Za ovaj je roman Graham Swift 1996. godine dobio Bookera. Lagunina izdanja nisu zastupljena na stranicama www.superknjizara.com, odakle je inače moguće nabavljati knjige objavljene u susjednoj Srbiji, što je prava šteta, jer je ova izdavačka kuća objavila dva romana Chucka Palahniuka, nekoliko Amina Maluufa, već spominjanu Penelope Lively, jako duhovitog Pracheta/Gaimana itd. A 'Poslednja tura' prava je budy story o četvorici frendova koji furaju do mora, istresti tamo pepeo umrlog prijatelja. Natiskani u autu, s kutijom u kojoj se nalazi rečeni pepeo, kao da između njih dolazi do svojevrsnog kontramagnetizma, pa se svaki ponaosob prepušta ulomcima sjećanja, koji im se polako počnu isparavati iz primozga. Proveli su život zajedno, i ova gesta zaokružuje njihova ritualna druženja. Supruga umrloga odbila je ići s njima, ona je istovremeno u relaciji spram jednog od frendova, i to su tek prvi primjetni, ujedno i najočitiji znaci navoda nad značenjima koja polako, kako se odvija priča, počnu bacati sjenu koja se ne poklapa sa na prvi pogled očitim oblikom. Radi se o ljudima koji se po ničemu ne razlikuju od razdragane gomile koju ćete ugledati bacite li oko kroz prozor: umrli je mesar, a ni ovi koji ga hitaju istresti nisu daleko od njegova zanimanja, pogrebnik, prodavač automobila itd., znači, gornja radnička ili donja srednja klasa. Intelektualca ni za lijek. Odabirom likova suzio je mogućnosti eventualnim razbrbljavanjima na eshatološke teme, ovima je smrt jednostavno smrt. Sa svim predrasudnim elementima. 'On će vidjeti da smo ispunili njegovu poslednju želju' kaže jedan od njih. 'Misliš?' pita ga drugi.Zanimljivo je Swifta usporediti s, recimo, Irvinom Welshom, koji je također sklon opisivanju grupa, ekipa. Swift isto ima nekoliko pripovjedača, i njegovi komentari također nisu nigdje u tekstu. No on se puno teže zaustavlja od Swifta, i zna nastaviti kad je već sve rečeno. Dani su goli likovi, a faktografija njihovih života popisana je krajnjom marljivošću i ekonomičnošću, bez potrage za bizarnim detaljem: u životu je najgrotesknija valjda upravo ta njegova doslovnost. Cluzot u svom sjajnom filmu 'Demoni' kaže kako ništa nije moralnije od jednostavnog iznošenja strahota, a ovdje su te strahote ovo polagano zatupljivanje prema kojemu se kreću njegovi junaci, ova, kako se to kaže, polagana predaja. Učesnici Drugog svjetskog rata zarobljeni besmislenim zanimanjima, kojima je najljepši dio života sudjelovanje u ratu. No bez obzira na horde gorčine, koje su Swiftove junake okružile sa svih strana, u njihovim životima nije nestalo elementarne blagosti, oni 'griju' i 'otapaju' led koji se upeo sve poklopiti. Njihova druženja u lokalnom pubu tek su površinski dokaz da nisu sami, jer, bez obzira na sve životne mijene, ova je klapica nekako uspjela ostati na hrpi. Kao da gledate Hemingwayeve junake, preživjeli su rat u Španjolskoj, i sad krate dane ne imajući na okolnosti nikakvih reklamacija, iako se stari drug život osipa sve u šesnaest. Ova njihova okupljenost ne umanjuje pritom ni za uncu elementarni osjećaj za 'sve je otišlo do vraga', pa se ova dva feelinga lagano nadograđujući slažu u jednu pjesmu u kojoj je pub refren, prva kitica rat, druga obitelj, a treća njihova samoća, koja konstantno proviruje ispod tepiha, iako su učinili sve ne bi li je isključili iz života. No, osamljenost je relevantan, kompetentan sugovornik, jakih argumenata, i pojavljuje se onda kada se najmanje nadaš. Swift ju je odlučio ovjekovječiti tijekom podizanja spomenika druženju, prikazavši kakav stari skot zna biti život u kojemu se ništa 'strašno' ni mimo reda nije dogodilo. U kojemu je sve ok.