Trend pojavljivanja sarajevskih ili bosanskih pisaca nastavlja se i ove godine. V.B.Z. objavio je Aleksandra Hemona, a Profil, evo, Gorana Samardžića. Ovaj vlasnik legendarne knjižare i izdavačke kuće Baybook kod nas je gotovo potpuno nepoznata literarna činjenica, čemu ne pomaže ni njegov izgled nabildanog skladištara sa naočalama na nosu. Kao, paketi stalno stižu, posla preko glave, ali, stignem ja osim bicepsa i oči na knjigama podrapati. Objavljivati je počeo pred sam rat, da bi u četrnaestogodišnjem razdoblju objavio dvije zbirke poezije i jednu zbirku priča čija ga je debljina nagnala da kaže kako je dosad uglavnom objavljivao korice za knjige. 'Šumski duh' mu je prvi roman, i po vlastitim riječima, pisao ga je nekih pet godina.I to, ovaj puta, između korica. U njemu portretira Kostu, ujedno i naratora, momka sa beogradskog asfalta, boksača početnika, koji je ove vještine savladao taman dovoljno za razbijati noseve u uličnim tučama,i koji sa ekipom s ćoška, koji je ujedno, kao ona stara teološka maksima o Bogu, epicentar i rubna ovojnica njegovog svijeta, provodi godine. Fiksacija mu je djevojka Dijana, s čijim bratom blizancem također stupa u seksualne kontakte. Roman o strasti, zapravo o opsesiji, o izdaji, i prekoračivanju granica identiteta: klapu izdaje njegovo povremeno moraliziranje-pogotovo nakon što nije dopustio silovanje jedne djevojke na nekom tulumu, a oni su ga već i prije toga uzimali s rezervom, jer je prešao preko veze svoje djevojke s nekim taksistom tijekom njegova služenja vojnog roka u JNA. A samog sebe iznevjerava svaki puta kada djeluje iz savjesti a ne iz samog sebe, tj. nagona. Da bi na koncu, ratujući na bošnjačkoj strani na sarajevskom ratištu, krug iz kojega je krenuo bio iz perspektive načela kojima je bio 'odan' završen na najdaljoj točci. Napisan je u kratkim poglavljima, da ne kažem pasusima, između kojih atmosfera i fabula slobodno klize. Za razliku od većine bosanskih pripovjedača, i, na koncu, dobrog dijela hrvatske književne scene, ovaj pisac nema problema sa rondanjem po mitologemima ili mitovima bliže i dalje prošlosti. Iako i njegov Kosta razbija glavu na dočecima Tita maršala, pitajući se stane li ljubav tolike djece u jednog čovjeka, teško ga je zamisliti kako piše priloge za npr. Leksikon Yu-mitologije. Samardžić 'ne boluje od nostalgije', nego je prije opsjednut idejom što točnijeg prijenosa energije, mrzovolje i razloga za život na svog čitatelja. On svarnost ne izobličava u grotesku, kao npr. Ferić, niti joj diže spomenik koji će onda zapišati, poput Popovića, niti koketira sa čitateljem paradirajući mu pred nosom s pop kozmetikom, nego jednostavno bilježi metastaze, nabubrele zloćudne čvoriće života. Autistički Kosta idealan je prijenosnik ovakvog stava, zidovi njegovog individualiteta debeli su kao zidovi atomskog skloništa, i odlično filtriraju buku vanjskog svijeta, koji je njegovom liku, u potpunosti apsorbiranom sobom, samo bespotrebni nuskomentar, margina onog pravog zbivanja, koje se zbiva u njemu. Ali on nije baš sav svoj, njegovu nutrinu nastanjuju fantazmi i karikature narcizma, emocionalne gladi, prijezira, a da ne govorimo o pasiji, posjednuću spomenutom Dijanom, koja je njegovo drugo ja, ono kojim dominira superiornije nego samim sobom, kroz njihovu zajedničku posjednutost svim mogućim modelima duševno-tjelesnih demona. Roman je na izvjestan glas došao između ostaloga i zbog tog svog tretmana seksualnosti, podjednako hetero kao i homo predznaka, i zbog te činjenice gravitira ka queer sceni, no i odande će ga centripetalne snage unutrašnjih kvaliteta izbaciti van, prema nekom osamljenom mjestu, prema, zapravo vlastitoj konstelaciji, za koju se izbore sve dobre knjige: ova ovdje je unikat i prikazuje onaj dio svake generacije koji nekako unaprijed zna da i najljepše stvari imaju lošu karmu. U prošlim vremenima s takvim osjećajem unutarnjeg katastrofizma pisao je Mirko Kovač. Sličan senzibilitet ima crnogorski pisac Ognjen Spahić, a na tu vedru apokalipsu nije imun ni Andrej Nikolaidis. Mrzovolja s pokrićem. Izmišljena ili ne, ovo je autentična biografija, kojom kola duh koji je isto kao i ove nacionalne i historijske sablasti koje su nam se zalijepile za đon, bilo moguće vidjeti kako luta za svojim žrtvama po posrnulom Balkanu. Romantičarski bismo ih mogli označiti sintagmom žrtve ljubavi. I, iako su mu sintaksa i rečenični red mutanti nastali negdje između spsko-bosansko-hrvatskih pravila i redova, rečenica mu je svejedno za prste polizati.