'Ljepilo' je tipičan proizvod radionice koju se u posljednjih desetak godina označava kao majstorsku, i vjerojatno bi kao welshovski bio prepoznat i da na ovitku nije ispisano njegovo ime. Sve čime je ovaj škotski autor do sada radio je tu: i nesputani glas ulice, u originalu ispisan edinburškim slengom, i nekoliko pripovjedača, pa čak i strategija koju je izveo u svoja dva napoznatija romana, 'Trainspottingu' i 'Pornu', a to je propitivanje da li se u nekom većem vremenskom razmaku dogodilo nešto bitno s njegovim likovima. No, bez obzira na ovaj 'deja vu', Welsh uspijeva biti zabavan, iako ne radi 'igrane' filmove, nego je očito skon 'serijama', pomalo lažno naslovljenima kao odvojene postaje. Njegov se train, naime, uvijek zaustavlja na istoj stanici, pa su 'Acid House', 'Extasy', 'Smeće', 'Porno', baš kao i 'Trainspotting', kojim je Welsh postavio scenu, oduža romansijerska varijanta istih motiva i kloniranih likova, uokvirenih identičnom scenografijom, grubim uličnim okolnostima od kojih se predah traži u grubim pubovima. Tajna koja Welsha pokreće tiče se specifičnog dara njegovih likova koji, unatoč nagomilanom gorkom iskustvu, svejedno ostaju isti kakvi su bili i prije opeklina. U 'Ljepilu' je forma bildungsromana podvrgnuta ironiji baš kroz ovu točku nepromijenjivosti: Welsh je storiju izložio podijeljenu na desetljeća, i prati četvoricu svojih pripovjedača od ranih sedamdesetih pa sve do današnjih dana, tako da ih možemo čitati kao npr. četrnaestogodišnje četrnaestogodišnjake i četrdesetgodišnje četrnaestogodišnjake, ili, u najboljem slučaju, četrdesetgodišnje šesnaestogodišnjake. Uspiju li se promijeniti, poput jednog od drugara, nestaju iz vidokruga kamere. Fenomen ulice kao klopke iz koje se gotovo nemoguće izvući, i institucionalizma kao mega-ljige za slabiće, prošiven je specifičnom klapskom etikom po kojoj se ne smije tući žene, ne smije cinkati policiji, i mora biti ultimativno odan ekipi. Welsh 'radi' vrlo profiliranim i ekonomičnim sredstvima, majstorski bilježeći jezik ulice, a dijalozi pršte od nadmudrivanja i duhovitosti, na koje je svoje čitatelje Welsh već standardno navikao, dok njegov 'dokumentarizam' povremeno prerasta samoga sebe poentirajući povremeno u razmišljajima tipa, kako je u Škotskoj jednako rizično s drugima dijeliti igle i snove, jer u oba slučaja dolazi do raspada sistema. Deziluzionizam, nezaposlenost, sitni kriminal, ljubavni jadi...listu možete ispunjavati i sami, koje Welshov četverac bez kormilara doživljava u istoj mjeri kao poniženje od strane licemjerne vlasti i kao oznaku vlastitog uličnog plemstva, zbog čije spomenute stroge etike njegovi likovi odlaze u zatvor jer odbijaju drukati pravog počinitelja zločina itsl. Klaustrofobija od koje se svim zakonitim (glazba, nogomet) i nezakonitim (sitni kriminal, narkotici) pokušava napraviti klaustrofiliju, i unatoč tome što njegovi likovi iznad svega žele nestati s tih ulica, prerasti ove tmurne okolnosti, oni na svakoga tko je u tome makar i djelomično uspio gledaju kao na svojevrsnog izdajnika. Iako ga je otočka kritika standardno srdačno dočekala, djelomični prigovori uglavnom su se svodili na tvrdnje kako je nešto uspjeliji bio u prvom dijelu romana, u prvih dvjesto strana, čini se ipak da je ključ za novog Welsha u drugom dijelu, u godinama u kojima se njegovi junaci od kvartovskih heroja polako pretvaraju u relikte iz prošlih vremena. Odjeveni u krpice koje se više ne nose, pored djevojaka koje, unatoč njihovom promiskuitetu, ne uspijevaju zbariti, svjesni kako ih nove droge lišavaju najjačeg oružja, 'montipajtonovskog dara za banalnost'. To je možda i diskretni signal u kojemu bi se smjeru mogao kretati njihov tvorac: bilo bi zanimljivo vidjeti što bi s tako modificiranim likovima, kada bi zamijenili barsku stolicu za foteljicu ispred televizora, napravio jedan od duhovitijih pisaca svoje generacije. Uopće ne bi bilo čudno kada bi netko od njih kupio kamiončić na tri točka, i u 'halo Bing' biznis uključio i mlađeg brata, ako ga ima, i da počne 'mućkati'. I da poslije netko o ovom tipu socijalizacije snima serije. Dosad vjerojatno najambiciozniji Welshov roman, u kojemu se škotski pisac djelomično vratio vlastitim počecima, varirajući neke već viđene obrate: i ovdje, kao u 'Trainspottingu', npr. AIDS zakvači naslabijega među likovima. No unatoč tome, dovoljno crnohumoran i ironičan, i to ne samo prema likovima i situacijama, nego i prema formi 'romana za odrastanje' (ovdje odrastanja gotovo da ni nema ili ga je on odbio direktno bilježiti), te dovoljno brz da bi vam omogućio pravi pravcati 'spotting' slalom koji ga je prijašnjih godina proslavio, brinući se istovremeno pritom cijelo vrijeme za smiješak na vašem licu.