Gospodine opate[1], dragi prijatelji, velika mi je radost biti u Nagasakiju. Imao sam veliku, vrlo veliku želju vidjeti Nagasaki prije nego što napustim ovaj svijet.
Moj je život započeo početkom ovog stoljeća, 1901. Budući da vam se povjeravam, mogao bih sažeti cijeli svoj život tvrdnjom svetog Pavla: "Trku sam završio, vjeru sačuvao: cursum consummavi fidem servavi."[2] Kao što ću vam sada ispričati, Nagasaki mi je pomogao da sačuvam vjeru.
Prije 80 godina imao sam svoju prvu pričest. Na tom slavlju župnik mi je rekao da se u Nagasakiju tijekom tri stoljeća katolička vjera prenosila u tajnosti. Bio sam zapanjen. Tada sam, na nagovor župnika, odlučio svakog dana prikazati malu žrtvu za Japance iz Nagasakija, odričući se marmelade, deserta i sličnog, u vidu pomoći kršćanima Nagasakija.
Želio bih vas navesti da razmišljate o univerzalnoj povijesti čovječanstva. Jer ja mislim da je katastrofa Hirošime i Nagasakija ključna u toj povijesti. Mislim da se čovjek, čovječanstvo više promijenilo nakon Hirošime-Nagasakija nego u prethodne dvije tisuće godina, jer u Nagasakiju smo otkrili, izmislili drugu vatru, vatru koja će vjerojatno izmijeniti svekoliki život na zemlji.
Kada je čovjek, u pradavno doba, prvi put otkrio vatru, njegov se život promijenio jer je dobio mogućnost da vidi u tami, da se grije, a onda i – po potrebi – pali. Tako, prva vatra bila je otkriće koje je potpuno izmijenilo život pretpovijesnog čovjeka.
Ali koja razlika između te prve vatre i vatre Hirošime! Pokušat ću vam pokazati beskonačnu različitost tih dviju vatri. Druga je vatra mnogo iznimnija, prevratnija, od prve.
Prva je vatra potpuno izmijenila našu ideju materije.
Druga vatra, to jest vatra Nagasakija, pokazala nam je da u svakoj čestici materije postoji sila sposobna raznijeti čitav planet.
Koja nevjerojatna razlika između nekadašnje materije, koja je bila pasivna materija, i materije koju je otkrila druga vatra, koja je eksplozivna materija sposobna – ponavljam – uništiti zemaljsku kuglu.
A nakon otkrića vatre Hirošime i Nagasakija, čovječanstvo je došlo i do drugih nevjerojatnih otkrića koja su korjenito izmijenila njegovu situaciju u ovome svijetu.
Prvi put, čovjek koji je bio zarobljenik Zemlje otisnuo se u svemir i dosegao Mjesec; a sutradan će doseći i druge planete. Tako – koja nevjerojatna razlika! – čovjek je pobjegao sa Zemlje.
Malo nakon toga, čovjek, znanstvenik, otkrio je strojeve koji mogu misliti. To je bilo u korijenu onoga što nazivamo računalima, koja će uskoro potpuno preobraziti način rasuđivanja i mišljenja.
Zatim smo otkrili gene, odnosno ono što djeluje na nasljeđivanje i što će vjerojatno također preobraziti čovječanstvo i omogućiti stvaranje vrlo drukčijih ljudi od današnjih. Možda ćemo svjedočiti o pojavi nadljudi, jer, sa strojem koji misli, čovjek može postići rezultate koje danas ne može postići. Na putu smo, tako, prema budućem čovjeku za kojeg ne znamo što će misliti i činiti, ali koji će biti sposoban iz temelja promijeniti naš planet.
Ali još nisam rekao glavnu stvar. Ta glavna stvar jest da je događaj Hirošime-Nagasakija potpuno promijenio perspektivu čovječanstva, jer čovječanstvo više ne može vjerovati u neupitni i neograničeni progres.
Prije Hirošime-Nagasakija, čovjek je znao da je smrtan, ali je znao da može prenijeti plamen svojoj djeci i da čovječanstvo ide iz napretka u napredak. Nakon Hirošime, čovjek zna da čitavo čovječanstvo može nestati. Razlika je beskonačna.
Tako se nakon Hirošime-Nagasakija čitavo čovječanstvo neprestano suočava s problemima smrti, budućnosti i sudbine. Čovjek nakon Hirošime-Nagasakija je nužno metafizičar, čovjek prinuđen silom stvari postavljati si ključna pitanja o smislu života.
Prije Hirošime-Nagasakija, čovjek je mogao živjeti ne misleći na smrt, na ono što ga čeka nakon smrti, na smisao života. Nakon Nagasakija, čitavo čovječanstvo – i to je razlog zbog kojeg je čovječanstvo tužno u svijetu unatoč televiziji – čitavo je čovječanstvo prisiljeno svakog si dana postaviti pitanje: čemu živjeti, koji je smisao onog što činim, koji je razlog moje prisutnosti u ovom svijetu? Nakon Nagasakija, čovječanstvo je primorano – ponavljam – postati religiozno ili pasti u očaj.
Nakon Hirošime-Nagasakija, sve se dakle promijenilo. Jer danas uviđamo da znanost, na koju smo toliko ponosni, kad je znanost bez religije može rezultirati samoubojstvom čovječanstva.
Dragi prijatelji, jeste li svjesni važnosti onoga što govorim? Postali smo i postajemo sve više svjesni toga da znanost prepuštena samoj sebi ne dovodi do sreće, već do nesreće i samoubojstva čovječanstva – znanost koja nije prosvijetljena vjerom.
Koliko je samo mladih ljudi oko mene u Francuskoj počinilo samoubojstvo u zadnjih 20 godina. Imam u obitelji i među prijateljima dvadesetogodišnjake koji su si oduzeli život. Zašto? Zato što današnji mladi, videći da znanost vodi samoubojstvu i da im ne daje smisao života, gube pouzdanje u život i padaju u očaj.
Zbog toga smo došli u povijesti čovječanstva do ključnog i dramatičnog trenutka u kojem čovječanstvo postaje svjesno da znanost vodi u samoubojstvo ako čovjek ne otkrije koji je smisao, koji razlog njegova života na zemlji. Drugim riječima, čovječanstvu prijeti očajanje.
Ta prijetnja očajanjem prema mom mišljenju još je ozbiljnija od atomske bombe, zato što atomska bomba uništava samo tijelo, dok očajanje uništava duše.
Sada prelazim, dragi prijatelji, na drugi dio svog razmatranja.
Pokušao sam vam pokazati da je događaj Hirošime-Nagasakija promijenio sudbinu čovječanstva nagoneći čovječanstvo da postane svjesno najdubljih realiteta: smrti, prekogrobnog života, smisla života. U drugom dijelu ovog povjerljivog susreta pokušat ću vam pokazati da je, u sadašnjem trenutku, spas čovječanstva u rukama kršćana i katolika.
Jedan od naših francuskih autora, uostalom nevjernik, koji se zove Malraux, izrekao je vrlo duboku tvrdnju: "Čovječanstvo će u 21. stoljeću biti religiozno ili ga neće biti."
A veliki znanstvenik Einstein rekao je: "Ako sutradan bude atomskog rata (što je uvijek moguće), on se više neće voditi bombama nego kamenjem." To znači da će se čovječanstvo vratiti u pretpovijesnu fazu, razdoblje prije povijesti. Čovječanstvo će se vratiti u takozvanu pretpovijesnu fazu zato što će ljudi lutati zemljom i tući se kamenjem, budući da više neće imati ničeg drugog za borbu.
Drugim riječima, čovječanstvo će u 21. stoljeću, što je uskoro jer se približavamo godini 2000., doživjeti najveću krizu u svojoj povijesti – ali možda i najljepšu, jer će morati birati između svega i ničega, više neće imati srednjeg izbora. Morat će birati između beskonačnog i konačnog, više neće imati srednjeg izbora. Morat će birati između Boga i ništavila, više neće imati srednjeg izbora. Tako, naša djeca i naši unuci imat će u svojim rukama spas svijeta.
Drugim riječima, čovjek koji izrađuje oruđa, čovjek koji smišlja tehnike, čovjek koji je proizveo znanost – kojeg nazivam homo faber – taj je čovjek propao u svojim nastojanjima jer jasno vidimo čemu vodi znanost prepuštena sebi: samoubojstvu čovječanstva. Stoga mislim da će čovječanstvo ili nestati, ili će doći do pojave novog čovjeka – kojeg nazivam "kršćanskim čovjekom".
Zato sam toliko ganut, toliko sretan što sam u Nagasakiju. Mislim naime da se upravo u Nagasakiju, u vašoj zajednici, u vašem zajedništvu, priprema put za pojavu novog čovjeka, homo mysticusa, homo religiosusa, homo christianusa, homo catholicusa, koji će sutra moći spasiti čovječanstvo. Upravo stoga mislim da je primjer koji pruža Nagasaki svojim mučenicima, kršćanima opstalim u tajnosti tijekom tri stoljeća, nevjerojatan primjer koji otkriva mogućnost pojave u čovječanstvu novog čovjeka koji više neće biti samo znanstveni čovjek, nego i religiozni čovjek, jedini koji prema mom mišljenju može odvratiti čovječanstvo od samoubojstva i pomoći mu da dođe do svog cilja.
Cijeli sam život naime razmišljao o Katoličkoj crkvi; za mene ona počinje s Abrahamom, doseže vrhunac u Isusu Kristu i nastavlja se u nasljednicima svetog Petra sve do Ivana Pavla II. I u toj veličanstvenoj povijesti koja počinje s Abrahamom i koja se sada nastavlja s Ivanom Pavlom II., vidim nešto nevjerojatno, nepredvidljivo, beskonačno, a to je prisutnost Boga usred ljudske povijesti.
Čini mi se da je... dok je u Nagasakiju Bog dopustio ljudima da naprave materijalnu vatru koja pronosi užas po zemlji, u isto je vrijeme pripremao u tajnosti svijesti i duša jednu duhovnu vatru koja će u 21. stoljeću moći zapaliti čovječanstvo, tako da Bog materijalnoj vatri koja razara... suprotstavlja vatru, zapaljenu u srcima, duhovnu vatru koja može sve uzdići. To je, mislim, duboki smisao narednog stoljeća. Čovječanstvo će biti religiozno ili ga neće biti.
Moj učitelj u filozofiji, koji se zvao Bergson, na kraju života je ustvrdio: "Značenje svijeta je da bude stroj za proizvodnju svetaca." I ja vjerujem da je svrha svijeta proizvodnja svetaca. Vjerujem da je konačni smisao postojanja planeta, zemlje, materije, života, svega što postoji na svijetu dovođenje do pojave svetaca: što znači, potpunih kršćana. Vjerujem da je svijet stroj za proizvodnju svetaca, da je to konačno značenje svijeta, što katolici tvrde kad kažu da je svijet kraljevstvo Božje otpočelo na Zemlji.
Obećao sam da ću biti kratak. To mi je vrlo teško, jer su Francuzi jako brbljavi i jako vole riječi.
Pokušao sam sažeti ono bitno što sam vam želio reći u Nagasakiju, u nekoliko riječi koje će biti kao zrna pšenice bačena u noći. Bacam zrna pšenice kao sijač u noći.
I ta sam zrna pšenica koja sijem u noći sačuvao za kraj mog života, za Nagasaki.
Sada ću završiti. A moj zaključak... sažima se u ovom što vidim na oltaru, alfa i omega. Vidite na oltaru, dva grčka slova, alfu i omegu. Alfa je prvo, a omega posljednje slovo alfabeta. Na kraju mog govora, mojeg povjeravanja, moje ispovijesti pred vama vratit ću se na početak, odnosno reći ću vam zašto Nagasaki ima značajno, iznimno, jedinstveno mjesto ne samo u mom životu nego i u životu čovječanstva.
Prema mom mišljenju, Nagasaki je vrlo posebno mjesto na svijetu. Zato što se u Nagasakiju ostvaruje ono što nazivam misterijem kršćanstva.
A koji je ključni misterij kršćanstva? Koji zažima kršćanstvo kao što su činili tijekom tri stoljeća vaši kršćani koji su očuvali bit kršćanstva bez svećenika.
Prema mom mišljenju, ključni misterij kršćanstva u kojem se može sažeti čitavo kršćanstvo, misterij je sadržan u sljedeće dvije riječi: Muka, Uskrsnuće. Ili u sljedećoj rečenici: "vjerujem u uskrsnuće tijela, život vječni, amen".
Zbog katastrofe iz 1945., Nagasaki nosi stigme Kristove Muke. Gledajući vas danas u Nagasakiju, vidim začetak novog katoličanstva i uskrsnuća kršćanstva u Japanu i u svijetu.
Pitam se tako, i s time bih završio, kakvo će biti to 21. stoljeće? Hoće li 21. stoljeće biti, kao što se nada, religiozno stoljeće, stoljeće u kojem će katoličanstvo okupiti oko sebe sve što je najbolje u svijetu, u vidu univerzalne katoličke rečigije? To je onom čemu se nadam.
I to je najljepša pretpostavka.
Ali iznijet ću i drugu, lošu pretpostavku. Pretpostavit ću najgore, odnosno da će svijetom zavladati ateistički komunisti: Da će ateistički komunisti ujediniti sutrašnji svijet... i da će katolici biti prisiljeni skrivati se. Jer Krist je rekao: "Kad Sin čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?"
Pa i u tom slučaju, da, primjer Nagasakija koji ima mučenike koji su tri stoljeća održali katoličanstvo u skrivenom obliku pokazuje mi, čak i u tom najgorem slučaju, da će katoličanstvo uvijek opstati. U tom pogledu, vi ste za mene dokaz vječnosti katoličanstva na zemlji, jer ste pokazali da čak i u najgorem katoličanstvo opstaje, spremno ponovo se pojaviti i osvojiti svijet.
Čitav sam život proveo proučavajući katoličanstvo. I na kraju života – neprestano sam uspoređivao različite religije – došao sam do potvrde toga da je katoličanstvo istinita religija.
Ima nekoliko rečenica koje bih volio da pišu na mom grobu. Reći ću vam koje su to.
Prvo, sljedeća: "Malo znanosti udaljava od religije, ali mnogo znanosti dovodi k njoj." "Malo kritike udaljava od religije, ali mnogo kritike dovodi k njoj."
Iskustvo mog života mislioca, profesora, govori mi da kad je netko inteligentan, udaljava se od katoličanstva. Ali kad je netko veoma inteligentan, vraća se katoličanstvu i u njemu umire. Vidite, malo znanosti, malo informacije udaljava, mnogo znanosti, mnogo informacije približava.
To je što se tiče mog intelektualnog života. Ali što se tiče mog duhovnog života, moja se ideja može izraziti rečenicom koja će mi, kao što sam odlučio, stajati na grobu: "Vita mutatur non tollitur."[3] Na latinskom, ona je jako jednostavna: život se nakon smrti mijenja, ali se ne oduzima.
I zatim jedna teža rečenica, kojom ću doista završiti. Nju nalazimo kod svetog Pavla: "Samo da se nađemo obučeni, ne goli."[4] To jest: ne želimo da nas smrt ogoli, kao mrtve Nagasakija, nego želimo biti zaodjeveni... veličanstvenom višnjom odjećom, kako bi se sve što je u nama smrtno proželo vječnim životom.
Objasnio sam vam dakle, dragi prijatelji, zašto je Nagasaki imao tako važno mjesto u mom životu. Zašto sam želio doći ovamo prije nego što umrem. Zašto sam vam ostavio svojevrstan zavještaj u ovom posljednjem posjetu. I zašto je Nagasaki za mene simbol onoga što je ključno u kršćanstvu. To jest simbol smrti – i to kakve smrti! – i zatim uskrsnuća.
To sam vam htio reći, i hvala vam što ste me saslušali.