John Cowper Powys: Homer and the Aether, London: Macdonald, 1959.

PREDGOVOR

Ovih nekoliko napomena o Homerovoj Ilijadi želim započeti izrazivši zahvalnost svome starom prijatelju J. Redwoodu-Andersonu, kao i svojoj mlađoj prijateljici, njegovoj supruzi, Gwyneth Redwood-Anderson, za neprocjenjivu pomoć pri pisanju ove parafraze ili šetnje s komentarima o Ilijadi. Također želim izraziti zahvalnost profesoru klasične književnosti na Sveučilištu u Stanfordu za dozvolu da svoj rad temeljim na proznom prijevodu uz grčki tekst u primjerku Heinemannovog izdanja iz knjižnice Loeb Classical Library. Na kraju, želim svim srcem preporučiti svakom studentu koji se bavi Homerom predivno ilustrirani Homerski rječnik (Homeric Dictionary), u reizdanju kuće Richard Clay and Sons iz 1902. godine, sastavljača dr. Georga Autenritha iz Zweibruchena u Bavariji, u prijevodu Roberta Portera Keepa iz Easthamptona u američkom Massachusettsu.

Ovdje nije potrebno, s obzirom na to da se obraćam mladim čitateljima koje posebno žarko želim nagovoriti na čitanje ove knjige, ulaziti u pitanja poput onoga u kojem se grčkom gradu rodio Homer ili koliko je stoljeća prošlo između Ilijade i Odiseje. Dovoljno je reći da postaje sve jasnije, što se više netko upoznaje i s Ilijadom i s Odisejom, da ova dva pjevanja imaju različite autore ili originale i da među njima postoji povijesna razlika od tri ili četiri stotine godina. 

Kada bi me mladi um, bio muški ili ženski, upitao bez uvijanja ono što ću ja sada pitati sve vas – i kako li su samo ekpresivnije i punije značenja ove riječi bez uvijanja od isparavajuće nejasnog grandioznog izraza punog razmetljive pompoznosti, a kojeg mnogi od nas ovih dana volimo koristiti, naime izraza sve u svemu; što sve u svemu uopće znači? Uočavam da je uvijek popraćen određenom gestom govornika koja sugerira „Ja sam premoćan govornik da bih se spuštao u nevažne detalje“ – pitanje „Na koji način Homerova Ilijada nadilazi Dantea i Shakespearea i Miltona i Goethea?“, ja bih smjesta odgovorio: Nije ni približno maštovita kao Dante. Nije ni približno dramatična poput Shakespearea. Nije ni približno vješta s riječima poput Miltona. Nije ni približno filozofična poput Fausta. A ipak je veća poema od Pakla ili Kralja Leara ili Izgubljenog raja ili Fausta. Zašto je to tako? Na koji način ona uopće može nadmašiti ova remek-djela? 

Smjesta ću vam reći. Time što je realističnija i prirodnija. Drugim riječima, ona je sličnija onome što nam se događalo, što nam se događa, što će nam se događati, od samog početka u našoj povijesti na ovome svijetu do kraja ljudskog života na zemlji. Naravno, koristimo drugačija oružja od onih u Ilijadi, jedni protiv drugih i protiv različitih podljudskih stvorenja koja nas okružuju. Koristili su ih i pećinski ljudi u najranijim vremenima, prije dvadeset tisuća godina. Koristit će se i u budućim vremenima nakon što mnogi od nas uspješno okupiraju svoje planetarne susjede u svemiru. No, kažem ti, moj dragi mladi postavljaču pitanja, nije važan instrument koji koristimo u svojim međusobnim svađama. Neki od nas mogu koristiti samo svoj jezik. Drugi među nama mogu koristiti svoje tišine. Treći mogu … o, nema kraja oružjima jednih protiv drugih! Može doći i dan kada ćemo, pomoću koncentrirane ponovljene misli primijenjene tijekom određenog vremenskog perioda, moći toliko žestoko i intenzivno poželjeti da su gospodin Taj-i-taj ili gospođa Ta-i-ta mrtvi, da će ta osoba zaista umrijeti i nitko živ neće moći za to optužiti ubojicu. 

Ne, moramo si izbiti iz glave da je, zato što homerovski ljudi koriste mačeve i koplja i strijele jedni protiv drugih, cijela Ilijada samo staromodna bajka poput Jacka, ubojice divova ili Pepeljuge. Ona je puno više od toga! Sadrži različitosti karaktera, misteriozne zavrzlame karaktera, neobjašnjive hirove karaktera, zbunjujuće skokove i padove karaktera, što pronalazimo u Hardyju i Dostojevskom i Dickensu i Victoru Hugou i Thomasu Mannu; a također sadrži i romantična iznenađenja Sir Waltera Scotta, poput onoga kada ugledamo lijepu Briseidu kako čupa kosu na tlu pored mrtvog Patroklovog tijela. 

Ne, ponovit ću još jednom, ono što tri tisuće godina Homera čini najvećim pjesnikom jest njegova prirodnost. Mi se međusobno volimo kao u Homeru. Mi se međusobno mrzimo kao u Homeru. Nama se vječno netko upliće u život kao u Homeru, slučajnost i sudbina i nužnost, nevidljivi utjecaji za dobro i nevidljivi utjecaji za zlo, i mi vidimo nepobjedivu moć, koju Homer naziva kir, kako vodi naše roditelje, vodi njihovu braću i sestre, vodi naše bake i djedove prema njihovoj pojedinačnoj smrti; a među nama zaista postoje oni koji čak i osjećaju kako ih ova neumoljiva sudbina tjera k njihovom sigurnom kraju, označenom kao neizbježnim u trenutku približavanja nekog datuma u kalendaru ili obistinjavanja određenog događaja. Tako Ahil uvjerava svog konja Ksanta koji vuče njegovu kočiju i okreće glavu kako bi ga podsjetio da će, ubije li Hektora, i njegov kraj uskoro doći, da mu ne treba podsjećanje na kir, jer on to dobro zna, no „unatoč tome“ – alla kai empees, kako Homer to kaže – on namjerava ići do kraja. 

Ono što je osobito prirodno kod Ilijade i što je moja dnevna inspiracija u svakodnevnom životu je mjesto koje daje ženama. Prije svega to su lijepe ljubavnice u kućama i dvorovima Homerovih ratnika, kao argska Helena, koju Paris, odnosno Aleksandar, odniješe od Menelaja; ili kao Hektorova majka Hekaba i njegova žena Andromaha i njegova polusestra, lijepa proročica Kasandra, koju otima Agamemnon i odvodi ju svojoj kući. Zatim, tu su žene koje su zarobili pobjednici koji su umorili njihove roditelje, muževe i sinove. Ispočetka se ove žene tretira kao robove. Čak štoviše, u jednom nam se dijelu kaže da one imaju vrijednost četiri vola. No kada jednom uđu u dom svojih otimača i tamo se udomaće, one vrlo brzo zadominiraju cijelom kućom. 

Lijepa domaćica kuće mogla bi pobjeći i ostaviti svojeg gospodara kao što je Helena ostavila Menelaja, no ove žene, dovedene u Homerske dvorove u „vrijednosti od četiri vola“ vrlo brzo svojom mudrošću, ljepotom, taktom i sposobnošću postanu kućepaziteljice, koje Homer nazova „Tamiee“ i koje gosti  uvijek hvale za izvrsne stvari za jelo i piće 'koje donose iz svoje smočnice', ili, ako je gospodar star čovjek bez gospođe, kao što je bio Nestor, ona postane u domu tog starca lijepa sluškinja poput Hekamede, kćeri Arsinoja iz Teneda. Homer bez sumnje s užitkom punim poštovanja opisuje krasno jelo koje je jednom postavila na stol staroga Nestora te kako bi uvijek bila spremna, što je i sam Nestor ispripovjedio, lijepo oprati i priuštiti toplu, ljekovitu kupku liječniku Mahaonu, sinu najvećeg od svih liječnika, Asklepijusa.

(…)

Mnogo je prizora u Ilijadi u kojima dotičemo stvarnost svog života kakav je on danas, kada se za nas mijenja našim vlastitim privatnim mislima; kao naprimjer kada se borimo s određenim prirodnim silama. Sjetite se, recimo, ulomka iz knjige XXI., retka 308., u kojemu Rijeka Skamandar zaziva svoga brata, Simoisa, da mu pomogne u bitci s Ahilom. To je savršen primjer onoga kada se u životu podljudsko bori s ljudskim i oboje su, na neki čudan način, primorani obratiti se nadljudskom ne bi li ono odlučilo tko pobjeđuje. Ovdje se čini da je Homer predvidio breme naših najstarijih balada, a sve dosjetke i poslovice iz drevnih trgovačkih gradova i pradavne bajke i legende pričane uz cestu, koje su do nas doprle iz odavno posječenih šuma i odavno zatrpanih močvara, imaju međusobnih sličnosti. Ima nešto u ritmu homerskog heksametra što je, više od bilo koje forme poetskog ritma, osim najjednostavnijih među našim najpoznatijim baladama, u stanju uloviti i upiti u svoju váljajuću struju ove poznate ljudske situacije koje se stalno ponavljaju. 

Autentični eho Homerovih heksametara nalazi se u onima velikog i nepravedno zapostavljenog pjesnika, Longfellowa, eho kojeg niti jedan od naših najpametnijih suvremenih stihoklepaca ne može uloviti, ili, zapravo, nema želju uloviti. Uzmite prve retke „Evanđeline“ naprimjer: 

„Ovo je prašuma stara. Borovi šume, a jele
Obrasle debelim mahom, odjete zelenom svitom
Stoje ko druidi-žrci, proročkim žalostnim glasom
Mrmore otajne glase tek što se je spustio suton. 
Stoje ko s'jedi harfaši dugačkom bradom do pasa, 
Prebirući nevidnim prstima napjeve tužne i bolne, 
Dokle sa grebenja morskog gordi se Ocean javlja, 
Bijući grudi o st'jenje, stenjući strastvenim šumom
Odvraća bolnijem cv'jelom prašumi otajnom plaču.“

Mnogi se najprivlačniji dijelovi Ilijade sastoje od molitvi; i ponekad je nemoguće te molitve, poput „sunce, kojeno sve sa nebesa čuješ i motriš, Zemljo i potoci vi i bogovi, koji pod zemljom pokojne kaznite ljude“ ne povezati sa smirenom, veličanstvenom rezigniranošću sabranih molitvi, „ustanovljenih zakonom“, iz knjige molitvi Engleske crkve. 

Meni najdraže pjevanje u cijeloj Ilijadi je Pjevanje dvadesetprvo, u kojem se bogovi i božice međusobno bore, zauzimajući ili stranu Grka ili stranu Trojanaca; i ništa nije karakterističnije za Homera kao pjesnika od činjenice da glavni među svim besmrtnima, veliki Zeus glavom i bradom, Nebeski Otac i bogova i ljudi, gleda na ovo prepiranje među bogovima zabavljajući se. Preklinjem sve čitače Homera koji me možda slijede, kao što sam ja slijedio svog izmišljenog čitača misli, besmrtnog Etera, da se zapitaju mogu li zamisliti autora Hamleta i Macbetha i Otela i Kralja Leara i Oluje, koliko je god pronicljivo natuknuo da se Sila nad nama smije ljubavničkim svađama, da ide tako daleko i kaže da je ponašanje anđela i đavola, dok se natječu za pobjedu u našim srcima, toj velikoj Sili stvar smjehotresne zabave. Pogleda li Božanstvo u Danteovoj Božanstvenoj komediji i na najmanji tren na taj događaj kao da je on komedija, u našem smislu te riječi? Možemo li i za tren zamisliti Miltonova Duha, koji „raširenih moćnih krila nalik na goluba lebdio si nad bezdanom koji zatrudnje s tobom“, kako se cereka, razuzdano se zabavljajući uz budalaste svađe koje se odvijaju i na Nebu i na Zemlji?

Ono što dobivamo slijedimo li Homera kroz Ilijadu nije osjećaj da „cijeli svijet je pozornica, a svi su muškarci i žene puki glumci“, niti osjećaj da postoji, kako Wordsworth, meni najdraži pjesnik, kaže: 

„…nečega što je utkano još dublje, 
Čemu stan sjaj je zalazećih sunca, 
Ocean kružni i taj živi zrak, 
I plavo nebo i sam ljudski um; 
Gibanje i duh koji pokreće
Sva umna bića, predmete svih misli, 
I struji kroz sve stvari.“

Bez svih ovih uzvišenih emocija, koje dolaze iz kontakta naših ljudskih duša s bojama i oblicima i supstancama naše planetarne Zemlje, kojom dominiraju Sunce i Mjesec dok se njiše kroz beskrajni Svemir – da, bez svih ovih emocija, mi koji volimo Homera onako kako ga je volio besmrtni Eter, mogli bismo sami sebe zateći kako učimo po stupnjevima, bez napora, bez posebne koncentracije volje, uživati u prirodnom, običnom tijeku našeg svakodnevnog života sa svim njegovim šokovima, stresovima, prepirkama, rivalstvima, frustracijama, iznenađenjima, očajavanjima i nebeskim mirom, baš onako kako se Keats osjećao kada je napisao onaj savršeni fragment ode koji započinje s: 

„Majko Hermesa! I još uvijek mlada Majo!
Smijem li ti pjevati
Kao što si opjevana na obalama Baie?“
i prekida se riječima: 
„Zaokružena tobom, pjesma će moja umrijeti
zadovoljna poput njihove, 
Bogata od jednostavnog štovanja dana.“

U iskušenju sam ići tako daleko i reći da mi Britanci cijenimo Homera više od bilo koje druge rase na svijetu; i mislim da čovjek treba pročitati samo malo Chaucera ili Spensera i vidjet će zašto to mislim. Istina je ta da smo mi najnefilozofičnija rasa na svijetu. Također smo, odmah iza Saksonaca i njemačkih Bavaraca najveći ljubitelji bajki na svijetu. Zasigurno najviše volimo stare balade i stare poznate izreke, radi njih samih. Najuporniji smo u držanju do starih lokalnih tradicija, radi njih samih; i konačno, od svih rasa na svijetu, najmanje smo kultivirani i zainteresirani za ono što se naziva intelektualnošću. No ipak cijenimo Židove i pravedno smo s njima postupali, ponad svih zapadnih naroda; a ako je u usporedbi s Nijemcima naš nedostatak metafizičke i psihološke moći bijedan te, u usporedbi s Francuzima, naš nedostatak civilizirane prijemčivosti i suptilnog uvažavanja nijansi ljudskog života gotovo pa komičan, nijedan se Europljanin nije dao s toliko strasti i, mogu reći, dječje predanosti oduševljenju jednostavnom ljepotom radi nje same, kao što to čine engleski putnici kada posjećuju Italiju ili Grčku. 

Sve ove odlike, pozitivne i negativne, kada ih se spoji, učvršćuju moje uvjerenje, bez obzira na broj poznatih prijevoda Ilijade koji su izašli u ovoj zemlji, kako u prozi tako i u stihu, da postoji nešto u našem stavu prema Homeru što je, više od bilo koje druge nacije, bliže stavu besmrtnog Etera, kome sam si dopustio dati ljudsku svijest. Ovo nije teorija; jer uporno, promatrajući svoje prijatelje kako međusobno razgovaraju, te promatrajući stav muškaraca prema njihovim suprugama i djeci, i promatrajući stav njihovih supruga i djece prema njima – osobito kada dame, što je danas čest slučaj, moraju igrati ulogu homerske domaćice ili sluškinje, kao i onu lijepe Kasandre koja tako otvoreno govori, i ulogu jedinstvene Helene koju je tako lako prevariti – pometen sam s nogu zadivljujućim valom uzbuđenja promatrajući kako ovaj velebni ep koji je prije tri tisuće godina lako mogao recitirati neki recitator s mojom vlastitom manijom, i dalje utjelovljava život muškaraca, žena i djece kakav se živi na ovoj zemlji. Uzbudljivo je to što Homer svoja Božanska Bića tretira na potpuno isti način na koji tretira nas, njegova Ljudska Bića. Uvijek se iznova nađemo zadivljeni i ušutkani u prisustvu njegovih Božanskih Bića i svjesni prirodnog osjećaja da se njihove oltare mora poštovati, a njihove legendarne rituale održavati; no u isto vrijeme, nema ničega od one osebujne atmosfere intenzivne svečanosti i masne tmine koju neki od nas ne mogu ne povezati sa Svetom Nedjeljom. 

Kako je zanimljivo da prepoznatljivi drhtaj užasnutog strahopoštovanja za koje nas malo po malo, od prve godine kalendara, naši veliki religijski proroci i učitelji i propovjednici i sveci tjeraju da ga povezujemo s riječju Bog, niti na tren ne ulazi u Homerovu zamisao Zeusa, ništa više no što ulazi u Vergilovu zamisao Jupitera. Koliko je zadovoljavajuće moći štovati Zeusa ili njegovu kćer Atenu Paladu ili njegovu sestru-ženu Heru, a da se ne mora misliti o onome Bogu za kojega nas već gotovo dvije tisuće godina uče da ga povezujemo s poniznim poginjanjem glave pred Nebom za sne i podzemnim okrutnostima đavoljeg Pakla Španjolske inkvizicije, da ne spominjemo Knoxove i Calvinove dokrine unaprijed zadane sudbine kao ni vatrene kolce Krvave Meri. 

Srž Homera – a ovo je osobito istinito za Ilijadu – jest magičan, očaravajući, neodoljivi, opojni zamah glazbe njegove metrike. U svijetu nema metrike, nikada je nije bilo, koja se može mjeriti s Homerovim heksametrom. Bez sumnje, Shakespearov ili Miltonov „slobodni stih“, kako su mene učili da ga zovem – iako to nije pretjerano sugestivno ime – sadrži, kako bi moj prijatelj Redwood-Anderson, naš najveći autoritet po pitanju metra, odmah istakao, ritmičku finoću kakva se uopće ne pojavljuje u heksametru; ali ja sam uvjeren da će se sa mnom složiti u tome da nijedan poetičan zvuk na svijetu ne nosi sa sobom upravo takvo oživotvorenje zvučnoga eha koji se diže i pada poput valova oceana preko stjenovitih rtova, kao što to čine noseći „oio“ glasovi kojima završavaju Homerovi heksametri. 

Svaki ljubitelj Homera će se, mislim, složiti da je najvažnija i najkarakterističnija stvar u njegovoj sakupljajućoj, akumulirajućoj, povećavajućoj, zadebljavajućoj, širećoj, produbljujućoj priči o ljudskom životu – ljudskom životu kakav je u svim vremenima od samog početka i kakav će biti do samog kraja – njegov naglasak na obitelji. On ne govori mnogo, kao što su to činili mnogi pjesnici nakon njegova vremena, o plemenima i skupinama i klanovima i sektama i različitim idealističnim udruženjima, bila ona pacifistična ili ratoborna. Ono što Homer čini jest da se ograničava na neposrednu obitelj ratnika u pitanju. U govorima koje izgovaraju jedan drugome, u molbama koje upućuju ljudima, svaki od njih će se bez iznimke spomenuti svog oca koji ga je donio na svijet; a Homer je okupiran ovom očinskom vezom tako intenzivno da će, ukoliko je moguće ujediniti dva imena u jedno, on to učiniti. 

No, zastanimo sada kako bismo se osvrnuli na homerski stav prema seksualnoj ljubavi. Mislim da će se svatko složiti sa mnom da u Ahilovoj strastvenoj ljubavi prema Patroklu nema ni traga homoseksualnosti. Njihova je ljubav poput ljubavi koja je postojala u povijesnim slučajevima u svim vremenima, između muškarca i muškarca, koji obojica istovremeno mogu imati svoje žene. Zaista je to zanimljivo i vrijedno pažnje te je nemoguće ne primijetiti da u Homeru ne postoji niti najmanja naznaka homoseksualnosti ili lezbijstva. Uzimajući u obzir naglasak koji je stavljen na ove erotske ekscentričnosti u našem modernom vremenu, što možemo zaključiti temeljem njihove potpune odsutnosti kod Homera? Čak sam sklon ići i dalje od toga i naglasiti izostanak spomena u Ilijadi dvaju seksualnih zastranjenja povezanih s okrutnošću, a to je ono što nazivamo sadizmom i mazohizmom. Postoji nekoliko poznatih slučajeva tiranstva u povijesti, očito povezanih sa sadizmom, kao i nekoliko prahistorijskih mitova i legendi čije je okrutnosti lako povezati s ova dva seksualna zastranjenja. No, ne postoji, koliko ja mogu razabrati, niti tračak ijednoga od tog dvoje u Ilijadi. Je li razlog za to činjenica da se u Ilijadi odvija beznadan rat, rat koji toliko iscrpljuje svačiju energiju da je ne ostaje nimalo za upuštanje u erotske senzacije, osim onih prirodnih i običnih? Ili je razlog jednostavno taj da su ljubitelji i pisci poezije tijekom ljudske povijesti bili toliko uvučeni u uobičajenu struju ljudskog života, da su instinktivno zaobilazili abnormalnosti, bile one erotske ili neke druge? 

Ima onih koji instinktivno od Homera više vole uredne grčke tragičare, Eshila, Sofokla i Euripida. Zašto, pitam vas? Odgovor je jednostavan. Jer su puni intelektualnih Ideja i Teorija i Interpretacija Života, puni kreativnih Vizija i moralnih Principa o tome kako se može poboljšati ljudsku egzistenciju na zemlji. Matthew Arnold, jedan od meni najdražih pjesnika, kaže nam da Sofoklo „život vidi postojano i vidi ga u cjelini“. Koji je to čisti užitak vratiti se Homeru nakon „viđenja života u cjelini“! Zašto je to, pitam Vas, takvo olakšanje i takva utjeha? Jer u Homeru pronalazimo realnost naših prirodnih osjećaja o životu, a kod Sofokla intelektualnu viziju stvari koje bi se mogle pokazati stvarnima, kako je moj brat A. R. P. rekao za jednu moju ludu teoriju ili za Llewelynovu; nimalo stvarnosti, zapravo laž. Sofoklo može gledati na život kao da je „postojan“ ili „cjelovit“ koliko god želi, ali stvarni je život, kako to svi muškarci i žene i djeca ubrzo otkriju iz vlastitog iskustva, potpuna suprotnost ičemu što smatrate „postojanim“ ili „cjelovitim“. On je divlji, kaotičan niz iscrpljujućih proturječja. Kada je Shakespeare najbolji? Kada njegovi likovi filozofiraju? Niti najmanje. Sve vrhunske scene u Shakespearu su one u kojima su njegovi ljudi poneseni ekstazama ljubavi i mržnje. 

„Ali vas ipak nazivam puzavim poslušnicima, 
jer ste voljni s dvjema pogubnim kćerima udružiti
svoje postrojbe nebeskog roda protiv glave
ovako stare i sijede.“
Koji s dvije opasne kćeri udružiše…“
Zgasni, zgasni, kratka svijećo! 
Život je samo lutajuća sjena …
To je bajka 
koju kazuje mahnitac, puna vike i pomame, 
a ne znači ništa.“

No niti jedan strastveni bunt ili izazov Shakespearove pozornice, niti pandemonijska rječitost Miltonovih anđela i arkanđela, niti najizobličeniji preokreti Browningove pripite pobožnosti s rigajućim ispadima optimizma grofovijskih vijeća, ne izražavaju istinski, kao što svi dobro znamo, stvarno iskustvo života od kojeg smo mi bijedni smrtnici, od djetinjstva do bivanja muškarcem ili ženom, bježali ili smo ga trpili ili smo mu se suprotstavljali ili mu se predavali, sve otkad smo se rodili. No Homer izražava upravo to. Mogu nam biti odbojne grčke riječi ili nas mogu nervirati konvencionalni ili žargonski prijevodi. No, ponekad, dok idemo dalje boreći se, nailaze tračci i šumovi, kako sam želio da moj besmrtni Eter pokaže, prirodne i predivne stvarnosti koje je noseća plima ovih veličanstvenih heksametara zahvatila iz najobičnijih ljudskih života. Zbog toga ju poslušajmo kako se valja sa svim svojim raznolikim poprečnim strujama, kao što to radi od početka, ako je početka bilo, i radit će do kraja, ukoliko će kraja biti, istovremeno pateći i uživajući jer to je „sve“, kako kaže Keats, „što znaš  na zemlji,  i sve što trebaš znati.“

John Cowper Powys: Homer i Eter (Homer and the Aether), 1959.

Prvo poglavlje: ETER ZBORI

Tek kad se on gotovo potpuno izmorio i umalo oslijepio jer je uporno slijedio svaki puteljak uz more i svaku planinsku stazu i svaki pedalj šumskih gora u želji da upije cijelu pozadinu Trojanskog rata, tek tada sam se ja, blješteći Eter, sručio na Homera. 

Pao je na koljena kada sam zavrtložio njegovu svijest; i nije uopće znao odakle dolazi inspiracija koju sam mu dao. Vjerojatno je zamišljao da stiže od Muze Poezije, jer ja sam mogao zaći dovoljno duboko u njegove misli da znam da se u svojoj iscrpljenosti njoj očajnički molio. Ne, nikada me nije priznao kao svjesno Biće poput njega samoga, ali sam ga uskoro bacio u posebnu vrstu ekstatičnog zanosa koji samo ja na cijelome svijetu imam moć izazvati. Ja to, jasno, činim kroz elemente zrak i vodu; no mogu to činiti samo kada su ovi elementi oplemenjeni određenim i posebnim svjetlom koje ja na njih bacam. 

Neću se miješati u metriku koju koristi niti u ritmičnu glazbu riječi. To je njegov posao i stvar tradicije njegove rase, ali ja ću mu nježno dodati najveći od svih darova, moć čitanja misli i bogova i ljudi. No neću na tome stati. Dat ću mu moć čitanja najintimnijih odgovora svakog oblika i obrisa koji je materija ikada preuzela. Pokazat ću mu da se ovo ne odnosi samo na ptice i zvijeri i ribe i reptile i crve i insekte, već i na svijet biljaka i drveća i mahovine i paprati i trske i trava i lišajeva. No točka na kojoj će neki od bogova i mnogi smrtnici poreći moju moć je jedna mističnija i čarobnija točka. I ovdje se samo mogu moliti da one duše, nastanjivale one smrtna ili besmrtna tijela, koje bi se drsko i arogantno umiješale između mog voljenog barda i mene na ovoj važnoj točki, budu bačene u dubine Tartara od ruke Sina Kronosova!

Počujte zato, svi vi koji marite za rad velikog pjesnika, kako namjeravam inspirirati Homera. Namjeravam učiniti da on da poseban i svojstven vitalni život elementima među kojima borave i smrtnici i besmrtnici; stvarima poput zemlje i zraka i vatre i vode; stvarima poput rijeka i mora i stijena i kamenja i pijeska. O da! A odlučio sam uključiti i sve vrste predmeta poznate običnim muškarcima i ženama, stvorene iznova i iznova njihovim rukama. Navest ću ga da osjeti kako stvari poput mačeva i štitova i kopalja i sjekira i vila i lopata - da! i stvari poput stolica i stolova i oltara i idola i slikarija i slika - imaju, ukoliko su blisko povezane s ljudskim bićima, moć poprimiti neku vrstu vlastitog individualnog života - da, čudan vlastiti identitet koji podrazumijeva posjedovanje neke vrste vlastite svijesti o sebi; posebne vrste svijesti o sebi, priznajem, no ipak svijesti o sebi. Što duže se u te Neživosti gleda i promatra ih se i dodiruje i koristi, to nedvosmislenije ta svijest o sebi raste u njima. Morat ću učiniti da uoči da sve stvari kojima je čovjek po navici svakodnevno okružen, na zatvorenom ili otvorenom prostoru, u konačnici dobivaju ovu kvalitetu. Neke od njih mogu biti majušne, mnoge mogu biti prilično nevažne, a ako me upita kako one dobivaju taj identitet, odgovorit ću mu odmah da se on postupno u njima stvara kroz osobu koja po navici u njih pogledava. Ovo se neminovno događa, bez obzira je li ta stvar kapija, teški kamen prekriven mahovinom, prijelaz preko ograde uz cestu, mrtvo šuplje stablo ili stari panj obrastao bršljanom. 

Kreativna sila koja stvara ovo čudo jest ljudski um. Ono što je jednom moj učenik, koji je od tada postao Apolonov svećenik, hrabro nazvao muškim i ženskim prisvajanjem kreativnih moći olimpskih bogova, ja ću Homeru pokazati istinitim. Dok se susreću s tim takozvanim neživim predmetima, a često u potpunoj nefokusiranosti i mentalnoj rastresenosti, obični smrtnici, živeći obične živote na zemlji, ipak posjeduju moć stvaranja svijesti. Neću ju nazvati potpunom sviješću u ljudskom smislu te veličanstvene riječi, no ona je put ka tome, baš kao što bismo pero ptice ili koru voća ili iver smokvine kore ili jednu krljušt ribe smatrali autentičnim predstavnikom živućeg tijela s kojeg su otkinuti. Predmet o kojemu govorimo može biti slika s nečijeg zida ili naslikana na zidu nečijega doma. Može biti mol između čovjekova vrta i mora. Može biti srušeni zid između vrata jedne žene i ulaza u uništeni oltar na kojemu je njezin muž svojevremeno prinio žrtvu Ateni. No, štogod to bilo, ovi su obični ljudi i žene, tijekom svojih dnevnih poslova, bez imalo namjere da to učine i bez imalo znanja o tome što biva učinjeno - jer su najotmjenije kreacije u ovom multiverzumu nesvjesne kreacije - odigrali svoju kreativnu ulogu. A upravo sam ja, blješteći Eter, sudionik u tom procesu, jer samo ja imam moć prolaziti kroz svaki oblik i obličje koji je materija svjesno ili nesvjesno uzela. Zapravo, mogu proći kroz najmanje atome materije. Čak mogu proći između i oko još manjih čestica koje sačinjavaju te atome. Ja, Eter, od početka promatram Homerov izniman pothvat, pothvat onoga koji je sada jedan prerano ostario čovjek, oslijepljen herojskom bitkom zamišljanja konkretne pozadine svake scene njegovog veličanstvenog pjevanja. Pomoći ću mu dodati samo ono što on sam nikako ne može bez moje pomoći. 

Kako bi on mogao, recimo, bez moje pomoći, mene koji sam sjajno nebo koje svijetli iznad i ispod Olimpa, opisati, kao što bi zasigurno trebao opisati, misli i osjećaje jednog boga ili božice koji pokušavaju usmjeriti neupravljive postupke određenog čovjeka ili određene žene? Kako bi mogao, bez pomoći mog blistavog i prodirućeg svjetla, opisati osjećaje čovjeka ili žene u trenutku njihove konačne odluke o tome hoće li učiniti ili se suzdržati od činjenja nekog očajničkog i nepovratnog djela? Počuj me, veliki Uranu nad nama! Počuj me, velika Gejo pod nama! Ja i samo ja sam pomogao svim pjesnicima koji su ikada postojali da ulove ovu realnost. Za mene su Prošlost i Budućnost ništa do stabljika i listova; a Sadašnjost je za mene ništa do cvjetajuće stabljike ruže s gorkim trnom. Što se tiče Vječnosti, za mene ona nije ništa bolja od daška zaudarajućeg vjetra iz zapećka monstruozne himere Svemira. O, moj Homere, neka te Mojra vodi ka tvome kraju i kada Prelje ispredu tvoju sudbinu neka ti Ker udijeli vječni mir! Neka zdravlje tvog života, kako nas poučava kentaur Kiron, bude golema božanska krv tvoje filozofije, a tvoja filozofija neka kali metal tvojih raspoloženja i rezbari konture stupova tvoje kreacije. 

I, da, moj Homere, nikada, nikada nemoj zaboraviti, pošto se nadam privoliti nekog velikog proroka da ispusti urlik prije no što ga njegovi drugovi smrtnici ubiju, da su rime za djecu poezija najbliža nebu. Nisam se nikada miješao niti ću se miješati u glazbu ili mjeru tvojih stihova. Tajna pjevnosti i ritmova, pulsiranja slogova, ravnoteže među samoglasnicima, zvonjave suglasnika je stvar koja dolazi od prirode, varira u prirodi i dobiva odgovor od prirode. Većina tih glasova stari su poput brda. Mnogi su zauvijek izgubljeni u morskim dubinama. 

Ali, o, Homere mog srca i duše, zaklinjem te da u tvojim vječnim molitvama Muzama ne zaboraviš njihovu majku! Njihova je Majka Mnemozina, božica sjećanja. O, moj Homere, sjeti se da sva poezija tvojih dana i dana na zemlji rase kojoj pripadaš, dolazi iz sjećanja. Tu i tamo, možda, ali tako rijetko, dolaze ti zrake nečega, nečega van horizonta, prema čemu se polagano kreće tvoja rasa, no čudni osjećaji koje te zrake nose sa sobom su ekstatične emocije neprevodive u postojeće riječi. Ne, sjećanja su ta koja se javljaju svim ljudima, potaknuta određenim predmetima u njihovom svakodnevnom životu, u njihovim domovima i na putevima koji vode do njihovih domova, kamenjem na obalama, ciglama na puteljcima, srušenim drvećem u šumarcima, slomljenim jedrima na rubu mora, koji zazivaju sjećanja, ponekad prečeznutljiva i predirljiva da bi se rodila, čime se stvara poezija života. 

O, i molim te, poslušaj, moj najdraži Homere, još jednu stvar. Iako je majka Geja, drevna Zemlja, uistinu naš početak i kraj, postoji ženski misterij koji sadrži nešto i više i dublje od samog majčinstva. To je pradavni misterij djevičanstva koji je, kada pomislimo na Olimp, povezan s Atenom Paladom, ali koji ima i slavni povijesni primjer u priči o Numi, prvome kralju Rima. Samo je zahvaljujući jedinstvenom savjetu Egerije, nimfe djevice koja je živjela u obližnjoj špilji, Numa uspio utemeljiti grad-državu sposobnu pokoriti svijet i zavladati njime. 

O, Homere, moj hrabri Homere, uvjeravam te da sam ja, nebeski Eter, taj koji jedini u mnoštvu univerzuma u koje se svi rađamo može razumjeti tajnu života koja muško i žensko čini toliko različitim. Ovdje se dotičemo, vjeruj mi, najdubljeg misterija Postojanja, i iako ga čak ni ja ne mogu u potpunosti objasniti, mogu ti pomoći da ga vidiš. Kada se ženu na silu obljubi, ona zauvijek izgubi neku vrstu moći uvida u Život i Prirodu koja nadmašuje sve ostalo. Mogu jedino nagađati da on ponovno vodi tamo gdje je sve postojalo prije početka svijeta. Svjestan sam da se od najranijeg početka ljudske rase ponavljaju naleti kulta Djevičanstva stavljenog pod okrilje posvećenosti. I sigurno je često popraćen očajničkim uzdahom slomljenog srca čovječanstva koje stenje samo pred sobom: “Da je barem prevladalo Djevičanstvo, sada ne bismo morali podnositi ovaj jad!”

No ostaje, o, najdragocjeniji Homere, da bi, kada bih te ja samo mogao privoljeti da me slijediš na mom eteričnom letu oko ovih suprotstavljenih stupova smrtnog postojanja, tvoje mjesto kao najvećeg među zemaljskim pjesnicima uskoro bilo zauvijek uspostavljeno. O, molim te da me sada slušaš! Osim temeljnog misterija spolnosti u ljudskim srcima i osjetilima, najveća inspiracija koju ti ja, božanski Eter, mogu dati, jest da ti pomognem da uloviš nastanjujuću i natkriljujuću važnost svih jednostavnih, prirodnih, esencijalnih predmeta i njihove upotrebe u svakodnevnom ljudskom životu. Da, uz Zeusa i Posejdona, moraš i trebao bi uloviti poeziju kuhanja, pranja, poliranja, čišćenja podova i stepenica i zidova, potkivanja konja, mužnje krava, ili pravljenja sedala ili kotača za kočije, pretvaranja brašna u kruh i grožđa u vino, pravljenja odjeće i prekrivača i tepiha i plahti, i punjenja jastučića perjem i jastuka najmekšom vunom, a ponad svega moraš razumjeti kako se grade kuće i ore zemlja i kako se uzgaja pšenica i ječam. Ja ću te naučiti da sve ovo vidiš i osjetiš bez traženja ičega zauzvrat. 

Ne, ne tražim da mi se pokloniš i u zahvalnosti me štuješ za inspiraciju koju ti dajem! A zašto to ne tražim? To ne radim jer sam ja Onaj Besmrtni, ponad bogova i ljudi, Eter između Urana i Geje, Eter koji sve vidi, osim kraljevstva Plutona i poluživota Titana u Tartaru. 

Ne, ne uzimam darove za ono što dajem. Ovo što dajem, dano je tebi, moj stari prijatelju Homere, jer želim dokazati i bogovima i ljudima, da!, i samim Muzama, da je najveća poezija ona koja se tiče svega što je u i oko i ispod i unutar neizbježnih stvari svakodnevnog ljudskog života. Svaki mušarac, žena i dijete koji žive na zemlji moraju se trsiti da bi bili sretni, boriti se za sreću, jecati, jaukati, vikati, urlati za sreću, hodati, puzati, trčati, plesati, penjati se, skrivati se, dubiti pećine, graditi brodove, zidati kuće, uzgajati vrtove, kako bi bili sretni, kako bi izdržali do kraja. O, i kako ste sretni vi terestrijalna stvorenja što, kada dođe kraj, možete leći i zaspati i nikada se više ne probuditi!

Što ću ti ja, ti stari nesalomljivi, neumorni Homere moga srca, pomoći učiniti jest da prihvatiš i do određene granice uživaš u svim uobičajenim događajima u tom tvom ljudskom životu koji je uvijek, gdje god se odigravao, uvećan ili umanjen prikaz svojevrsna Trojanskoga rata. Da, želim ti pomoći opisati zadivljujući život smrtnika na zemlji; i kada svakoga od njih pojedinačno dovedeš do ruba njihova groba, želim da ih privoliš da žude za tim da legnu u miru i spavaju neometanim snom, ili da ih utješiš, ako se straše nepostojanja, ljupkim snovima o blagom anđelu Hermesu koji će ih nježno, meko, spretno, kada im dođe kraj, voditi k nekom blagoslovljenom Elizejskom polju gdje će se moći susresti sa svakim koga žele ponovno sresti, a zaboraviti sve što žele zaboraviti, zauvijek i zauvijek i zauvijek.