U romanu 'Čovjek bez sudbine', u kojemu opisuje svoj boravak u nacističkim logorima u koje je bio deportiran sa četrnaest godina, Imre Kertesz pokazuje zazornu budnost. Antologijske su epizode u kojima opisuje kako je stroga židovska zajednica odbila s njim komunicirati jer ne govori jidiš, ili kada portretira pojedine pripadnike vlastitog naroda bez imalo patosa kao najobičnije isključivo za svoju kožu zainteresirane ljude. Bilo ih je, svjedoči Kertesz, koji su preklinjali Nijemce da ih se smjesta oslobodi, jer i oni, budući su zaposleni po tvornicama oružja kao visokokvalificirani stručnjaci, zapravo rade za 'njihovu' stvar. A sve to dano je kroz optiku dječaka koji nije krio, baš kao ni Ivica Kostelić, svoju fascinaciju urednim njemačkim uniformama. Kod nas je naslov romana zapravo nespretno preveden, u originalu je naslovljen terminološki, kao 'besudbinstvo', i puno je bliže specifičnom osjećaju svijeta koji Kertesz opisuje u svojim knjigama. Gotovo paralelno sa 'Likvidacijom' kod nas je objavljena i zbirka njegovih eseja po naslovom 'Jezik u progonstvu'. Koliko mu je bitno točno definiranje stvari pokazuje sam kada se u toj knjizi distancira od esejističkog diskursa, nazvavši svoje tekstove pristupima temi, a ne definitivno zaokruženim književnim oblikom. Takvim skeptičkim propitivanjem smisla pisanja prožet je i njegov novi roman 'Likvidacija' koji je napisao nakon Nobelove nagrade, i čini tetralogiju sa spomenutim 'Čovjekom bez sudbine', 'Fijaskom', u kojemu je opisao muk koji je popratio objavljivanje 'Čovjeka bez sudbine', te 'Kadiš za nerođeno dijete', gdje tematizira vlastitu nemogućnost imanja potomstva u svijetu u kojemu su mogući koncentracioni logori. Kao pisca uopće ga ne zanimaju formalne i verbalne premetaljke, tekstove piše gotovo posve 'ravno', bez iznenađujućih obrata, bez poanti, suvo, ogoljeno, orijentiran na činjenice, podjednako kao i na skepsu prema njihovom doslovnom značenju. U 'Likvidaciji' opisuje jedan umjetnički budimpeštanski kružok, organiziran oko lika kojeg je oslovio inicijalom B., pisca koji izvrši suicid na početku devedesetih godina prošlog stoljeća, dakle nakon prestanka hladnoratovske politike, pada Berlinskog zida, i prvih koraka Mađarske prema Europi. Os oko koje se okreće kompletna fabula romana potraga je za rukopisom romana kojega je iza sebe navodno ostavio spomenuti B., a kroz nju Kurdu dolazi u kontakt sa manje više svim osobama bitnima za život njega i pisca. Paralelno sa radnjom romana Kertesz je dao i ulomke iz B-ove drame, po kojoj je roman dobio naslov, a u kojoj B. proročki opisuje ponašanje svih svojih znanaca nakon njegova samoubojstva. Gotovo identičnim beziluzionizmom s kojim je opisivao svoj boravak u logoru, ovdje portretira ljude i situacije - B-ova ljubavnica prva pronalazi njegov leš, a kako je udana i nije joj u životu potreban skandal ovakvoga tipa, prvo što se pita je 'kako joj je to mogao napraviti'. Narator je književni urednik čija je vjera u pisanu riječ apoteotska. Živimo u svijetu bez boga, kaže na jednom mjestu, i kao paukova nit, još jedino književnost drži svijet na okupu, pred valovima sve većih parcelizacija i fragmentiranja. No ne bilo koja književnost, nego danas već gotovo posve zaboravljeno pismoznanstvo. Kertesz tu činjenicu posebno naglašava, ističući kako se u pisanju ne radi o stilu, jeziku, formi, nego o izricanju bitnih riječi piscu pripadajućeg vremena. Otprilike tu negdje oko te uloge pisca kao svjedoka koji kvalitetom vlastita iskaza retrogardno opravdava inače potpuno neshvatljivo bezumlje povijesti, trebalo bi, vjerojatno, smjestiti dosege i značaj Kerteszovog cijelog opusa. 'Likvidacija' je ponovno roman o besudbinstvu, o ljudskoj nesposobnosti, možda i odbijanju da se prilagode vremenu, a suicid i spaljivanje rukopisa nameću se kao idealne geste, gotovo kao jedini model moralnog ponašanja. Tako stilski škrto francuski su egistencijalisti pisali pedesetih godina prošlog stoljeća, a Kerteszova nezainteresiranost za formalna uobličavanja sve njegove tekstove obilježava određenim, naravno uvjetno rečeno, predpostmodernizmom. Gotovo da je moguće, čitajući ga, pomisliti kako se radi o autoru umrlom prije nekoliko desetljeća, na kojega je utjecao netko poput Solženjicina i koji je posthumno otkriven. 'Likvidacija' bi tada bila negativna utopija u kojoj se precjenjuje moralni profil spisatelja, pa i onih istočnoeuropskih, koji se, kada je krenula tranzicija, srećom nisu ubijali, nego su, baš kao i sam Kertesz, dobivali iz neknjiževnih razloga nagrade i onda selili na Zapad.