Oko Hard Fi su se gotovo odmah počela lomiti koplja: glazbeni časopis NME im je od moguće desetke dao za ovaj album ocjenu devet , a glasoviti Rick Rubin album nazvao prekretničkim. S druge je strane stajala gomila novinara koja je tvrdila da se radi o još jednoj reciklaži i pokušaju proizvođenja benda za jednu sezonu (što je tome loše, pogotovo ako je bend simpa?), a terotorij po kojemu se Hard Fi kreću i tako je već pokriven bendovima koji su došli prije, poput, recimo, Franza Ferdinanda. Koji je, ruku na srce, u istoj mjeri dvojbenog statusa, teško se odlučiti radi li se o imitaciji imitacije ili iskrenom sljedbeniku glazbe jednih Gang Of Four. Tu je važno jedino koliko ste sitničavi, vjerojatno. Definitivno je jedno, Hard Fi sviraju žestok glazbeni koktel i povremeno doista znaju podsjetiti na tipa koji vam na zabavu upadne u nekoj košulji od lani ili preklani, no feeling kako bi moglo biti frke nekako vam se sporo vuče po glavi, tip je modno bezopasan, uostalom, i dok se vi okrećete lijevo desno, čudni lik već 'odvaja' najbolji komad te večeri a vama preostaje jedino sjesti i plakati. Mislim, pitate se u tom trenutku, ne vidi li ta lutkica da su njegove hlače, da je njegova košulja nešto što se nosilo lani? Možda je zbilja tako, ali, kao da je lijepa djevojka gledala negdje drugdje, možda ispod košulje, koju, izgleda, napinju ovogodišnji mišići. Na albumu imaju barem četiri mala singla: Better Do Better, Feltham Is Singing Out, Hard To Beat i naslovnu. Teško je tražiti više od benda koji je već po defaultu mali, koji je bezveze 'odjeven' i osuđen na nesporazume opisanog tipa. Dečki su Britanci i mogli bi osvanuti na mnogim listama. S tipovima koji vas asociraju na tipove koji uspješno zavode najljepše cure i tako nikada nije bilo zezanja.