnu cirkusku arenu u kojoj superjunaci na svjetlosni pogon toljagama dobra devetaju mračne sile zla, jer bilo bi to kao izjednačiti film s holivudskom mašinerijom čija se suština, uza sva njezina ozbiljnija ostvarenja i koliko god da hrani mirijade glumaca, scenarista, redatelja i različitih tehničara, svodi na tvornicu zabave kojoj sigurno u cilju nije potaknuti misao nego upravo obrnuto, omogućiti čovjeku da od svojih misli ohane (da je drugačije, honorari najvećih glumačkih zvijezda imali bi nešto manje nula). I nije nikakva novost to da strip, bilo tematikom, bilo crtežom, može biti poetičan – čak i moja laička tričavost znade za Huga Pratta i njegova Corta Maltesea koji si je sâm usjekao dulju liniju života u dlan, za Krešimira Zimonića i njegovu nebeski snovitu Zlatku, za Danijela Žeželja i njegove crno-bijele kadrove od kojih svaki može stajati kao samostalna grafika, za magično-nadrealistički šeretluk Igora Hofbauera... – kao što mu nije stran ni dosluh s ozbiljnijom prozom (bitnički realizam Roberta Crumba, egzistencijalistički dokumentarizam Harveyja Pekara, gargantuovski nihilizam Manua Larceneta...), no sámo 'ostripljavanje' poezije, dakle izrada stripovskih tabli prema stihovanim predlošcima, moramo priznati, nije nešto na što se nailazi svaki dan. A upravo time posljednjih se mjeseci bavi rođenjem Riječanka Jelena Šimunić (1979.), po struci kiparica, a inače slobodnjačka ilustratorica, dizajnerica i objavljivana pjesnikinja koja vlastitom voljom do danas ostaje bez samostalne knjige. Stoga smo joj postavili koje pitanje o devetoj umjetnosti i ostalim stvarima.      

Tko je danas Jelena Šimunić? I za koje je Jelene Šimunić koje su mogle biti – toj današnjoj najviše drago što ih je izbjegla?

Ne može čovjek biti nešto što nije izabrao a unutar okvira onoga što mu je svojstveno, tj. onoga što ga determinira. Čak i da sam izabirala drugačije puteve, ne bih bila ništa manje ova ista Jelena Šimunić koja sam sad. Samo bih imala drugačiju sudbinu. (Ako bi me sad pitao za kakvu sudbinu mi je najviše drago da sam izbjegla, kad malo bolje razmislim, samo one nad kojima (ja) nisam imala kontrolu, kad sam imala onaj osjećaj (!) da je na mene nešto pripazilo.) 

Što po vašem mišljenju mora imati dobar književni tekst? I što mu baš ne stoji?

Po mojem mišljenju, a koje je samo mišljenje, i to potkrijepljeno jedino ljubavlju (ne nalazim bolji izraz...) prema književnosti, dobar književni tekst, kao i svaka druga umjetnička forma, prije nego što bi nešto morala imati, mora isključiti anticipaciju. Preduvjet autentičnosti, zbilje, pa i istine, ako hoćeš, koju autor/ica piše/stvara, jest otpuštanje dopadljivosti i dodvoravanja publici, neuticanje očekivanjima. Autor bez svoje autentične zbilje, bez njezinog proživljavanja, promišljanja i traženja, tehnički može napisati i dobar i/ili zabavan tekst i to je, također, sasvim legitimno te zabavno čitati, a što mu baš ne stoji jest kad izostanu obje komponente, kad se utekne frazama, tendencioznosti, sugestivnosti, kad se reciklira autentičnost boljih ili samo drugih autora, kad se svjesno laže ili plitko misli i hoće prevariti čitatelja. Mislim da je to štetno. Ali to je jednako štetno u svim sferama čovjekovog djelovanja, zar ne?

A vjerujete li u ono što se naziva nadahnućem, u kakvu moć trenutka, ili je za vas poezija više proces, kao možda izrada skulpture?

Nadahnuće, hm. To je jedan lijep osjećaj i kao i svaki drugi osjećaj relativno brzo prođe i ostaju misli koje je on eventualno i ne nužno potaknuo, koje su nekad živahno dopadljive kao SuperMario, a nekad potonu u ambis iz kojega ne izroni na kraju ništa. Rekla bih da je poezija za mene proces koji se odvija između te dvije krajnosti.

Pitanje više nužno nego maštovito – kako ste došli na ideju o spajanju stripa i poezije?

Kako i zašto sam uopće došla na ideju da pišem poeziju, to je pitanje. I dok još uvijek ne nalazim odgovora na isto, u međuvremenu se nakupilo tih redaka pa, drži ih u 'folderu' te isprintaj pa gledaj i prevrći, premještaj te papire, otpuhuj prašinu s njih... Nikako ih nisam vidjela ukoričene u 'još jednu zbirku pjesama'. Dok jednog dana, ničim izazvana, nije osvanula ideja da ih smjestim u strip. Onda se ta ideja dugo 'kiselila', dok jednog dana, ničim izazvana, nisam sjela i počela crtati. Nekad stvari nastaju pukom inercijom.

Kakvu korist iz takvog spoja izvlači crtež, a kakvu riječ?

Moram priznati da je na početku postojala bojazan da će crtež biti previše sugestivan i uskratiti čitatelju njegovo osobno čitanje. Nedavno sam negdje pročitala, neću se sjetiti ni gdje ni tko je napisao, i mogu samo parafrazirati: jednu knjigu koju pročita tisuću ljudi, to je kao da si napisao tisuću knjiga. Tako nekako. A, onda, tko bolje zna od mene što sam htjela prenijeti svojim stihovima? Crtež (tako) ovdje postaje metatekst, po definiciji, osvješćuje odnos teksta i izvantekstovne zbilje.

Pratite li domaću strip-scenu? Jesu li vam neki autori posebno dragi? 

Intenzivnije pratim tek u posljednje vrijeme, ranije sam bila prosječni konzument, još od djetinjstva i kako mi naleti. Ne mogu navoditi neka konkretna imena jer ih zapravo ima jako mnogo; još uvijek otkrivam koliko je strip scena u Hrvatskoj živahna i zanimljiva.

Kako bi se, po vašem mišljenju, potpuno ukidanje državnih potpora odrazilo na umjetnost u Hrvatskoj? Opstanak najjačih ili najkomercijalnijih? Ili...? 

Nisam sigurna u kojoj mjeri mogu dati relevantan odgovor na ovo pitanje, jer 'uzgajam' nemali otpor, da ne upotrijebim neku drugu riječ, prema tzv. državnim potporama. Prije svega zato što su ponižavajuće niske ili samo ponižavajuće pošto, da bi uopće ostvario uvjete za dodjeljivanje istih, moraš udovoljiti potrebama državnih kulturnih politika koje nerijetko podržavaju kulturni turizam, tj. upravo komercijalne projekte. Komercijalni projekti nisu nužno loši projekti, financiraju ih i poslovni subjekti, no daleko je veći broj onih koji 'plivaju' u paralelnom svemiru i uspijevaju unatoč, stvarajući žive, raznolike i vesele supkulture. Opstanak najjačih nikad nije uvjetovan državnim potporama, što ne znači da ih treba ukinuti. Iskreno, mislim da se ništa značajno ne bi promijenilo da se ukinu. Bilo bi nešto manje naguravanja na najdonjoj stepenici.

Je li vam za rad potrebna tišina? Glazba?

Zapravo mi je svejedno što se događa izvan moje glave. Možda je dovoljno reći da mi za rad ništa ne smeta.

Jeste li ikad potpuno zadovoljni nekim radom? U smislu da ste svjesni da bolje od toga u određenom trenutku nije moglo. 

Apsolutno nikad, uvijek može bolje. No to također znači i drugačiji rezultat rada, tako da se negdje treba zaustaviti.

Padne li stablo u šumi a nitko ga ne čuje, je li ono stvorilo zvuk? Odnosno, ima li života za umjetničku poruku ako je nema tko primiti?

Bez sredstva u kojem se šire mehanički valovi, ne možemo čuti zvuk. Isto je s umjetničkom porukom, njoj je potreban medij kojim će se moći širiti. Jednom kad je poruka prenesena (na bilo koji medij), ona ima svoj život. Objavljena, predstavljena ili bačena u zapećak, mi više s njom nemamo ništa.

Je li svako izlaganje autorskog djela javnosti ujedno i ukazanje taštine? Ako jest, kad taština postaje odbojna? 

Ne mislim da je svako izlaganje autorskog djela javnosti ujedno i ukazanje taštine. Najčešće je to inercija samoga poziva koji zahtjeva određene protokole kako bismo mogli ostvariti ekonomske uvjete za život i daljnji rad. Zamka leži u činjenici da umjetničke prakse nisu egzaktne; ne nedostaje intelektualnih žvakaćih guma te će nerijetko taština zadominirati ondje gdje izostaje suština. U tom smislu, taština je uvijek odbojna.