Iako su generalizacije dobar put ka pogrešnim procjenama, možda ipak ima nešto u tvrdnjama kako veliki pisci stalno pišu jednu knjigu, odnosno kako se o njihovim literarnim nastojanjima može govoriti kao o životnom djelu sastavljenom iz jedne slitine od kojega su odvojeni radovi samo određene postaje na poslu realizacije istoga. Primjera je doista koliko i velikih pisaca, problem je jedino što, kako bi to možda Kertesz ovim povodom rekao, toliku količinu sistola u stopu prati isti broj dijastola, tj. vrlo bi lako bilo dokazati suprotno. Kao, veliki pisci svakim svojim narednim radom pokušavaju nešto što prije nisu, odnosno uvijek počinju iznova, itd. No Kertesz, isprva opsjednut političkim praksama prošlog stoljeća, koje su ga, kako sam kaže, prekinule u razvoju diktiranom njegovim karakterom, nametnuvši mu izvanjske silnice, koje su ga odredile, možda i porodile kao pisca, opsesije vremena na koncu je putem svojih romana i tekstova uspjelo zamijenio privatnim egzorciranjima, pa se od dijagnostika bolesti epohe vrlo vješto premetnuo u gnostika koji je posvećen isključivo utvrđivanju činjenice vlastita postojanja. Ispadi i bestijalnosti političke sfere besprimjernim elan-vitalom iskorištene su kao pojačivači ovog osjećaja osobnosti. 'Kadiš za nerođeno dijete' treći je dio tetralogije, iz koje još samo 'Fijasko', roman u kojemu Kertesz pripovijeda o šutnji kojom je dočekan njegov roman 'Čovjek bez sudbine', nije preveden na hrvatski; 'Likvidacija', prevedena lani, završni je dio, jedini, kako sam Kertesz kaže, pisan izvan totalitarističkog okruženja, i u njemu, ne bez ironije, portretira pobunjenike bez objekta pobune, u novim okolnostima 'razvedrenog neba'. I tu njegovi suborci/suživotnici izgledaju kao baudelairovski albatrosi, prikazani u okolnostima bez režimom uspostavljenih glavnih vanjskih i nutarnjih poticaja, pa im svima nad glavom odzvanja pitanje, 'što sad?'. 'Kadiš za nerođeno dijete' dodatno produbljuje autorovu logorsku problematiku, jednako kao i njegov općenitiji smisao za zov tiranskog u nama, znan iz svih njegovih spisa, koji dobro potkrepljuje gnostički iskaz: 'stvoritelj je zao'. Kertesz je kao četrnaestogodišnjak dospio u konc-logor, i o tom boravku ostavio nevjerojatno svjedočanstvo u spomenutom 'Čovjeku bez sudbine', gdje je s nesmiljenom jasnoćom i beskompromisnim nedostatkom samosažaljenja istom količinom (ne)sentimenta i preciznosti portretirao Židove, tj. logoraše i logorske čuvare. Ovim romanima zajednički je osjećaj za falsificirani svijet, zapravo vrlo visoki stupanj osjetljivosti za sve nijanse lažnog u nama. Kertesz oko ljudskih bića kruži polako i strpljivo, i vreba. Piše gusto, i ne preporuča se ljudima hollywoodski uzgajane emocionalnosti, jer se kod njega na površini ne događa gotovo ništa, a stranice se nižu u ritmu puno dubljem od onoga koji prati vanjske, površinske životne poticaje i mijene, te je čitanje Kertesza kao pecanje: preporuča se strpljivima, onima koji znaju biti sami. Piše, a ovdje je to posebno adekvatno (kadiš je židovska molitva za mrtve), kao da izgovara dugu molitvu pod pustim nebom; obezboženo nebo umjesto da obesnaži molitvu zapravo još dodatno pojačava njenu ljepotu. A tema ovog kadiša je nemogućnost imanja djece u svijetu u kojem je moguć Auschwitz. Žanrovski je neodrediv, i kreće se na ničijem teritoriju između vrhunskih prozaika poput, primjerice, Thomasa Bernharda, s kojim dijeli sposobnost da zazvuči cijeli kao jedna jedina rečenica, i gnomičkih filozofskih tekstova, poput Cioranovih ili Nietzschea, kojeg na ključnom mjestu, tijekom nastojanja da se odredi prema strategiji kojom bi napokon mogao zajašiti život, osjetiti ga, u romanu i citira; na razini određenih zaključaka, npr. o značenju pisanja, gdje je pisanje označeno kao vrhunska tajna razloga postojanja, njen magični ključ, i egzistencije, gdje bi ona bila opravdana jedino ako je konstantno podizana na viši nivo, podsjeća na svog zemljaka Belu Hamvaša. Dojmovi, misli, slike, sjećanja, pa opet dojmovi, misli, slike, sjećanja, koje Kertesz nadopunjuje kontradojmovima, kontramislima...Gore, dole, dole, gore, pa okolo, sve dok vam se, umjesto uspavljivanja, kao prirodne posljedice vožnje ovakvim lijenim, strpljivim toboganom, glavom ne počnu vući vlastite misli i kontramisli. Nije predug, zapravo, taman kad počnete slovkati ovu molitvu s njim, on završava. I posve prirodno, kao što su oni koji su porodili politiku koja ga je skoro smjestila u 'grob u zraku' (bili su spaljivani), proizvodili smrt, kao što svaki totalitarizam traži žrtve, Kertesz proizvodi život tijekom ovog svog dugog lamenta na temu velike sumnje u njega. I pravi njime fascinantan spomenik, sazdan u cijelosti od posljedica propadanja i korozije.